REVOLVER / MAJKE / KOJOTI / MATCHLESS GIFT
PITANJA: GORAN POLAK
Najčešće na Stražarnom Lopovu intervjue sa muzičarima započinjem sa pitanjem o onim malim pomalo zaboravljenim bendovima sa samog početka njihovog muzičkoga puta. Kod tebe tog perioda nema, jer si već kao osnovnoškolac sa frendovima iz škole oformio grupu Revolver koja je odmah na velika vrata ušla na tadašnju jugoslavensku rock scenu. Oko vas se od samoga početka digla velika prašina. Davali ste intervjue, gostovali na televiziji, svirali po renomiranim klubovima, odmah snimili spot. Od kuda takav medijski interes za jedan bend osnovnoškolaca?
Sve se dogodilo sasvim slučajno i vrlo brzo. Jednostavno smo se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, a očito smo imali i određeni potencijal i energiju koja se uklapala u tadašnju scenu u cijeloj državi. Tako da nas je podržala i televizija i novine i klubovi i nezavisne diskografske kuće i crkva i škola. Pa šta ćeš više od toga.
Možeš li navesti sve članove benda?
Revolver je originalno bila grupa dječaka iz osnovne škole, Martin Heidl, Jordan Bićanić, Tomislav Pobi i ja, a zapravo, samo smo promijenili par bubnjara. Nažalost naš prvi bubnjar je otišao u vječna lovišta, tako da više nije sa nama, a osim njega u bendu su bubnjali još Dario Vitez i Tomica Korman-Debeli. Mi smo bili i ostali dečki sa Knežije, ali oni koji sviraju... Neki drugi dečki s Knežije često su dolazili na naše probe…
Osim nekih osnovnih informacija navedenih u Rock enciklopediji danas se o bendu jako malo zna. Možemo li to sa nekom kratkom kronologijom ovdje ispraviti?
Dakle, kao što sam rekao, bend je odrastao i prosvirao na Knežiji. Prvo u crkvi, pa u onda u osnovnoj školi. Nakon što smo zaključili da nam se sviđa ideja osnovati band podijelili smo se tko će što svirati. Martin je jedini imao gitaru i pojačalo pa je on bio frontmen i pisao tekstove. Prvo smo se zvali „Blatna voda“ i svirali smo malo punk, malo blues, a onda smo promijenili ime u „Revolver“, po albumu Beatlesa, te počeli svirati čisti rock'n'roll tj. ritam i blues.
Prvu pjesmu „Potpuno sam“ smo napisali u vlaku Zagreb-Šibenik, negdje u Perkovcu, sedam sati vožnje, a sunce prži cijeli dan, a prva svirka bila je na čagi u školi Matija Gubec na Knežiji. Bila je to oproštaljka za osmaše, a mi jedini sedmaši smo im svirali. Druga svirka je bila na igralištu škole, za rezeviste koji su nam sa puškama i kalašnjikovima zauzeli školu na sedam dana. Nakon toga smo se prijavili na Demo inkubator u Ksetu i imali smo sreće jer im je netko bio otkazao pa nas je već za tjedan dana dopala svirka. Usrali smo se k'o grlice jer nije bilo mala stvar imati solo koncert u Ksetu. Na sve plakate smo napisali krivi datum od uzbuđenja. Martin i ja imamo starije sestre i braću koji su pozvali na koncert ekipu iz nekih drugih bendova i njima smo se svidjeli. Kao, mi klinci prašimo neki svoj čisti rock'n'roll, naše stvari i par obrada. Tako je sve počelo. Taj koncert u Ksetu je bio naša odskočna daska u živahnu YU rock'n'roll scenu sa kraja osamdesetih. Nakon toga su nas prvo primijetili dečki iz benda Studeni Studeni, onda iz Sin Alberta, pa i Majke. Počeli smo im svirati kao predgrupa, prvo u Ksetu, pa onda u SKUC-u (dvorana Pauk). Onda smo bili predgrupa Partibrejkesima i jako smo se svidjeli njima i njihovom menadžeru. Nakon toga smo nastupali većinom samostalno. U SKUC-u smo svirali i u nekim kazališnim predstavama.
1990-te godine se vaš EP u izdanju etikete Search and Enjoy činio kao gotova stvar. Gdje je bilo zapelo?
Uff, baš šteta što taj EP nije nikad izašao, čak su se i snimka i omot, koji je već bio u pripremi za tisak, zagubili u Jugotonu. Tada je u Zagrebu bila jaka nezavisna diskografska scena. Počeo je Zdenko Franjić sa „Slušaj Najglasnije“, a ubrzo su se pojavili i neki drugi. Nama je tada mentor bio novinar i organizator koncerata Ante Čikara pa smo odlučili „potpisati" za njegovu etiketu „Search and Enjoy“. Oni su tada izdali EP-je grupama Studeni Studeni i Sin Albert, LP grupi Obojeni program, a nakon toga je trebao izaći naš EP. Postojala je i ideja da sa Pokvarenom Maštom izdamo zajednički LP. Jedna strana mi, druga oni.
Nažalost, sve je krenulo pa naglo stalo. Dogovoreni koncerti u Beogradu, Sarajevu i drugdje su otkazani zbog napetosti u zemlji, tako da smo svirali smo malo po Sloveniji. Ljubljana, Koper, Ilirska Bistrica… To su bili vrlo interesantni koncerti, tj. turnejice, a mi smo bili prilično razuzdani klinci… hehe… Ali da ne duljim. Zapelo je kad je počeo rat i raspalo se sve, i turneje i EP koji je bio već snimljen.
Da li ste ponudili te snimke i nekom drugom izdavaču?
Ponudili smo Idle Walley Records-u, ali je bilo kasno, Jugoton se također raspao i tamo se izgubio master EP-ja. Počelo je rokati nešto drugo, a manje rock'n'roll. Sve je stavljeno na čekanje... i čekamo još uvijek.
Da li je početak rata bio jedini razlog vašeg raspada?
Teško je reći koji su bili razlozi, ali tada su se općenito počele zbivati velike promjene pa nije čudno da smo se i mi negdje zagubili u svemu tome. Nezavisna muzička scena u Zagrebu se tada počela mijenjati. Neki ljudi su odlazili, a drugi dolazili. U tim pregupacijama su nastali daljnji projekti i bandovi, ali u drugačijim okolnostima. Pod uzbunama i sl. Mnogi ljudi su otišli iz Zagreba. Neki su otišli u rat, a neki su otišli iz zemlje. U Amsterdam, u Beograd, 'ko zna gdje. I drugi bendovi se tada raspadaju, transformiraju i mijenjaju. Studeni npr. postaju Novembar.
Da li bi želio još nekoga posebno izdvojiti od ljudi koji su vas podržali?
 |
| DVA BASISTA - JURE NIŽIĆ I VANJA MARIN |
Bez podrške pojedinaca i bendova mi ništa ne bi napravili, no to mi se tada činilo normalno. Izdvojio bi masu ljudi, ali prije svega Filipa Šojata, Antu Čikaru, Bradu iz Psihomodo Pop-a, Ivu Gruden i njenu mamu Nelu, braću Muratović iz Jinx-a, Kostu, Kiru i Krlju iz Studeni Studeni, Klifa, Šulju i Stanka iz Sin Alberta, Sexu, Dusparu i Majke, Partibrejkerse, Brecelja, Dubravka Jagatića, Tomicu Javorčića,... ma tko će se sjetiti sada imena baš svih ljudi. Bila je to velika i jaka scena.
Nakon ratnih devedesetih ste ti i Martin svirali u raznoraznim bendovima. Zašto umjesto toga niste nastavili gdje ste stali sa Revolverom?
Pa jednostavno je svako krenuo svojim putem. Mene je put naveo na Zorana Čalića koji je tražio basistu za svoj novi bend, Korozija je svirao bubanj i tako su krenule nove Majke. Tada je to bio veliki izazov. Novi ljudi, nove ideje, nova mjesta. Vinkovci devedestetdruge, neopisivo....
Revolver su bili (ili ste barem meni tako izgledali) dobri i pristojni klinci koji sviraju rock'n'roll. Da li ću pogriješiti ako ću reći da ste ti i Martin željeli iskočiti iz toga okvira? Kao da ste prebrzo željeli „odrasti“?
Pa ja mogu reći da se nisam ništa specijalno trudio osim biti kreativan. Sve drugo se samo događalo. Odrastao sam u Zagrebu u vrijeme kad je bilo svašta moguće napraviti. Mi smo samo svirali i to nam je bila preokupacija, a neki drugi su radili druge stvari, više ili manje uspješno.
Onda je došao rat i mnogo se toga promijenilo, a mi smo se opet skupili i svirali u klubovima koji su još radili. U Saloonu, Lapu, Podroomu… To je bila preteča Kojota. Tu su sudjelovali mnogi zagrebački muzičari. Davor Viduka, Danilo Šerbeđija, Mario Borščak, Šparka, Martin i ja. Svirali smo svašta, obrade, čak i Zdravka Čolića. Ono „Glavo luda sve se mijenja“.
U to vrijeme si počeo svirati i sa Majkama. Tvoje sviranje sa njima je započelo nakon razdora, kada su Duspara i Kilmister otišli iz benda, te je isto tako završilo razdorom, kada ste otišli ti i Viduka. Između ta dva razdora snimljen je LP „Razdor“, po mnogima jedan od najboljih albuma Majki. Možeš li mi opisati stvaranje tog albuma?
Pa evo ovako bih mogao možda objasniti. Poslije razuma i bezumlja je logično da dođe razdor, zar ne? A onda ide milost i tako dalje... Stvaranje tog albuma bilo je zapravo neopisivo iskustvo. Teško je zbilja to opisati riječima. Zapravo sve je na albumu, svaka riječ i svaki rif, to što smo tada osjećali, iskreno i bez foliranja. Album „Razdor" nastao je u ratno vrijeme, a većina benda bila je iz Vikovaca. Zapravo svi osim mene. Desila se čudna kemija između Zokija i mene, te Bareta i Korozije i snimili smo taj album. Tada su oni to nazivali spoj mladosti (17 i 18 godina - Zoki i ja) i iskustva. Taj album je bio ujedno i zadnji LP-vinil koji je izrađen u Hrvatskoj. Nakon toga su mudro prodali postrojenje za izradu ploča pa sad treba ići u Prag ili Beč.
Promociju albuma ste zbog rata imali uglavnom po Sloveniji i po Vidukinim riječima je bilo i više nego žestoko (ne samo u glazbenom smislu). Možeš li se prisjetiti te turneje? Da li ti je neki koncert ostao u posebnom sjećanju?
To i nije bila neka organizirana promocija albuma pa čak i spot „Krvarim od dosade“ je snimljen uživo u Ilirskoj Bistrici, gdje su bili neki entuzijasti sa odličnom audio video opremom koji su sasvim slučajno to sve snimali.
Bilo je mnoštvo događaja na tim koncertima, al' naravno, uvijek je neki poseban. Meni su bila posebna dva koncerta u Ljubljani, 1992. godine, mislim u Gerbičevoj.
Prvi koncert je bio počeo toliko žestoko da je Bare sebi razbio glavu bocom nakon druge stvari, a drugi koncert je u biti bio nastavak tog koncerta, na istom mjestu par mjeseci poslije. Na tom koncertu je bila najbolja svirka koju sam do sada doživio u životu. Uvijek se pomalo naježim prisječajući se toga koncerta. Došla je hrpetina ljudi, a mi smo započeli sa najlaganijom stvari da smirimo ekipu koja je očekivala još krvi. Ma show... Između tih koncerata mi smo snimili album „Razdor“ i tada je Bare nekako propjevao jer se nije mogao toliko derati razbijene glave. Čuje se to dobro na pjesmi „Želim da te vidim“. Ima dva vokala, prije i poslije.
Bare je odličan pjesnik i frontmen. Znao je privući publiku, biti duhovit i iskren. Bio je užitak svirati te koncerte koji su znali trajati i više od dva sata. Sjećam se da smo znali svirati po 25 do 30 pjesama. a to nisu baš bili sentiši.
Zapravo je vrlo nezahvalno prepričavati te koncerte, turneje i događaje na koncertima. Davno sam odustao od toga jer to je kao kad ideš prepričati crtani film. Skoro pa nemoguće..
Koliko su te Majke promijenile?
Ne znam jesu li me Majke promijenile al' su me svakako formirale i definirale, jer i danas kad me netko upoznaje sa nekim obavezno napomene „znaš on ti je svirao u Majkama“. Inače, mi u početku ni nismo bili Majke nego smo radili novi band, a kad je išao album onda smo odlučili da to ipak budu Majke.
Kad ste ti i Viduka otišli iz Majki oformili ste novi bend, Kojote.
Da, Kojoti su nastali nakon jedne svađe sa Baretom oko honorara i drugih sitnica. Davor i ja smo nakon toga skupili novu ekipu. Buš je pjevao i svirao usnjak, a Marija Anušića (ex Pokvarena Mašta, Satan Panonski) smo doveli iz Vinkovaca da nam udara bubanj. Pjesme su bile na engleskom i svirali smo po Sloveniji i Zagrebu.
Probijali se u malim klubovima, opet krčili put. Tada nam je želja bila nekako se maknuti iz Hrvatske. Snimili smo jedan demo sa pet stvari i to nisam čuo godinama, sve dok nije izašao na Stražarnom Lopovu. I sada mi zvuči odlično. Sviramo k'o mašina.
Koliko su se ti koncerti Kojota razlikovali od onih koje si svirao sa Majkama?
Pa ipak su to bile malo manje svirke, mislim manje ljudi, ali zato sa puno neke lude energije. Bili smo poprilično usvirani, a Buš je ludovao i zabavljao publiku. Uglavnom svi smo se odlično zabavljali. Natrpali bi se sa opremom u legendarni Davorov Renault 4, pičili okolo, svirali i zezali se.
Iz Kojota si otišao prije njihovog prvog albuma, ali si zato snimio album sa grupom Matchless Gift.
Bogami ne jedan nego dva, ako ne i tri. Matchless je imao mnoga neka izdanja, pa čak i distribuciju po Europi. CD „Supersoul“, CD -rom „Satisfaction Guarantied“, koji je tada bio zapažen u svijetu, …mislim da sam još jedan album snimio sa njima.
Zanimljivo je da ste u toj postavi Matchless Gifta svi osim Brunetta do tada svirali i u Majkama.
Da, u početku su u bandu sa Dusparom (gitara), Brunettom (vokal i usnjak) i Korozijom (bubanj) svirali Brada (gitara) i Šparka (bass) iz Psihomodo popa, a onda smo uletili Zoki i ja umjesto Brade i Šparke.
Kakav je bio osjećaj biti u bendu koji je jednostavno zračio tom nekom pozitivnom energijom?
U početku je bilo baš odlično i opet nam je cilj bio zasvirati izvan granica bivše Juge. Tekstovi su bili na engleskom, s tim da je Brunetto imao odličan engleski, bez imalo naglasaka. On je rođen u Švedskoj, ali engleski mu je bio kao materinji jezik. U bendu su bili sve odlični glazbenici. Bio je gušt svirati sa takvom ekipom. Korozija, Zoki, Duspara, Brunetto pjeva… bilo je to ludo… Na kraju kad smo se raspali su nas zvali iz Švedske da dođemo snimati album i svirati. No, to je već druga priča. Teško je imati bend i držati pet ljudi na okupu, pjevati na engleskom o duhovim stvarima, a živjeti u Hrvatskoj od svirke. Održali smo puno koncerata po Hrvatskoj. Nema gdje nismo svirali. Imali smo kombi, svoju opremu i razglas, a spavali bi po hramovima Hare Krišna i tamo se dobro hranili.
Da li si i ti poput Duspare i Brunetta bio poklonik Hare Krišna filozofije?
Da, ali umjereno. Duspara je jedini bio baš zaređen. Mi smo bili zapravo unajmljeni svirači. Dobro su nas hranili, to svakako. Navučeš se na super hranu. Taj njihov prasadam. Posvećena hrana je kao dop i puca na smijeh, na pozitivno. Nažalost evo ove godine nas je napustio i Brunetto. Otišao je i on u vječna lovišta. Čovjek koji je živio vrlo uredno i čisto.
Nakon Matchless Gifta si se povukao sa scene i posvetio produkciji. Možeš li izdvojiti neke projekte na kojima si radio?
Bilo je mnoštvo projekata i suradnji. Svirke su bile malo stale, a ja sam isključivo živio od toga, pa sam počeo raditi autorsku glazbu za reklame, filmove i radio. Jedno vrijeme smo imali projekt elektronske glazbe PartyZany gdje smo bili Buš i ja, i mnogi gosti. Surađivao sam kao producent ili snimatelj od Valerije Nikolovske, pa do Joe Pandura, Žarka Hajdarhođića, Edina Karamazova, Franciske Fis, Darka Pelužana, Tonija Ostojića i Olega Colnaga, ex Dorian Gray. Snimilo se i vrtilo mnogo jinglova za radio, mnogo glazbe za raznorazne filmove i reklamne spotove, surađivali smo sa raznim produkcijskim kućama u Hrvatskoj i Sloveniji, te režiserima iz cijelog svijeta. Nisam ja napustio scenu nego se scena mijenjala, pa sam umjesto na rock koncerte tada počeo ići na razne partije elektronske glazbe, istraživao sam druge muzičke žanrove i mogućnosti, a tih godina u Hrvatskoj smo imali prilično progresivnu i živahnu scenu elektronske glazbe svih vrsta. Ja sam se samo update-ao, kupio kompjuter i počeo raditi drugačiju glazbu.
Nabavio si nedavno novu gitaru. Da li to možda znači novi početak sa nekim bendom?
Imam kućni studio gdje snimam i radim. Tu su dva basa, nabavio sam si još jednu poluakustičnu gitaru, a imam i klavir. Ma ima planova i projekata, i novih i starih. Neka to bude iznenađenje. U svakom slučaju se mislim i dalje baviti i glazbom i produkcijom glazbe, uz ostale stvari koje volim i znam raditi.
Martin još uvijek aktivno svira gitaru, a znam da ste i u kakvom takvom kontaktu, pa te moram za kraj pitati da li postoji ikakva mogućnost da barem za jednu svirku ponovo okupite Revolver?
Ne znam zašto ne, to naravno ne ovisi samo o meni. Ima dosta tih revival bendova. Neki odrade koncert dva, neki snime album, ploču. To mi je zanimljivo iako kad bi se okupili volio bih da radimo nešto aktualno i recentno, nešto novo, a ne samo da sviramo stare pjesme. Također bih spomenuo da ima i drugih mladih talentiranih ljudi vrijednih pažnje koje treba podržati, kao što su nekad podržavali nas. Imamo odličnih bendova u regiji. Na primjer na „Re“: Repetitor, Reppassage… eto možda i napravimo nešto sa Re Revolverom.
Hvala ti za ovaj intervju Jure.
Svakako veliko hvala tebi Gorane i tvom Stražarnom Lopovu koji se bavi mnogim zanimljivim temama iz tog uzbudljivog vremena. Hvala na trudu da svi ti bendovi, ljudi i događaji ne padnu u zaborav.
STRAŽARNI LOPOV 2016
+of+oi.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar