SATAN PANONSKI

SATAN PANONSKI

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

„Ako si umjetnik i izdao si sebi zadatak

uraditi kod publike moralno pustošenje, 

ako u sebe si siguran, tad ćeš uspjeti.”

 Satan Panonski

Ivicu Čuljka - Kečera II upoznao sam 6. lipnja 1989. u Đuri, na koncertnoj promociji Zdenina „Bombardiranja New Yorka”, na kojoj su nastupili on kao Satan Panonski i grupa Sköl. Bio je to njegov tipični performans, prepun samodestrukcije, monologa, skokova, nakon kojih bi se umjesto na ruke dočekivao na glavu… Započeo je prilično konfuzno jer je bubnjar Korozija nekamo bio ispario, pa je prvih par pjesama umjesto njega neplanirano odsvirao moj Španac Krljo, tada jedan od najboljih zagrebačkih rock bubnjara. Robiju iz Sköla posuđivao sam svoju bas gitaru za koncert, pa kako sam zbog toga glavinjao s njim po Đuri još od tonske probe, bio sam previše u dimu za gužvanje u publici, te sam negdje oko sredine Kečerova nastupa uzeo pivo na šanku, uvalio se u velik separe u susjednoj prostoriji i zakljucao okružen nepoznatim ljudima. Nakon što je Kečer odradio svoje na pozornici, razvalio se na jedino preostalo slobodno mjestu u tom separeu. Ne znam jesu li ljudi koji su sjedili oko nas zbog njegove prisutnosti osjećali nelagodu, možda i strah, jer bio je osuđeni ubojica i stanovnik ludare, ali čim je on došao, svi oko nas su se razišli i u separeu smo ostali sjediti samo nas dvojica. Kečer me minutu-dvije neprekidno gledao ravno u oči, kao da ga zabavlja iščekivanje moje reakcije na tu njegovu provokaciju pogledom, a kad sam mu se na to nasmiješio u stilu „nemoj me jebat s tim psihospikama”, dovaljao se separeom do mene. Pitao me kako mi se činio njegov nastup i dodao da mu je već dopizdilo što ako se ne iskasapi na koncertu, ljudi nisu zadovoljni. I tako smo započeli razgovor. Uglavnom smo pričali o njegovoj poeziji, muzici, koncertima. O zajedničkim prijateljima i bendovima u kojima smo svirali. Iznenadilo me kako se iza svog tog ludila kojim se svjesno okružio nalazi jedna ako već ne sasvim normalna osoba, onda barem onoliko normalna koliko smo svi mi bili normalni u to vrijeme. Tko zna kojim bi ga putem povukla stvaralačka kreativnost da nije u tučnjavi ubio čovjeka koji mu je napao brata te nakon što je na sudu odglumio ludilo, umjesto u zatvoru, završio na liječenju. Kečer je u ludari imao puno vremena za lutanja vlastitim umom. Emotivnu prazninu, koju je u njemu najčešće pronalazio, ispunjavao je pisanjem i slikanjem, ali na neki način i promišljenim stvaranjem legende o sebi. U tome je fakat uspio. Njegov Satan Panonski stekao je kultni status među pankerima i oni su ga redovno posjećivali u ludari.

Meni se Kečerove pjesme iskreno sviđaju i smatram da su njegovi bizarni i morbidni tekstovi doista genijalni, pogotovo u sklopu muzike koju je stvarao. Njegova poezija i crteži puno su mi dojmljiviji od njegovih nastupa. Nije Kečer izmislio rezanje na pozornici. Iggy Pop rezao se i radio pizdarije na koncertima još početkom sedamdesetih. Na nastupu u jednom malom klubu čak se doslovno izbo nožem. Lux Interior, Sid Vicious i mnogi drugi krvarili su po daskama pozornica puno prije Kečera, ali Kečer se od njih razlikovao po tome što se poslije koncerata vraćao u četiri zida svoje bolničke sobe u Popovači, gdje je i dalje morao biti lud.

Razgovor s Kečerom prekinuo sam kad sam otišao malo pogledati grupu Sköl, koja je u međuvremenu počela svirati. Prije toga dao sam mu svoju adresu jer je rekao da će mi, ako želim, poslati neke svoje pjesme i priče. Poslije sam zabrijao s Robijem, Zdenom i Špancima, tako da tu večer više nismo pričali. Desetak dana nakon koncerta u Đuri našao sam u poštanskom sandučiću debelo Kečerovo pismo, poslano iz Popovače. U kuverti je bilo desetak stranica teksta napisanih pisaćom mašinom, od kojih samo prva stranica nije bila fotokopija. Na toj prvoj stranici, koja je počinjala s „Dragi Gorane”, između ostalog, napisao mi je da je osjetio u meni iskrenost koju ima mali broj ljudi koje poznaje te da ako imam vremena, svratim u neku galeriju gdje će čitati poeziju. Na ostalim stranicama bile su njegove priče, razmišljanja i pjesme. Bio je i jedan podulji tekst o tome kako je Bare gledao kako mu umiru prijatelji nakon što su autom završili u rijeci. Te fotokopirane stranice slao je svim prijateljima koji su to željeli i fanovima. Isprva sam mislio prihvatiti njegov poziv i otići u tu galeriju u koju me pozvao, ali kad sam to spomenuo Špancima, kroz smijeh su mi rekli da Kečer ima biseksualne sklonosti, pa da je najvjerojatnije zabrijao na mene i zapravo me pozvao na čvenk, tako da sam, da ne bude zabune, ipak odustao od toga.

Kečer je poginuo kao hrvatski vojnik 1992. godine u Vinkovcima. Šetao je gradom s frendom nakon probe, na kojoj se s Kilmisterom, Dujmom i Marijem Anušićem pripremao za skorašnji koncert. Bila je oglašena uzbuna, tako da je bio totalni mrak. Staza po kojoj su se kretali bila je zaleđena. Kečer se počeo klizati po njoj, puška koju je pritom držao u krilu slučajno je opalila i metak ga je pogodio u glavu. Do dolaska hitne navodno je još bio živ. Strpali su ga u kombi, odvezli i to je bilo to. Njegov brat Vlado rekao je da je u mrtvačnici vidio ulaznu ranu od metka ispod brade, kraj grla, i izlaznu na tjemenu, što demantira priče da ga je netko upucao. U to sam vrijeme radio kao snimatelj nosača zvuka za diskografske kuće, tako da sam igrom slučaja za Zdenin Slušaj Najglasnije umnožavao Kečerovu posmrtno izdanu kazetu „Kako je panker branio Hrvatsku”. Na tom albumu su snimke napravljene na zadnjoj probi, onoj na dan njegove smrti.

Kad je Kečerov glas ispunio prostoriju u kojoj sam radio, duboko u sebi osjetio sam neku sumornu prazninu. Nisam bio toliko blizak s njim da bi me njegova smrt trebala nešto posebno pogoditi. Jednostavno sam bio tužan što život ponekad zna biti toliko sjeban. Poslije posla kod kuće sam želio ponovno pročitati njegovo pismo, ali nisam ga mogao pronaći. Negdje je nestalo i nikad ga više nisam našao.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK