SUNSHINE INN

SUNSHINE INN

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Kad mi je Moljac rekao da se Brenki vratio s fronta i da sa šogorom Perom otvara kafić na Vrbiku, u kojem će biti stolovi za biljar, stolni nogomet i fliper, mislio sam da će to mjesto biti više nalik na kantinu nego na kafić. S takvim sam se mislima s Čvarkom, Akeom i Đimijem i zaputio tamo.

Parkirani motori Španaca bili su više nego dobar znak da se nalazimo na pravom mjestu. Iznad staklenog izloga žutjela se tabla na kojoj je pisalo „Sunshine Inn”. Ušli smo i odmah nam se svidjelo. Bilo je uređeno u stilu američkih rock klubova iz šezdesetih. Na zidovima su bile gramofonske ploče, a pokraj šanka stajao je džuboks sa starim rock singlicama. Prostor je bio podijeljen na dva dijela. U prvom je bio mali šank s barskim stolicama, pored kojeg su bili zeleni separei, a kasnije je u toj prostoriji postavljen i pikado. U drugom, nešto većem dijelu bili su jedan stol za stolni nogomet, dva velika biljarska stola i fliper. Između je bio mali hodnik, u kojem su bila dva nasuprotna ulaza u muški i ženski WC i mala oglasna ploča na zidu. Najbolje je bilo to što je cijela ekipa bila na okupu.

Od te večeri Sunshine Inn je u sljedećih par godina postao obavezna stanica naših izlazaka. Nakon što bismo se zarakijali kod nekoga, oko deset sati došli bismo tamo i ostali do fajrunta. Najčešće smo igrali biljar ili stolni nogomet, a uvijek se igralo za rundu i žetone. Ja sam više volio stolni nogomet. Nisam bio neki posebno dobar igrač, ali Čvarak i ja imali smo dobre reflekse i rokali po loptici čim bi nam se našla na igraču, pa smo tako pobjeđivali i puno bolje igrače od nas. Naši protivnici to su prozvali „psihopatska igra”. Beli, Čaja, Đimi ili Ake zaustavili bi lopticu, prebacivali je od igrača do igrača i pucali iz trzaja, dok bi Čvarku i meni jedino bilo važno da bez roštiljanja odmah sijevnemo lopticu u pravcu protivničkog gola. Kad sam igrao s Akeom u paru, zaradio bih najviše pića. On je uvijek igrao napad, a ja obranu. Najčešće mi je na prozoru pored stola stajala jedna velika čaša, u koju bi mi konobar ili konobarica samo dolijevali osvojene votke, ali tu bi završila i sva ona pića koja su stizala tijekom cijele večeri jer je svako malo netko zvao rundu. Znali smo se toliko naderati da je Ake jednom čak za vrijeme partije povratio pokraj stola a da igra nije stala ni na sekundu. Naravno, za sobom bismo sve počistili jer smo ondje ipak bili kao kod svoje kuće. Svi smo se znali i svi smo bili jedna velika škvadra, koja se iz zajebancije dijelila na Špance i Borongajce.

Ta je podjela započela kad smo mi s Peščenice ekipu koja je stanovala u zapadnom dijelu grada, a to su uglavnom bili motoristi iz Španskog i okolice, počeli zvati Španci. Nakon toga su oni nas, ali i sve one koji bi se našli s nama u društvu, nevezano za kvart u kojem su stanovali, prozvali Borongajcima unatoč tome što sam od svih njih samo ja stanovao na Borongaju.

Stalna prepucavanja i sitna podbadanja između Španaca i Borongajaca bila su dio večernjeg folklora u Sunshine Innu. U pravilu su završavala kolektivnim smijehom jer svi smo znali da u tome nema nimalo zle krvi. Bila je to dobronamjerna zajebancija, koja je kulminirala međusobnim okršajem na nogometnom terenu.

– Danas mi zgledaš ko Jim Morrison. – rekao sam jednom od Španaca u pauzi između dvije partije stolnog nogometa.

– I to u Parizu 1971. – nastavio sam nakon što me ovaj zadovoljno pogledao misleći isprva da govorim o Morrisonovu rokerskom izgledu s početka njegove karijere.

– Da. Fakat. Uprasili se Španci. Trebate malo trčat, a ne samo vozat motore. – uključio se Đimi u provokaciju.

– Glavno da ste vi Borongajci u top formi. Jedini sport kojim se bavite je stolni nogomet. Dođite u Špansko na jednu pravu nogometnu tekmu ak vas nije frka. Znate, ono okruglo kožno s kockicama vam je nogometna lopta, a ne ta kuglica po kojoj nalokani tučete za tim stolom. – došao je odgovor od Španaca.

– Vi ste meni Španci živa erotika. Glupi ste ko kurac. Nema šanse da nas dobijete u nogometu. – upleo se Čvarak.

– Ok. Sutra točno u podne. Igralište u Španskom. Igramo za gajbu. – bacili su Španci rukavicu.

– Dogovoreno. – jednoglasno smo prihvatili poziv na okršaj.

Kad smo se naredni dan okupili u kafiću Uno u Španskom, bili smo na istim početnim postavkama. I jedni i drugi bili smo mamurni jer smo zajedno skoro do jutra brijali u Kulušiću. No mi Borongajci nešto smo srknuli na šanku Una i time razbili mamurluk, a Španci su nešto podimili. Kad je počela tekma, pluća su im zaštekala i nisu mogli trčati. Doslovno smo ih razbili. Svima nam je bilo teško ganjati loptu po betonskom igralištu i odmah bismo se uspuhali, ali Čvarak, Ake i ja, mislim i Đimi, kao klinci smo trenirali nogomet u pravim klubovima, tako da je nešto od toga ostalo u krvi unatoč svom otrovu koji smo od tada puknuli u sebe. Ne znam više koliko smo im golova natukli, ali bilo ih je poprilično. Poslije utakmice Španci su nam kupili gajbu pive, koju smo odmah skupa zveknuli. Uz to smo, kad im se vratio kisik u pluća, zajedno koju i podimili. Na kraju je ispalo da je jedina kazna poraženoj momčadi bila to što je morala otrpjeti zajebavanje pobjednika, no to nije bilo nimalo lako. U par navrata dali smo im i priliku za revanš. Koliko ja pamtim, svaki put smo ih pobijedili. Španci to najvjerojatnije pamte drukčije, no kako su baš sve fotografije koje je Moljac snimio dok smo igrali te utakmice na tulumskoj aukciji kod njega pokupovali upravo oni i kako su se nekim čudom baš sve te fotografije negdje zagubile, meni to izgleda kao plansko skrivanje dokaza. Osim gajbe, Ake je od Španaca nakon tih naših nogometnih eskapada dobio nadimak Ždribler. Možda zato što je bio vješt s loptom ili su ga tako prozvali zbog njegovih plesnih koraka, tko to sad više zna.

U Sunshineu ili Snošaju, kako su ga neki Španci zvali, bilo je raznih proslava, tuluma, fašnika i sličnih događanja, a kako je u kafiću i oko njega najčešće bila buka, odzvanjale su biljarske kugle, dolazili i odlazili motori i treštala muzika, nemalo puta susjedi se zvali policiju. Tako su i racije postale dio naših večeri. Na jednoj od njih policajcu sam na pitanje čime se bavim odgovorio da sam likvidator. Pogledao me ispod oka, kao ne gine ti marica kad me zajebavaš, pa sam mu brže bolje pojasnio da mi u opisu posla piše „likvidator-blagajnik”. To me dugo koštalo kolektivne zajebancije svih prisutnih jer su svi popadali pod stol od smijeha kad su čuli tu moju provalu.

Kad bi službeno nastupio fajrunt, Brenki bi zaključao vrata i najčešće počastio još jednom putnom rundom, nakon čega bi uslijedio dogovor kamo ćemo svi dalje, naravno, začinjen uobičajenim podjebavanjem između Španaca i Borongajaca. Najčešće bismo prešli u Jabuku, Đuru, Kulušić ili Concordiju.

– Ajmo u Jabuku. Ima neka nova zajebancija, Fiju Briju il tak nešto. Stiv pušta muziku. – predložio je netko od Španaca.

 – Ak je Stiv, idemo. – jednoglasno smo se složili.

Kad smo u đuture izašli iz Sunshinea i svi u isto vrijeme krenuli prema Jabuci, cijela ulica je zatutnjala i zaškripala pod kotačima nabrijanih motora i polovnih auta. Bila je to prava špansko-borongajska mala noćna muzika.

FOTOGRAFIJE IZ GOCOVOG ALBUMA SNIMLJENE 1992.GODINE:

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK