MI DJECA S PERONA 6

MI DJECA S PERONA 6

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Brzi putnički vlak zarežao je poput divlje zvijeri. Njegov dah zasuzio mi je pogled u želji da me uvuče u svoju putanju. Dok je prolazio tik ispred mene, putnici u osvijetljenim kupeima kao slike na filmskoj traci treptali su u mojim zamagljenim očima. Vlak je već odmaknuo, a iz tračnica su se i dalje čuli metalni odjeci. Poput otkucaja srca koje se gasi.

U ranim osamdesetima u pothodniku kod zagrebačkog Glavnog željezničkog kolodvora bio je jedan od rijetkih dućana koji su radili u subotu navečer. Gotovo svi ostali zatvarali su se oko podneva i ponovno se otvarali u ponedjeljak ujutro.

Tako bismo se nalazili kod stepenica koje izlaze iz pothodnika na perone i u pravilu uvijek u zadnji čas utrčavali u njega kako bismo kupili par boca vina. Kako je ispred Centra zbog murje bilo nezahvalno donijeti bilo kakvu flašu, nakon što bismo se opskrbili, smjestili bismo se na klupice kod trafostanice na šestom peronu, odmah pored milicijske stanice. Tu smo nekako bili najsigurniji od patrola, koje su u pravilu uvijek išle u drugom smjeru. Nije im bilo ni na kraj pameti da netko roka na par metara od njihova ulaza. Nakon što bismo se ondje malo sredili, sakrili bismo prazne flaše u grmlju i zaputili se po željezničkoj pruzi prema Centru. Putem bismo prvi put zastali na nadvožnjaku iznad Miramarske i drugi put kod mjesta gdje smo preskakali žičanu ogradu koja je ograđivala prostor iza Galerije Studentskog centra. Nakon što bismo se tu prebacili preko bodljikave žice, za minutu-dvije već smo sjedili na stepenicama Francuskog paviljona.

Jedno vrijeme smo se iz Centra znali zaputiti po pruzi prema kući sa željom da uskočimo u neki teretni vlak koji bi nas odvezao do Peščenice, ali brzo smo odustali od te ludosti jer su u kasne sate prugom najčešće tutnjali samo putnički vlakovi.

SINI I MOLJAC

Kad je prvi snijeg zabijelio naše klupice kod trafostanice, smrzavali smo se kao beskućnici sve dok jednog dana nismo skužili da na našem šestom peronu uvijek stoji isti vlak i da svaki dan odlazi tek u 22:30. Svi vagoni bili su prazni, pa smo ušli unutra. Zavalili smo se u udobna sjedala, razvukli stoliće s pepeljarama, grijanje je radilo punom parom, a čak nam je i WC bio na par koraka. Bilo je kao u hotelu. Raskomotili smo se, pijuckali i pušili te pritom kroz prozor gledali murjake kako odlaze i dolaze u stanicu. Nakon nekih sat vremena u vlak su ušli čistači i čistačice u plavim kutama i debelim smeđim kožnim prslucima. Kad su stigli do vagona u kojem smo bili, prvo su nas malo čudno gledali, ali nakon što smo ih ponudili vinom, odmah smo se sprijateljili.

Otad je svaki naš izlazak počinjao u vlaku. Brijali bismo u njemu sve dok ne bi počeli ulaziti prvi putnici ili dok ne bismo čuli kako željezničar udara metalnom šipkom po kotačima prije polaska. Iza sebe smo uvijek ostavljali sve čisto, tako da nikad nije bilo nikakvih frka. Svi šljakeri koji su radili na održavanju vlaka su nas znali i zajebavali se s nama. Oni su imali gutljaj vina u prolazu, a mi smo dobili toplo utočište na šinama.

I tako je sve bilo u savršenom skladu i slozi skoro dvije godine. Dok su naši vršnjaci vrijeme provodili u kvartovskim kafićima, mi smo „putovali” na šestom peronu.

Početak kraja bio je proslava mog rođendana. Napunila su se tada tri vagona, čitava svita rokera koji su se tog dana našli pred Centrom i pankera s Flekijem na čelu. Za poklon sam dobio razbijenu vekericu na špagi, koju sam, da ne uvrijedim goste, morao nositi oko vrata. Ako se izuzme da su se Jura i Fiks sljedeće jutro probudili na kolodvoru u Rijeci, još je ta večer i dobro prošla, ali problem je bio u tome što je tada previše ljudi provalilo našu foru i nastavilo dolaziti u vlak.

Malo-pomalo na šestom peronu nastala je totalna anarhija. Nitko od pridošlica nije čistio za sobom, čikova i praznih flaša bilo je posvuda, pa se na kraju pojavila i murja. Sve je kulminiralo kad je netko od te ekipe zaboravio na vrijeme izaći van te nakon što je vlak krenuo, na nadvožnjaku iznad Savske povukao kočnicu. Škripa je poput Hendrixove gitare razderala nebo iznad Centra i svi smo znali da je naša priča s vlakom gotova.

Jura i Fix nakon tuluma u vlaku na kolodvoru u Rijeci

Ponekad i danas pronađem taj zvuk u mislima i svako mjesto iscrta slike. Moljac, Sini i Ćevap igraju čize-blize kod trafostanice i svađaju se. Žile skuplja kuglice u kutiju šibica da bi me njima gađao jer zna da mi to ide na živce. Na pomoćnom peronu Čelo se zavukao ispod lokomotive i viče strojovođi da ga pregazi dok ga ovaj zbunjeno gleda kroz prozorčić. Cveja ga vuče za noge van, a Cvija i ja smo preumorni da se u sve to uključimo. Veljo je izgubio svog malog zelenog pauka. Nekamo je odlutao i više ga ne može pronaći. Pijani čiča se smije i mahnito maše vlaku koji se tromo valja sa šestog perona.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK