BRESTOVAC

BRESTOVAC

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV" 

Nakon petka provedenog u Centru, gdje bismo se nagutali dima i jeftinog vina, kao pravi patuljci svaku subotu zaputili bismo se na Sljeme. Ideja vodilja bila je zatrovana pluća i natečeni mozak liječiti svježim planinskim zrakom, ali ako na prizemniji način gledamo na te izlete, bio je to ipak samo nastavak započete rabote od prošle večeri.

Tako bismo se tih dana nalazili na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, odakle je tramvaj broj 15 zasebnom kratkom linijom vozio izletnike do tunela Sljeme, koji je bio na zadnjoj stanici Dolje. Tu bismo sišli s tramvaja, u gostionici „4 Asa” pričekali one koji su eventualno kasnili, a onda prošli kroz tunel Sljeme, u kojem je uvijek bilo mračno i kapalo je kao u špilji. Nakon dvjestotinjak metara uskom stazom kroz šumu došli bismo do drvenih stepenica, koje su vodile do žičare.

Najvjerojatnije smo planinarima i izletnicima zbog duge kose, traperica, kožnih kaputa i sajmonica, a ja sam često na jednoj ruci nosio i bijelu čipkastu žensku rukavicu, na prvi pogled izgledali kao čudaci i hipici, ali „peace and love” parole nisu bile u domeni našeg razmišljanja. U to su se vrijeme u Jugotonu pojavile ploče kao što su prvi album od Azre i „Ace of Spades” od Motörheada i već se tada našoj hašomanijadi počeo nazirati kraj.

Kad bismo konačno stigli do zgrade žičare, na maloj blagajni kupili bismo karte i stali u red, koji je milio stepenicama do prostorije u kojoj je ograđena staza vodila do velikih staklenih vrata, na kojima su radnici žičare kontrolirali karte i puštali po četiri osobe u male kabine. Kako nas je uvijek bilo minimalno sedam, morali smo se podijeliti u grupe. Najbolja pozicija bila je u kabini sa Žiletom. Njegova bi majka uvijek za te prilike spohala pile, koje se u pravilu smazalo za tih dvadesetak minuta koliko smo se vozili do vrha. Žičara je imala trinaest stupova, a kod svakog stupa kabine bi se zatresle, što je bio znak za zdravicu, pa bismo se tako putem već svi dobrano nacicali.

Na vrhu bismo se prvo umili svježom planinskom vodom na česmi pored gornje stanice. Od tamo je vodio šumski put prema Planinarskom domu Željezničar, ali mi bismo se gotovo uvijek uspeli do TV tornja, a onda se od tamo sjurili padinom. Kad bismo zbog ubrzanja popadali, doslovno bismo se otkotrljali do male drvene nastambe na sredini Činovničke livade. Tu je bila prva malo dulja stanka, koju bismo iskoristili da dokrajčimo sve zalihe jela i pića koje smo ponijeli. Nakon toga spustili bismo se do Željezničara i pogledali ima li još koga od ekipe iz Centra. Ondje smo upoznali Olju, Natašu, Željku i Zdravka, koji su na tim izletima isto postali dio škvadre. U Željezničaru je uvijek bila gužva, pa bismo od tamo najčešće produžili do Planinarskog doma Runolist, gdje je bilo nekako mirnije. Idealno za srediti se do kraja.

Kad je te 1980. godine snijeg zabijelio obronke Medvednice, netko je predložio skijanje. Sini i ja smo jedini imali skije i pancerice jer smo već otprije bili skijaši, Žile je za tu priliku kupio najbolju opremu koja se tada mogla naći u Zagrebu, neki su posudili skije od frendova, a neki iz šupa u obližnjim kvartovima. Umjesto u skijaškim odjelima, skijali smo se u trapericama i kaputima.

Unatoč velikim očekivanjima, to naše pomno isplanirano skijanje ispalo je totalni debakl. Žile se pokušavao skijati na takvoj padini da se morao odguravati štapovima kako bi se imalo kretao, Bego i Jura Kokošar već su se prilikom prvog pokušaja sjurili poput kamikaza i izletjeli sa staze pravo u šumu, a Jura je uz to još i poljubio drvo. Moljac, Veljo, Ćevap i Zdravko odustali su prije nego što su počeli i zasjeli u Željezničar, gdje smo se ubrzo svi skupili i tu je sportskim aktivnostima bio kraj.

Kad je te godine zima bila na izmaku i snijeg se već polako počeo topiti, Sini i ja otišli smo sami na skijanje. Da bi išao što brže, on je za tu priliku mazao skije voskom do kasno u noć, za razliku od mene koji bih najradije na dno skija bio zakucao čavliće da idu što sporije. Spustili smo se tada par puta po cijeloj stazi, a onda smo se otišli malo ugrijati u Željezničar.

Kad smo napokon iz njega isteturali, skijaške vlečnice više nisu vozile jer se spuštala noć. Ne znam tko je od nas nadošao na ideju da nadoknadimo propušteno tako da se sa Sljemena do Zagreba spustimo na skijama, ali dok smo uvidjeli u što smo se uvalili, već je bilo kasno za povratak. Em nas je zanosilo od pive i kuhanog vina, em je planinski put po kojem smo išli bio toliko uzak da nije bilo prostora za bilo kakav manevar. Dobivali smo preveliko ubrzanje, pa sam na jednom zavoju čak izletio s puta i ostao naglavačke visjeti nad provalijom na vezici kojom je skija bila zakačena za nogu. Ipak, vrhunac ove avanture bio je kad smo skužili da smo zaboravili da snijega nema skroz do dolje, pa smo dobar dio puta morali nositi skije na leđima.

Na Sljemenu smo u par navrata snimali filmove Žiletovom osam–milimetarskom kamerom. Bile su to kratke priče koje smo bez nekih velikih planova i priprema smišljali na licu mjesta. Kako sam u to vrijeme vidio u „Džuboksu” jednu fotografiju grupe Buldožer na kojoj kao Brecelj s omčom oko vrata visi s drveta, a u biti ostali iz benda stoje ispred njega i svojim tijelima zaklanjaju stolicu na kojoj stoji, predložio sam da i mi snimimo jedan kadar u tom stilu. Prijedlog je bio moj, pa sam ja određen za vješanje. Budući da nismo imali stolac, pronašli smo neki razvaljeni panj, od remena smo napravili improviziranu omču i zavezali je za granu. Umetnuo sam u nju glavu, svi su stali ispred mene da se ne vidi panj na kojem stojim, a Žile je zauzeo snimateljsku pozu i viknuo: „Akcija!” Kad je kamera počela snimati, čitava ta scena bila je suviše statična, pa je spontano počelo naguravanje, koje je završilo tako da sam izgubio ravnotežu i zakoprcao se na omči. Nasreću, Nani Putnik me na vrijeme uhvatio za noge jer bi inače to bila moja prva i zadnja velika uloga.

Povratak sa Sljemena imao je dvije varijante. Ako bismo ostali do sumraka, otišli bismo na zadnju vožnju žičare prema Zagrebu, a ako bismo krenuli ranije, doslovno bismo trčali do dolje kroz šumu, i to ne po planinarskoj stazi. Sjurili bismo se ispod sajle od žičare, koja nam je u tom slučaju služila kao orijentir.

Nikad neću zaboraviti dan kad smo u šumi naišli na kapiju koja je stajala na ulazu nekog razorenog napuštenog zdanja. Zgrade s razbijenim prozorima stršale su između drveća poput zapuštenih nadgrobnih spomenika. Uzverao sam se po zidu obraslom korovom na prostrani balkon i preko njega ušao u veliku glavnu zgradu. Staklo mi je pucketalo ispod cipela dok sam šetao praznim, zaboravljenim prostorijama. U podrumima smo našli razasute ampule, epruvete, ostatke bolničke opreme. Sobe nalik na laboratorije izgledale su kao da je u njima neko zlo uništilo svaki trag života. Lutali smo tim mrtvim oronulim zgradama sve dok u jednom trenu naš dah nije probudio usnule strahove. Zvuk slomljenog stakla odjeknuo je šumom poput zvona s crkvenog tornja.

Sljedeći dan pitao sam majku o tim ruševinama i ona mi je rekla da je to nekoć bila bolnica Brestovac. Prokopao sam po knjigama iz kućne biblioteke i u jednoj našao priču o liječniku Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram, nekad najljepšoj zagrebačkoj glumici.

Pisalo je kako je ona bila jako lijepa, a on ne baš naočit, pa unatoč tome što su se često viđali, nikako nije mogao dokučiti ima li kakve šanse da joj postane nešto više od prijatelja. Kad je odlazio u Austriju na studij, na željezničkoj stanici konačno je skupio hrabrost i priznao joj što osjeća, a ona mu je tada obećala da će ga čekati.

Ipak, s vremenom su njena pisma prestala stizati. Čuo je od ljudi koji su dolazili iz Zagreba da se viđa s drugima, ali nije želio vjerovati u to sve dok nije doznao da se udala i rodila dijete drugome. Unatoč tome što ga je iznevjerila i usprkos javnim ogovaranjima i podsmjehu okoline, on je i dalje nije mogao prestati voljeti, a nakon što ju je muž ostavio i zbog neke pronevjere zauvijek pobjegao iz Zagreba, preuzeo je brigu o njoj i njezinu sinu. Napokon su počeli živjeti zajedno i kad se činilo da će ova priča ipak imati sretan kraj, ona je oboljela od tuberkuloze.

Dežman je iskoristio sav svoj ugled kako bi joj pomogao. Pokrenuo je inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti u šumi na obroncima Medvednice i tako je sagrađen sanatorij Brestovac, koji je postao prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu su bile knjižnica i kinodvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekarnice, pekarnice ili farme.

Unatoč svoj brizi koju je ondje dobila, ona mu je ipak u Brestovcu izdahnula na rukama. Priča kaže da ju je osobno položio u lijes i nakon toga otišao iz Zagreba. Nisam mogao vjerovati kad sam na fotografijama vidio kako je Brestovac nekoć izgledao, ali još me više šokiralo kad sam kasnije doznao što se na tom mjestu dogodilo 1945. godine. To tada nije bilo zabilježeno ni u jednoj knjizi.

Mala kolona kretala se uskom planinskom stazom prema žičari. „Don't you want me baby...”, čuo sam Oljin glas. Gledao sam ih s uzvisine zavaljen u lišće na padini koja je bila toliko strma da sam u tom ležećem položaju gotovo stajao naslonjen na tlo. Sunce je već polako zaronilo u visoke krošnje drveća. Čekao sam da zamaknu iza brežuljka, a onda se odgurnuo od tla i potrčao niz padinu.

Trčao sam kao da lovim vjetar između drveća. Lišće razasuto po blatu bilo je kao bakreni tobogan. Kad bih osjetio da gubim kontrolu nad pokretima, uhvatio bih se za neko stablo i zaustavio, a onda se nakon par trenutaka pustio i nastavio dalje. Brzina mi je odvajala stopala od tla dok sam preskakivao preko stijena čiji su vrhovi virili oko korijenja. Kao da letim.

Na šumskom putu koji vodi do Brestovca začuo sam šapat iz krošnji drveća, zvuk postanka lišen svakog utjecaja čovjeka. Došao sam do kapije, ali jednostavno nisam mogao dalje. Kao da sam osjetio svu bol urezanu u koru drveća koje je prikovano za zemlju moralo gledati svu patnju koja se događala na tom mjestu, sagrađenom na temeljima beskrajne ljubavi, od kojeg su neka lica bez imena napravila stratište.

Izmaglica je poput vela prešla preko lišća usnulog na vlažnoj zemlji i sumrak je šutke šarene jesenje boje prekrio nijansom sive. Zatvorio sam oči i otvorio ih u prostranoj poluosvijetljenoj prostoriji. Čovjek u svečanom odijelu nijemo je stajao pokraj kreveta u kojem je ležala žena u bijeloj spavaćici. Nježno ju je podigao, kao da se boji da ne otprhne ljepotu s njezina lica, i pažljivo spustio u veliki drveni kovčeg. Vrijeme je kapalo i kapalo po bijelim zavjesama. Detonacije u daljini prizvale su demone. Kamioni su svakodnevno dovozili razbijene olovne vojnike. Doktori krvavih rukava, časne sestre i jauci. A onda je došla neka druga vojska. Izvela je olovne vojnike iz zgrada i sve ih satrla.

Zatvorio sam oči i ponovno ih otvorio na tramvajskoj stanici.

Šuma mi je dala oprost kao blagoslov, ali sam još dugo bio uvjeren da ona čista, iskrena ljubav više ne postoji. Da je sahranjena u ruševinama Brestovca. Petnaest godina živio sam kao vlak bez stanica, a onda sam je jedne novogodišnje noći pronašao na Brankinim usnama.

Možda je tog dana niknulo jedno sjeme hrasta kod Brestovca, na obroncima podno Sljemena.

PHOTO BY GORAN POLAK (2013)

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK