DIZNILEND U ULICI SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE

DIZNILEND U ULICI SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

U Ulici socijalističke revolucije, na potezu između Šubićeve i Džamije, na samo desetak minuta hoda do samog centra Zagreba, između visokih starih zgrada kao trinaesto prase uglavio se Buffet Vis. U tom slikovitom zdanju od par kvadrata dominirali su velika peć na drva i šank, iznad kojeg je bila lutka Miki Mausa bez noge, zbog koje smo to mjesto zvali Diznilend.

Konobarica koja je ondje radila bila je poznata po tome što je sve pizdarije u lokalu rješavala udarcima mokrom krpom po glavama neposlušnih gostiju, a kad ona nije bila u lokalu, šerif je bio konobar u plavoj kuti, na kojoj je pisalo PZ Vis. Piće je u Diznilendu koštalo skoro isto kao u dućanu, pa je iz tog razloga i klijentela koja je ondje šankovala bila čista elita. Mjesto pored peći bilo je rezervirano za izgužvanu ženu, koju smo zbog njene duge, uvijek raščupane kose i ispijenog lica zvali Woodstock Girl. Sjedila je kao zombi na praznoj gajbi pive i oživjela samo kad je trebalo ubaciti malo drva u peć. Prvo smo zbog nje Buffet Vis prozvali Woodstock, ali čim smo skužili Miki Mausa bez noge, odmah smo ga preimenovali u Diznilend.

Kao sidrom, za šank je uvijek bio zakačen gospodin Krumpir. Najčešće je igrao đapice s malim, proćelavim, debeljuškastim pajdašem podbuhlog crvenog lica, a kad je bio sam, zagledan ni u što samo bi kljucao svojim velikim krumpirastim nosom, koji je zbog ispucanih kapilara znao poljubičastiti nakon previše gemišta. Đapice su inače jedna jako visoko intelektualna igra. Ukratko, svaki igrač na šank stavi šaku u koju je iza leđa sakrio jedan, dva ili tri novčića. Ako želi, može staviti i praznu šaku. Pobjednik je onaj igrač koji pogodi zbroj novčića u svim šakama na šanku. Igralo se na tri pobjede, obavezno u rundu. Gospodin Krumpir nakon trećeg gemišta više nije ni znao brojiti, a kako to nikako nije htio priznati, njegov pajdaš je to itekako dobro znao iskoristiti, te bi se uvijek nacicao na njegov račun. U Diznilendu smo imali i svojega gospona Fulira. Bio je to jedan gospodin srednjih godina, uvijek dotjeran i počešljana brka, kao da je upravo pobjegao s kraljevskog bala iz zagrljaja njegovom ljepotom opčinjenih dvorskih dama. Kao da je došao malo među prljav puk da ga počasti svojom nazočnošću. No i on bi zaboravio na manire od previše gemišta, pa bi izgledao kao kočoperni pripiti lutalica.

Tužni Legionar bio je još jedan lik iz stalne postave na šanku. Njegova žena i kći živjele su u Parizu, a kako je on nakon par godina provedenih u Legiji stranaca pobjegao u Jugoslaviju, više se nije mogao vratiti kod njih. Žena mu se nije željela preseliti u Zagreb, za njega je nakon tog bijega bilo preopasno da se opet pojavi u Francuskoj, pa je provodio dane u Diznilendu i valjda čekao da se ondje dogodi neko čudo.

Naša duga kosa svu je ekipu koja je ondje zalazila asocirala na drogeraše. U početku su nas gledali jako sumnjičavo i s nepovjerenjem, ali s vremenom su nas prihvatili kao dio svog svijeta, pa su nas čak prozvali „podmladak”.

Nažalost, Miki Maus je jednoga dana zajebao stvar. Za jednu večer uništio je teško stvoren sklad. Od čokančića je napravio umjetnu nogu, skočio na šank te iz džepa izvadio i sasuo svima u lice čarobni prah. Njegov smijeh probudio je demone u glavama dežurnih birtijaških mandrila. Kad su njihove provokacije došle do one granice preko koje nismo mogli šutke prijeći, bljesak oštrice noža u staklu izloga otkucao je kraj našeg Diznilenda.

Prošlo je otad trideset i kusur godina. Ulica socijalističke revolucije postala je Ulica kralja Zvonimira. Neke nove uniforme stoje ispred zgrada sa zastavama. Drugi su natpisi iznad izloga lokala. Vrijeme je progutalo čitav jedan svijet i sve se promijenilo. Sve osim Buffeta Vis, koji je još na istom mjestu.

Jedino što u njemu više nema Miki Mausa bez noge, nema Woodstock djevojke, nema gospodina Krumpira, Fulira, tužnog Legionara i konobara u plavoj kuti, a nema bogme više ni nas. Vrata su zaključana i tiho je. Kao da netko drijema ušuškan u prašini.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK