JUTRO NA DINAMOVOM STADIONU

JUTRO NA DINAMOVOM STADIONU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Zvjezdano nebo rasprostrlo se preda mnom i ja sam ga gledao kao pile jaje. Nisam vidio jutarnje sunce već danima. Dolazio sam kući pred jutro i budio se oko podneva. Vlaga iz hladne zemlje bridjela mi je kralježnicom. Gorak miris trave. Bez mreže, ogoljele vratnice gola izgledale su kao vješala. Planeti na nebu su se poklopili i povukli me unatrag. Betonsko školsko igralište. Sunčan proljetni dan. Razbijena koljena. Trčim s loptom prema protivničkom golu, zastajem negdje oko centra i udaram. Lopta leti kao meteor, svojom snagom razmiče golmanove ruke i poput divlje ribe zakoprca se u mreži.

Bila je to jedna od zadnjih utakmica koje sam odigrao za reprezentaciju škole i premda smo na kraju izgubili, svi su hvalili moj gol s centra. Kad sam poslije utakmice došao kući, legao sam u krevet i dugo gledao u plafon. Bio sam siguran da je ondje, na betonskom igralištu ispred škole, netko na tren ušao u mene, razvalilo loptu i nestao. Duh zaboravljenog dječaka zatvorio je krug.

Petnaestak godina poslije Ćevap, Sini, Čaruga i ja, natopljeni votkom, išli smo iz Đure prema kući. Čvarak nam je zapalio autom, tako da smo bili osuđeni na javni prijevoz. Kad smo ušli u Draškovićevu, ugledali smo rijeku navijača kako se iz pravca Martićeve kreće prema Trgu. U jednom trenu svi su podigli ruke i zrakom se zaorilo: „Ja te volim, ja te volim. Ja te volim...” Podigli smo ruke i pridružili se. Iz petnih žila povikali smo: „Dinamo”, a iz kolone ispred nas zagrmjelo je:

„Hajduče!” Tilt. Skužili smo da smo usrali i šefa i stanicu.

Kolona je zastala. Svi u njoj zbunjeno su pogledali u našem pravcu, a mi smo šutke nastavili hodati prema njima. Glupa situacija. Bilo bi logično da smo pokušali zapaliti, ali u tom se trenutku nitko od nas toga nije sjetio. Sama pomisao da pred jutro trčim u kožnim hlačama i čizmama s izlizanim petama po centru grada, sa stotinjak ljudi iza leđa, nije bila u kodu mog razmišljanja. Najvjerojatnije bih se i raspao nakon par metara. Ušetali smo u samo središte gomile, a oni su nas gledali kao Indijanci pijanog svećenika u onim starim kaubojskim filmovima. Kao da nas se boje dotaknuti jer vjeruju da su u nama neki podivljali duhovi.

– Gdje je Trg Republike? – upitali su nakon što su nas desetak sekundi promatrali bez riječi.

– Trg bana Jelačića je tamo. – pokazali smo rukom u pravcu Jurišićeve i nastavili svoj put kroz njih. Toliko smo ih bili zbunili da nisu znali što napraviti. Samo su nas tupo gledali kako odlazimo.

– Što je ovo bilo? – upitao sam ostale kad smo se udaljili. Nitko mi nije odgovorio. 

Sljedeći dan otišao sam s Čvarkom i Akeom na utakmicu. Kad su igrači istrčavali na teren, Bad Blue Boysi su ispred nas razvukli i zapalili dugački transparent koji su bili popalili Torcidi. Na atletskoj stazi podno tribine skupili su se novinari i sve to slikali, a ja sam razmišljao kako mi u životu još samo fali da se pojavim u novinama na slici s Hajdukovim transparentom u plamenu.

Kad tisuće srca zakucaju kao jedno, s tribina zagrmi poput drevnih bubnjeva. Zapaljene baklje. Crveni odsjaj u očima. Specijalci u dimnoj zavjesi skrivaju znoj ispod šljemova. Sunce zalazi iza Zapada i reflektori iscrtavaju četiri sjene na zelenom travnjaku. Neobuzdana energija, ponos i zrno prkosa.

Prazne tribine Dinamova stadiona noću izgledaju sablasno. Teški sivi betonski blokovi. Ugašeni reflektori. Nestvarna tišina. Ponekad bismo se iz izlaska vraćali noćnim tramvajem za Dubravu, sišli na stanici u Maksimirskoj, pa da skratimo put, prema kući se zaputili preko zatvorenog Dinamova stadiona. Znali smo svaku rupu u ogradi, ali najčešće smo na Zapadu ulazili u prostor oko tribina te izlazili na Jugu preko kućica za prodaju karata. Bilo je to prije nego što je izgrađena nova sjeverna tribina i obnovljena zapadna.

Jednom sam se pred jutro sam vraćao kući s nekog tuluma i isto tako sišao na stanici kod Dinamova stadiona. Razmišljao sam o tome kako ljude od ludila dijeli samo jedan korak. Jedan mali korak. Pronađena misao. Poljubiti sjenu i vratiti se normalan. Provukao sam se kroz rupu u ogradi stadiona i legao na svježe pokošeno nogometno igralište. Odlučio sam tako dočekati zoru. Nisam vidio jutarnje sunce već danima.

Zvjezdano nebo rasprostrlo se preda mnom i ja sam ga gledao kao pile jaje.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK