ŽIVIO DRUG TITO I SVI OSTALI SVECI

ŽIVIO DRUG TITO I SVI OSTALI SVECI

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Rođen sam u mračnom dobu komunizma, barem tako danas govore, zadnjeg dana siječnja 1966. godine u Zagrebu. Tata je dovezao mamu u Zajčevu bolnicu, a kako je auto putem nešto štekao, nakon što ju je smjestio u rodilište, otišao je na parkiralište zaviriti ispod haube. Dok je on proučavao svjećice na fićeku, ja sam bez puno razmišljanja iskočio iz maminog trbuha i opijen večernjim smogom zagrebačkih ulica zadrečao na pun Mjesec. Kad sam otvorio oči, prvo što sam vidio nisu bili ni moja majka, ni doktor, ni lica iza svih onih glasova koje sam čuo oko sebe. Prvo što sam vidio bilo je ozbiljno lice Josipa Broza Tita, koje me gledalo s uokvirene slike na zidu.

U kontekstu vremena u kojem sam započeo svoj put kroz život, moram priznati da sam imao djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Živio sam u trosobnom stanu na Peščenici, u peterokatnicama koje se zovu Limenke, okružen ljubavlju i brigom svojih roditelja i bake, koja je stanovala s nama. Imali smo samo jedan auto, samo jedan telefon i samo jedan crno-bijeli televizor, ispred kojeg bismo ponekad stavljali prozirnu crvenkastu foliju da slika dobije boju. Moji roditelji su diplomirali i nakon toga dobili posao za koji su znali, ako negdje debelo ne zabrljaju, da će ga imati do penzije. Plaće su bile redovne, nije bilo blagostanje, ali imalo se koliko je trebalo.

Šezdesete su protutnjale a da nisu ostavile baš puno toga u meni. Sedamdesete su donijele nemire, ali mene kao dijete to baš i nije dotaknulo. Jedno sam vrijeme u dječačkoj naivnosti zamišljao da život nije samo jeftina igračka u skupom šarenom papiru, a onda se sve to rasplinulo kad su me roditelji obukli u plavu kutu, na noge mi obuli crne papuče i strpali me u osnovnu školu. Nisam se ni snašao, a već sam stajao u školskoj dvorani s crvenom maramom i petokrakom na kapi te izgovarao svoju prvu svečanu zakletvu u životu:

„Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran i iskren drug koji drži danu riječ. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!”

U to dječje doba živio sam po načelu „u zdravom tijelu zdrav duh”. Kao predstavnik škole trčao sam krosove po Maksimiru, a u slobodno vrijeme po cijele dane vozio bicikl po kvartu i igrao nogomet gdje god bih stigao. Osim Pony bicikla i kožne lopte, ništa mi više nije trebalo, pa mi shodno tome ništa nije ni nedostajalo. Ubrzo sam uletio u školsku nogometnu reprezentaciju, a potom i u Dinamov podmladak. Meni je ipak bilo najdraže kad je moja ulica igrala protiv susjedne ulice. Publika bi se popela na garaže, a mi bismo ganjali loptu po maloj livadi, na kojoj je na sredini bio veliki hrast. Utakmica se prekidala svako malo jer je trebalo vaditi loptu iz grmlja, koje je bilo posvuda, ili bi odletjela preko garaže, pa je trebalo vremena da je netko vrati. Mogao sam postati i jedini plaćeni igrač tih utakmica jer mi je susjedna ulica htjela platiti da igram za njih, no to sam ponosno odbio.

Maksimir mi je bio na par minuta hoda, pa sam redovno odlazio na Dinamove utakmice. Dobivao sam besplatne karte u klubu, ali na sjevernu tribinu najčešće se i moglo ući besplatno ako si imao Dinamovu zastavu, kapu ili šal. S roditeljima sam išao i na utakmice Cibone. Mama je tada radila u Badelu, pa su joj karte za skoro sve utakmice bile na raspolaganju.

POGLED IZ STANA NA BORONGAJU

Za razliku od današnjih klinaca koji više-manje sve slobodno vrijeme provode ispred raznoraznih ekrana, ispred televizora sam ostajao samo kad bih bio u kazni. Na televiziji nije ni bilo ništa zanimljivo za djecu. Ujutro školski program, „Branko Kockica”, jedno vrijeme „Smogovci” i slične dječje domaće serije te svaki dan jedan crtani film prije „Dnevnika”. Jednom godišnje svi smo gledali direktan prijenos sleta za Titov rođendan, a mene je zanimalo samo hoće li čestitar sa štafetom zaboraviti riječi čestitke kad se nađe oči u oči s Maršalom.

Mene nisu trebali Đelo Hadžiselimović i televizija učiti životu. Dovoljno mi je bilo izaći na ulice Peščenice. Po kvartu su šetali Cigani s medvjedima, pa kad su mi se gledale životinje, hodao bih za njima i gledao kako veliki, izgladnjeli smeđi medvjed na lancu skače oko djece. Kad mi je bilo do ekstremnih sportova, penjao sam se po drveću oko škole i po granama prelazio s jednog stabla na drugo. Sve o erotici mogao sam čuti iz prve ruke od Roma Muhameda, prijatelja iz razreda koji se do kraja osnovne škole već oženio i napravio nekoliko djece. Ako mi je bilo do akcije, „prijateljski” bih se potukao s Rumbom, jednim od najkrupnijih klinaca u razredu, ili bih se jednostavno zavukao u rupu ispod tračnica željezničke pruge i slušao kako mi vlak tutnji iznad glave.

U komunističkoj Jugoslaviji ničega nije bilo i ljudi si ništa nisu mogli priuštiti. Barem tako danas govore. Pa su tako moji roditelji, kao i većina napaćenog puka, bili prisiljeni nekoliko puta godišnje odlaziti do Trsta. Ondje bi kupovali traperice, cipele koje nisu imale pačji kljun i slične stvari. Šetali bi Ponte Rossom, gledali satove u Darwilu, kupovali po Standi. Bauljali bi ulicama s punim vrećicama koječega i pritom se davili u stranjskim čokoladama i Brooklyn žvakama. U jednom malom dućanu pored glavne crkve roditelji bi mi svaki put kupili kutiju malih vojnika, koje sam zvao čovječuljci. Oni su inače bili namijenjeni za izradu maketa, ali meni su služili kao igračke. Nakon što sam malo porastao, po Trstu sam tražio bilo kakav časopis na kojem je Bruce Lee na naslovnoj stranici, a kad sam još malo porastao, zanimale su me jedino gramofonske ploče. Na povratku iz Trsta svi bi se putnici na carini morali postrojiti pored autobusa, odložiti vrećice s kupljenim stvarima na pod i čekati da carinici probunare po njima. 

Ostatak moje familije isto je živio jako teško. Barem i njima to tako danas govore. U našoj zajedničkoj kući na moru ponekad nas se znalo nagurati čitavo jato. Imali smo samo pet soba, pa je tetak Miro znao provesti noć na luftiću na balkonu. On je pričao da mu je najbolje spavati na svježem zraku, ali mi ostali mu nismo vjerovali jer bi ga preko noći uvijek izboli komarci. Kad je bilo vrijeme ručka, jedva bismo se svi stisnuli oko stola, ali to nikome nije smetalo. Svako okupljanje familije završavalo je kao u „Asterixu”, punim tanjurima i čašama. Jedini je problem bio to što je u vrijeme komunizma vino iz dućana bilo luksuz, pa smo ga bili primorani praviti sami. Jednom godišnje okupili bismo se u vinogradu u Kašini i prionuli poslu. Svi smo bili uključeni u proizvodnju, tako da smo i mi djeca nosili teške kante s grožđem ili do iznemoglosti okretali ručku na velikoj preši.

Unatoč siromaštvu i depresiji, u kojoj su čak i kontejneri za smeće služili samo za odlaganje smeća, kad bi se Tito provozao Zagrebom, svi bi izašli na ulice i mahali. Zastave bi se zavijorile gradom i kolone radnika i omladinaca slile bi se prema mjestu ukazanja. Pjesma i nacrtani osmijesi na usnama, „živjelo ovo, živjelo ono” na transparentima u žuljavim rukama. Jednom sam se ugurao u prvi red pored ceste da ga vidim, a on se nije udostojio ni ustati u autu i ukazati se u rupi na otvorenom krovu. Samo je sjedio kao pripit i mahao rukom kroz prozor. Ipak, nešto kasnije pojavio se na balkonu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i konačno sam uživo vidio lice onoga koji je maznuo svinjsku glavu s tavana kad je bio mojih godina.

Te iste godine učiteljica nam je u školi ispričala priču o Titovu psu. Propao sam u zemlju od sramote kad sam čuo da se džukela zvala baš onako kako se ja prezivam. Što ga nije nazvao Rex, Floki, Garo, Mile, Hund...? Kud baš Polak? Jedno su me vrijeme svi zbog toga zezali i tu mi se Tito prvi put opasno zamjerio.

Kad je Veljo došao u moj razred, postali smo najbolji prijatelji, a tu se negdje i prekida moja „sportska karijera” te započinje vrijeme pizdarija. Moji roditelji bili su uvjereni da je on pokvario mene, njegovi da sam ja njega, a zapravo smo se pokvarili zajedno i na obostrano zadovoljstvo.

Veljo i ja Tita smo doživljavali kao facu. Žmuklera koji puši cigare, pije viski i sve političare ovoga svijeta vrti oko malog prsta. S njegovim imenom tada se bilo opasno zajebavati, pa smo mu dali kodno ime Kumrovečki Jebač. U školi nam je omiljena zabava bila porazmještati slike s njegovim likom u učionicama. Tako bi se nakon te naše rabote iznad neke Titove parole pojavila slika na kojoj je Tesla, a ispod Tita je bio tekst o tome kako je izumio struju.

Kad smo zajedno otkrili rock muziku i sve što ide uz to, više nije bilo povratka. Prestali smo se šišati, postali smo pravi čudaci i gotovo se uopće nismo družili s ostalima. Bili smo mi dobri sa svima, ali većina ekipe iz škole brijala je po kvartu, a Velju i mene vukao je noćni život izvan granica Peščenice.

1980. godine Veliki Vođa završio je u bolnici u Ljubljani. Nakon nekog vremena Slovenci su mu odrezali nogu. Liječnički bilteni objavljivani su svaki dan, a onda je 4. svibnja televizijski program prekinut i nakon što je dulje na ekranu bila samo prazna stolica, u koju smo svi blenuli kao da će iz televizora nešto izletjeti, pojavio se izbezumljeni voditelj i priopćio da je drug Tito umro. Vrijeme je stalo, a mi klinci iz ulice okupili smo se na stubištu moje zgrade i raspravljali o tome hoće li nas sad, kad ga više nema, napasti Rusi ili Amerikanci.

Kad je prolazio vlak s Titovim tijelom prema Beogradu, cijela škola morala je pokraj pruge na Peščenici posljednji put pozdraviti Maršala, koji je u lijesu prekrivenom jugoslavenskom zastavom protutnjao šinama u vagonu s počasnom stražom. Cijela je Jugoslavija plakala i tugovala, ali s obzirom na to da danas svi govore da su živjeli pod njegovom čizmom, bit će da je sve to bilo po naputku nekih stranih sila jer je više-manje cijeli svijet obožavao njegov lik i djelo. U to sam vrijeme s roditeljima puno putovao i u bilo kojoj državi da smo bili, svi bi nam se klanjali kad bismo im rekli odakle dolazimo. Pružali bi nam ruke i govorili: „Tito, Jugoslavija, Tito, Jugoslavija…” Čudno, ali nitko nas tada nije omalovažavao i gledao na nas kao na barbare s Balkana.

I tako je drug Tito na belom konju odjahao tamo odakle se čak ni on vratiti ne može. Ponio je sve što je stvorio i ostavio nas smrtnike da se ljubimo još par godina pa da se nakon toga pobijemo.

– Živio drug Tito i svi ostali sveci! – rekao je Mačak u Lapu sedam-osam godina poslije.

– Živio! – nazdravili smo svi uzdignutim čašama.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK