STRAŽARNI LOPOV: MIRO KUSAČIĆ

srijeda, 2. siječnja 2013.

MIRO KUSAČIĆ - INTERVJU

INTERVJU SA GITARISTOM MIROM KUSAČIĆEM LIDEROM LEGENDARNE PULSKE ROCK GRUPE "MESSERSCHMITT"

GORAN POLAK: Prije Messerschmitta si bio gitarist u grupi Boykot Fur i bubnjar (!?!) grupe Wilsonov Grafički Projekt koje su bile sve samo ne garage rock bend. Što je bio klik koji te okrenuo ka stvaranju muzike koja je danas poznata kao maximum highway rock?

MIRO KUSAČIĆ: Pa eto, WGP i Boykot Fur su bili srednješkolski bendovi i nisu imali bogzna kakve veze sa onim što su kasnije Messerschmitt radili, već više ono što je tadašnja svjetska underground scena svirala. WGP je više furao neku art spiku tipa Joy division, Talking heads, Roxy music, Bauhaus itd, dok je Boykot fur više zalazio u istraživačke vode poput Pere ubu, Swall maps, Pop group, Crass i takvih otkačenjaka. Nama je, kao klincima tada, bilo vrlo teško uopće svirati, jer niti je bilo opreme, niti svježih i pravih informacija, a niti je bilo ljudi i literature koji će ti uopće nešto i pokazati. Pravi partizanski rat… ali imali smo puno vremena i fantastičan entuzijazam i upornost. To je možda ključna činjenica u odnosu na današnju instant scenu gdje se sve raspada ako rezultati ne stignu u roku od par mjeseci. Na nekakvoj, malo je reći jadnoj, češkoj i istočnonjemačkoj opremi izvlačili smo maksimum. Mislim da su se i proizvođači iste čudom čudili šta sve mogu nekakve Jolana gitare i Trowa bubnjevi. Uglavnom, sviralo se i sanjarilo… Kao klinci, pratili smo sve, od Yu grupe do Zappe, punk, blues, folk, progresivu… nismo bili izbirljivi, sve smo upijali i iz svega nešto učili. Gdje god se sviralo, bili smo tamo, pa i na tonskoj probi, ako se dalo nekako ubaciti. Gledali smo sve te gibsone, fendere, marshalle i šta sve ne… i te gitariste i bubnjare, koji su nam bili kao bogovi, onako nedodirljivi, kao da su iz neke druge galaksije. Ako bi te slučajno neki od njih i okrznuo pogledom, to je bila višednevna tema naših razgovora i diskusija. To nam je bilo strašno važno i mi smo se onda osjećali važnima, i naravno da smo željeli biti na njihovom mjestu. Nije bilo nekog posebnog klika prema onome što Messerschmitt sviraju, jer, kao što sam rekao, slušali smo sve i pokušavali odsvirati ono što nam se sviđalo, pa da li su to bili The Rolling stones, The Vibrators ili Blue oyster cult, nije bilo ništa smišljeno. Iz svega smo crpili nešto… no, možda je presudni klik ipak bio susret sa jednim starim pulskim freakom kod kojega sam čuo Grand funk railroad i njihov strahoviti live album iz 1971. To je bilo to! Sve je bilo savršeno posloženo, groove, energija, magija, a tek omot... i danas ga mogu gledati satima. To je bio sound koji smo tražili u kombinaciji sa punkom i bluesom. Znam da taj album dugo nisam vadio iz kazetofona u autu i da sam taj album volio najviše slušati u vožnji. To smo probali preslikati na naše stvari i sve snimke koje smo radili provjeravali smo na taj način. Dakle, ako ''zrači'' u vožnji, ok, a ako ne, bacaj u smeće. Odatle i ta krilatica, Maximum highway rock.

GP: Veza između grupa Messerscmitt i The Spoons me uvijek asocirala na povezanost detroitskih grupa MC5 i The Stooges, sa time da ste mi vi više vukli na onu stranu MC5 i to ponajviše zbog žestine koja je prštala iz vaših gitara, dok su mi Romeo i Brunetto iz The Spoonsa uvijek bili isfurani poput Rona Ashetona i Iggyja. Da li je bilo nekog rivalstva između vas? Naravno mislim na ono pozitivno rivalstvo, jer se zna da ste bili dobri frendovi.

MK: Mislim da sam dobar dio pitanja objasnio u prethodnom odgovoru i tu si možda u pravu što se tiče samih usporedbi, mada znam da smo, kako sam već rekao, slušali sve i često smo razmijenjivali ploče i priče. Možda smo mi bili malo više bluesy & noise, pa odatle i takav dojam. Rivalstva koliko se sjećam nije bilo, osim onog pozitivnog, tako da smo nerijetko znali i zasvirati zajedno. Mislim da je nas Darko Glavan u jednoj od prvih recenzija opisao kao The Yardbirds, a Spoons kao The Animals..

GP: Vaše prvo službeno izdanje je bila kazeta „Lussy“ koja je 1988. godine izašla na etiketi Zdenka Franjića „Slušaj Najglasnije“. Kako je došlo do vaše suradnje i koliko vam je Zdenko pomogao u karijeri?

MK: Ma ta kazeta je zapravo izašla sasvim slučajno i to zapravo i nisu songovi koji su potpuni i dorađeni, već više kao neki jam session koji smo snimali u pauzama dok su Spoons snimali svoj prvi tape. Tu smo svašta brljali, pa ja to i ne smatram nečim značajnim, mada se kasnije pokazalo da za to postoji interes kod Zdenkove publike. Mislim da smo više kreirali neki novi zvuk, nego što smo zaista i nešto suvislo odsvirali. Snimak je nekako došao do Zdenka, a on je izrazio želju da to objavi za svoju kuću, pa kako ionako nismo mogli ništa izgubiti, pristali smo. Vrlo brzo nakon toga zaredali su koncerti i ta neka priča je počela. Počeli su pozivi sa svih strana, pa smo pulske mjesne zajednice ostavili u Puli, i krenuli, kako bi to kod nas rekli, preko Učke. A Zdenko nam je često znao organizirati i koncerte u Zagrebu, pa mu eto, još jednom, puno, puno hvala.

MESSERSCHMITT

YURM '89 / FINALE - KULUŠIĆ, ZAGREB 03-04-1989

VIDEO BY DIVKO BUDAK

GP: 1989. godine ste svirali u finalu YURM-a (YU Rock Momenta), najvećeg festivala novih bendova u bivšoj nam državi, pojavili ste se na sad već kultnoj Zdenkovoj kompilaciji „Bombardiranje New Yorka“, te ste sa vinkovačkom scenom predvođenom Majkama pokrenuli za mnoge jedno od najrokerskijih vremena na ovim prostorima. Kako bi kao jedan od glavnih aktera te scene opisao to vrijeme ovim današnjim rock generacijama?

MK: Pa, sve nam se desilo vrlo munjevito i sjećanja su pomalo u magli, ali moje je mišljenje da su zapravo Partibrejkers i njihov prvi album odigrali ključnu ulogu, kao svojevrsni pioniri garažnog zvuka i petarda koja je ostalima dala znak za start. Jednostavno smo, vjerujem, svi iz te generacije osjetili da je moguće zazvučati drugačije od na primjer: Generacije 5, Riblja čorbe, Drugog načina i da dalje ne nabrajam, i da su dva tri distorzirana akorda pomiješana sa frenetičnim bubnjem i energičnim vokalom mogli ispričati neke druge priče i isijati neku drugačiju energiju. Našim samim pojavljivanjem u finalu YURM-a (u vrlo brojnoj konkurenciji) ispostavilo se da je donekle i šira, tada još jugoslovenska rockerska javnost spremna na neke nove momke sa gitarama i na neki novi sound. Barem sam ja to tako doživio…

GP: U devedesetima ste izdali dva albuma na vinilu. Ploča „Shake That Thing“ (Slušaj najglasnije, 1993) je kasnije izašla i na CD-u, ali ploča „Foxxin'' (Blind Dog Records 1990) koju svi smatraju za malo remek dijelo YU rock muzike (još je uvijek čuvam u svojoj kolekciji) nakon prve rasprodane tiraže nije nikad ponovo doštampavana. Znam da je Blind Dog Records ugašen početkom devedesetih, ali zar ne postoji nikakva mogućnost da se taj album reizda na CD-u ili ponovo na vinilu?

MK: Odnedavno sam putem facebooka ponovo u vezi sa našim tadašnjim izdavačem Željkom Jerbićem, pa bi njega morali pitati što je zapravo sa tim trakama, ako uopće postoje. Koliko sam zaključio još nije dovoljno omatorio da se makne od rock & rolla i čini mi se da skuplja lovu da nam izda još koji LP... ha,ha.

GP: Prva faza Messerschmitta je završila na samom kraju 1995. godine tvojim razbijanjem gitare na novogodišnjem koncertu u Puli. Da li je to bio unaprijed smišljen čin koji je na pomalo ekstreman način trebao označiti završetak rada grupe ili tvoja trenutna inspiracija na sceni. Možeš li se prisjetiti te večeri?

MK: Ma naravno da nije osmišljeno. Da sam tako što mislio, to bi vjerojatno bila neka jeftinija gitara, a ne gibson. To je bilo na dočeku nove godine u Puli, gdje smo zajedno sa Majkama trebali zabaviti publiku, ali ispalo je pomalo otužno. Reakcija je bila spontana i bila je samo rezultat raznih frustracija, od stanja u državi i rata koji je bio nepotreban, čestih svađa i izmjena članova u bendu i općenito neke situacije gdje mi se činilo da se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Kako se ono kaže, klubovi su se pozatvarali, kontakti su se pogubili i sve je zapravo uhvatilo nekakvo bezidejno sivilo u kojem sam se i ja našao. U trenutku kada sam to shvatio, eto, ode gibson… Sva sreća da nisam nekoga u publici pogodio, jer znaš, gibson ti može napraviti veliku rupu u glavi…

MESSERSCHMITT - KULUŠIĆ, ZAGREB 17-04-1991 (VIDEO)

GP: Nakon Messerscmitta si sa grupom Opyum par godina svirao Blues i Rock 'n' roll obrade. Po kojem ste ključu odabirali pjesme koje ste izvodili?

MK: Opyum je bio zamišljen kao neobavezan bend u kojem je mogao svirati svatko tko je želio, a da naravno voli rock and roll, soul, blues i te slične smjerove, da pri tom dolazi na probe i da posjeduje kakvu takvu opremu. Nešto slično John Mayallovim Bluesbreakersima. Tada su cover bendovi bili još uvijek zanimljiva i rijetka pojava, za razliku od današnjih koji do iznemoglosti pokušavaju presvirati Hendrixa ili Stonese, a pri tom, zapravo ne kopčaju iste i zapravo ništa o njima ni ne znaju. To su svadbaške fore. Za rock and roll su takvi tipovi opasniji od turbo folka i raznih Huljića i Severina zajedno. A kada malo bolje razmislim, Huljić i ekipa zapravo i nisu neka opasnost jer je to neka druga publika. Nikada nisam bio tip koji je jurio za lovom, pa nisam bio opterećen sviranjem hitova. Zapravo, tada mi se uopće nije putovalo, pa smo bili koncentrirani uglavnom po Istri. Više su mi odgovarali jammovi u prostoriji sa frendovima uz kakvu pivicu i jeftini bourbon. Većinom smo birali izvođače i pjesme po tome da im pridamo neko naše viđenje stvari i damo svoj pečat. I povratnički album Messerschmitta ''Rockafe'' je zapravo jedan djelić toga vremena zabilježen u studiju, a tako i inače razmišljam kada su obrade u pitanju, pokušavam ući u poantu songa ili u glavu i dušu izvođača.

GP: Messerschmitti su se vratili na scenu 2003. godine, nekako u isto vrijeme kad i detroitske legende The Stooges i MC5. Što te potaklo da ponovo pokreneš grupu?

MK: Meni se zapravo nije više pokretalo Messerschmitte, ali je moj bubnjar Sale nanjušio da se ponovo pojavio određeni interes za bend, pa me nekako nagovorio na kratki reunion. Održali smo pedesetak nastupa, ali je sve opet pomalo zamrlo.

MESSERSCHMITT

KLUB ULJANIK, PULA 01-06-2012

GP: Današnja popularnost Majki dokazuje da garage rock muzika i danas ima svoju brojnu publiku na ovim prostorima i iz tog razloga mi je neshvatljiva infantilnost diskografskih kuća prema grupama kao što su Messerschmitt. Vi ste taj problem riješili tako da ste svoje albume „Rockafè“ (2003) i „Moonlight Starlight“ (2005) izdali na vlastitoj etiketi „Messerschmitt Motors Records“. Da li je „Messerschmitt Motors Records“, kao i kasnije „Junkers Motors Music“, rezerviran samo za tvoje projekte ili postoji mogućnost da i netko drugi izda album za te etikete?

MK: Ma to je rezervirano samo za naša izdanja, jer se ne mislim baviti izdavaštvom. To su jednostavno naši projekti, slično Zdenkovom ''Listen loudness''.

GP: Kako je prošla mini turneji u Kanadi? Da li je bilo vremena da malo zaružite po Torontu i Hamiltonu? Kako vas je prihvatila kanadska publika?

MK: Meni je bilo zanimljivo i simpatično, i nosim pozitivna iskustva. Prvi put smo bili toliko daleko i u tako velikom gradu, pa se možda i nismo snašli najbolje, ali što da se radi. Ipak smo mi mali undergruond bend sa balkana, a u Torontu svake večeri svira desetine bendova, pa je iluzorno i pomisliti da se može desiti nešto veliko. Kada bih ponovo išao, onda bih malo drugačije postavio stvari i možda bi se vratili i sa kakvim pozitivnijim rezultatom, ovako, mogu zaključiti da je to bio simpatičan izlet iz kojega sam puno naučio. Hvala još jednom Vladi Skokoviću koji nam je sve to omogućio. Uvijek se sjetim jedne duhovite opaske mog prijatelja Marjana Ogrinca koji je jednom prilikom izjavio: Da su se Messerschmitt rodili u Americi možda bi se zvali Aerosmith''... ha,ha

GP: Na vašem koncertu u "Silver Dollar Room" klubu bi je nazočan legendarni promotor Dan Burke. Priča se da je izjavio da ste „jebeno dobri“. Da li ste nakon svirke imali neki kontakt sa njime?

MK: Pa eto malo smo pročavrljali sa njim, pa ako on misli da smo bili ''jebeno dobri'', što mislim i da nismo baš, onda sam ponosan na takvu izjavu.

GP: U Kanadi je izašao vaš jedini kompilacijski album "Strong and Loud". Postoji li neki način, jednostavniji od narudžbe preko weba, da se taj album nabavi na ovim našim prostorima?

MK: Mislim da nema za sada jednostavnijeg načina za nabavku istog. Jedino ako Vlado ne poduzme nešto u vezi sa tim i ponudi nekome distribuciju u Hrvatskoj.

JUNKER5
NAJAVA ZA LIVE DVD

GP: Da li je bend Junkers5 u biti neka vrsta malo blaže verzije Messerschmitta (sa ženskim vokalom izvrsne Elizabete Petrić)? Nešto više o tom projektu?

MK: Kako su Messerschmitt polako prestajali sa radom, pojavom Elizabete i braće Juhas, Sale i ja smo došli na ideju formiranja jednog bratskog benda. Sve se polako poklopilo i Junkers5 su poletjeli. Izdali smo prvi cd sa obradama pjesama od autora koji su u raznim mojim glazbenim fazama ostavljali traga na moj rukopis i tu je stvar krenula. Istovremeno smo radili na autorskim stvarima, koje upravo ovih dana snimamo, pa ćemo vidjeti hoće li se i zaživjeti. Radimo bez presinga i album bi trebao izlaziti u singl varijantama, kako koju pjesmu završimo. A to je li blaže možda i nije prava definicija, prije bih nazvao drugačije. Mislim da se tu radi o odrastanju.

GP: Na hvaljenom prvom album grupe Goribor pojavio si se kao gost u pjesmi "Rolamo (We are Rolling)“. Kako su se našli rocker iz Pule i grupa iz Bora?

MK: Sasvim slučajno. Goribor su snimali u studiju gdje smo vježbali i ST je izrazio želju da mu gostuju i neki pulski muzičari, pa sam eto tako i ja upao u tu neku shemu… Hvala im još jednom na pozivu i neka im je sa srećom.

GP: Već si puno godina u svemu ovome i moram ti priznati da si jedan od rijetkih rock gitarista o kojem svi muzičari koje poznam pričaju sa nekim poštovanjem. Imaš li nakon svega još uvijek snage za maximum highway rock?

MK: Naravno da imam još ponešto te krvi, ali je vječni problem sa dobrom i motiviranom sviračkom ekipom takve vrste glazbe sve prisutniji, a i publika nema nekog posebnog interesa tako da stvari i ne stoje najbolje. Nismo neki hajp bend, stoga se organizatori i ne lome oko nas, ali... što da im ja radim? Možda smo jednostavno prestari i novoj publici nezanimljivi, a možda i istina leži u onom naslovu albuma Jethro tull ''Too old to rock and roll, too young to die''

GP: Pravi rockeri kao što si ti nisu nikad prestari za rock and roll. Hvala ti za ovaj intervju.

MK: Hvala i tebi.

STRAŽARNI LOPOV 2013