ODRASTANJE PRED CENTROM (HAŠOMANIJADA)

ODRASTANJE PRED CENTROM

(HAŠOMANIJADA)

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Krajem sedamdesetih konačno sam nakupio dovoljno godina da napustim kvartovske granice i zagrizem u ono nešto što se zove mladost. Bilo je to vrijeme kad se omladina uglavnom dijelila na šminkere, hašomane i ponekog pankera, a ja sam se zbog dužine kose i muzike koju sam slušao svrstavao u ove druge.

Oaza hašomanijade u Big Benu ugašena je prije nego što sam stigao u njoj obitavati, od nje pamtim samo demonstracije hašomana u Bogovićevoj kad su gubili svoj klub, tako da je kompleks SC-a, Studentskog centra koji smo svi zvali samo Centar, tada bio jedino mjesto na kojem se okupljala ekipa poput mene. Petkom su ondje bile slušaonice na kojima se puštala rock muzika, a ostale dane hašomani i nešto malo pankera okupljali su se na klupicama ispred glavne zgrade, iz koje je treštao disko i nekakva nama nezanimljiva muzika.

Kad smo Veljo i ja prvi put ušli u Centar, bili smo još gotovo djeca. Završavali smo osnovnu školu. Kizo nam je prije toga pričao kako ondje svi imaju dugu kosu i da su svi kao neka velika familija, pa smo se na svoje oči došli uvjeriti u te priče. Već nam se na prvu svidjelo ono što smo vidjeli. Čitav prostor kompleksa bio je prepun ljudi. Ušli smo u velik hol glavne zgrade i popeli se stepenicama na prvi kat. Ondje je za malim stolom sjedio čovjek koji je cijepao karte, a kraj njega su stajala dva redara u smeđim kožnim jaknama. S lijeve strane bio je mali hodnik, iz kojeg se ulazilo u WC, a do njega je bila velika prostorija, na čijem je ulazu pisalo „treća linija” i gdje se na velikom platnu prikazivao koncert grupe Pink Floyd. S desne strane bila je još jedna velika prostorija u obliku slova „L”, s izlazom na veliki balkon, koji je, kako smo s vremenom skužili, bio otvoren uglavnom samo ljeti. Ušli smo unutra, naslonili se na zid i kao dva mlada jelena obasjana farovima kamiona širom otvorenih očiju gledali oko sebe. Bila je to prava hašomanijada. Kolona ljudi konstantno je kružila kroz gomilu koja je plesala ili jednostavno sjedila na podu. Većinom su svi bili u traperu, šarenim košuljama i s neizbježnim sajmonicama na nogama. Sajmonice su cipele od antilop kože, koje su kod nas tako prozvane po slici sa stražnje strane albuma „Simon and Garfunkel's Greatest Hits”.

Cijelu tu večer oko nas su bauljali neki dugokosi likovi, od kojih je svaki treći izgledao kao da je pojeo lopatu heroina. Na maloj pozornici počeo je svirati neki bend, ispred kojeg su zarominjale dugokose djevojke koje su nam izgledale kao da su upravo Samoborčekom stigle s Woodstocka. Kad sam tu večer došao doma i legao u krevet, nisam mogao prestati razmišljati o Centru.

Nakon što smo u narednim tjednima upoznali gomilu ljudi koja je ondje svakodnevno visjela, postalo nam je zabavnije ispred Centra nego u Centru. Unutra je uvijek bila velika gužva i postojala je opasnost od redara, koji bi se nakon nekog vremena ponapijali i samo čekali da ih neki dugokosi hašišar čudno pogleda, pa da im to bude povod da ga razbiju i izbace van. Sve je kulminiralo kad je na ulazu jedan redar bio izboden nožem. Tako smo petkom ulazili unutra, a ostale smo dane bili vani. Kad bismo došli do Centra, prvo bismo napravili krug oko Francuskog paviljona da vidimo koga sve ima, a onda sjeli ili na stepenice paviljona ili na jednu od klupica. Jedno vrijeme ondje je bila velika drvena pozornica, pa smo se znali smjestiti i na nju.

Tada je bilo uobičajeno da si ljudi sami nadjenu nadimke. Tako ste pred Centrom mogli nabasati na Janis, Lennona, Gillana, Glovera i sl. Kad je Veljin bratić Ćevap počeo izlaziti s nama, rekao nam je da ga zovemo Ritchie, po Blackmoreu iz Deep Purplea, na što smo Veljo i ja pukli od smijeha te ga prozvali Jovajša. Mi nismo imali nadimke premda me Veljo ponekad iz zajebancije znao zvati Gosn. Ujević, po jednoj fotografiji Tina Ujevića koja ga je kao podsjećala na mene. Ćevap mi je pokušao nadjenuti nadimak Gilmour da mi vrati za Jovajšu, ali bez Veljine podrške, to mu nije prošlo.

A onda je zbog velike gužve uvedeno da u Centar mogu ući samo oni koji na ulazu pokažu svoj indeks ili neki dokument na kojem se vidi da su punoljetni, pa smo bili primorani smisliti alternativni način ulaska. Sa stražnje strane pokraj &TD-a otkrili smo jedan prolaz, na čijem su kraju bile kante za smeće preko kojih smo se penjali na krov. Onda bismo prešli preko jednog dijela krova na drugi, tu je jedino bilo malo opasno, te došli do brisanog prostora, na kojem je bilo samo nekoliko dimnjaka, preko kojeg smo trebali pretrčati do prozora prostorije u kojoj su bile projekcije. Budući da je ondje uvijek bilo krcato i jako zadimljeno, uvijek je par prozora bilo otvoreno. Došuljali bismo se do jednog i kad bi se ukazala prilika, strugnuli bismo unutra i izgubili se u masi. Redari su nas u toj raboti ulovili samo jednom, i to kad smo izlazili, a ne kad smo ulazili. Tu večer smo se bez problema ušvercali, ali kad smo odlučili ići kući, bila je tolika gužva da nam se nije dalo probijati do izlaza, pa smo jednostavno izašli kroz prozor. Ispod mjesta gdje smo se preko kanti za smeće trebali spustiti na tlo, stajala su dva redara. Kad su nas ugledali na krovu, zinuli su kao žedna pilad, nakon čega nam je jedan od njih zapovjedio da se spustimo. Naravno, nismo ga poslušali, nego smo zbrisali natrag u Centar. Prilikom ulaska više nismo pazili vidi li nas netko te smo pričajući ušetali kroz prozor, tako da smo odmah bili zamijećeni i ulovljeni. Redari su nas dopratili do izlaza i izbacili van, ali nisu nas razbili, a i mi smo otpočetka željeli van, pa je sve još dobro i ispalo.

Kad sad razmišljam o tom vremenu, u Veljinu i mom odrastanju ispred Centra najvažnije je bilo to što smo ondje upoznali ljude koji su postali okosnica naše buduće ekipe. Nakon Ćevapa odnekud su se pojavili Sini i Žile, pa Moljac, i na kraju je Sini doveo Đimija. Nas sedam smo, kao sedam patuljaka, postali škvadra.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK