PRIČA O SNIMANJU ALBUMA "HODAM, GLEDAM, PROLAZIM"
NAPISAO: GORAN POLAK
Nakon koncerta grupe Cul-de-sac u šatoru CirkoBalkana, smještenom u dvorištu zagrebačke Močvare, Darko Rundek mi je rekao kako šteta što sve što je objavljeno na webu, pa tako i Stražarni lopov u kojega sam uložio veliki trud, može jednom nestati. Te njegove riječi ostale su zabilježene u mojem sjećanju kao klica ideje koja me potaknula da osim bloga, ostavim opipljiv trag na taj jedan sitan djelić vremena kojeg provodimo na ovoj planeti.
Od samog početka Stražarnog lopova, plan mi je bio objaviti knjigu s tekstovima koje pišem na blogu, ali razgovor s Darkom potaknuo me da ideju proširim i snimim album s uglazbljenim dijelovima te knjige.
Isprva sam želio snimiti pjesme s pojedenim članovima grupa Trobecove krušne peći, Sexa, Cul-de-sac i Haustor, ali kad sam krenuo snimati, sve se zakoturalo nekim čudnim stazama i tako je nastao ovaj neobičan album. Cjelokupni materijal snimljen je od sredine 2021. godine, pa do ožujka 2022. godine, na raznoraznim lokacijama, od Amerike (New York, Boston), preko Nizozemske (Amsterdam) i Slovenije (Brežice, Metlika), pa do Hrvatske (Rijeka, Vinkovci, Čakovec, Zagreb).
"IZGUBLJENA BESMRTNOST" je prva pjesma na kojoj sam radio. Njezin tekst govori o prolaznosti i gubitku kontrole. Želio sam da se to osjeti u muzici, pa sam snimanje organizirao na pomalo neuobičajen način.
Prvo je Saša Radusin, autor i voditelj radijskih emisija "Južno od pameti" i "Biti ili trubiti", s kojim sviram u bendu Yola Yola, bez ikakve glazbene podloge snimio glas. Nakon toga, na webu sam pronašao on-line ritam mašinu, osmislio jednostavan metronomski bubanj te povrh njega snimio bas gitaru. Od te osnove i Sašinog glasa složio sam osnovnu liniju.
Taj kostur pjesme preuzeo je multiinstrumentalist, prevoditelj i pjesnik Miro Labus – Labe (2020. objavljena mu je knjiga poezije Aegri somnia), također član Yola Yole. Zamolio sam ga da na osnovnu liniju nasnimi dvije različite linije psaltira, srednjovjekovnog žičanog instrumenta koji se svira s gudalom (Labe ga je na snimci odsvirao simultano s dva gudala). Kad je i to bilo snimljeno, osmislio sam konačnu verziju bubnja bez prethodnog slušanja snimljenog glasa, basa i psaltira, zato se prijelazi koje sam isprogramirao pojavljuju na netipičnim mjestima.
Sa zvukom psaltira i sjetnom temom na basu, pjesma je dobila ljepotu kakvu sam želio da ima. Međutim, nedostajao mi je nemir koji se provlači tekstom. Dobio sam ga tako što sam u podlogu dodao huk rijeke i metalne zvukove snimljene pod Savskim mostom, te kratku liniju distorzirane gitare koju je između dva čitanja odsvirao Tin Polak, moj sin. Zadnju boju glazbenoj slici dodao je Darko Kordovan – Dara svojim sintisajzerom.
Dara je početkom osamdesetih osnovao kultnu alternativnu grupu Sexa, u kojoj je tijekom prve faze benda bio glavni autor pjesma, gitarista te jedno vrijeme i vokal. Njemu doslovno nisam dao nikakvu matricu za snimanje, jer nisam želio da bilo što utječe na ono što će snimiti. Napisao sam mu: "Možeš li na sintu snimiti dvije različite linije po 4 minute onako, kao da nešto lebdi u zraku, kao magla nad gradom, kao neki zvuk koji se lagano kotrlja zagrebačkim ulicama, neki nagovještaj oluje, osjećaj prolaznosti, onako da to bude kao komešanje zvukova u pozadini pjesme, bez konkretne melodije? Muzika iznad toga je u A tonalitetu.“ Možda bi nekom drugom moj opis bio suviše apstraktan, ali Dara mi je na to samo odgovorio: "Znam što ti pada na pamet." Kada sam nedugo potom stavio njegovu snimku u pjesmu, zvučala je točno kako sam zamislio. Kao da svatko od nas svira sam za sebe, a opet, sve je u savršenom skladu, što točno oslikava život koji smo živjeli i koji se nekima od nas, nažalost, doslovno raspao pred očima.
IZGUBLJENA BESMRTNOST
Muzika je oduvijek bila naša jedina religija i zato smo milosrđe kao kompromis odbacili prije nego što je glasnik došao u grad.
Sve je bilo u redu dok smo bili mladi i besmrtni, ali onda je došlo vrijeme kada se i bijelo i crno počelo pretvarati u sivo, a mi postali smo tada samo čekači loših vijesti, razmrvljene riječi razastrte po cesti, u molitvu skupljene poludivljim vjetrom. Odjednom su godine poput lisice zagrizle u naš savršeni svijet i mi smo još mogli samo nemoćno gledati naše male privatne galaksije kako nestaju. U trenu.
Sve je bilo u redu dok smo bili zajedno, ali onda nas je gubitak želje gurnuo u stranu. Pokušavam se sjetiti kada je sve počelo. Da li je to možda bio onaj trenutak kada je Dee Dee stao pred vlak, ili su se možda s vremenom svi oni dani kroz koje smo preduboko kročili urezali preko tanke linije na ispruženom dlanu.
Kao spavači bez postelje, usnuli u pokretu, bez straha smo hodali po žici sve dok prolaznost nije oživjela sjene na tlu ispod nas, a onda smo postali svjesni pada i u isti nam je tren smrt postala opcija k'o dah.
Predugo sam već na ovome mjestu, pomislio sam noćas, i zato zadnjih sto dana započinju sad.
Pjesmu "NOĆNI TRAMVAJ U SVEMIRU" također sam snimio sa Sašom i Darom, s tim da je Dara snimio gitaru, a tekst pjesme zapravo je početak moje priče "Djevojka sa prerezanim venama." Miks Sašinog glasa napravio je Alan Mance iz grupe Phantasmagoria u svom kućnom studiju, a Saša je i ovu pjesmu pročitao bez glazbene podloge. Dari sam dao matricu za snimanje, ali on je ipak prvo snimio gitaru te je naknadno spojio s matricom.
Radnja teksta odvija se u noćnom tramvaju pa sam zvučnu kulisu snimio u jednom od starih tramvaja s drvenim sjedalima, koji još uvijek prometuju Zagrebom. Uz to, snimio sam bas i isprogramirao ritam bubnja koji se jednolično valja kroz čitavu pjesmu. Ženski glas u drugom dijelu pjesme snimila je spisateljica Rujana Jeger, dark dance ikona Jabuke.
Moj kućni demo miks pjesme kao najava albuma već je objavljen na svim važnijim digitalnim platformama. Na albumu se nalazi novi miks napravljen u studiju.
NOĆNI TRAMVAJ U SVEMIRU
Noćni tramvaji u kasnim večernjim satima, nakon što su sve gradske rupe zaključale svoja vrata, izgledaju poput prazne pozornice nakon propale kazališne predstave. Putnici poput zaboravljenih rekvizita drijemaju pognutih glava. Sanjaju svoj krevet, a opet bi željeli da vožnja potraje što duže, jer su im noge isuviše teške za hod od stanice do kuće.
Vagon je škripeći poskočio preko skretnice u Draškovićevoj, te je pritom skinuo prašinu sa njihovih umornih kapaka i izgužvane odjeće natopljene dimom zagrebačkih klubova. Sitne čestice prašine, pomiješane s teškim mirisom ispijenih čaša koji se širio iz njihovih poluotvorenih usta, skupile su se u mali oblak, čija je središnja gravitacijska sila privukla oko sebe sve izgubljene misli koje su se rojile unutar ove male galaksije, sve dok iz tog oblaka nije nastala zvijezda, koja se sjurila mliječnom stazom ostavljajući za sobom svijetleći trag. Velika crna rupa na njenom putu otvorila je svoja usta poput umornog kita, zvijezda je eksplodirala svom žestinom, a sve njene užarene komade usisao je svemir.
Sve osim jednog koji je iskočio iz njene putanje, projurio dalje i pretvorio se u odraz uplašenog pogleda na prljavom tramvajskom prozorskom staklu. Vidio sam da nešto nije u redu, a i ona je vidjela da ja to primjećujem.
- Napravila sam nešto strašno. (rekla je)
Dok jure svemirom, zvijezde vrište poput nijeme djece.
Pjesma "BALTAZAROV SAVRŠENI SAN", pjesma je o bubnjaru Daću. Dać je bio punker iz Sopota koji je sedamdesetih svirao s mojim bratom, dok sam ja još bio dugokosi klinac. Osamdesetih je, između ostaloga, bio pridruženi član grupe La Fortunjeros.
Budući da je Dać bio bubnjar, muziku za tu pjesmu zamislio sam kao bubnjarski solo, a idealan bubnjar i jedini izbor za taj solo bio je Siniša Banović.
Sinišu sam upoznao ranih osamdesetih. Dee Dee, moj brat Igor Polak i ja, imali smo dogovoren koncert u SC-u. Naš bubnjar otišao je iz benda, a Siniša koji je tada svirao sa Tomijem Šegom – Phantasmom u punk bendu Eksodus, uletio je na njegovo mjesto. Nakon nekoliko koncerata otišao sam u vojsku, a bend nam se nepovratno raspao. Siniša se nedugo potom iz Zagreba odselio u Rijeku, gdje je nastavio glazbeni put u grupama Grad, Let3 i Fit. Potom je iz Rijeke odselio u Amsterdam gdje je već duže vrijeme stalni bubnjar kultne engleske grupe Fischer-Z.
Siniši se jako svidjela ideja albuma, pa je osim u "Baltazaru" snimio bubanj za još sedam pjesama. I ne samo to. Siniša mi je kao profesionalni muzičar puno pomogao svojim savjetima, idejama i sugestijama. Svakodnevno smo bili u kontaktu te razmijenili stotine poruka i mailova. Da nije bilo njega i njegove zarazne energije, najvjerojatnije nikada ne bih završio ovaj album.
Tekst pjesme pročitao je lutajući babilonac i loš dečko Zdenko Franjić. Zdena i ja prijatelji smo od ranih osamdesetih, još iz vremena prije nego je sa svojim labelom Slušaj najglasnije razdrmao alternativnu i rock scenu na ovom našem brdovitom Balkanu. Zdena mi je s raznoraznim materijalima puno pomogao oko Stražarnog lopova, kao i Igor Mihovilović koji je snimio Zdenin glas za "Baltazara". Igor je čovjek koji stoji iza eksperimentalnog noise projekta Karmakumulator te kao Zdena ima svoj label Guranje s litice.
Za ovu pjesmu snimio sam zvuk ulice s 15og kata nebodera, otvaranje prozora, djecu potkraj pjesme i par završnih tonova na basu. Tekst sam prilagodio Zdeni, jer je njegovo čitanje leglo u pjesmu tek kad ga je pročitao na svojem karakterističnom kvartovskom španskom dijalektu. Izvorni tekst nalazi se u knjizi.
BALTAZAROV SAVRŠENI SAN
Baltazarov san, savršeni dan. Crveno nebo iznad zagrebačkog Sopota. Strah od pogleda kroz prozor je iz dana u dan bil sve veći, jel ga je pločnik vukel ko magnet. Skriven iza zastora, slušal je žamor ulice sve dok ne bi osetil kak mu se noge lagano odvajaju od tla.
Baltazarov san, savršena ideja, leteće pepeljare. Veroval je da bi mu takav patent donel bogatstvo, al njegove pepeljare nisu letele, on ih je bacal, a one su samo udarale u zidove iz kojih je žbuka na tepihu nacrtala oblake.
Baltazarov san, savršeni plan, skok i slobodni pad. Taj dan je očistil činele i složil ih između ormara i kreveta. Bubnjarske palice je položil kraj jastuka. Otpuhnul je prašinu sa igle, pažljivo ju spustil na izgrebani crni vinil, popel se je na okno prozora i skočil.
I letel je. Letel je. Ko u snu.
ČUDACI
Većina ljudi proživi čitav svoj život začahurena u svijetu stvorenom po obrascu neke kolektivne svijesti o tome što je normalno, a što nije. Oni kroz malene rupice sa zgražanjem ili podsmijehom gledaju na sve ono što se ne uklapa u taj obrazac, dok im u razmišljanju o tome što će netko misliti o njima vrijeme nezaustavljivo prolazi kroz prste.
No, postoje i oni, oni koji govore, govore da su čudaci. Oni koji vide ono što većina ne vidi, oni koji govore dok većina šuti. Oni koji govore ne čineći ustupke, oni sami stvaraju svoj svijet.
Njihove ruke su obojile nebo u plavo i ispunile tišinu zvukom, a njihova je umjetnost lomača na osami u kojoj na kraju izgaraju, dok karavane promatrača prolaze pored njih i skupljaju za njima pepeo, da bi ga trampili za zlato.
Pjesmu koja je uslijedila, posvetio sam dragom prijatelju i čestom suradniku na blogu Davoru Turkoviću, koji je 2020. godine svojevoljno napustio svijet. Davor je bio kroničar, a najvjerojatnije i najveći fan Majki. Prije smrti pisao je njihovu biografiju koja je kao serijal trebala biti objavljena na Stražarnom lopovu. Da ju je završio, bila bi to jedna od najljepše napisanih biografija nekog benda na ovim prostorima.
Majke su bile soundtrack Davorovog života pa sam pjesmu za njega želio snimiti s vinkovačkim revolverašima iz Majki, originalnim članovima Nedjeljkom Ivkovićem – Kilmisterom, Željkom Mikulićem – Korozijom, te Zoranom Čalićem koji je bio gitarist i glavni autor njihovih pjesama od 1992. pa do 2015. godine.
Davor je sahranjen u Varaždinu (prije polaganja u zemlju na lijes je položen LP Majki, onaj na čijem omotu su anđeo i djeca). Nakon oproštaja od Davora, završio sam u Čakovcu kod Kilmistera kojega sam sreo na sprovodu. Par mjeseci kasnije, nazvao sam ga i predložio da na albumu pročita pjesmu za Davora. Odmah je pristao kao i Zoki, koji mi je rekao da će gitaru za Davora odsvirati "i sa srcem i s mudima", a točno tako ju je i odsvirao. Korozija je snimio bubanj u Americi.
Uz njih trojicu, u ovoj pjesmi sudjeluju virtuoz na usnoj harmonici Igor Djeke, koji kao Harp Explosion (Thee One Man Band) svira dirty garage blues, a uz to je i stalni član Kojine Discipline Kičme, te Labe koji je za ovu pjesmu snimio lap steel gitaru. Ja sam snimio bas i zvučnu kulisu pjesme.
Za zvučnu kulisu želio sam snimiti tišinu, tišinu ravnice, ali uvijek kad bih pokušao, odnekud se čuo huk auta ili slični zvukovi civilizacije koji su kvarili snimku. Nakon jednog snimanja kod Labea, vozio sam oko ponoći Slavonskom avenijom prema doma, i onda me nešto povuklo da skrenem prema Sisku. Vozio sam prilično dugo i onda na nepoznatom raskršću skrenuo s glavne ceste i nastavio mračnim seoskim putevima. Odjednom su nestala sva svjetla, a ispred mene se pojavila prostrana ravnica. Stao sam, ugasio auto i našao se u totalnom mraku. Izašao sam, uključio zoom i snimao tišinu.
Na povratku sam jedva našao put do glavne ceste pa sam doma došao u dva iza ponoći. Nimalo mi se nije spavalo, pa sam pustio pjesmu za Davora, koja počinje Ry Cooderovski s Labeovom lap steel gitarom. Kada sam uz to pustio snimku iz ravnice, muziku su odjednom ispunili zvukovi vjetra i zrikavaca. Nisam mogao vjerovati. Zrikavci koje sam slučajno snimio savršeno su se uklopili u pjesmu, jer zvuče kao da pjevaju. I ne samo to. Na uvodnu lap steel gitaru nastavlja se solo s usnom harmonikom, pa Zoki pjesmu odfura u teški garage blues. Međutim, tijekom cijele pjesme, čak i kada zavlada totalni kaos, duboko u njezinoj pozadini čuje se pjev zrikavaca.
Znao sam da je to zvuk koji sam tražio. Možda to i nije zvuk tišine, ali vjetar ispunjen pjesmom zrikavaca upravo je onakav, kakav je bio moj prijatelj Davor.
U našim razgovorima, koje je gotovo uvijek započinjao riječima "dobro jutro gradski anđeli," Davor mi je često znao spomenuti kako se iz grada Varaždina preselio u malo selo Segovinu i uvijek bi istaknuo kako Segovina ima samo 38 stanovnika. Danas na wikipediji piše da Segovina ima 37 stanovnika i zato se pjesma koju sam napisao za njega zove "TRIDESET I OSMI STANOVNIK SEGOVINE".
TRIDESET I OSMI STANOVNIK SEGOVINE
Dobro jutro gradski anđeli.
Divna divljina na ravnici u Segovini,
vodeni tragovi na Eminoj majici,
crveni baron, VŽ - četiri - šest - devet - P
i kompozicija vinkovačkih revolveraša u odjavi.
Sve zaboravljeno, postaje izgubljeno
i zato sve preostale misli pretvaram u muziku.
Tek toliko da ne zaboraviš.
Tek toliko. Za tebe.
Eksperimentalna muzika koju Igor snima i izdaje pod imenom Karmakumulator zbilja mi je posebna, i jako mi je drago što je pristao ostaviti glazbeni trag na albumu. Za samo jednu večer osmislio je i snimio kompletnu elektroniku za "Maestra", sastavljenu od cijele palete zvukova koji savršeno oslikavaju radnju teksta. Tekst je pročitao Darko Begić – Bega, suborac Vinskog iz moje omiljene grupe Trobecove krušne peći.
Igor Mihovilović snimio je i Begin vokal, a te naše seanse na snimanjima izgledale su otprilike ovako. Bega i ja našli bi se kod crkve u mom kvartu, pa bi otišli do Igora koji je prije našeg dolaska pripremio sve za snimanje. Onda bi zasjeli, par sati pijuckali pive i Igorovu rakiju, a Bega bi nam sve to vrijeme pričao otkačene priče o Trobecima i alternativnoj sceni u osamdesetima. Nakon toga, za maksimalno dvadesetak minuta, snimili bi sedam, osam verzija Beginog čitanja od kojih bi ja naknadno skrojio verziju za pjesmu, a onda bi nastavili gdje smo stali prije snimanja. Način na koji je Bega pročitao tekst (zbog konteksta pjesme koju smo snimali, Bega čitač morao je biti čista suprotnost od Bege iz Trobeca) toliko me oduševio, da smo u istoj postavi i na isti način snimili još dvije stvari za album.
Pjesma "Laku noć maestro" govori da su bitni ljudi, a ne mjesto i vrijeme radnje. Generacija kojoj pripadam, a bila je mlada osamdesetih, često se ponaša kao da je sve stalo nakon što je ostarjela u svojim glavama. Budući da je prikovana uz internet i televizore ne vidi da danas ima isto toliko mladih ljudi koji slušaju punk i alternativnu muziku kao i u njihovim mitskim osamdesetima. Naravno, nove generacije su nevidljive onima koji ne izlaze na koncerte i mjesta na koja one idu, kao što smo i mi bili nevidljivi u njihovim godinama. Kako bilo da bilo, oni sigurno ne žive svoju mladost lošije nego što smo mi živjeli svoju.
Bela i Frenki iz teksta, asocijacija su na pjesme "Bela Lugosi's Dead" od Bauhausa i "Frankie Teardrop" grupe Suicide. Te dvije pjesme bile su svojevrsni zaštitni znak Dark dance slušaonica u Jabuci.
LAKU NOĆ MAESTRO
Zatvaram oči dok hodam. Uvijek zatvaram oči dok hodam.
Sjećam se tišinom ispunjene praznine u centru grada. Trga Republike osvijetljenog poput neke sporedne ulice u istočnom Berlinu. Efke, kromosov bojač neba i svjetleće penkale. Sjećam se velikog kamiona, s dva šljakera zakačena za njega šmrkovima, kako oko ponoći polako klizi Zrinjevcem prema Glavnom kolodvoru. Ulice koja svjetluca od kapi razlivenih po sjeni koja me sustiže, prestiže, pa onda opet zastaje.
Zatvaram oči dok hodam. Uvijek zatvaram oči dok hodam.
Sjećam se gužve u Lapu i Kulušiću. I kako su Bela i Frenki znali ispuniti Jabuku ludilom. Vlaka na šestom peronu, petka ispred Centra i zadnje runde na Gumici. E moj maestro, zar nam nije bilo dovoljno samo to što smo bili mladi... i pomalo ludi? Eto baš poput njih. Pogledaj ih. Njihova lica svijetle u mraku. Poznato zar ne? Itekako poznato. Neće ovaj grad nestati s nama... moj maestro.
Zatvaram oči dok hodam. Uvijek zatvaram oči dok hodam.
Laku noć maestro.
Kada sam izbrojao pjesme koje bi se trebale naći na albumu, ispalo ih je 11. Kako taj broj baš ne volim, odlučio sam snimiti još jednu kao dvanaestu, pa sam na brzinu smislio pjesmu "ŠARLO JE KRIV ZA SVE".
Dara mi je jednom prilikom ispričao kako je početkom osamdesetih, s grupom Sexa imao koncert u Lapu na koji su došli ljudi iz Jugotona radi eventualnog dogovora oko izdavanja ploče. Unatoč tome što je koncert izvrsno prošao, rečeno im je da od ploče neće biti ništa dok ne naprave pjesme prihvatljive široj publici. To su obrazložili nedavnim objavljivanjem albuma Šarla akrobate koji nitko ne kupuje, a oni si ne mogu dopustiti još jedan neuspjeli eksperiment.
U nekoj mojoj percepciji, "Bistriji ili tuplji čovek biva kad…" od Šarla je uz svu svoju genijalnost bio i prijelomna točka nakon koje su naši bendovi mogli objaviti album samo ako na neki način iskomercijaliziraju svoju muziku, što je do sredine osamdesetih na neki način ugušilo tadašnju zagrebačku alternativnu i punk scenu koja nije prihvaćala kompromise, a mi koji smo sredinom osamdesetih na njihovim temeljima počeli stvarati novu scenu više nismo ni pokušavali objaviti ploče kod nas. Bez objavljenih nosača zvuka i s početkom rata, muzika koju smo stvarali nestala je u protoku vremena.
U pjesmi "Šarlo je kriv za sve" moj sin Tin pjeva i svira gitaru. Siniša je snimio bubanj koji je svojevrsna posveta VD-u, ja sam snimio solo bas dionicu, a Mario Barišin – Bara dvije ambijentalne bas linije koje se čuju u pozadini te je uz Labea i mene otpjevao prateće vokale. Bara je u biti snimio dvije verzije basa, duboku i visoku. Rekao mi je da u pjesmu stavim onu koja mi se više sviđa, al kako su meni i jedna i druga zvučale savršeno, obje sam ih puknuo u pjesmu. Ubacio sam i njegov slučajno snimljen smijeh na kraj pjesme (vrisak na početku je Sinišin). Osim što svira u Trobecovim krušnim pećima, Bara ima svoj bend Brujači. Osamdesetih je jedno vrijeme svirao u grupi Haustor, a ponekad svira i s grupom Cul-De-Sac. Labe, Tin i ja snimali smo vokale u Labeovom potkrovlju, a Baru je Igor Mihovilović snimio u mojem stanu.
Čudno je kako danas svi govore da su osamdesetih slušali Šarla, a njihova ploča koju su navodno svi slušali, financijski je krahirala.
ŠARLO JE KRIV ZA SVE
Misli što želiš al' tako je.
Šarlo je kriv, kriv za sve.
Ne Disciplina, ne EKV.
Šarlo je jedini kriv za sve.
Sada svi žele, a nekad ne.
Nakon Šarla je stalo sve.
Misli što želiš al' fakat je.
Šarlo je jedini kriv za sve.
Pjesmu "MANDOV" napravio sam za album koji snimam s grupom Yola Yola, u kojoj osim Saše, Labea i mene sviraju bubnjar Slaven Jakšić i Miroslav Miljković – Mišo, gitarist grupe Phantasmagoria, a zamislio sam je kao punk rock pjesmu u kojoj Labeova gitara zvuči kao mješavina neobičnih tonova koji pjesmi daju kaotičnu, na neki način plesnu energiju.
Ideje koje sam prenio Labeu bile su previše apstraktne, pa su tako nastale tri verzije gitare dok nismo došli do one koju sam želio. Budući da njegova gitara određuje feeling te pjesme, nastale su tri različite verzije "Mandova". S bendom sam dogovorio da tzv. psiho verziju objavimo kao Stražarni lopov i dobri ljudi i ona zvuči baš onako, kako sam tu pjesmu zamislio.
Zvučnu kulisu skinuo sam s videa iz 1989. godine, snimljenog na tulumu u Španskom, i to trenutak kad Krljo otvara šampanjac uz skandiranje svih prisutnih, a osim Španaca i Borongajaca na tulumu je bila ekipa iz grupa Studeni Studeni, Gregor Samsa, M61, Sexa, Majke, Kaotične duše, Rizol i Endymion.
Mišinu gitaru snimio je Alan Mance, mumljanje i fućkanje u pjesmi odradio je Labe, a glas na samom kraju je moj. Na albumu Yola Yole naći će se zen verzija "Mandova".
MANDOV
Zgasili smo sva svijetla, čekali smo črnog pijetla,
stani, drži, kreni, prži, mandov blanjom zrakom kruži.
Stani, drži, kreni, prži.
Stani, drži, kreni, prži.
Sve se trese i okreće vrijeme curi i dok stojiš,
skinuli smo sve sa sebe, skakali smo skupa goli.
Stani, drži, kreni, prži.
Stani, drži, kreni, prži.
Nije važno što sad šutiš, što taj strah u sebi nosiš.
Sve će minut', sve će proći, u trenu kad sklopiš oči.
I nije važno što ti kažem da jutro je boje noći.
Naša priča danas kreće, vjeruj mi i sklopi oči.
Stani, drži, kreni, prži.
Stani, drži, kreni, prži.
Naša priča danas kreće u trenu kad sklopiš oči.
Naša priča danas kreće, vjeruj mi i sklopi oči.
Priča o Sonnyju počinje u New Yorku sredinom sedamdesetih kada je njegova grupa Testors, zajedno s grupama kao što su Television, Patti Smith Group, Ramones, Blondie, Talking Heads i The Cramps u zadimljenim klubovima Max’s Kansas City i CBGB stvarala punk-rock scenu koja će izmijeniti rock muziku iz temelja. Da li zbog njegove divlje naravi, niza incidenata, prekida karijere zbog boravka u zatvorima i mentalnim ustanovama ili zbog nepodilaženja diskografskim kućama i nedostatka kompromisa, Testors nisu nikad stekli svjetsku slavu poput bendova kao što su Ramones ili Blondie, ali zato su stekli kultni status među muzičarima i istinskim ljubiteljima američkog punk-rocka.
Nakon Testorsa, Sonny je snimio gomilu solo albuma na kojima su svirali muzičari detroitske scene iz grupa The Stooges, MC5, Sonic's Rendezvous Band i The Rationals, kao i ekipa iz bendova poput The Damned, Dead Boys, Heartbreakers, Sonic Youth i Black Flag. Moe Tucker i Sonny odsvirali su cijelu seriju koncerata na kojima su gostovali Sterling Morrison te Lou Reed, s kojima je Moe nekada svirala u grupi The Velvet Undergound.
Sonny i ja sprijateljili smo se preko moje web stranice Jesus Loves The Stooges pa je sa zadovoljstvom prihvatio poziv da gostuje na albumu. Pjesma mu se svidjela na prvu i unatoč činjenici da nikada ne snima instrumentale, za mene je napravio iznimku. U konačnici, pjesma i nije ispala čisti instrumental jer sam ga zamolio da tri puta vikne „New York, Zagreb, Detroit“ i to snimi. Prije snimanja mi je spomenuo da se boji kako će riječ Zagreb zvučati s njegovim američkim naglaskom.
Siniši sam kao matricu za snimanje poslao samo metronom i bas. Budući da je pjesma instrumental, to mu je bilo premalo za osmišljavanje bubnja, pa sam na matricu dosnimio još jednu distorziranu bas liniju koja zvuči kao ritam gitara. Siniši se disotorzirani bas jako svidio, jer kako je rekao, s njim pjesma zvuči kao kad smo k'o klinci u Tomijevom podrumu svirali punk na lošim instrumentima. Na kraju smo i distorziranu bas liniju puknuli u miks.
NEW YORK, ZAGREB, DETROIT
New York, Zagreb, Detroit
New York, Zagreb, Detroit
New York, Zagreb, Detroit
.jpg)
JASENKA VUKELIĆ ĆUĆA 1960-2019
"PJESMA ZA ĆUĆU" posveta je Jasenki Vukelić – Ćući, dobrom duhu Stražarnog lopova. Ona mi je puno pomogla kad sam počeo raditi Stražarnog lopova, jer je moje priče i objave dijelila s mnoštvom ljudi te je više od svih pomogla da se priča o blogu proširi. Njezin mlađi brat i ja godinama smo bili nerazdvojni prijatelji.
Tekst za pjesmu pročitao je i otpjevao Darko Rundek. Haustor mi je oduvijek bio naša najdraža grupa, a Darka izuzetno poštujem i kao umjetnika i kao osobu zbog stavova koje iznosi u javnosti. Iznimna mi je čast što je pristao sudjelovati na albumu.
Moram priznati, nakon što sam mu poslao mail, svako malo provjeravao sam je li preuzeo matricu za snimanje i demo pjesme s mojim raštimanim info vokalom.
I onda, oko 9 navečer, primijetio sam da su prilozi iz maila preuzeti, a negdje oko jedan sat poslije ponoći, stigao mi je povratni Darkov mail. Kada sam ga vidio u inboxu, pomislio sam da je napisao tek kratki odgovor na moju molbu. Međutim, poslao mi je fajl sa snimljenim glavnim vokalom, dva fajla s dodatnim vokalima na refrenu, neke sugestije, moju matricu s njegovim vokalom, a ja nisam mogao vjerovati da je sve to napravio odmah! Kada sam u mraku sobe, prvi put čuo pjesmu s njegovim glasom, isprva me preplavilo neopisivo zadovoljstvo jer mi je pjesma zvučala savršeno, a onda me potopila tuga što Ćuće više nema i što neće čuti pjesmu koju smo snimili za nju.
Na albumu sam s Labeom radio na sedam pjesama. Snimio je četiri različita instrumenta, pjevao prateće vokale, a u dvije pjesme i fućkao. Ipak, najviše vremena proveli smo radeći na "Pjesmi za Ćuću". Stvarno mi je bilo iznimno važno da ta pjesma zvuči točno onako kako sam je osjećao, a svoj osjećaj nisam mogao riječima opisati, pa je Labe predložio da će snimati gitaru dok ne budem u potpunosti zadovoljan sa snimljenim. Između ostaloga, snimio je dva predivna gitarska sola, pa ću u budućnosti napraviti još jednu verziju pjesme s gitarom koja nije završila u finalnom miksu za ovu ploču. Zajedno smo osmislili i tri linije bendža koje zvuče kao stari raštimani klavir, a njihov zvuk u pjesmi simbolizira dušu koja napušta tijelo.
I za ovu pjesmu Siniša je snimio neobičan i poseban ritam bubnja, Bara je s Darkom otpjevao zadnji dio refrena, a Stanko Kovačić snimio je zbilja predivnu liniju violončela u drugom dijelu pjesme. Ja sam snimio bas i zvučnu kulisu koja traje tek nešto više od minute, a snimao sam je stojeći u Ilici satima.
Stanko je gostovao na mnogim albumima, od naših najvećih estradnih zvijezda, pa do bendova poput Hladnog piva, Zabranjenog pušenja i Detoura. Svirao je u bendu Šo!Mazgoon, s Lidijom Bajuk, Natali Dizdar, Vladom Divljanom, od samih početaka je s Ivankom Mazurkijević u Stampedu, sada je i u grupi Šumski, al’ meni osobno, prva asocijacija na njega je mala alternativna grupa Sin Albert koja je egzistirala do početka rata, u kojoj je svirao bas gitaru.
Ćuća je za života na FB-u redovito objavljivala kratke video klipove i fotografije koje je snimala po Zagrebu i na svojim čestim putovanjima. Uz te objave često bi napisala "hodam, gledam, prolazim", pa zato te tri riječi lutaju ovom pjesmom, a oni koji su bili na njezinom posljednjem ispraćaju, znat će zašto se Major Tom ušuljao u stihove.
Ćuća je bila posebna, zato sam želio napraviti posebnu pjesmu za nju.
Kada otvorim oči nestaju gradovi,
istope se ulice, život proguta san.
Kroz zatvoren prozor u centru Zagreba,
duša se uzdigla i izletjela van.
Kad kroz srce protutnje osmjesi,
često tuga od njih napravi muk.
U ateljeu, u potkrovlju u Ilici,
oko slika treperi blagi nestvaran zvuk.
Hodam, gledam, prolazim.
Hodam, gledam, prolazim.
Hodam, gledam, prolazim.
Kada otvorim oči pojave se tragovi.
Male stope u pijesku iscrtavaju put.
Major Tom je namignuo i raširio ruke.
Neobična svjetlost se vrti u krug.
Capri je snimio pet, šest različitih verzija saksa i već smo privodili snimanje kraju, kada je Igor Mihovilović predložio da pokušamo snimiti još samo jednu verziju u WC-u atomskog skloništa u kojem smo se nalazili. Capri je u WC-u odsvirao pjesmu još jednom i ta, zadnja snimljena verzija imala je savršen, prirodni hall. Još dok smo je snimali, znao sam da ću baš nju staviti u završni miks.
Uz glas, za ovu pjesmu sam snimio bas i zvučnu kulisu na Savi, a bubnjevi u njoj kombinacija su moje ritam mašine i Sinišinog živog bubnja. Dok smo radili na bubnju, Siniša je imao zanimljive ideje za početak pjesme pa smo sukladno njima malo izmijenili moj prvobitni aranžman.
Pjesmu "Krila" napisao sam 1998. godine za moju suprugu Branku pa mi je bilo jako stalo da muzika za nju bude na neki način posebna. Nakon snimanja prve verzije sa Sinišom i Caprijem bio sam zadovoljan, a opet, osjećao sam da u pjesmi nedostaje još zrno ljepote. Uz to, plašio sam se nešto dodati da je ne pokvarim.
Rješenje problema pojavilo se u liku zbilja posebnog gitariste, prijatelja Razorblade JR-a iz kultne noise grupe Gone Bald. Potrefilo se da je baš u pravom trenutku došao u Zagreb iz Nizozemske gdje živi. Jedne večeri našli smo se kod Igora, malo pričali, malo snimali, a rezultat je doista predivna minimalistička gitara koja pjesmi "Krila" daje baš onaj dodatni sjaj koji sam želio da ima.
KRILA
Ako se pretvorim u kišu.
ti ćeš biti moja kap.
Ako spustiš se u rijeku,
ja ću biti tvoj slap.
Jer kad se naše usne spoje,
iz kamena izraste cvijet.
Svaki drhtaj srca tvog,
stvori za nas novi svijet.
Ako se pretvorim u oblak
moje nebo bit ćeš ti.
U tišini tvoga oka
spokojno ću usnuti.
Jer kad se naše usne spoje,
stvore krila anđelu.
Koji našu ljubav čuva,
u svom okrilju.
"ENDIMIONOV SAN" je prva pjesma grupe Endymion koju smo Đimoti Denis i ja napravili 1988. godine, te snimili 1989. u svetonedeljskom Trash studiju.
On je snimio gitaru, ja bas, Anton Novak – Žika činele koje se čuju u pozadini, a sint je snimila Iva Gruden (nakon udaje za Jadrana iz grupe Dorian Gray – Iva Gruden Zdunić). Iva nije bila član benda. Jednog dana nazvali smo je i zamolili da snimi sint za par naših pjesama. Sat vremena kasnije pokupili smo je i odvezli u Svetu Nedelju, gdje je sve snimila onako, na prvu, bez da je ikada prije čula našu muziku.
Vokale koji u pjesmi izrone na dva mjesta, snimile su pjevačice Irena i Bibiana, tada članice grupe Nezbit, snimatelj je bio Robert Radošević, gitarist grupe Psihomodo pop sredinom osamdesetih, a uz njega je za produkciju zaslužan i moj brat Igor.
Na prvoj verziji pjesme "Endimionov san" Igor nije svirao, jer je tek nakon tog snimanja postao stalni član grupe Endymion. Ipak, na moju molbu je sada, trideset i kusur godina kasnije, dosnimio solo gitaru. Nova verzija pjesme, u koju sam dodao i zvuk kiše s grmljavinom, je bonus pjesma na CD izdanju Stražarnog lopova i dobrih ljudi, a bit će objavljena i kao digitalni singl.
Franju sam prvi puta čuo na nastupu s Barinom grupom Brujači. Njegova maštovitost u sviranju gitare odmah me oduševila. Nikada na koncertima ne proučavam što i kako tko svira u bendu, ali na tom koncertu jednostavno nisam mogao skinuti pogled s njegove gitare. Franjo između ostalog stoji iza bendova Franz Kafka Ensemble, Lunar i Peach Pit, a trenutno svira u grupi Šumski. Gitaru za ovu pjesmu snimio je u studiju Deus Ex Machina. Snimatelj je bio Mihael Bele.
Uz Begu i Franju, za ovu pjesmu skupio se cijeli mali orkestar. Dara je odsvirao sint koji u jednom dijelu zvuči kao da pjeva zbor, Siniša bubnjeve, Labe je snimio psaltir, Stanko Kovačić violončelo, ja sam snimio bas, napravio zvučnu kulisu te udahnuo i izdahnuo u sredini pjesme. Nikola Santro snimio je trombon za kraj.
Santro je istinska legenda zagrebačke scene. Nekada stalni član Haustora, snimao je albume s grupom Film, s Rundekom, Cinkušima, Psihomodo popom, Hladnim pivom, Ritmom s ovoga svijeta. Onaj predivni solo na trombonu u Azrinoj pjesmi "Kipo"... i to je Santro. Izuzetna mi je čast što je sudjelovao na albumu.
JEDAN TREN IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
Između života i smrti postoji jedan tren.
U tom trenu osjetimo da naša duša zna put,
strah nestaje i jedan dio nas krene dalje.
Smrt je samo nemogućnost našeg tijela da zadrži dušu zauvijek.
Između života i smrti postoji samo jedan tren.
Mijenjam taj tren za pramen njene kose.
Kako se snimanje polako počelo primicati kraju valjalo je nekoga angažirati da od svega snimljenog napravi kvalitetan studijski miks albuma. Na sugestiju Igora Mihovilovića, za taj dio posla angažirao sam mladog Filipa Sertića.
Filip se pokazao kao idealan izbor, jer ne samo da sluša alternativnu i rock muziku, nego je i izuzetno stručan. Njegov Studio Depth raspolaže s vrhunskom opremom, a meni se dopalo i to, što u miksu koristi analognu traku, pa pjesme imaju karakterističan zvuk kakav se mogao čuti na albumima nastalim prije današnjeg, digitalnog doba.
Već nakon prvih par pjesma, Filip mi je rekao da nikada prije nije radio kompliciraniji miks albuma jer svaka pjesma na ovom albumu glazbeno je drugačija, odsvirana s drugim ljudima, na drugačijim instrumentima, pa smo umjesto planiranih desetak dana, na miksu i produkciji radili otprilike dva mjeseca, nakon čega je Filip nastavio raditi i mastering albuma za CD i LP.
Muzičarima koji sudjeluju na albumu slao sam matrice za snimanja, opisivao ideje pjesama, sliku na koju radimo muziku, ukazivao im mjesta u pjesmama na kojima ide njihov instrument te osnovni feeling koji bi on trebao imati, ali što će konkretno snimiti i zvuk koji će smisliti prepustio sam njima. Želio sam da svi na albumu zvuče točno onako kako bi zvučali da pjesmu na kojoj radimo snimaju s bendovima u kojima sviraju (ili su nekad svirali). Iz toga razloga s Filipom sam dogovorio da bazični zvuk snimljenih instrumenta ostane u osnovi pjesama, bez posebnih dorada.
Tako je Filip na moju molbu, u pjesme "Baltazarov savršen san", "Pjesma za Ćuću", "Krila" te "Jedan tren između života i smrti", ugradio i Sinišine specifične mikseve bubnjeva, pune sitnih detalja koji meni fakat zvuče savršeno. U tim pjesmama njegovi bubnjevi su mi poput živog bića, pa sam želio da to biće u pjesmi ostane točno onakvo, kakvim ga je Siniša stvorio.
Moram napisati da bi pojedine pjesme sigurno zvučale tehnički kvalitetnije da je Filip miksao album bez mene i mojeg inzistiranja na pojedinim detaljima. No u konačnici, album koji sam dobio točno je onakav, kakav sam želio da bude. Filip je zadovoljan jer sam ja zadovoljan, a ja sam prezadovoljan zbog naše suradnje i produkcije koja je rezultat sinergije njegovog profesionalizma i mojeg ludila. Valjda je onda sve to baš tako i trebalo biti.
Jednog dana sjeo sam na klupu pored željezničke pruge u Branimirovoj. Sjedio sam neko vrijeme zagledan u prazno. A onda sam na slušalice pustio pjesme koje sam završio s Filipom i odjednom je sav kaos koji sam dugo nosio u sebi dobio smisao. Kao da se sve moje prošlo i buduće vrijeme slilo u tih desetak pjesama. Duboko u sebi osjetio sam neki nestvaran mir.
Kada sam tog dana došao doma, od neiskorištenih zvučnih kulisa izrezao sam raznorazne zvukove, pomiješao ih s dva fragmenta sinta kojeg je Dara snimao za pjesmu "Izgubljena besmrtnost", sve strpao u 25 sekundi i napisao dvije rečenice koje je par dana kasnije snimio Bega. Tako je nastala nulta pjesma "I TAKO TO KRENE" koja otvara album.
Toga dana kada sam spoznao da su demoni u meni u stvari razigrani anđeli, sve se promijenilo.
Sjeo sam na klupu, zatvorio oči i buka se odjednom pretvorila u muziku.
Kada je miks svih pjesama bio gotov, Igor Mihovilović i ja dizajnirali smo omot i poslali album u tisak. Na stražnjoj strani omota nalazi se fotografija koju je sedamdesetih snimio moj otac Kazimir Polak s prozora našeg stana na Borongaju. Fotografija na prednjoj strani moja je, a snimljena je ove godine za vrijeme mojih lutanja Zagrebom. Na unutarnjoj strani omota CD-a je još i fotografija grupe Endymion koju je 1989. godine snimila Lidija Mataja.
Možda nije tehnički savršen, jer izuzev Kraljevih i Franjinih snimki koje su snimljene u pravom studiju, sav ostali materijal je sniman po stanovima i prostorijama za probe, ali meni od samog početka nije ni bio prioritet snimiti album sa savršenim zvukom, kao što mi nije bio imperativ da se album svidi što većem broju ljudi.
Želio sam napraviti mali alternativni album sa srcem i dušom, ništa više od toga. To je sve.
I što još napisati nego beskrajno hvala svim dobrim ljudima koji su mi pomogli i pjesmama na ovom albumu bezuvjetno poklonili dio sebe.
Album je dostupan na svim digitalnim platformama za slušanje muzike
JUTARNJI LIST (ALEKSANDAR DRAGAŠ):
"Stražarni lopov i dobri ljudi „Hodam, gledam, prolazim“ LP je hvalevrijedan dokument jednog vremena koje odbijamo zaboraviti, realiziran s odmakom od trideset, pa i četrdeset godina. Polak je složio album koji fascinira uklapanjem post-punk, garage-punk, ghotic-rock, free-jazz, avant-rock, no wave, blues, psych-rock i reggae „sličica“ u maštoviti kolaž sazdan na improvizacijama početnih ideja, a kojima slušateljima približava nekadašnji underground „spleen“ Zagreba."
RAVNO DO DNA (VEDRAN HARČA):
+of+oi.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar