* * * * *

četvrtak, 29. studenoga 2018.

YOLA YOLA / PHANTASMAGORIA (1992-1994)

U nekim zemljama kad se ljudi najedu i napiju popiju kavu, u nekim zemljama je pristojno podrignuti kako bi se domaćinu pokazalo da je bilo dobro, na orgijama u starom Rimu bi progutali kuglicu na špagi, povukli špagu, povratili, pa bi krenuli iz početka, a u jednoj dalekoj zemlji nakon gozbe bi se samo pogladili po trbuhu i rekli: „yola yola“.
YOLA YOLA je band nastao početkom devedesetih godina kao frakcija banda koji se zvao Mayales. Mayales su osnovali Saša (vokal), Slaven (bubnjevi), Zmija (bas) i Mišo (gitara), a kasnije su im se pridružili Petar (sinth) i Bernard (druga gitara). Band je svirao prvo u garaži u Koledinečkoj (tamo je gitaru svirao i Ivan), zatim kod Zmijinog bratića u Lučkom, a naposljetku kod Petra na vikendici u Zaprešiću. Nakon nekog vremena došlo je do umjetničkih prijepora oko stila glazbe pa se band podijelio na dva dijela: Zmija i Petar su sa Mayales otišli na jednu stranu (nakon toga su i ozbiljno snimali i postali relativno poznat i cijenjen funky band), a Saša, Slaven i Mišo su osnovali grupu Yola Yola i počeli sa probama u garaži kod Željka Tutunovića, kralja bespravne gradnje i propalog poduzetnika koji se zbog niza presuda najvjerojatnije još uvijek nalazi u zatvoru. Tutunuvićevu ponudu da Yola Yola postane njegov band-projekt članovi grupe su odbili, budući da su imali neke svoje ideje, a i stil glazbe im nikako nije odgovarao (jedan drugi band je prije njih na takvu ponudu pristao i tako su nastali Fantomi).
Svoju prvu i jedinu studijsku snimku grupa Yola Yola je napravila 1992. godine u studiju kod Allana Schmidtbauera. Snimljene su dvije pjesme, "Ako želiš" (zadnju strofu je otpjevao Renato Metessi iz Zvijezda) i „Rosemary“. U to vrijeme u grupi su svirali Mišo i Toni na gitarama, Slaven na bubnjevima, Saša je pjevao , a Miro je bio na basu.
Nakon nekog vremena Toni je otišao, a budući da je Miro prešao sa basa na drugu gitaru, tražili su novog basistu.
Snimanje u studiju kod Allana Schmidtbauera
Ja sam u to vrijeme svirao u grupi SUNSHINE INN, sa bratom Igorom, koji je tada bio gitarist u Soul Fingersima, Jožom koji je sa njim već prije svirao u grupi Waitapu, a bio je i bubnjar grupe Brojani koju su 1984. godine osnovali Sacher i Gulić nakon što su napustili Haustor, te Vjeranom koji je pjevao u rockabilly sastavu Greaseballs i punk rock bendu Rizol. Nastupali smo u klubovima kao što su Saloon i Rock Club (na Novoj Vesi), a kako je Igor u to vrijeme vodio Ritz u Petrinjskoj ulici, tako nam je čitav klub bio na raspolaganju za probe. Sukladno programima klubova u kojima smo nastupali, svirali smo rock klasike, ali smo neke pjesme izmijenili iz temelja, tako da smo na primjer "Cocaine" od Claptona svirali u stilu engleskih bandova sa Madchester-ske muzičke scene. 
Kada mi je Robi (tadašnji basista Soul Fingersa) poslao kazetu sa snimkom grupe Yola Yola i pitao me da li im se želim pridružiti, nisam imao namjeru ponovo svirati u nekom bandu tog tipa. Stavio sam kazetu u kazetofon, tek tako da vidim o čemu se radi, ali kad sam preslušao snimku oduševio sam se. Bila je to žestoka rock muzika, bazirana na dvije gitare, čvrstom ritmu i dobrim tekstovima. Pjevač je imao zanimljiv glas, koji nije zvučao poput većine ostalih bendova koji su svirali u to vrijeme i u kojima se pjevač obično samo derao iz petnih žila. Otišao sam na probu, poslije probe smo otišli u birtiju, ekipa je bila super i tako sam ostao u bandu.
Proba u garaži kod Tutunovića
Ubrzo smo imali uvježban materijal od nekih pola sata, pa smo počeli nastupati po gradu. Prvi koncert smo imali u Klubu 88, koji se nalazio u sklopu zapadne tribine Dinamovog stadiona (prije preuređenja). Osim obrade pjesme „Changelin“ od The Doors-a, set lista se sastojala isključivo od naših pjesama. Zanimljivo je da su nas prvi uživo slušali Dino Dvornik i njegova ekipa, jer su neposredno prije naše tonske probe u klubu snimali spot.
Iz Tutunovićeve garaže preselili smo se u podrum ispod kavane Splendid na Zrinjevcu u kojem je već vježbalo nekoliko grupa (između ostalih i prva postava grupe Pips, Chips & Videoclips). Bila je to prava rupa, vlažna i bez zraka, pa nakon što bi je mi još zapušili za vrijeme probe, smrad bi nam se toliko uvukao u odjeću da su se ljudi okretali za nama kad bi nakon svirke izašli na ulicu.
Te 1993. godine, imali smo band, imali smo pjesme sa kojima smo bili zadovoljni, imali smo veliku volju, ali nažalost živjeli smo u vremenu kad za tako nešto nije bilo prostora. Rat u Hrvatskoj se prividno smirio jer su se mirovne snage UN-a razmjestile duž crta prekida vatre, ali mada se nije pucalo nije to bio stvaran mir i u Zagrebu gotovo da nije bilo mjesta na kojima se svirao punk-rock, a uz to je još i grupa ET sa svojim hitovima okrenula muziku u dance smjeru. Problem nam je bio i to što osim mene koji sam radio su svi ostali bili studenti bez para, tako da nismo mogli skupiti novac da snimimo pjesme i pokušamo ih izdati. Uz svu našu volju sve je izgledalo kao borba sa vjetrenjačama.
U to vrijeme je u Saloonu jednom tjedno bio program „Ruby Thusday“ u sklopu kojeg je bila živa svirka. Kućni band je bio Telefon Blues Band, a budući da sam poznavao organizatore tih večeri mogao sam srediti da mi povremeno nastupamo kao gosti. Naše autorske pjesme ne bi odgovarale njihovom konceptu, pa sam predložio ostalima da na tim koncertima sviramo pjesme grupe The Doors. Svi su se u bandu složili, pa smo iz tog razloga odlučili „zalediti“ naše pjesme, dok sa Doorsima ne zaradimo dovoljno para da ih možemo kvalitetno snimiti.
Foto session na Savi snimio je poznati konceptualni umjetnik Igor Grubić
The Doors su na koncertima svirali sa klavijaturistom i bez basiste (bas dionice su bile odsvirane na klavijaturama). Budući da mi nismo imali klavijature u bandu, taj dio posla smo odradili Miro, Mišo i ja. Jedna gitara je uvijek svirala akorde koji su se bazirali na tonovima koji su u originalima odsvirani na klavijaturama, a ja sam skinuo bas dionice po notnom zapisu, tako da je bas zvučao identično kao što su ga The Doors snimili na svojim studijskim albumima.


Kad smo na tonskoj probi u Saloonu zasvirali pjesmu „Break on Through“ čitava dežurna ekipa muzičara koja je tamo redovno visila se skupila pored pozornice i pozorno nas slušala. Dok smo završili mi je pjevač Drugog načina rekao da im je svima bilo super što sviramo baš pjesme The Doors-a, budući da izuzev pjesme „Roadhouse Blues“ do tada nitko kod nas nije izvodio njihovu muziku.
Koncert je prošao izvrsno. „Saloon“ je bio pun i publika nas je dobro prihvatila. Naše verzije pjesama Doorsa sa dvije gitare, zvučale su stvarno žestoko i opako, a i Saša je kao uvijek bio u svom elementu. Na dijelu pjesme „The Unknown Soldier“, na kojem su Doorsi na koncertima izvodili ritualno streljanje, prvo je u publici tražio dobrovoljca za streljanje, a kad nije nikoga uspio izvuči na pozornicu, taj dobrovoljac je naravno bio on. U jednom trenu smo svi stali, ja sam umjesto pucnja udario šakom po svim žicama na basu, a on se kao pokošen srušio preko Slavenovih bubnjeva na pod.

Budući da smo u „rupi“ na Zrinjevcu, prostoriju dijelili sa puno grupa, imali smo malo termina za probe, pa smo se preselili u jedan trošni dvosobni stan u Zagorskoj ulici na Trešnjevci. U dvorištu je na lancu bio veliki pas, koji je valjda od gladi skakao na svakoga tko bi se našao u blizini. U jednoj sobi je živjela jedna obitelj sa djecom, a drugu sobu smo iznajmili grupa Phantasmagoria i mi. U usporedbi sa Tutunovićevom garažom i podrumom na Zrinjevcu, ovdje smo se osjećali kao u hotelu.
Krajem 1993. i početkom 1994. godine prije probe smo se nalazili u „Blatu“ na uglu Zagorske i Selske, a poslije probe bi se opet vraćali tamo. Sve više smo pričali i pili, a sve smo manje svirali i tako se polako band počeo urušavati. U to vrijeme je Slaven upoznao moju škvadru, pa je ružio sa nama, Saša je bio kao vjetar, pojavio bi se niotkuda i isto tako nestao, kod Miše i njegove tadašnje djevojke Silvije smo često bili na tulumima, a Miro je uvijek bio nekako sa strane. Provodio je vrijeme sa svojom djevojkom, zanimala ga je filozofija, mistika, povijest američkih Indijanaca, a napisao je i zbirku poezije, koju sam imao čast pročitati i na njegovu molbu ispisati svoje opaske za pojedine pjesme. Ne znam da li je ikada objavio knjigu, ali meni je njegova poezija bila stvarno posebna (tada smo puno pričali o svemu tome). Svi u bandu smo se dobro slagali, ali nažalost ona kemija u našoj muzici koju smo imali na početku, jednostavno je nestala.
YOLA YOLA U PHANTASMAGORIJI

Sa Tomijem iz gothic banda PHANTASMAGORIA sam se znao još iz njegove punk faze sa sredine osamdesetih. Jednog me dana nazvao i pitao da li bi prešao u njegovu grupu. Rekao je da ima dogovoren koncert u Rijeci i da traži nove ljude za band. Dogovorili smo se da pitam Mišu, Miru i Slavena da li su oni zainteresirani za suradnju, pa ako se oni slože i ako Saša nema ništa protiv, da možemo probati. Svi su se složili, ali je Miro nakon samo nekoliko proba ipak odustao, pa se umjesto njega u band vratio stari gitarist Phantasmagorije, Max (tadašnji dečko od Jaje iz Jinks-a). Sa Topićem, bivšim basistom Phantasmagorije, sam se još od prije dobro slagao, tako da se ponudio da mi pomogne oko skidanja bas dionica, budući da se njegov način sviranja totalno razlikovao od načina na koji sam ja svirao. Kako bilo da bilo, uvježbali smo pjesme i otišli vlakom u Rijeku.
Koncert se održavao u klubu Palach. Prlja iz Let 3 je puštao muziku, a pozornicu smo dijelili sa Majkama i riječkom alternativnom grupom Grč. Mislim da nisam gledao nastup grupe Grč, budući da smo nastupali odmah poslije njih pa smo bili u garderobi. Jedino se sjećam njihovog pjevača kako sa ogromnom sjekirom odlazi na pozornicu. Izgledao je kao da je došao sa seta filma Mad Max II. Kad smo Slaven i ja krenuli u dvoranu na pivo, ugledali smo Bareta iz Majki kako stoji na kraju jednog hodnika, zbunjeno gleda u zaključana vrata i nešto mrmlja. Mislim da bi na tom mjestu ostao čitavo veće da mu nismo objasnili da je izlaz na drugoj strani hodnika. Mi smo nastupili drugi, a budući da je Tomi neposredno pred koncert odlučio da sviramo i neke pjesme koje ja nisam svirao na probama, taj dio koncerta me na pozornici zamijenio Topić koji je došao sa nama iz Zagreba. Koncert nije bio loš, a pamti se i Slavenov pad sa pozornice. Na kraju je nastupila grupa Majke koja je svoj nastup odradila besprijekorno. Uvijek mi je bilo fascinantno kako Bare izvan pozornice izgleda kao da će se raspasti, a na pozornici uvijek sve drži pod kontrolom.
Poslije koncerta nas je ekipa iz Let 3 smjestila u jedan veliki stan u centru Rijeke, gdje je svako sebi našao neko mjesto gdje će spavati. U sjećanju mi je ostalo da je bilo jako puno soba, mada to sada više ne bi mogao sa sigurnošću tvrditi. U svakom slučaju, u nekim dijelovima stana se cijelu noć rokalo i neki ljudi su stalno dolazili i odlazili. Izgledalo mi je kao da je te noći kroz kuhinju prošla cijela riječka rock scena.
Na povratku u Zagreb sam odlučio da definitivno prekidam. Tomijeve pjesme su mi bile super (tek dok sam svirao sa njim sam otkrio pravu kvalitetu njegove muzike), ali problem je bio u tome što je on tražio "drugog Topića", a ja to definitivno nisam bio. U vlaku gotovo da i nismo razgovarali. Istina je da smo svi bili mamurni i neispavani, ali to do tada nije nikad bila prepreka za zajebanciju. Odjednom si nisam više mogao zamisliti da se ponovo vratim u neku smrdljivu rupu i da iz dana u dan sviram jedne te iste pjesme. Bio sam umoran od svega. Trebali su mi mir i tišina.
Nakon što sam ja otišao iz Phantasmagorije, ubrzo je band napustio i Slaven, a Mišo je još godinama svirao sa Tomijem.

Sa Slavenom i Mišom sam svirao još samo jednom. Bilo je to na mojoj svadbi 1999. godine. Odsvirali smo pjesme "Louie Louie" i "Wild Thing", a budući da smo svirali u ranim jutarnjim satima dok su već svi snimatelji otišli, jedino taj dio svadbe nije snimljen.


3 komentara:

Anonimno kaže...

dragi p. pa ovo je fascinantno...uh jebote....

Anonimno kaže...

netko mi je oteo bljesak iz očiju....

Anonimno kaže...

treba ostati priseban, staložen još nekih desetak godina, a onda će sigurno već neko ekranizirati ove pričice, a pogotovo onu o kumu koji se objesio iz znatiželje....samo da ovo ne dođe u ruke onom promašenom mataniću!?