400 DANA U BEOGRADU

400 DANA U BEOGRADU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Svatko od nas u škvadri tko je služio vojni rok u Jugoslaviji po povratku kući bio je pun priča, koje su u pravilu svim slušateljima bile glupave i dosadne. Čvarak je tako imao potrebu da svakom ispriča kako je od vojne policije bježao preko krovova, Veljo je pričao da su ga poslali kući nakon što je objašnjavao oficirima kako je to kad je čovjek drogiran te ih, uz to, podučio kako se prolazi kroz zidove, a moja priča, za koju sam svjestan da je poput svih vojničkih priča također glupava, išla bi otprilike ovako.

BEOGRAD, KASARNA „TOPČIDER” NA DEDINJU, 2.8.1984. Lepo su me ošišali, lepo su me obukli, lepo su me smestili. Postao sam vojnik.

Jedinica u koju sam došao bila je Titovo osobno osiguranje dok je bio živ, a nakon njegove  smrti  transformirala  se  u  elitnu  specijalnu  vojnu  policiju.  Prema hijerarhiji vlasti na beogradskim ulicama, ta je jedinica bila na samom vrhu, pa sam nakon obuke mogao legitimirati običnu vojnu policiju, čak i milicionare.

Do zakletve je bilo mirno i jedini mi je problem bio to što ne mogu kupiti pivu u kantini. Nakon zakletve mogao sam kupiti pivu, ali je počela i obuka, a to je značilo sustavno jebanje u mozak svakog dana od jutra do mraka. U spavaonici je po cijele noći gorjelo crveno svjetlo. Ustaj, vojsko! Atomski sleva. Atomski zdesna. Pucao sam iz svih mogućih oružja, bacao bombe, čučao u kanalu dok su iznad moje glave prolazili tenkovi. Jednom sam iz znatiželje podigao pogled pa me blato iz gusjenica oslijepilo. Učili su me borilačke vještine, kako se hapsi, privodi i sprovodi. Uvježbavali me kako osloboditi taoce i likvidirati teroriste, kako se obezbeđuju ljudi i objekti. Svako malo oglasila bi se uzbuna, nakon koje bi uslijedili marševi od po nekoliko kilometara pod punom ratnom spremom, a ponekad i s gas-maskama. Te marševe od milja smo zvali prcevi prema riječi „prcanje”.

Zadnji dio obuke proveo sam na Kopaoniku, najvećoj planini na granici Srbije i Kosova. Trebali smo učiti skijati, ali zbog nedostatka snijega na samom poligonu umjesto skijanja svaki su dan bile terenske vježbe. Hodao sam s jedinicom uzduž i poprijeko planine dok je oko nas padao tako gust snijeg da smo se jedva međusobno vidjeli. Bilo je toliko hladno da nam je s obrva i trepavica visio led. Nekima su se doslovno ledile suze u očima.

Nakon obuke u Komandi grada Beograda, koja je bila u samom centru grada, čuvao sam generale i jednu sobu u kojoj su bili pohranjeni planovi za obranu Jugoslavije od agresije. Doduše, više sam spavao na podu u hodniku ispred vrata te sobe nego što sam išta čuvao. Imao sam dozvolu da pucam na svakoga tko se ondje pojavi, pa sam znao da se nitko neće pojaviti.

Kad sam bio u kasarni na Topčideru, čuvao sam glavnu kapiju, a kako sam znao sve vojnike koji su odrađivali te smjene, svako malo sam bez dozvole visio u gradu. Te su godine beogradski bendovi gostovali u zagrebačkom Kulušiću na koncertima koji su nazvani „Dobro došli”, a nakon toga su zagrebački bendovi u beogradskom SKC-u održali koncerte nazvane „Bolje vas našli”. Ja sam, naravno, bio na svim tim beogradskim koncertima, a bio sam i na velikom koncertu Bijelog dugmeta. Od tog se koncerta sjećam samo da je započeo himnom Jugoslavije.

Uz redovne smjene u Komandi i na kapiji, povremeno sam morao patrolirati gradom i kao hvatati vojnike koji su bez dozvola zapalili u grad. U jednoj takvoj patroli bio sam dodijeljen mladom kapetanu s Topčidera koji nikad nije bio u sličnoj raboti. Prije nego što smo iz vojnog vozila izašli na ulicu, pitao me što se točno radi u patroli. Rekao sam mu da se prvo malo provoza gradom, pa se onda prošeće Knez Mihajlovom, pa zavrti oko Slavije, a nakon toga ode se u neku kafanicu, u kojoj na kraju smjene oficir počasti pićem vojnika koji je bio s njim u patroli. Nisam mogao vjerovati da je to popušio.

– E, da je drug Tito živ, ne bi se mi prašinjali po Knez Mihajlovoj i dangubili u ovoj gostioni bogu iza nogu. Lepo bi mi u odelima na crtu čuvali Maršala. Gledali ribe u svečanim haljinama. Najverovatnije i pripičuknuli koju. Svugde po svetu bi ga pratili. – započeo je razgovor nakon što je naručio dvije pive u prvoj birtiji koja nam se poslije obavljene patrole našla na putu.

– A sada… Otkako ga više nema, ode bre sve u kurac. Odakle si, vojniče?

– Iz Zagreba, druže kapetane.

– Iz Zagreba kažeš. Dakle, Hrvat?

– Da, druže kapetane.

Nakon što smo popili jednu rundu, tijekom koje je trkeljao o nekom selu pored Čačka u kojem je rođen, naručio je još jednu, pa kao da ga žulja započeo priču.

– Vidiš, vojniče, onoga što se sa obe ruke uvatio za šank da ne padne na patos. Svaka gostiona ima svoje dežurne pijance, žicaroše, večito bez para, koje gazda naglavačke izbaci na cestu kad zatvara. Isto tako, svako selo ima svoje seoske probisvete, đabalebaroše, večno zavidne onima koji za razliku od njih imaju obitelj, onima koji časno rade i zarađuju.

Na tren je zastao da posrče pjenu iz novopridošle krigle i potegne iz nje gutljaj pive, pa nastavio poput velečasnog s petokrakama na ramenima.

– E, vidiš vojniče, kad su Nemci i Talijanci okupirali ovu našu lepu zemlju, takve su barabe obukle crne uniforme i uvukle im se u dupe. Sve ono što nisu umeli sami da stvore, za vreme rata na silu su od drugih uzimali. Ko nije hteo da dadne, po kratkom postupku su ga.

– To mislite na ustaše? – upitao sam ga.

– Naravno. – odgovorio je iskrivivši pritom usne od čuđenja što ga to uopće pitam.

– A četnici? Da li su i oni to isto tako? – nisam mogao izdržati.

– Ma i četnici, dabome. Sve je to ista bagra. Domaći izdajnici. Sve bi ja to po kratkom postupku. I ne samo njih. Svak ko je pre rata imao gaće na štapu, a kraj rata dočekao punog ćupa para, i on je, bre, ko i oni, domaći izdajnik. Još i gori.

Nakon izrečenog kapetan je vidno uznemiren sasuo pivu u sebe i povikao konobaru:

– Može ovde još po jedno?

– Druže kapetane, ja na dužnosti smijem popiti samo dvije pive. Nosim pištolj pa…

– E, ako ne smeš više pivo, onda ćemo dalje brlje. – prijekorno me prekinuo, naručio dvije kratke pa nastavio.

– Bojim se, vojniče, razjebaće se ova naša lepa Jugoslavija bez druga Tita. Kad svi ti domaći izdajnici koje je pohapsio jednog dana izađu iz prdekane i povedu ratno kolo. Da dođu na vlast. Pa da mogu da naplate od naroda za svoje robijanje. A onda kad zamiriše krv onima što su pobegli četrdeset i pete u beo svet. Opet će ovde jednog dana da bude rata. Srbi, Hrvati, Muslimani. Brat na brata će da puca. Zapamti, vojniče, šta ti je kapetan Đuka rekao u ovoj kafanici.

– Druže kapetane, u jedinici u kojoj služim moji najbolji prijatelji su iz Kragujevca, Aleksinca, Skoplja i Sarajeva. Ima nas doslovno iz svih republika i svi smo ko jedan. Pa ne može nas nitko sa strane okrenuti jedne protiv drugih. Nema tu zle krvi.

– E, kad bi se vas išta pitalo. Narod ti je ko oni američki bizoni. Kad jedan krene, odoše svi za njim preko litice u kurac. 

– Druže kapetane, mogu li ja platiti još jednu putnu pa da krenemo? Već sam morao razdužiti pištolj… – upitao sam ga da na neki način odagnam tugu koja se razlila njegovim mrkim pogledom.

– Ne može! – povikao je kao da daje komandu.

– Ja ću da platim i putnu. Ja sam kapetan!

Na šanku smo s nogu popili još po jednu brlju, nakon čega je motorolom pozvao vozilo da nas pokupi i odveze do kasarne.

Mislim da mi je to bila zadnja patrola u kojoj sam bio. Nisam ih volio jer me u Zagrebu svako malo zaustavljala i legitimirala milicija. Iz tog razloga nisam u patrolama zapisao ni jednog jedinog vojnika, a kad mi se ukazala prilika, pobjegao sam raditi u kuhinju umjesto patroliranja. Oni koji su ondje radili bili su kao bogovi. U kantini su ih svi častili pivom kako bi dobili što veće porcije hrane. Uz to, nakon što bih odradio smjenu, nisam imao više nikakve dužnosti i obaveze, samo bih se izvalio ispred restorana na ćebe i uživao na suncu, ispod zida na kojem sam kredom nacrtao otok s palmom i more.

Za vrijeme služenja vojnog roka bio sam samo jedan dan u Zagrebu. Otišao sam po bas gitaru, ali mi se na kraju nije sviralo, pa je na mom basu svirao jedan Slovenac. Redovno odsustvo na koje sam imao pravo nisam želio koristiti jer kad sam već morao taj dio života provesti u Srbiji, bilo mi je zanimljivije ondje pronalaziti zabavu.

Zabrijao bih s Pecom u Aleksinac, s Ciletom u Kragujevac, čim bi se ukazao neki tulum koji je obećavao, našao bih se na putu prema njemu. Kako bismo se Cile i ja na tim našim bjegovima gotovo uvijek prepili, često bi na povratku u Beograd sve krenulo po zlu. Znali smo se pogubiti po nekim birtijama u južnoj Srbiji. Ja bih kroz prozor birtije gledao Sunce kako zalazi i aute kako jure seoskim cestama dok bi se on raspitivao gdje smo i pokušavao naći nekog svog druga koji bi nas mogao locirati i svojim autom vratiti u Beograd prije jutra, da zbog nedozvoljenog izlaska ne završimo u vojnom zatvoru. Nakon tih tuluma nerijetko sam bio toliko mamuran da sam par puta stojećke zaspao na jutarnjem postrojavanju.

Kragujevac i predivne ljude koje sam ondje upoznao toliko sam zavolio da sam se i nakon vojske znao iz Zagreba zaputiti tamo. Dovoljan je bio jedan Ciletov telefonski poziv pa da još isti dan sjednem na vlak i krenem na put. I dandanas sam s nekima od njih u kontaktu.

Nekoć sam jako volio putovati vlakom. Sjesti u kupe s pet-šest nepoznatih ljudi, od kojih bi putem barem dvoje skinulo cipele da odmore umorna stopala prekrivena zakrpanim čarapama. Ne bismo se dokoturali ni do prve stanice, a već bi svatko iz torbe izvadio i s ostalima podijelio neku hranu, bocu konjaka ili rakije. Cigarete se cijelim putem nisu vadile iz usta. Kad ne bih našao slobodno mjesto u kupeu, najčešće bih se samo izvalio na pod ispred WC-a u zadnjem vagonu. Ondje jedino nije bilo prometno i moglo se u miru drijemati. Tamo bih se smjestio kad nisam imao para, a kad sam ih imao, cijeli bih put proveo u vagon-restoranu, koji je nalikovao putujućoj birtiji.

Za jedan državni praznik dobrovoljno sam se javio da nacrtam velik plakat za zidne novine. Prvi razlog tog mog iznenadnog patriotizma bio je to što sam za taj zadatak dobio na raspolaganje jednu sobu, u koju sam se mogao zaključati, slušati muziku i pijuckati pivo dok su ostali bili na terenu, a drugi da malo izgladim to što se jedino ja nisam bio javio kad je kapetan moje jedinice pitao tko želi postati član Komunističke partije Jugoslavije. Nisam se javio zato što mi se nije dalo ići na predavanja i sastanke, a ne zbog tadašnje politike. Politika me nikad nije zanimala.

Rad na plakatu razvukao sam na desetak dana premda sam ga mogao završiti za pola sata. Nacrtao sam partizana s puškom i do njega partizanku sa zastavom. Kad je vidio već izloženi plakat, kapetan mi je prigovorio da sam partizanki nacrtao prevelike sise, ali je zbog velikog interesa vojnika plakat ipak dugo ostao na panou. No pravi problem s nadređenima tek je uslijedio. Sustigla me pizdarija koju sam napravio neposredno prije dolaska u vojsku. Došao mi je poziv za sud, a to je za nekoga tko je bio specijalni vojni policajac bilo nedopustivo. Par dana nakon što mi je ljutiti kapetan proslijedio poziv, našao sam se na drvenoj klupi u hodniku beogradskog suda pod budnim nadzorom milicajca, koji je stajao ispred velikih zatvorenih vrata i mrko me gledao.

Priča o tome što se dogodilo te kobne zagrebačke večeri, zbog koje sam bio na sudu, započinje na mjestu zavaljenom u izmaglicu pored rijeke Save, gotovo ispod samog mosta. U birtiji znakovitog imena Budimir.

U Budimiru sam se nerijetko znao zapiti s Robijem, Binom i Borom. S njima sam se dogovorio i tu večer, ali kako sam im bio rekao da ćemo Žile i ja počastiti rundom-dvije jer za tjedan dana idemo na odsluženje vojnog roka, priča o čašćenju proširila se među pankerima, pa nas je ondje dočekalo još podosta poznatih lica za susjednim stolovima.

Žile i ja stigli smo zadnji jer smo prije dolaska u Budimir zabrijali kod njega u Sopotu malo dulje nego što smo bili planirali. Vidio sam da mu je na gramofonu Azrin „Ravno do dna”, pa smo jedno sat vremena neprekidno slušali samo dvije pjesme s tog albuma, „Graciju” i „Obrati pažnju na posljednju stvar”, te pritom ispraznili neku flašu koju sam našao u njegovu frižideru. Uz to se on još i pakirao jer je bio plan da odmah nakon Budimira nas dvojica i Robi odemo par dana na more.

Budimir sam najviše volio zbog velikog džuboksa u kutu. Na neku foru skužili smo da kad bi pjesma sa singlice koju smo pustili došla do kraja i kad bismo ponovno stisnuli broj te pjesme neposredno nakon što se igla dignula s vinila, ona bi se vratila na početak singlice i pjesma bi opet zasvirala bez ubacivanja novčića u džuboks. Tako smo za jedan novčić jednu te istu singlicu slušali cijelo vrijeme koje bismo ondje proveli. Čim bi se pjesma počela približavati kraju, netko od nas bio bi zadužen za stiskanje broja. Zanimljivo je što smo uvijek puštali samo pjesmu „A sad adio”, ali u Budimiru su svi uvijek bili toliko pripiti da nisu kužili da konstantno svira ista stvar. Čak ni konobaru nikad nije bilo čudno što džuboks stalno svira, a posuda s novčićima u njemu gotovo je uvijek prazna.

Čim smo Žile i ja sjeli za stol i naručili prvu rundu, Robi je otišao do džuboksa, a iz zvučnika se začula poznata tema uz stihove: „Gledam nepoznata lica, svaki taj čovek ja bih mogo biti. Gledam, ljube se i plaču. Svi putuju, ja ostajem sam. Gledam oči dečaka. Vraća me detinjstvu, pogašena svetla na peronu… Takva si, mladosti! A sad adio, a sad adio, i ko zna gde, i ko zna kad.”

Kad smo na fajruntu izašli iz Budimira, svi smo više-manje bili poluslijepi od svega što smo puknuli u sebe. Panker Debeli već je na izlasku pao preko ograde i ostao spavati u travi. Žiletu, Robiju i meni vlak je išao tek za nekoliko sati, pa smo trebali ubiti vrijeme do tada. Huk teške rijeke koja se valja u blizini privukao nas je sebi kao magnet. Od svega što se događalo nakon što smo se spustili ispod Savskog mosta, u mojoj je glavi ostalo samo par mutnih slika.

Prva mi u sjećanje dođe slika Robija kako baulja ispod Savskog mosta dok Boro sjedi na nekom kamenu i smije se te odjednom na leđa pada u rijeku. Onda ga Bino i ja izvlačimo dok se on i dalje smije.

U drugoj slici Žile, Robi i ja pokušavamo ući u SKUC, a na ulazu nas ne puštaju jer imamo ruksake. Boro i Bino su valjda otišli kući jer su bili mokri.

U trećoj Žile, Robi i ja pješačimo prema Glavnom kolodvoru do vlaka. Robi i ja pjevamo „A sad adio”. Netko nam iz mraka dobacuje da što se deremo, na što mu mi odgovaramo psovkama. Ubrzo shvatimo da je taj netko iz mraka milicajac, ali vidi on da smo budale, pa se pravi mrtav. Uzeo stop palicu pa stao zaustavljati aute.

A potom dolazi četvrta slika, ona zbog koje smo najebali.

Negdje već kod samog kolodvora zaustavljaju nas ovaj put dva milicajca. Robi i ja, valjda ohrabreni time što se onaj prošli milicajac usrao, opet počinjemo srati i tu sve kreće po zlu. Ja sam počeo provocirati milicajca nekom pukovnik – pokojnik pričom, a kad sam promrmljao onako više za sebe da nas svako malo neki majmun zaustavlja, milicajcu je prekipjelo i odvalio mi je petokraku posred glave. Kako sam od udarca bio zateturao, milicajac je valjda mislio da mu želim uzvratiti, pa je zauzeo neku kung-fu pozu. Kad je Robi to vidio, samo što se na uši nije počeo smijati. Tek nakon udarca došao sam malo k sebi i shvatio da sam fakat pretjerao, ali bilo je već kasno. Upisani smo u blokić i rečeno nam je da ćemo sva trojica biti prijavljeni.

U petoj slici Žile, Robi i ja sjedimo na klupici na šestom peronu i čekamo vlak za Rijeku.

U zadnjoj, šestoj slici sljedeće jutro budi nas sunce, a mi smo još uvijek na istoj klupici. Sva trojica smo zaspali i vlak koji smo čekali je došao i otišao bez nas. Tako su nam propale karte, a novac kojim smo eventualno mogli kupiti nove zatrajbali smo u Budimiru.

Monotoniju u čekaonici beogradskog suda prekinuo je dolazak dvojice muškaraca koji su sjeli na klupu preko puta mene. Jednom je glava bila omotana zavojem, nosio je bijelu košulju, crne hlače na crtu i cipele s pačjim kljunom, a drugi je bio u sivom odijelu, zalizan i s Clark Gable brčićima. Prema njegovu prepametnom držanju i visoko podignutoj bradi, bilo je i više nego očito da je odvjetnik.

Nakon par minuta vrata su se otvorila i milicajac na ulazu pozvao me unutra. Polako sam ustao, pritom zaškripavši klupom, ušao u prostoriju i posegnuo prema kvaki da ih zatvorim, no vrata iza mene već su bila zatvorena. Sudac je zamišljeno čitao neki spis, a kad je konačno pridigao pogled, vidljivo se iznenadio ugledavši moju uniformu.

– Vojnik. – promrmljao je kao za sebe i nakon par trenutaka nastavio glasnije: – Gde služiš?

– Kasarna na Topčideru. – odgovorio sam.

– Pešadija?

– Ne. Specijalna vojna policija.

– Policija?! Pa šta onda radiš ovde? – zastao je, pogledao u papire ispred sebe i dodao: – Gorane.

– A šta ću. Zalomilo se. – rekao sam.

Popravio je naočale na nosu i nastavio čitati moju optužnicu.

– Hm, piše da si ti bio najbezobrazniji. Ajde ti meni lepo ispričaj kako je to bilo, Gorane. – rekao je nakon što je završio s čitanjem i odložio papir na stol.

– Pa, prije nego što sam krenuo u vojsku, počastio sam prijatelje, a kako nisam baš navikao na alkoholna pića, malo sam pretjerao i napio se. Onda smo malo glasno zapjevali na ulici, što nismo smjeli, naletila je patrola i to je ukratko to. – ispričao sam.

– A kakve ste to pesme pevali? – upitao me sudac misleći da smo pjevali nešto što je u to vrijeme bilo zabranjeno.

– Ustvari pjevali smo samo jednu pjesmu. – rekao sam.

– Pa koju to, Gorane? – začuđeno me upitao sudac.

– A sad adio. Znate, Vruć vetar, Šurda.

Sudac me šutke gledao, pa sam mu počeo recitirati stihove:

– Jednom odleteće ptice. Ulice naše ostaće bez sunca. Čovek ispratiće ženu. Dugo na vetru on stajaće sam. Jednom odlazi svako, putem svog života, na rastanku samo srce kaže: „Ja ću se vratiti.” A sad adio, a sad adio, i ko zna gde, i ko zna kad.

– Znam tu pesmu, ne treba sad tu da mi pevaš. – prekinuo me. Nakon toga skinuo je naočale, pažljivo ih odložio na stol i rekao:

– Dovoljno sam čuo. Možeš da ideš, Gorane, ali nemoj da ti se ponovi.

Kad sam izašao, na hodniku sam se mimoišao s čovjekom koji je imao obje šake omotane zavojem, a pratio ga je muškarac u sivom odijelu, zalizan i s Clark Gable brčićima. Nakon što su ušli u čekaonicu, začuo sam glasne psovke. Okrenuo sam se i vidio kako čovjek s rukama u zavojima i čovjek s glavom u zavojima skaču jedan na drugog dok ih ona dvojica s brčićima poput Clarka Gablea i milicajac s ulaza bezuspješno pokušavaju razdvojiti. No to je bila njihova priča, a ne moja.

Kad sam kasnije od suda dobio presudu, u njoj je bilo navedeno da sam dobio samo opomenu, pa je tako nemili događaj iz Zagreba zauvijek izbrisan iz mog dosjea. Čak je pisalo da sam dobio samo opomenu jer sam taj dan kad se to dogodilo bio maloljetan, što baš i nije bilo točno.  

– Može Zvečka? – upitao me u kantini Vlado Kapor kad sam se sa suda vratio u kasarnu.

– Naravno. – odgovorio sam.

Iz šalica za kavu zveknuli smo po dva domaća Brandyja Zvečevo, a Vlado je iz ormara izvukao akustičnu gitaru.

– Što ćemo? – nasmiješio se poput dobrohotnog mudrog Ciganina.

– Pa znaš. – raširio sam ruke.

Nakon što je lagano odsvirao par uvodnih taktova, zajedno smo zapjevali: „Gledam jer želim sve da pamtim. Nebo, kamen i ptice u letu. Gledam i kad zatvorim oči, bićemo zajedno u dalekom svetu. Beskrajne ravnice gledam. Pozdravljam te, zemljo, zemljo moja. Ti ćeš me čekati, jedina ti. A sad adio, a sad adio, i ko zna gde, i ko zna kad.”

Pred kraj mog služenja vojnog roka u jedinicu je kao novi vojnik došao Trpimir Vicković Vicko, danas poznati radijski voditelj. Još pamtim kako smo na malom televizoru u prostoriji u kojoj su se održavala predavanja zajedno gledali direktan prijenos Live Aida. Pored televizora bila je velika školska ploča, na koju su neki vojnici kredom ispisali satnicu izvođača. Kako su doslovno prepisali tu satnicu iz TV programa u beogradskim dnevnim novinama, u kojima su imena svih bendova napisana onako kako se čitaju, po Vuku, jedan Slovenac i ja sve smo to prepravili. Obrisali smo „Kvin” pa umjesto toga napisali „Queen”, obrisali „Hu” i napisali „The Who”. Pa tako od prvog do zadnjeg izvođača na ploči.

Od prijatelja me u vojsci posjetio samo Robi. Prolazio je kroz Beograd kad je išao na služenje vojnog roka, pa smo taj dan zabrijali u SKC-u. Budući da smo bili stacionirani relativno blizu, prije povratka u Zagreb otišao sam i ja do njega. Pronašao sam ga u kasarni u okolici Beograda, ali zajeb je bio to što on kao novi vojnik još nije mogao dobiti izlaz u grad. No svaka kasarna ima rupu u žici i nije mi trebalo ni pola sata da je nađem. Ušao sam kroz nju u kasarnu, našao Robija i izvukao ga u najbližu birtiju.

Meni je taj dolazak kod njega bio zadnji bijeg iz kasarne, a njemu prvi. Oba su završila neslavno. Ja sam na povratku u Beograd na pola puta ispao iz autobusa u jarak kraj ceste. Naslonio sam se glavom na zadnja vrata autobusa i zadrijemao, a vozač je vidio da mi nije dobro, pa je prikočio i otvorio ta vrata valjda iz straha da mu ne povratim po autobusu. Robija su ulovili dok se kroz rupu u žici provlačio natrag u kasarnu.

Nakon točno 400 dana mog služenja vojske, 6. rujna 1985., i to je bilo gotovo. Zaputio sam se kući. Svi koji se još nisu bili „skinuli” dopratili su me do kapije, a Vlado Kapor, koji je taj dan bio u patroli, došao me pozdraviti na željeznički kolodvor. Rekao je da ga posjetim kad dođem u Sarajevo, ali, nažalost, nisam bio kod njega.

On i Cile dvaput su me posjetili u Zagrebu, a s Ciletom sam se zadnji put čuo neposredno nakon rata. Tada smo se prisjetili i zastavnika Simića, koji je često govorio: „Ja želim da vam kažem samo jedno, a to su dve stvari. Rad, red i disciplina.” Kad bolje razmislim, ta duboka umotvorina savršeno opisuje služenje vojnog roka.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK