ENDYMION - SPACE ROCK AUS JUGOSLAWIEN

Krajem lipnja 1989. godine Igor, Žika, Đimi i ja natrpali smo se u staru ladu i zaputili prema Njemačkoj. Odredište je bio Köln gdje je naša grupa Endymion imala dogovoren samostalni koncert u rock caffeu Jungle, što je bio početak mini turneje koja se nastavila koncertima po Hrvatskoj sa njemačkom trash metal grupom Amboss.

Do Kölna ima oko 1100 kilometara i plan je bio da ih pređemo u jednom komadu. Igor je vozio, budući da je dugačak Žika je sjedio na mjestu suvozača, a Đimi i ja smo bili na zadnjim sjedalima zatrpani sa gitarama. Dan u autu mi se još nekako istopio gledajući kroz prozor, ali onda je noć izbrisala sunce sa horizonta i od autoputa je ostala samo isprekidana traka na sredini ceste i putokazi koji su nakon prolaska auta nestajali u mraku. Đimi i Žika su zaspali, a ja sam nešto trkeljao Igoru tek toliko da i on ne zaspi za volanom. 

Kako je noć odmicala ni on više nije mogao držati oći otvorene, pa smo ipak stali na parkiralište pored nekog motela. Budući da mi se nije spavalo, otišao sam protegnuti noge, a kad sam se vratio ostali su se rastelili po autu tako da više nisam mogao unutra. Da ubijem vrijeme šetao sam po parkiralištu opijen svježim planinskim zrakom, pomiješanim sa mirisom parkiranih kamiona i šlepera. Tišinu je remetio samo poneki auto koji bi protutnjao cestom, sablasno osvijetlivši parkiralište farovima kao da nekoga traži. Na ulazu u motel je bio veliki automat sa pićima. Vrata su bila zaključana, a recepcija je zjapila prazna. Sada su takvi automati u skoro svakoj čekaoni, ali u ono vrijeme ta mi je osvijetljena kutija sa limenkama izgledala kao space shuttle. Uzeo sam dvije ledene pive i vratio se do auta. Kad je Đimi vidio da vani pijem pivo istresao se iz auta, a ja sam iskoristio priliku i uvalio se na njegovo mjesto.

Ubrzo nakon što smo ujutro krenuli dalje, nešto u autu je puknulo pa smo opet morali stali. Žika i Igor su ustanovili da je otišao remen. Napravili su neku improvizaciju od žniranca sa Đimijevih tenisica, pa smo se nekako uspjeli otkotrljati do prvog stajališta, gdje smo užicali neke ljude da odvezu Igora do prve benzinske pumpe. Nakon što se vratio sa novim remenom, Žika i on su sredili auto, pa smo ponovo nastavili dalje.

U popodnevnim satima smo konačno stigli u Köln, našli smo Švabu i smjestili se kod njega. Švabo je bio pjevač grupe Amboss, porijeklom iz Hrvatske, tako da je govorio hrvatski isto tako dobro kao i njemački. Jedino kad bi se napio bi mu se sve pomiješalo, ali onda bi ionako naslonio glavu na šank i zaspao.

- Super ti je onaj regenerator za kosu. – rekao mu je Žika kad je nakon kupanja izašao iz kupaone.
- U kupaoni nema regeneratora. - odgovorio mu je začuđeno Švabo.
Žika je otišao u kupaonu i vratio se sa malom bočicom u ruci.
- Kako nema? A što je onda ovo?
- Neki kurac za glancanje parketa. - odgovorio je Švabo kroz smijeh, pritom se držeći sa obje ruke za trbuh kao dugokosi ušlagirani patuljak.

Sljedećih par dana smo ubili Žiku od zajbancije. Đimi i ja bi ga pogledavali sve dok ne bi popizdio i pitao što gledamo, na što bi mu odgovorili da gledamo kako mu svijetli glava.

Prije koncerta smo malo prošetali centrom, pogledali katedralu i prozujali po dućanima. Švabo me odveo u jedan mali dućan sa gramofonskim pločama gdje sam kupio prvi album od Danziga koji je izašao u to vrijeme i Metalik 2xKO, reizdanje kultnog koncertnog albuma Iggy and The Stooges-a.

Jungle je bio rock caffe u kojem su se održavali koncerti. Kroz čitav prvi dio prostorije se protezao šank, na čijem kraju je bio ograđen prostor za DJ-a. Čitav klub je bio obojan u raznim nijansama zelene boje, a na stropu su bila zakačena maskirna platna. Na plakatu na ulazu je pisalo „ENDYMION SPACE ROCK AUS JUGOSLAWIEN“. Iznad šanka je bio veliki cjenik sa nekim čudnim koktelima od kojih baš i nismo mogli dešifrirati što je što. Žika i Igor nisu pili alkohol, a bez obzira što nam je svo piće na šanku bilo besplatno, Đimi i ja smo u dogovoru sa ostalima smjeli popiti samo po jednu kriglu pive prije nastupa (da sve ne pođe po zlu).

Kad smo došli na tonsku probu bubnjevi i pojačala koje nam je ustupila grupa Amboss su već bili spremni na pozornici. Igor nas je upoznao sa vlasnikom kluba, koji je ujedno i puštao muziku. Bio je to neki dugokosi bradati rocker u koži sa kojim smo se odmah dobro skužili. Budući da je našu kazetu imao već od prije i da mu se jako svidjela naša muzika, neke od naših pjesama su bile sastavni dio programa koji se tamo svakodnevno vrtio. Nakon tonske probe Đimi i ja smo otišli na picu, ali smo zabunom ušli u tursku piceriju u kojoj smo zbog neznanja njemačkog jezika uzeli vegetarijanske pice koje su bile toliko odvratne da ih nismo mogli jesti.
Koncert je prošao izvrsno. Grmljavina iz Žikinih bubnjeva, pomiješana sa zvukom Igorove gitare koja je to veče, preko ogromnog Marshalla, zvučala žešće nego ikad prije, djelovali su močno i razorno, što je bila bila savršena podloga za nabrijanog Đimija. Već nakon prve pjesme vlasnik kluba, oduševljen svirkom, nam je pored pojačala poslagao krigle sa pivama. Ne sjećam se da sam ikada toliko skakao na koncertu. Pred kraj sam prošetao po prvim stolovima koji su se nalazili sa desne strane pozornice. Nakon što sam skočio nazad na pozornicu, prilikom doskoka mi je pukao remen od basa, tako da sam zadnju pjesmu odsvirao sjedeći na pojačalu. Nakon što smo odsvirali uobičajeni set, na prvi bis smo odsvirali dvije obrade, klasik „Louie Louie“ i pjesmu The Stoogesa „No Fun“ (poslije koncerta mi je vlasnik kluba rekao da su ljudi mislili da je „No Fun“ naša pjesma). Na drugi bis smo odsvirali još jednom pjesmu „The Fool On The Hill“, u koju smo ubacili jedan dugački reagge dio koji je u biti bio improvizacija koju smo smislili na tom koncertu i koju više nikada nismo ponovili.

Nakon koncerta Ðimi i ja smo se zakačili za šank da nadoknadimo propušteno. Budući da nam je sve bilo besplatno, a da ne pijemo pivu što možemo i kući, pokazali smo prstom konobaru na onaj velik cjenik sa koktelima i rekli da krene odozgo, prema dolje. Inače, pravilo u klubu je bilo da nakon što gost popije piće konobar mu bez pitanja toči novo, sve dok ne pokrije čašu sa podmetačem. Ne znam što smo sve popili, ali na kraju je bilo nešto što se zvalo „Jungle mix“. Čaša se pokrije sa podmetačem, onda se sa njom rokne u stol, nakon čega se piće pretvori u pjenu koju sukneš u sebe. To nas je dotuklo. Hvala bogu da je Žika pio samo colu, jer kad smo izašli iz kluba bacio sam bas gitaru i da nije bilo njega ostala bi pokraj ceste.

Na putu do mjesta gdje smo parkirali auto, ispod velikog nadvožnjaka, osvijetljen uličnom rasvjetom nalazio se klub Station. Švabo i ekipa iz njegovog banda su zaobilazili to mjesto jer su se tamo skupljali neki mutni ljudi, ali Đimi i ja smo ipak skrenuli na još koje piće. Igor je rekao da će nas čekati u autu na parkiralištu, a Švabo i Žika su otišli na spavanje. Na šanku smo kupili pive, a budući da je većina ljudi stajala ispred kluba i mi smo izašli van. Pored mene su stajali neki pankeri sa ogromnim šiljastim šarenim krijestama. Ponudio sam jednoga od njih pivom i tako smo počeli pričati. Kroz kratko vrijeme upoznali smo sve ljude oko nas (neki od njih su bili i na našem koncertu). Budući da sam skužio da sam izgubio Đimija ušao sam opet unutra. Svi su sjedili za stolovima samo je Đimi, sa kriglom pive u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, plesao na sredini kluba. Kupio sam još jednu pivu i ponovo izašao van. Nakon nekih pola sata pokraj mene je zakočio auto. Prozor se otvorio i iznutra su zatreštali Misfits. Pojavila se Đimijeva glava.

- Upadaj idemo na tulum. – rekao je.

Svjetla izloga su se caklila na prozoru auta dok smo polako klizili cestom. Svi smo šutjeli kao da smo hipnotizirani.
Kad smo izašli iz lifta i ušli u veliki stan realnost se odlijepila i pala nam pod noge, kao marka sa starog pisma. Slika se razbila u presitne komadiće da bi se mogla sastaviti. Mogli smo samo gledati kao svjetlucaju u mraku.

Kada sam se sljedeće ujutro probudio i otvorio oči prvo što sam vidio je bio veliki poster Alica Coopera, koji je visio na zidu ispred mene. Nalazio sam se u ogromnoj sobi u kojoj je osim dva kreveta bio samo frižider. Na drugom krevetu je ležao Đimi koji se isto budio. Glava mi je pucala po šavovima. Na vratima se pojavila neka djevojka i na engleskom nam zaželjela dobro jutro.

– Jebote, gdje smo? – pitao sam Đimija, nakon što je otišla.
– Nemam pojma. – odgovorio je.

Najgore od svega je bilo to što nakon što smo došli k sebi, više nismo znali ni njemački, ni engleski. Na sreću Đimi je imao zapisan broj telefona od Švabe, tako da ga je naša domaćica nazvala i pitala ga što da radi sa nama. Dogovorili su se da nas odvede u Jungle, tako da smo se polako spremili i krenuli.
Naša pratiteljica me podsjećala na pjevačicu grupe Siouxie and the Banshees. Imala je kožne hlače, starinski kaput tamno crvene boje, podignutu crnu kosu sa ljubičastim pramenovima i gomilu naušnica, od kojih joj je jedna bila u nosu, što nam je izgledalo posebno otkačeno, budući da to kod nas još nije bilo isfurano. Jungle se otvarao tek kasno poslije podne, tako da nas je odvela u jedan restoran koji je bio poseban po tome što se tamo čitav dan servirao isključivo doručak. Miris svježe kuhane kave širio se prostorijom okupanom u suncu. Nestvarno bijeli stolnjaci, cvijeće na stolovima i tiha muzika koja je tinjala kroz tišinu, davali su čitavom mjestu neki otmjeni ton. Kako smo svo troje izgledali, mislio sam da nas nitko neće ni doći poslužiti, ali konobarica ne samo što nas je izuzetno srdačno primila, nego je i sa našom pratiteljicom ugodno pročaskala duže vrijeme. Po njenom smijehu i pogledima smo zaključili da su pričali o nama.

Kasno popodne smo došli u Jungle, gdje smo se našli sa ostalima. Igor je čitavu prošlu noć prespavao u autu čekajući nas, a kad je ujutro otišao pogledati gdje smo poljubio je zatvorena vrata od kluba. Na kraju je sve to još i dobro podnio tako da nije došlo do svađe. Žika i Švabo su se samo smješkali sa strane i nisu ništa komentirali. Nakon nekog vremena u klub je ušao vlasnik i kad nas je ugledao sa širokim osmijehom na licu je rekao konobarima da je i dalje za nas sve besplatno.

Sljedeći dan smo se našli sa grupom Amboss i njihovim djevojkama. Oni su svoju kompletnu opremu strpali u kombi, natrpali su se u dva auta i tako smo se svi zajedno polako zaputili na turneju u Hrvatsku.

NASTAVLJA SE...