NEBESKO ŠETALIŠTE (1979-1980)

1979 god. izlazio je jedan časopis, ditribuiran uglavnom preko škola, sistemom kao Modra lasta. Mislim da se zvao "Priroda". U njemu sam jednom prilikom pročitao naslov "NEBESKO ŠETALIŠTE" To je bila, koliko se sjećam, neka astrološka anomalija. Tko je napisao članak, nemam pojma. Pošto smo te 1979 godine užurbano tražili ime za bend, ja sam između ostalih prijedloga predložio baš to ime. I eto, tako je 1979 god. u Dubravi, rođeno Nebesko šetalište.

Rano proljeće u Dubravi 1979. Majo i ja sjedili smo u parku u Grižanskoj i nešto brljali po gitarama. Iza naših leđa u jednoj automehaničarskoj radioni, udaljenoj pedesetak metara, grmjelo je Prljavo kazalište. Uskoro su trebali ući u studio i snimiti prvi album. Probe su im trajale beskonačno, tako da smo znali svaki rif i svaku solažu napamet. Ipak u to vrijeme se ne bi mijenjao s njima. Oni su u radioni bili okruženi šarafcigerima i francuskim ključevima, a mi uvijek sa nekoliko cura iz kvarta. Gledale su nas sjajnih očiju i pokušavale odgonetnuti što mi to ustvari sviramo. Pošto stvari ala Paranoid, Smoke on the water i sl. nisu padale na plodno tlo, da bi zadržali taj lijepi auditorij, morali smo korigirati set listu.

„Srebrna krila“ su koji mjesec ranije izdala prvi album. Taj pop-rock band se vrtio na svim radio postajama i tv kanalima ( Na sva tri, koja su se u to vrijeme mogli gledati). Bili su nevjerojatno popularni, tako da smo skinuli uglavnom sve njihove stvari i do daljnjeg, zadržali djevojke u parku. Bilo je simpatično, ali je počelo prerastati u dosadu. Jednog dana Majo je rekao – „Jebeš ovo, ne mogu više iz dana u dan slušati Prljavo kazalište i svirati Srebrna krila.“ Iako se broj cura u parku iz dana u dan povećavao, kocka je pala. Idemo napraviti band. Tih dana smo se intenzivno bacili u potragu za bubnjarem i basistom.

Majo, mršav i žilav tip, bio je razliku od mene, odličan gitarista. Glas je imao fantastičan. Mogao je otpjevati i odsvirati gotovo sve. Bio je glazbeni i idejni vođa benda. Volio je Dinamo i zgodne cure. Tih dana smo završili sa izlascima u Big-ben i lagano se počeli infiltrirati u Studentski centar. Dolazili smo u Centar svaku subotu. Ispočetka se bilo malo teže naviknuti. U Benu je uglavnom većina setova bila rock. U Centru je priča bila malo drugačija. Tu su između rock setova znali puštati poduži set laganica. To je bio Majin teren. Frajer je plesao da to nije bila istina. Bio je miljenik cura. Znao je s nekom curom otplesati dva tri plesa, pa se potom s njom negdje izgubiti. Ponekad se više nije ni vratio u Centar. Ostatak ekipe bi onda oko pola jedan odslušao „Child in time“ i polako krenuo loviti zadnji tramvaj za Dubravu.

Nakon što je prva audicija (duga priča) prošla neslavno, Majo je za bubnjara predložio Mehu, koji je kao i mi, bio žestoki fan Black Sabbath-a i Deep purple-a. Bio je jak, snažan, imao je par kila viška, volio je rock i imao je bubnjeve. Ti bubnjevi su mu bili najbitnija stvar na svijetu. Nisu bili bog zna što, ali su bili njegovi. Nije izlazio iz „Rifle“ traperica i traper jakne. Vjerojatno je i spavao u tome. U unutarnjem džepu jakne uvijek je imao tubu „Tigar“ ljepila . U to vrijeme pola grada je snifalo ljepilo. Uđeš u bus, sve smrdi po ljepilu. Uđeš u tramvaj, ista priča. Dođeš u razred, ne možeš disati od isparavanja. To nekadašnje ljepilo „Tigar,“ imalo je u svom kemijskom sastavu nekakvu supstancu koja je izazivala mini halucinacije. Nakon udisanja ljepila javljao se takozvani „film“. Nasnifana osoba je ulazila u nešto slično snu, samo je događaj bio kud i kamo intenzivniji, gotovo istovjetan stvarnom životu. Ako je u „filmu“ padala kiša, ti si osjećao kišu na koži. Ako te u „filmu“ netko udario, zubalo ti se treslo još tri minute nakon toga. Naravno, nisi mogao birati u kakav ćeš „film“ uletjeti. Neki su bili super, a neki potpuno suprotni. U novinama je tih dana pisalo da ta supstanca iz ljepila aktivira neke stvari iz podsvijesti, da roditelji pripaze na svoju djecu, da snifanjem odumiru moždane stanice, i takva sranja.

Jednog dana, sredinom ljeta, Meho i ja, morali smo se nacrtati kod Maje u vezi dogovora o izboru basiste. Meho je došao po mene oko tri sata. „Bač, u 5 moramo biti kod Maje, imamo još 2 sata fore. Ajmo baciti jednu tubu.“ Naravno da sam se složio s prijedlogom. Nisam ni slutio da će mi se taj dan pretvoriti u jedan od najvećih horora u životu. Uzeli smo dvije pive iz mog frižidera, ponijeli kutiju cigareta, i razumije se, ljepilo. Na pola puta između moje i Majine kuće nalazio se „Zelenjak“. To je bila mini oaza veličine 15 x 15 metara, oivičena drvećem. Prostirao se između Garešničke i Grižanske. Unutar Zelenjaka raslo je žbunje, bodljikavo grmlje, kupine, i slično ukrasno bilje raznih vrsta. Nije postojala šansa da te netko vidi s ulice. Idealno mjesto za „opuštanje“. Ušli smo u Zelenjak i sjeli pod jedno drvo. Sunce visoko na nebu, oko nas miris raslinja, u desnoj ruci cigareta, u lijevoj vrećica s ljepilom, pive naslonjene na drvo. Kako može biti bolje? A onda je počeo kaos. U jednom trenutku Meho je ustao, odbacio vrećicu s ljepilom i uperio ruku prema jednom ogromnom bodljikavom grmu. „Bač, reci ovim smradovima da prestanu jer ću im svima jebat mater.“ Okrenuo sam se i pogledao oko sebe. Nije bilo nigdje nikoga. Drveće, grmlje, dvije ptice, Meho i ja. Dogodilo se u sekundi. Prije nego sam ga uspio spriječiti, Meho je napravio dva koraka i bacio se naglavačke u bodljikavi grm. Čulo se pucketanje grana, lišće je letjelo na sve strane. I onda se u trenutku sve smirilo. Što?? Trljao sam oči u nevjerici. Ma mora biti da sam u „filmu“. Ali nisam bio. Meho je bio. Ležao je u grmu potpuno prekriven granama i lišćem. Jedino mu je lijeva sajmonica virila iz grma. Nije se micao. Isuse Bože! Pa nije valjda mrtav? Osjetio sam navalu straha i panike. Srce mi je lupalo u grlu i oblio me hladan znoj. Primio sam ga za sajmonicu i počeo izvlačiti. Izvukao sam ga do pola, zatim sam morao ući u grm da ga primim za ruke, kako bi ga izvukao cijelog. Grane su me šibale po licu, ćelu, ušima. Trnje je dodatno kompliciralo situaciju. Nakon pet minuta Meho je bio na sigurnom, naslonjen na drvo s pivom u ruci. Dolazio je sebi. Pogledao me svojim praznim očima i upitao: „Bač, ti nisi normalan, na kaj to ličiš, tko te je tako izgrebao?“ Majke mi, došlo mi je da mu saspem sve zube u grlo.

U kratkim crtama, rezime incidenta je bio ovakav. Meho se tih dana zabavljao čitajući „Gričku vješticu“. Imao je „film“ koji ga odveo u povijest, na Markov trg. Tu se skupila svjetina čekajući egzekuciju vještice. Krvnik je upravo prinosio baklju prema lomači iznad koje je bila privezana bespomoćna žena. Meho je bio dijete Dubrave. U grudima je imao dva lavlja srca. Posebno je bio osjetljiv kad je netko zlostavljao cure. On je bio nešto kao dobri duh svih ugnjetavanih cura toga doba. (Svjedočio sam jednom ispred Big-bena Mehinoj intervenciji). Letjeli su zubi Bogovićevom, kao staklene perle. Dakle, ta priča da netko zapali ženu ispred njegovih očiju, mogla je proći samo u loše ekraniziranim pričama o vješticama. Zaletio se na krvnika da ga priupita što namjerava s tom bakljom. Jebiga, u realnom vremenu, u onom u kojem smo mi bili, taj krvnik je bio bodljikavi grm. Dobro je, nema veze. Meho je preživio, i to je u tom trenutku bilo najbitnije. Deset minuta kasnije, izgrebani i sjebani, krenuli smo pješice prema Majinoj kući. Već sa ulaza smo ga čuli kako gore u sobi dotjeruje neku solažu. Istog dana basista Nebeskog šetališta postao je Srđan. On jedini nije bio iz Dubrave, ali je svaki dan visio s nama. U kutu usana uvijek mu je bila zalijepljena cigareta. Bio je jak, visok, mrcina od skoro dva metra. Imao je bas gitaru i pojačalo. Bez prigovora je primljen u bend.

Majo, Meho, Srđan i Bač. Negdje u ljeto 1979, formirana je bila prva postava Nebeskog šetališta. Probe smo održavali kod vođe benda Maje u Garešničkoj. Starci su mu imali kuću katnicu pa smo izabrali jednu sobu. Bila je to srednje velika prostorija okrečena u bijelo. Preko prozora su bile navučene teške tamno zelene zavjese koje nisu propuštale danje svijetlo. Dvije stolne svjetiljke obasjavale su hrpu pivskih flaša i vrhom pune pepeljare. Sa postera na zidu smiješio nam se David Coverdale. Zaključavali smo sobu da nam netko ne bi smetao i prašili do besvijesti. Prve probe su bile katastrofalne. Meho je udarao po bubnjevima, mijenjajući ritam kako se njemu prohtjelo. Bas je ulazio ili prerano ili prekasno. Gitare nikako nismo mogli uskladiti. Mikrofon je toliko krčao da se Majin glas jednostavno nije mogao razabrati. Puno puta nam je došla ideja da jednostavno odustanemo. Međutim, nakon nekog vremena „Jumpin' Jack Flash“ je počeo zvučati sjajno.

Dragec je bio Majin tata (laka mu zemlja). Volio je muziku i bio je jako ponosan što mu je sin osnovao band. Sjećam se, bila je druga ili treća proba. Dragec je ušao u sobu držeći u ruci hladan gemišt. Uvalio se u fotelju, naćulio uši i razvukao usne u širok osmjeh, koji mu se kristalizirao nakon pet minuta. Ustao je mrmljajući nešto o tome kako svijet još nije spreman za našu muziku. Smislio je na brzinu neki izgovor i hitro napustio prostoriju. Soba u kojoj smo svirali bila je naslonjena na ulicu, tako da su svi mogli „uživati“ u našim probama. Buka je bila neviđena. Znali smo da se moramo stišati, da ne bi bilo sranja.

Ali… Iako smo se trudili biti tihi, mjesec-dva nakon početka svirki, počeo je „Prvi susjedski ustanak.“ Maltretirali su Drageca u vezi buke koja dolazi iz njegove kuće. Dragec je bio dobričina od čovjeka u doslovnom smislu riječi. Ponekad nas je znao upozoravati - „Dečki ak se ne stišate, morat ću popizdit. Nema više zajebancije“. Znam da nitko neće vjerovati, ali stvarno smo se trudili biti tihi. Tjedan iza toga Dragec je doslovno prošao kroz zatvorena vrata sobe za probe. Otresajući komadiće iverice s košulje, lagano se naslonio na ono što je ostalo od vrata. Oko usana mu je titrao zagonetan osmjeh, a u desnoj je ruci držao sjekiru. Vrag je odnio šalu. Lagano smo odložili gitare iza svojih leđa, štiteći ih tijelima. Meho se naslonio na bubnjeve obgrlivši ih rukama koliko je god mogao. „Dečki“, rekao je Dragec, „Ja ću riješiti ove vaše kablove, a vi poslije vidite kako ćete i što dalje.“ Skoro nam se srušio čitav svijet. Jebote, deložacija! Kaj sad? Nakon toga smo dva dana razbijali glavu gdje naći novi prostor. Treći dan se rješenje ponudilo samo od sebe. Dragec je (dobrovoljno) izveo auto iz garaže, a mi smo, spustivši se s prvog kata uselili u nju. Nastavili smo svirati kao da se ništa nije dogodilo. Garaža je bila iza kuće pa je buka bila podnošljiva.

Sjećam se, jednom prilikom kad je garaža bila zauzeta, da nam ne propadne proba, preselili smo instrumente u jednu polu srušenu kuću na kraju Garešničke, stotinjak metara od kuće Jasenka Houre, koji je usput rečeno, imao probe u toploj automehaničarskoj radioni. Bilo je to negdje pred Novu godinu. Povukli smo produžni kabel iz frendove kuće i počeli svirati. Bilo je užasno hladno i padao je snijeg. Iako se privučeno bukom, skupilo dvadesetak ljudi iz Garešničke i okolnih ulica, svirka nije dugo trajala. Bilo je prehladno i oprema nije izdržala. Ta nas je proba nadahnula za prvu autorsku pjesmu Nebeskog šetališta – Zimska noć. Majo je napisao tekst i muziku, ja sam nadodao neku solažu i pjesma je bila tu. Trebala nam je još jedna, pa da probamo otići „kod Škarice“. Tegleći opremu natrag u garažu sjećam se Majinih riječi: „Kad jednog dana postanemo slavni, ne smijemo zaboraviti današnji dan. Koliko je jebenih bendova imalo probu na -10?“

Maju je inače jako peklo što nam je oprema bila u očajnom stanju. Loše gitare, slaba pojačala, nikakvi bubnjevi. Bio je odličan gitarista i sanjao je neku pravu gitaru. U to vrijeme oko nas se počeo motati jedan klinac. Dolazio je na većinu proba. Zvao se Dražen, ili kraće Drac. Znali smo da dobro svira gitaru, ali je bio dosta mlađi od nas. Jednom zgodom dovukao je na probu nekakav kofer i otvorio ga. Neizreciv trenutak! U koferu je vjerovali ili ne, bio novi Gibson - Les Paul. Šok i nevjerica!!! Takvu gitaru nismo iz blizine niti vidjeli, a kamoli dotaknuli. Svi smo prestali disati. Ja sam pozelenio. Srđan je skoro progutao upaljenu cigaretu. Majo? Njega smo oživljavali desetak minuta, tehnikom usta-na usta ili je bilo možda alkohol - na usta. Ne sjećam se točno.

Bili su to veseli dani puni zajebancije. Bilo je još raznih anegdota, teško se svega sjetiti. Ali puno priča ima loš kraj, pa tako i ova. Nisam ni slutio da je kraj moje glazbene karijere pred vratima. Prvi iz benda sam dobio poziv u JNA. Pravac Kruševac. Dvadesetak ljudi mi je došlo na „oproštaljku“. U tramvaju je bila vesela atmosfera (kako za koga). Na peronu još veselija. Majo je ponio gitaru, a ostatak ekipe alkohol. Popeo sam se u vagon, ušao u kupe i otvorio prozor. Dečki su mi mahali, derali se, pjevali i lokali. Vlak je krenuo. Dugo sam ih pratio pogledom, sve dok se nisu pretvorili u sitne crne točkice. Zatvorio sam prozor, sjeo i izvadio bocu Stocka koju mi je Srđan strpao u džep. Otvorio sam flašu i potegao dugački gutljaj. Vlak je napustio stanicu, a ja sam napustio Zagreb. I prošlo je jako puno vremena dok se nisam vratio.

Dalje se sjećam kao u magli. Nakon što sam otišao u vojsku, mislim da me je na gitari zamijenio Drac. Iz rijetkih pisama koje mi je Majo slao, razabrao sam da su dečki nastavili svirati i pomalo nastupati. Koliko se sjećam, čak su sredinom 1980. i pobijedili na nekakvom natjecanju mladih bendova. Kad sam se 1981. vratio iz JNA, ostatak benda je već bio u vojsci, i tu je bio kraj početne postave Nebeskog šetališta.

Nisam ni znao da je priča o Nebeskom šetalištu imala nastavak, dok nisam prije koji mjesec slučajno naletio na ovaj Goranov blog. Za ovo nisam siguran, ali pretpostavljam da je Drac koji je bio mlađi, pa nije još morao u vojsku, ostavši sam, produžio život bendu okupivši nove dečke i nastavivši svirati. To Goran dalje zna, jer je on bio jedan od onih koji su tada došli u bend. Draca, Mehu i Srđana nisam vidio, pa sigurno dvadesetak godina. Nadam se da su svi živi i zdravi. Jedino još s Majom imam kontakt. On je u Irskoj, ali uskoro dolazi u Hrvatsku, pa ćemo popiti po jednu.

Između ostalog i za Nebesko šetalište.

NAPISAO: ZDRAVKO BAČIĆ - BAČ (2019)

STRAŽARNI LOPOV