POSLJEDNJA KINOPROJEKCIJA

POSLJEDNJA KINOPROJEKCIJA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Nema više Slobode, nema Partizana, nema Bratstva, Jedinstva, nema Balkana. Nema više čak ni Zagreba.

Kad se svjetla ugase i zujanje velikog projektora utiša žamor, snop svjetlosti iz malog prozora zakoluta zrakom prašinu s izlizanih sjedala. Za izgubljene stvari ne odgovaramo. Šešir, rukavice i kišobran. Grickanje i pljuckanje koštica. Uzdignuti pogledi traže put do drhtave slike između glava visokih gledatelja.

Čiča sa škarama izrezao je sve scene koje je smatrao nemoralnima ili previše nasilnima. Smislio je novo ime filma koje nije imalo veze s onim na originalnim plakatima. Blagajnica s cigaretom zaglavljenom među prstima usporeno je otkidala karte iz velikih blokova. Uvijek bi prvo prodala prvi red balkona jer na tim mjestima ispred vas sigurno nije mogao sjesti neki dugajlija. Zvuk je bio loš i titlovi ponekad nisu imali veze s riječima glumaca, ali stara zagrebačka kina imala su dušu satkanu od ljubavi njezinih posjetitelja prema filmovima.

KINO BALKAN (KASNIJE EUROPA)

Moja opčinjenost kinom i filmovima počela je jako rano, još u osnovnoj školi. Uvijek sam si smišljao jako pametne hobije, pa sam tako tada skupljao karte kinopredstava. Lijepio sam ih u bilježnicu i ispod njih ispisivao imena filmova koje sam gledao.

Toliko sam bio zaluđen da sam u jednom danu znao pogledati i po dvije projekcije. Sva su kina najčešće imala samo jedan film na programu, s uobičajenim počecima prikazivanja u 16, 18 i 20 sati, pa sam kao sumanut morao trčati gradom od kina do kina da bih stigao s jedne projekcije na drugu. Najčešća ruta bila mi je od kina Mosor, preko štandova na Kvatriću, do kina Partizan.

Mosor je bio na desetak minuta tramvajem od moje kuće. Ondje je uvijek sve bilo mirno i usporeno, za razliku od Partizana, oko kojeg je uvijek bila neka frka u zraku. Ondje se ispred kina najpovoljnije u gradu moglo kupiti ciglu. Ponekad i dvaput istu ako je kupac bio dovoljno glup da je baci nakon što ju je platio.

U centru je bilo puno lakše bauljati od kina do kina jer su bila udaljena samo par minuta hoda. Na Trgu bratstva i jedinstva, koji su zbog štandova s cvijećem svi zvali Cvjetni trg, bilo je kino Zagreb, u kojem su se uvijek prikazivali najpoznatiji filmovi koji su trenutno bili u ponudi kinematografa. Ondje su tapkaroši imali pune ruke posla jer su se karte za sve predstave znale rasprodati čim bi se otvorila blagajna.

S desne strane, na prolaz ispred ulaznih vrata kina naslanjala se pizzeria, iz koje je bio savršen pogled na izložene filmske plakate u prolazu, a s lijeve strane bila je knjižara. Sa stolova ispred pizzerije uvijek se čuo žamor i glas prodavača kikirikija, koštica i kokica.

Samo par koraka dalje, odmah iza ugla, smjestilo se kino Balkan, koje sam doživljavao kao najelitnije kino u gradu. Predvorje s kipovima kao u kazalištu. Velika dvorana bez klasičnog balkona. Udobna sjedala i ogromno platno. Duh aristokracije na crvenom baršunu.

Od kina Balkan trebalo je samo par minuta brzog hoda i već biste stajali na blagajni jednog malog kina, nazvanog po jednoj maloj planini Kosmaj, koje je bilo na početku Jurišićeve ulice. Ako biste, pak, s Trga Republike skrenuli u Petrinjsku, stigli biste u kino Central, a ako biste se zaputili Margaretskom ulicom prema tramvajskoj pruzi u Ilici, nabasali biste na kino Lika, koje je jedno vrijeme bilo poznato po švedskim i danskim akcijskim filmovima.

Osim unutarnje dvorane, kino Lika je sa stražnje strane imalo otvorenu terasu, na kojoj su se ponekad prikazivali filmovi, a veliko se platno kroz krošnje drveća moglo vidjeti i s kamenog zida Zakmardijevih stuba, koje se iz Radićeve ulice penju prema kuli Lotrščak. Ispred kinoplatna bila je pozornica, pa su se ondje ponekad održavali i koncerti. Jednom sam tako krajem sedamdesetih stajao na zidu Zakmardijevih stuba i gledao kako Zdravko Čolić u odjeći sa šljokicama oponaša Elvisa.

U Ilici je bilo još puno kinodvorana. Jadran na raskršću s Frankopanskom, Kozara na Britancu, Kalnik, August Cesarec, ali što su kina bila dalje od Trga Republike prema Črnomercu, to sam u njih rjeđe zalazio. Ako su bila bliže rubnim dijelovima grada, bila je veća šansa da vas ondje zaskoči neka lokalna kvartovska banda i na vama isproba netom viđene udarce Bruce Leeja.

U blizini samog centra grada bilo je još jedno, prema mnogima najljepše zagrebačko kino. Ispod diskokluba Saloon, koji je u to vrijeme bio na glasu kao okupljalište šminkera, okruženo zelenilom Tuškanca smjestilo se kino Sloboda. Činilo se gotovo nestvarno kad bi nakon Dežmanova prolaza, ukrašenog filmskim plakatima, buku tramvaja i gradsku vrevu iz Ilice u trenu zamijenili šum lišća i tišina obojena cvrkutom ptica. Vlažan miris šume. Kiosk s kokicama ispred širokih kamenih stepenica koje vode do glavnog ulaza. Bilo je to valjda jedino kino na svijetu koje je imalo otvorenu streljanu odmah pored ulaznih vrata, pa bih uvijek poslije filma kupio šaku metaka i pucao iz zračne puške u male papirne mete.

Neke kinodvorane stanovnicima grada zauzele su posebna mjesta u srcima. Kino Studio u Vlaškoj ulici bilo je jedno od onih malih, predivnih mjesta prvih sastanaka, držanja za ruke, dodira u mraku, prvih poljubaca. Kinoteka je nekoć bila kultno okupljalište Zagrepčana. Kip Charlieja Chaplina na ulazu, razgovor uz cigaretu, prava oaza za ljubitelje malih art filmova. Svaki stanovnik ovog našeg maloga grada imao je svoje kino koje mu je bilo posebno iz samo njemu znanih razloga.

Kako sam bivao stariji, tako je kolač u slastičarnici pokraj kina zamijenila piva prije i poslije filma, koju bih najčešće popio ispred Centra. Ondje, odmah nakon lijevog ulaza u kompleks u kojem je, između ostalog, bilo kino Studentski centar, smjestio se velik pano s izloženim filmskim plakatima, koji je predstavljao tjedni program prijepodnevnih matineja. Svaki dan na programu je bio drugi film, no posjetiteljima tih projekcija najmanje je bilo važno koji se film prikazuje. Te su matineje same po sebi bile posebne. Sve su karte koštale isto, svatko bi sjeo gdje ga je bila volja, a publika je bila podijeljena na plantažere i brđane. Što je film bio veći trash, to je zajebancija u kinu bila bolja.

Plantažeri su bili svi oni koji su zauzeli mjesta na parteru, a brđani oni koji su sjedili na stražnjem uzvišenom dijelu. Tijekom čitavog filma vodila su se glasna prepucavanja između te dvije grupacije, a svaki dobar komentar nagrađivao se pljeskom cijelog kina. Svi su bili složni jedino kad su bile „ljubavne scene”. 

Čim bi se naziralo da bi mogao pasti poljubac, cijelim kinom zaorilo bi se: „Oće, neće, oće, neće...”, sve brže i brže, sve glasnije i glasnije. Ako je scena završila poljupcem ili nagovještajem seksa, zagrmio je pljesak, a ako nije, cijelo kino je fućkalo i dobacivalo glumcu na platnu da je papak, da je „pojebe i spasi film”. Naravno, ni glumice nisu bile pošteđene. Čim bi se pojavile u kadru, iz mraka bi se začulo: „Skidaj se!”

Za one koji su bili preumorni da prate radnju, na tim projekcijama bio je i jedan frik, koji je naglas čitao titlove, a nerijetko bi se našao i netko tko bi objašnjavao gledateljima što se zapravo događa u filmu. U prvom redu uvijek je sjedio mali Cigić s mini trubom i znao je odsvirati bojni poziv američke konjice iz vestern filmova, koji bi obično zapilio u najnapetijim ljubavnim scenama. Ponekad se pijuckalo, katkad se i zapalilo, a kad bismo poslije filma izašli iz mraka dvorane na danju svjetlost i zaputili se kući, popodnevno sunce zaslijepilo bi nas kao ušlagirane šišmiše.

KINO STUDENTSKI CENTAR

Kako su osamdesete odmicale, sve sam više vremena provodio po birtijama i klubovima i, nažalost, kinodvorane pale su mi u drugi plan. Potom sam 1984. godine otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka, a kad sam se nakon nešto više od godinu dana vratio kući, u Zagrebu su se pojavile prve videoteke.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK