STRAŽARNI LOPOV: KAKO SE KUM OBJESIO IZ ZNATIŽELJE

ponedjeljak, 18. listopada 2010.

KAKO SE KUM OBJESIO IZ ZNATIŽELJE

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Bilo je kasno nedjeljno jutro. Sunce je već polako zapržilo limenku u kojoj sam živio, tako da sam navukao rolete, ležao u krevetu i uživao u tišini sve dok nije zazvonio telefon u dnevnoj sobi.

– Možeš li doći po Velju na Džamiju? Sinoć se objesio. – čuo sam Sašin glas s druge strane žice.

– Kako objesio? Pa jel živ? – upitao sam je.

– Ma je. Daj, molim te, dođi što prije, ne znam što ću s njim.

– U redu, doći ću za pola sata. – rekao sam i spustio slušalicu.

Obukao sam se i otišao na tramvaj. Grad je bio prazan, tako da sam stigao već za dvadesetak minuta. Napravio sam skoro čitav krug oko Džamije dok nisam konačno ugledao Velju kako sjedi na podu naslonjen na zid. Ispod dugog smeđeg kaputa imao je samo potkošulju, na kojoj se žutjela rupa od cigarete.

Izgledao je kao da uživa u svakoj zraci sunca koja mu se kroz mutne naočale probija do sklopljenih kapaka, skrivenih ispod duge, rukom počešljane kose. Neko sam vrijeme stajao ispred njega i promatrao ga, a onda je odjednom otvorio oči.

– Otkud ti, kume? – začuđeno me upitao.

– Zvala me Saša. Našla te tu dok je šetala psa. – odgovorio sam i nastavio: – Gdje si posijao košulju? A čuo sam da si se i objesio?!

– Ma nisam. Samo sam nešto isprobavao. – rekao je smiješeći se.

Nakon toga mi je ispričao što se ustvari dogodilo prošle noći. Dakle, bio je tulum na Bundeku. Ondje su nekad bile velika šikara i šuma. Nakon noćnog kupanja u jezeru, prilikom čega je izgubio košulju, Velji je bilo dosadno, pa se otišao prošetati šumom. Ondje se opet iz dosade popeo na drvo, a onda mu je sinulo da bi bilo zanimljivo znati kakav je to osjećaj kad se čovjek objesi. Skinuo je vojnički remen s hlača, od njega napravio omču i zavezao ga za granu. Omču je stavio oko vrata i pustio se da visi držeći se s obje ruke čvrsto za granu. Onda je polako pustio jednu ruku, a potom i drugu, spreman da se ponovno uhvati kad „postane gusto”. Budući da omča napravljena od remena nije imala čvor i nije se mogla stegnuti, Veljo je sa smiješkom na licu bezbrižno visio na grani, povremeno se pridržavajući rukama, sve dok se jedan par nije pojavio ispod tog drveta i počeo se ljubiti. Onda su prilegli, a kad je djevojka pogledala prema gore, prestravila se.

– Isuse! Ovaj se objesio! – povikala je histeričnim glasom.

– Nisam, nisam! – doviknuo joj je Veljo s drveta te, kako su oni to poslije opisali,

„izvukao glavu iz omče i poput Tarzana se spustio po granama do tla”.

E, moj kume, taj put si stvarno pretjerao.