STRAŽARNI LOPOV: TKO JE UBIO LAURU PALMER?

srijeda, 21. srpnja 2010.

TKO JE UBIO LAURU PALMER?

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Đavo sve zbraja i oduzima, od smijeha se grči dok smišlja plan, gurnuo nas je tamo gdje nismo htjeli, sažvakao nas i ispljunuo van.

Sredinom 1991. godine neki je čovjek došao na vrata i uručio mi poziv u kojem je pisalo da se odmah javim u općinu. Rekao sam roditeljima da sam dobio nešto od vojske i da ću na brzinu otići vidjeti o čemu se radi. Tata mi je na to rekao da ne ulazim ako ispred ne visi hrvatska zastava, a mama da se požurim jer ručak samo što nije gotov.

Kad sam došao u općinu, priopćili su mi da sam mobiliziran, odmah me strpali u kombi i odvezli u Pionirski grad. Ondje sam naletio na Adama, prijatelja iz zgrade, kojeg su isto digli kao i mene. Zajedno smo ušli u veliku dvoranu, u kojoj je već bilo puno ljudi, i sjeli u prvi red. Nakon desetak minuta za govornicom se pojavio časnik u maskirnoj uniformi. Izgledao je kao da je došao sa seta „Montyja Pythona”. U svom govoru stamenim glasom priopćio nam je da rat u Sloveniji samo što nije počeo, a da kad ondje pukne, puknut će i kod nas. Ustvrdio je i da smo mi služili vojni rok u specijalnim jedinicama, da smo kao neki „odabrani”, te nam obznanio kako još nemamo dovoljno oružja, pa ćemo ga morati oteti od JNA. Odmah nam je objasnio i kako. Naredio je da svatko nađe po komad žice u krugu kasarne, pa da kad zaustavimo vojnu kolonu, svatko stane iza jednog vojnika s puškom, prebaci mu žicu oko vrata, a kad ta žica izađe na njegovu potiljku, da mu otme pušku. Adam i ja nismo mogli vjerovati vlastitim ušima. Nakon kraće stanke ozbiljnim glasom dodao je da ako netko ima zdravstvene probleme ili se iz nekog drugog razloga ne osjeća sposobno za vojsku, odmah digne ruku. Kad je počeo brojati nas koji nismo bili dignuli ruke, Adam i ja smo se okrenuli, a kad ono – sve ruke u dvorani bile su u zraku osim naših i još nekoliko „odabranih” iz prvih redova. Pao mi je mrak na oči.

Svi oni koji su dignuli ruke poslani su na igralište pored dvorane, a nas par je drugi časnik postrojio pokraj kombija, priopćio nam da odmah idemo na granicu i povikao: „Mirno! Nadesno! Naprijed marš!”

Kad smo u koloni krenuli prema vratima kombija, Adam je stupao ispred mene. Povukao sam ga za rukav te smo nas dvojica, umjesto da uđemo u kombi, strojevim korakom produžili pokraj njega na igralište.

– Ak nam je već suđeno da najebemo, nek to bude nakon što rat počne, a ne prije toga. – šapnuo sam mu tiho na uho.

Na igralištu smo bili oko sat vremena, sve dok se nisu pojavila dvojica časnika i objavila kako je odlučeno da nitko ne može kući. Svi smo zadužili uniforme i opremu te su nas rasporedili po spavaonicama Pionirskog grada. Postali smo Zbor narodne garde. Dok je cijela moja škvadra tu večer bila na Bininu i Borinu rođendanskom tulumu, ja sam u mraku kasarne tražio žicu.

Sljedećih dana izmjenjivali smo se na straži jer je postojala opasnost od napada JNA. Kad sam bio otišao u općinu, nisam ništa ponio, pa su mi roditelji donijeli cigarete i nešto para, tako da smo Adam i ja mogli zbrisati iz kasarne u obližnju birtiju popiti po koju pivu. Sve je to trajalo dok krajem lipnja nije počeo rat u Sloveniji, ako se to desetodnevno puškaranje uopće može nazvati pravim ratom. Ubrzo se počelo pucati oko zagrebačkih kasarni u kojima je još uvijek bila JNA. Kod Maršalke je jedan čovjek poginuo. I kad smo se već bili pomirili s tim da je rat neizbježan i da nećemo tako skoro skinuti uniforme, odjednom su nas sve razdužili i poslali kućama. Rekli su nam da se slaže ratni raspored i da za par dana možemo očekivati poziv u Hrvatsku vojsku.

Kad sam došao kući, nazvao sam Sinija pa smo otišli u kafić Moon Club, gdje su Ćevap i Čaruga radili kao konobari. Tu večer trebala je biti jedna od zadnjih epizoda serije „Twin Peaks”. Ćevap mi je ispričao što sam sve bitno propustio dok me nije bilo. Završio je s tim da je na kraju zadnje epizode agent Cooper došao na ulaz neke tajanstvene pećine.

Odjednom je vani nešto roknulo i ubrzo su se začule sirene. Iz kasarne JNA na Borongaju vojska je počela pucati po gradu. Iznebuha su u Moon Club utrčala dva tulipana. Jedan je imao krvavi ožiljak na licu i tvrdio da ga je ranio snajper, a drugi ga je uvjeravao da ga je zakačio zalutali geler. Kad smo ih vidjeli onako unezvijerene, pokupili smo sve sa stola i preselili se u podrum kafića. Stanovao sam blizu kasarne, a Ćevap nešto dalje na Zavrtnici, tako da smo se Sini, on i ja dogovorili da odemo kod njega gledati „Twin Peaks”. Krešo, vlasnik kafića, samo se šutke prekrižio kad smo mu nas trojica rekli da idemo van.

Grad je bio u totalnom mraku dok smo s ugašenim svjetlima u Ćevapovu fićeku jurili praznim ulicama prema Zavrtnici. Cijelim putem mimoišli smo se samo s jednim vojnim vozilom. Kad smo stigli do Ćevapa, začuli smo detonacije, tako da smo auto ostavili skoro nasred ceste i utrčali u podrum njegove zgrade, koji je već bio pun ljudi. Tada smo skužili da smo ipak trebali otići do mene. Moja zgrada bila je jako blizu kasarne, pa je sve prelijetalo preko nje i padalo baš oko Ćevapove zgrade. No ni to nas nije pokolebalo u našem naumu. Čim su detonacije utihnule, iz podruma smo se popeli u Ćevapov stan. Ondje smo skužili da je „Twin Peaks” maknut s programa, tako da ipak nismo doznali što je agent Cooper našao u tajanstvenoj pećini, kao ni odgovor na pitanje koje nas je sve mučilo: Tko je ubio Lauru Palmer?

Tih dana počela je velika mobilizacija u mom kvartu, ali nekim čudom u tom prvom naletu mene su zaobišli. Nedugo nakon toga počeo je rat u Hrvatskoj.