ĐAFINA PRIČA O PUNKU

ĐAFINA PRIČA O PUNKU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Kad sam došao kod Jure, prvo mi je zapela za oko uredno odložena gitara. Bio je to jasan znak da tu živi stari roker ili, u Jurinu slučaju, stari panker.

– Gdje je ziherica? – upitao me kad smo sjeli za stol napravljen od velikog starinskog putnog kovčega.

– Svaki panker uvijek mora na sebi imati barem jednu zihericu! – dodao je s rotenovskim osmijehom.

Soba je bila okupana dnevnim svjetlom, koje se sanjivo provlačilo kroz velike prozore i ispunjavalo prostor neobičnom mirnoćom. Gotovo se mogao osjetiti duh starog Zagreba u kutovima naizgled previsokog stropa, koji kao da je projektiran da bi duše bivših stanara imale dovoljno prostora za let. Buku iz Masarykove ulice i žamor s Cvjetnog trga zamela je tišina.

Kod Jure sam svratio po neke stare fotografije, ali prije nego što je uopće izvadio kutiju sa slikama iz ormara, na vratima su se pojavili Đafo i Maja. Đafu sam dobro znao jer je nekoć radio kao konobar u Sunshine Innu, no kako se u devedesetima bio odselio u Amsterdam, nismo se vidjeli petnaestak godina. Bio je to i više nego dobar razlog da Jura i ja odgodimo svoj „posao” za neku drugu priliku.

Đafo kod Jure (2011)

Jura je bio jedan od prvih zagrebačkih pankera, pa nakon što su se Đafo i Maja raskomotili te nam se pridružili za stolom, razgovor, koji se pretvorio u Đafin monolog, odlutao je u tom smjeru. Okružen dimom iscrtanom sivosrebrnastom izmaglicom, Đafo je svoju priču započeo dolaskom starih Rimljana u Slavoniju. Od stvari na stolu složio je kartu. Flaša je bila Nova Gradiška, čaša Vinkovci, a rizle Požega. Moram priznati da dio od prvog do druge polovine dvadesetog stoljeća baš i nisam pohvatao, ali to je ionako bio samo uvod u priču koja je dalje išla otprilike ovako.

Jednom davno, godina sedamdesetih, u slavonskom gradiću Požegi bio je lunapark. Bili su ondje fliperi, stolni nogomet i slične zanimacije za svekoliki puk, ali ono po čemu je to mjesto bilo poznato među požeškim rokerima bio je džuboks u samom središtu tog zdanja. Vlasnikov sin često je putovao na relaciji London – Berlin – Amsterdam i od tamo donosio najnovije singlice engleskih i američkih rock grupa. Kako su sve te singlice završile u džuboksu, u lunaparku su se vrtjele najnovije pjesme Rolling Stonesa, Deep Purplea, Black Sabbatha i sličnih bendova, pa su posjetitelji mahom bili frikovi s kosom do koljena i očima poput Bambija.

Na tom je mjestu Đafo malo zastao, tek toliko da priča dobije na težini. Uvukao je dim i priča se nastavila. Godine 1977. vlasnikov sin iz Londona je donio netom objavljenu singlicu Sex Pistolsa „God Save the Queen”. Otkako ju je stavio u džuboks, sve ostale ploče postale su dosadne i nezanimljive. Od tog dana u lunaparku su treštali samo Sex Pistolsi. Kosijaneri su se ošišali, zakačili po sebi brdo ziherica i postali pankeri.

– E tu je sve počelo. – ustvrdio je Đafo na kraju svoje priče o punku.

Da bi njegova priča dobila na vjerodostojnosti, za kraj je još dodao da je čak i Štulić u jednoj svojoj knjizi spomenuo kako su ga kad je svirao s Azrom u Požegi 1978. godine, dočekale horde pankera.

Požeški punkeri

Mjesec-dva poslije u knjižari sam na polici ugledao Štulićevu knjigu „Smijurija u mjerama”. Nisam znao je li to baš ta knjiga koju je Đafo bio spomenuo. Nasumce sam je otvorio na jednoj stranici razmišljajući kako bi bilo čudo da naletim baš na tih par rečenica o slavonskim pankerima. Bacio sam pogled na tekst i odmah mi je za oko zapala rečenica: „Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu, gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera dočeka.”

Kasnije sam doznao da je singlica Sex Pistolsa u džuboksu lunaparka bila od Željka Hiršmana, nekadašnjeg menadžera i tekstopisca kultnog požeškog punk benda Rukopotezno povlačilo, a ne od vlasnikova sina, ali to saznanje nimalo mi nije umanjilo vjerodostojnost Đafine priče. Kad se spomene početak punk pokreta na prostoru bivše nam države, svi prvo pomisle na Ljubljanu ili Rijeku, a meni je i dalje prvo na što pomislim Požega.

Jura bi sigurno dodao: Jebo priču o punku bez barem jedne ziherice

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu

Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera

Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima

Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih

Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave

Neizbodene i svakodnevne počeše se na

Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti

Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se

Grozno u nama prevarili i razočarali

Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali

Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

BRANIMIR ŠTULIĆ - IZ KNJIGE "SMIJURIJA SA MJERAMA"

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK