LETEĆI MEDVJEDIĆI U LUPOGLAVU

LETEĆI MEDVJEDIĆI U LUPOGLAVU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

1990. godine u koprodukciji Zagreb Filma i kanadske televizije u Zagrebu se snimala crtana serija „Mali leteći medvjedići”. Budući da sam oduvijek imao smisla za crtanje, što je najvjerojatnije zasluga gena naslijeđenih od oca, koji je, uz svoj redovni posao, bio i slikar, javio sam se na natječaj, prošao na testiranju i kao kolorist stekao status filmskog radnika.

Bilo je rano ljeto. Jedan od onih zadnjih jugoslavenskih praznika. Prije potopa. Završio sam zadnju foliju na poslu, pospremio kistove, oprao ruke, sjurio se stepeništem Zagreb Filma na ulicu i preko Opatovine požurio prema Kvazaru, gdje su me čekali Moljac, Ake i Čvarak. Čim sam stigao, uhvatili su me u mašinu.

– Jebote, manki, idemo dva dana na more, a onda te tu čekamo jedan od ta dva dana! – rekao je Čvarak.

– E sad plati rundu kad kasniš! – nadovezao se Moljac.

– Mislio sam da vam se žuri... – promrmljao sam više za sebe jer u poziciji u kojoj sam bio nije bilo smisla ulaziti u raspravu.

– Žuri nam se, ali ne toliko da ne bi imali vremena za jednu rundu. – zaključio je Ake raspravu i uzdignutom rukom pozvao konobara. 

Nakon jedne, pa još jedne i jedne putne konačno smo krenuli. Čvarak se smjestio kod Moljca u stari BMW, a ja sam se uvalio u Akeov Yugo.

Tih godina autoput je još uvijek bio samo do Karlovca, tako da smo se ondje spustili u grad, prošli ispod nadvožnjaka i nastavili put preko brda i dolina, zaslijepljeni suncem koje je bježeći iza tanke crne linije u daljini zacrvenilo nebo. Pijuckao sam jeftini burbon iz flaše koju sam našao u ruksaku na zadnjem sjedalu i gledao kako noć polako zalazi u dvorišta seoskih kuća. Ake je isto tu i tamo potegnuo iz flaše, kao bolio ga je zub, ali kako je bio iskusan vozač i nikad nije brzo vozio, sve je bilo pod savršenom kontrolom.

Negdje na pola puta zastali smo u nekoj birtiji u šumi i smjestili se za jedan od par stolova na terasi ispred drvene kućice sa šankom, koja je izgledala kao da je njezin vlasnik poslije posla sklopi u kofer i odnese kući. Navukao sam svoje bijele rukavice s posla, umrljane šarenom krvlju letećih medvjedića, i pozvao konobaricu, koja nam je, nakon što je otrpjela par Akeovih fora, donijela piće.

Osim nas, ondje su bili samo neki lokalni mandovi, valjda iz obližnjeg sela, kojima je najvjerojatnije jedina zajebancija u životu bila napiti se i potući. Sve je mirisalo na pizdariju, ali Moljac sa svojom dugom kosom, kao neki podivljali hašišar, Čvarak, pak, zblajhan kao panker, Ake sa svojim ciničnim osmijehom kriminalca koji se smješka kao da će izvaditi gun i početi rokati oko sebe i ja kao psihopat u bijelim rukavicama valjda smo im ipak izgledali isuviše ludi, pa su nas samo promatrali kao da smo došli s nekog drugog planeta i potiho komentirali. Nakon što smo popili rundu, nastavili smo put. Već mi je bilo dosta vožnje. Popio sam zadnji gutljaj burbona i bacio praznu flašu iza leđa, na zadnja sjedala.

– Imaš jedan sendvič ak si gladan. – rekao je Ake i kimnuo glavom prema papirnatoj vrećici koja je virila iz ladice ispred mojih nogu.

Zavukao sam ruku i izvadio smotuljak, iz kojeg se osjetio miris kruha i jeftine polutrajne podriguše.

– Ima samo jedan. Si ziher da ti nećeš? – upitao sam ga.

– Samo ti jedi, ja nisam gladan. – odgovorio je.

Prije nego što sam zagrizao sendvič, s kojeg sam pažljivo skinuo foliju, iz džepa košulje izvadio sam kazetu „Station Underground”, svoju kompilaciju garage i punk rock bendova. Puknuo sam je u kazetofon i nakon par sekundi iz zvučnika se začuo Iggyjev glas: „Is everybody ready? Well all right! A-one-two-three-owww!” Nekako u isto vrijeme Moljac je slučajno skrenuo s glavne na sporednu cestu. Krenuli smo za njim i odjednom se svi našli u mrklom mraku. Kao u nekom horor filmu, prošli smo pored rasklimane table na kojoj je pisalo Lupoglav. Ake je kao hipnotizirana noćna mušica pratio svjetla Moljčeva auta sve dok u jednom trenu nisu nestala. Moljac je naglo ušao u zavoj i zveknuo u dva drveta, ali nekako se ipak uspio zadržati na cesti, za razliku od Akea i mene koji smo samo produžili ravno u mrak. Čvarak je okrenuo glavu i vidio svjetla našeg auta kako lete zrakom poput aviona koji se diže s piste i nestaju.

U svom kratkom letu Ake i ja smo šutke gledali u prozor ispred sebe kao u veliki televizijski ekran na kojem se prikazuje neki usporen film bez kraja, udarali smo u neko drveće ili kamenje, auto nam se u zraku nakrivio i prevalio na moju stranu te završio nasađen na bok između dvije velike stijene, kao odložen rukom nekog divljeg djeteta.

Moljac i Čvarak su stali, izašli iz auta i potrčali prema mjestu na kojem smo izletjeli s ceste. Dok su se spuštali kroz grmlje u jarak, iz našeg auta se čulo:

„Brothers and sisters, I wanna see a sea of hands out there... I want everybody to kick up some noise, I wanna hear some revolution... Brothers and sisters, the time has come for each and every one of you to decide whether you are going to be the problem or you are going to be the solution! You must choose, brothers, you must choose. It takes five seconds, five seconds of decision, five seconds to realize your purpose here on the planet. It takes five seconds to realize that it's time to move, it's time to get down with it. Brothers, it's time to testify. And I want to know – are you ready to testify? Are you ready!! I give you a testimonial. THE MC5!”

Kako mi je poklopac od gepeka dok smo padali proletio pokraj glave i uglavio se na prozor od vrata na kojima sam ležao, stavio sam na njega glavu kao na jastuk i u miru grickao sendvič. Ake je zakačen za pojas visio iznad moje glave i pritom držao volan s obje ruke kao da će mu ga netko ukrasti. 

– Jesi živ? – upitao me, a nakon što je vidio da jedem sendvič, više nije pitao ništa. Za par minuta Moljac i Čvarak probili su se do nas. Budući da je auto ležao na mojim vratima, morali su nas izvući kroz prozor s Akeove strane.

– Daj mi pridrži sendvič. – rekao sam Moljcu kad sam došao na red za izvlačenje.

– Jebote sendvič! – povikao je, uzeo mi ga iz ruke i bacio iza leđa.

– Jebo tebe! To je bio zadnji! – povikao sam ljutito.

Nakon kratke svađe stali smo sa strane da se dogovorimo što ćemo dalje. U blizini su bile neke kuće, ali smatrali smo da nije baš pametno nekom usred noći kucati na vrata.

Kako je bilo i više nego očito da ćemo biti primorani ondje prenoćiti, Moljac i Ake su Moljčevim autom otišli pronaći neku benzinsku pumpu da pitaju nekoga gdje se točno nalazimo i da, na moju veliku molbu, donesu vode jer su mi usta od burbona i valjda od šoka bila toliko suha da sam mislio da ću popizditi. Od žeđi me uhvatila takva paranoja da bih najvjerojatnije bio otišao lutati šumom u potrazi za vodom da se nakon pola sata Moljac i Ake nisu vratili s punim flašama. Bili smo u blizini tunela Učka.

Da večer ne prođe u miru, još smo se jednom uspjeli posvađati dogovarajući se gdje ćemo prespavati. Par metara od mjesta našeg udesa bila je uska neasfaltirana cesta i, po mojoj teoriji, bila je ludost leći na nju spavati jer bi se u ranim jutarnjim satima tuda mogao provozati neki usnuli seljak na traktoru i, ne gledajući ispred sebe, prijeći preko nas. Ostali su tvrdili da ako netko tu i naleti, nema šanse da nas ne vidi i ne stane. Na kraju sam ipak popustio jer je to bilo jedino mjesto koje smo mogli naći u mraku a da smo se na njemu mogli ispružiti. Legao sam u brazdu od kotača traktora, urezanu u utabanu zemlju, i zaspao.

 

Jutro je bilo prava seoska šumska idila – ljetna izmaglica, oštar miris divljeg raslinja i pjev ptica koje pozdravljaju Sunce. Kad smo ustali, ugledali smo par olupina auta kako strše između drveća kao da se skrivaju. Očito nismo bili jedini koji smo ondje svratali.

– Aaaaa, vas smo noćas čuli... – obratio nam se neki čovjek s ceste iznad nas.

– Da, mi smo ti. Jel nas možete nekako izvući? – upitao ga je Ake.

– Nema problema. Imam već iskustva s tim. Znak za oštar zavoj se slabo vidi jer je zaklonjen lišćem, pa svako malo ovdje nekoga izvlačim. – rekao je kao da uživa u našoj nevolji.

– Idem po traktor. – dodao je i odgegao se niz cestu do dvorišta obližnje kuće.

– Valjda zbog zarade za izvlačenje auta iz ovoga jarka nije ni očistio to lišće oko znaka. – rekao sam Čvarku, koji je s cigaretom u ustima promatrao spaljenu olupinu auta par metara udaljenu od mjesta na kojem je spavao.

Nije prošlo sat vremena i auto nam je bio na cesti. Čak je bio u voznom stanju premda je u vožnji toliko bučio da su se svi okretali za nama kad smo napokon stigli do obale. Početna ideja bila nam je da odemo do Poreča, ali zbog nezgode smo skratili put i skrenuli u Rovinj.

Tih predratnih godina Istra nam je ljeti bila najčešće odredište jer je, za razliku od ostalih mjesta na obali, ondje svaki veći grad imao neki turistički kompleks koji je radio skoro cijelu noć. U takvim kompleksima bili su kafići, diskoklub, terasa na kojoj je svirao gažerski bend i slično. Milicija je samo po noći patrolirala plažama, pa kad bismo u nekom takvom kompleksu zabrijali do jutra, mogli smo se iz njega samo preseliti u hlad blizu mora i spavati skriveni među turistima bez straha da ćemo završiti u milicijskoj stanici.

Druga varijanta za noćenje bila je da se natrpamo u aute, izađemo na magistralu i vozimo dok sve kuće ne ostanu za nama. Nakon toga skrenuli bismo na prvu neasfaltiranu cestu te se vozili dok ne bismo došli do nekog mjesta u divljini na koje čak ni murja po noći ne bi riskirala zalaziti.

Jedini je problem kod takvih noćenja bio to što je zbog nedostatka prostora u autima netko uvijek morao spavati vani u vreći. Tako sam se jednom, kad je mene zapala ta čast, uspio smjestiti na mravinjak. Ujutro sam bio prekriven mravima, ali najgore je bilo to što sam bio toliko sjeban da se nisam imao snage maknuti, nego sam jedno pola sata samo tresao mrave sa sebe i dalje drijemao na istom mjestu. Onda sam se nekako popeo na haubu, ali čim sam opet zadrijemao, skliznuo sam natrag na mravinjak.

Naravno, sva ta mjesta na kojima smo spavali bila su u zabiti, pa smo se znali naći u mnogim zanimljivim situacijama. Tako smo se jednom 1989. godine smjestili na jedno naizgled savršeno mjesto. Bilo nas je desetak i bili smo s četiri auta. Ake i ja predvodili smo kolonu kroz šumu, dok su Žika i Đimi u Žikinu crvenom autu s mrtvačkom glavom iznad volana bili na začelju. Vozili smo se dvadesetak minuta dok konačno nismo naletjeli na čistinu na kojoj je bilo dosta mjesta da stanu svi auti. Odmah smo ugasili farove da svjetlom ne privučemo komarce i sličnu gamad. Mjesec se skrio iza oblaka i nije se vidio ni prst pred nosom, ali ipak je svatko od nas zaglavinjao na svoju stranu obaviti nuždu prije spavanja ili samo malo ispružiti noge, podimiti koju i slično. Kad smo izašli iz auta, začuli smo neko zavijanje.

– To su sigurno dingači. – prozborio je tihim glasom Ake zagledan mrak.

– Ti nisi normalan. Dingači žive u Australiji. – zamudrijao je Žika kad je to čuo.

– A možda smo na krivom mjestu skrenuli s magistrale i završili u Australiji. – zajebavao ih je obojicu Čvarak.

– Kak uopće možete znati jesu dingači ili ne ak nemate pojma kak se dingači glasaju? – uključio sam se i ja u debatu o dingačima.

– Pa zavijaju ko dingači. – samouvjereno se opet oglasio Ake.

– E jeste umorni. Ja bi spavao. Jebali vas dingači. – promrmljao je Moljac i uvukao se u vreću za spavanje.

– Pa i jebe mi se za divlje dingače. Ja spavam u autu. – ljutito nam je zbog našeg neshvaćanja problematike s dingačima odbrusio Ake te ušao u svoj jugać i dignuo sve prozore.

Kad nam je sljedeće jutro zora osvijetlila krajolik, pogled je bio najblaže rečeno fascinantan. Spavali smo na samom rubu velikog kratera nekog gradilišta ili kamenoloma. Da smo autima otišli samo koji metar dalje, parkirali bismo ih u Valhali. Nasreću, svi smo bili na broju. Niti se itko u mraku strovalio u rupetinu niti su ikoga raskomadali dingači.

Kad smo se nakon nezgode u Lupoglavu spustili u Rovinj, Akeov razbijeni auto ostavili smo na prvom besplatnom parkiralištu da nas čeka do povratka u Zagreb. Nakon toga obavili smo jutarnju higijenu u WC-u prvog restorana koji nam se našao na putu i izglancanih zuba popili prvu jutarnju kavu. Konobar nas je malo čudno gledao kad smo uz kavu naručili i hladan čaj, kao u isto vrijeme pijemo čaj i kavu, ali bili smo navikli da nas ljudi čudno gledaju, pa nam takvi pogledi baš i nisu previše smetali. 

– Jebote, dogovorili smo se s Igorom i Vesnom da se nađemo danas u Poreču. – sjetio se Čvarak dok smo sjedili u kafiću u starom dijelu grada.

– A jebiga. Šta je tu je. – rekao sam.

Nakon nekog vremena, na naše veliko iznenađenje, Igor i Vesna pojavili su se pred nama.

– Pa kako ste nas ovdje našli? Dogovorili smo se u Poreču?! – upitali smo ih.

– Šta ne idete uvijek prvo u Rovinj? Rekli ste da se nađemo u birtiji u prvoj uličici kraj konobe u luci i eto nas. – rekao je Igor.

– Pa šta radite ovdje ako kažete da smo se dogovorili u Poreču? – dodala je Vesna zbunjenim glasom.

– Ne pitajte ništa. Na ulasku u Poreč zaskočili su nas neki krkani. Sve smo ih razbili, al vidli smo da ih dolazi još, pa da ne prolijevamo više krvi, odustali smo od Poreča i došli ovdje. – ispričao im je Čvarak ozbiljnim glasom.

– Ma daj, ne zajebavajte... – prekinuo ga je Igor.

– Nije zajebancija. Jedan me čak uspio zakačiti nožem. – nadovezao sam se na Čvarkovu mudroliju.

Otkopčao sam košulju i pokazao im dvadesetak centimetra dug crveni ožiljak koji mi je pojas auta u saobraćajki s Akeom bio urezao u prsa. Kad je vidio ožiljak, Igor se smrtno uozbiljio, pa smo odustali od daljnje zajebancije i ispričali Igoru i Vesni što nam se dogodilo u Lupoglavu.

Taj dan napravili smo malu turneju po lokalnim rovinjskim birtijama pa zabrijali u Monviju do fajrunta, a gdje smo prespavali, to se danas više nitko ne sjeća. U nedjelju smo se već morali vratiti kući jer smo u ponedjeljak svi osim Moljca morali na posao. Tako je on otišao u Pulu, gdje su bili Španci, a mi smo se Akeovim razbijenim autom zaputili prema Zagrebu. Po putu su s auta otpadali dijelovi koji su valjda bili viška, cijelo vrijeme jurili smo skoro pedeset na sat i već nam je predvečer toranj sa Sljemena namignuo u znak pozdrava.

U Zagreb Filmu ostao sam nešto više od godinu dana. Posao je bio zanimljiv, ali nije mi odgovaralo što sam radio na ugovor koji se produljivao svakih šest mjeseci. Uz to, bio sam limitiran u tulumarenju s obzirom na to da su mi na poslu trebale bistre oči. Te 1991. godine buvljak rabljenih ploča na Cvjetnom trgu bio je u punom zamahu, a na njemu je, između ostalih, svoj improvizirani štand imao Siniša Radan, moj prijatelj iz studentskih dana. Na njegovu štandu radio je Dee Dee, pa sam s obojicom dogovorio da u ponudu uvrste moje audiokazete na koje sam snimio bootlege iz svoje kolekcije. Za svaku od tih kazeta dizajnirao sam omot. Bootleg je album na kojem su nalaze koncertne i studijske snimke koje nisu službeno objavljene, za razliku od pirata, koji su kopije albuma koji su u redovnoj prodaji u dućanima.

I tako sam se svaki dan nakon posla u Zagreb Filmu spuštao do Cvjetnog, gdje bih pokupio zaradu od kazeta koje mi je Dee Dee prodao. Kad sam skužio koliko se ondje mjesečno zarađuje, Siniša je znao zaraditi i po sto maraka dnevno, te to usporedio s onim koliko zaradim crtajući leteće medvjediće, dao sam otkaz u Zagreb Filmu. Zaključio sam da mi se više isplati napraviti svoj mali štand na Cvjetnom nego crtati crtane filmove. U početku mi je čak fakat dobro krenulo, ali meni se nije dalo kao Dee Deeju ondje provoditi cijele dane. Kad bih zaradio dovoljno za jedan dobar noćni provod, skupio bih štand i otišao kući spavati. Sve što bih danju zaradio, istu večer bih zatrajbao.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK