MALI KAVEZ - BRNO - BLATO

MALI KAVEZ - BRNO - BLATO

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

1983. osvanula je obasjana suncem. Nakon par godina provedenih ispred Centra laganim koracima otisnuli smo se preko Mažuranca prema samom središtu grada. Nismo stigli dalje od Blata.

Baš je bilo lijepo živjeti tih godina u Zagrebu. Od Centra koji smo voljeli ostao je samo Polet platz, ali u Kulušiću, Lapu, Jabuci, KSET-u, SKUC-u i Moši stalno se događalo nešto što nam je taj gubitak i više nego kvalitetno nadoknađivalo. Nešto kasnije, 1984. godine, otvorio se i Omladinski klub „Đuro Đaković”. Dovoljno nam je bilo nabaviti „Večernjak”, okrenuti predzadnju stranicu i u stupcu pored kino programa izabrati nešto iz dnevne ponude zagrebačkih klubova. Pankeri, rokeri, alternativci, svi smo se izmiješali, svi smo slušali sve i podjele među nama izgubile su svaki smisao.

Kazališna kavana Kavkaz, koju smo zvali Kavez, i Kafe slastičarnica Zvečevo, koju smo zvali Zvečka, tada su bili centar umjetničkog svemira Zagreba. Bolje rečeno, to je bio prostor ispred ta dva mjesta jer je Zvečka bila toliko mala da bi ljudi na šanku kupili piće, izašli van i najčešće ga odložili na neki od parkiranih auta u Masarykovoj. Taj prostor ispred Zvečke, kao i Kavez, u koji nikad nisam ulazio, bili su više-manje rezervirani za stariju ekipu, a mi mlađi pozicionirali smo se oko betonskih žardinjera ispred Malog kaveza i oko zgrade HNK-a.

Mali kavez bio je u istoj zgradi kao i Veliki kavez, ulaz do ulaza, tako da je izgledao kao neki njen istureni šank. Premda su izvana izgledali gotovo isto, iznutra je Mali kavez, za razliku od sređenog Velikog, izgledao kao obična rupa, a shodno tome i cijene su bile puno pristupačnije.

 

Pet do deset minuta hoda od tamo, u Frankopanskoj ulici, bilo je još jedno mjesto koje nam je bilo svakodnevna stanica u cjelodnevnom trošenju vremena. Bilo je to Brno, jedna od onih birtija s otvorenom terasom u kojima poslužuju debeli brkati konobari u bijelim košuljama i crnim prslucima, koji s podsmijehom gledaju kožne jakne s bedževima i svaku frizuru drukčiju od đačke. Ondje bismo se nalazili samo kad smo imali para, a inače bismo se sastajali u parku na Mažurancu i čekali da se pare odnekud same stvore.

Zadnja stanica na našoj maloj ruti bila je na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice. Bilo je to Dee Deejevo i moje omiljeno mjesto, gostionica Blato (Tip-Top). Dugački drveni šank, neki vječni polumrak, velike crno-bijele fotografije Tina Ujevića na zidu. Sama činjenica da je i on ondje svakodnevno ispijao svoje piće davala je tom mjestu neki boemski, gotovo spiritualni štih. Najčešće bismo se uvalili na poziciju kod prozora jer je od tamo bio najbolji pogled na Masarykovu. Imali smo najbolji uvid u to tko ide, kako bi Štulić rekao, prošetati svoju facu. A svoju su facu ondje šetali muzičari, glumci, književnici, novinari, fotografi, kazališni, filmski i televizijski radnici, razni umjetnici, ali i svi oni mali veliki, obični ljudi koji su samom svojom prisutnošću davali onu završnu nijansu na slici toga vremena.

Što smo radili na svim tim mjestima? Tko to sad više zna... Najčešće su se prepričavale raznorazne pizdarije s tuluma i iz večernjih izlazaka. Pravili su se veliki planovi. Novi svjetovi stvarali su se pri dnu ispijenih čaša i nestajali u dimu jutarnjih cigara. Sve je nekako završavalo smijehom. Nisu nam trebali mobiteli, kompjutori, pa čak ni televizori. Dovoljni su nam bili razgovor, nešto u čaši i cigareta. Živjeli smo u pravom, a ne virtualnom svijetu i uživali u svakom danu. Bili smo prototip klasičnih jugoslavenskih omladinaca. Bili smo mladi.

 HVALA ZLATKU, BINI I LJAMI NA FOTOGRAFIJAMA

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK