DARK DANCE U ZMAJEVOM GNIJEZDU

DARK DANCE U ZMAJEVOM GNIJEZDU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Priča o mom dark danceu počinje kad sam još kao osnovnoškolac krajem sedamdesetih prvi put pogledao film „U zmajevom gnijezdu”.

– Morate vidjeti kako se Bruce Lee šora! – rekao nam je Kizo tog dana, što je bilo dovoljno da se sa škvadrom iz ulice s Peščenice zaputim u kino na drugom kraju grada. A to je, s obzirom na moje tadašnje godine, bila prava mala avantura. I danas se dobro sjećam nabrijanih nindža Cigića ispred kina. Nacrtanog plakata za film uglavljenog u veliki stakleni pano na ulazu. Prve scene u kojoj se Bruce Lee pojavio na kinoplatnu i zauvijek promijenio moje djetinjstvo.

Nije prošlo ni tjedan dana, a čitav zid moje sobe bio je oblijepljen njegovim posterima. Upisao sam se u školu kung-fua, u željezari kupio komad lanca, napravio nunčake i vrtio ih po sobi. Moji su roditelji živjeli u strahu da nunčake i moji ostali kung-fu rekviziti ne završe u televizoru ili prozoru, ali nisam si mogao pomoći jer su me borilačke vještine totalno zaludile. Kako je zaštitni znak Bruce Leeja u filmovima bio njegov crni kimono, počeo sam se i ja oblačiti u crno.

Kakav je samo kaos u mojoj dječjoj glavi nastao kad sam doznao da je moj savršeni uzor bio džanki, da je taj najjači čovjek na svijetu, kojem nitko ništa ne može, umro mlad, i to u krevetu nakon noći provedene s ljubavnicom. I dalje sam obožavao njegove filmove i proučavao njegove knjige o borilačkim vještinama, ali počeo sam ga promatrati iz neke druge perspektive. Besmrtnost je zamijenila prolaznost i kad je krv isprala zemlju s kostiju, ostalo je samo crno sjeme.

S vremenom je Bruce Lee nestao sa zida moje sobe, a zamijenili su ga Pink Floyd, The Who, Beatlesi, Stonesi, Hendrix i Zeppelini. Došlo je vrijeme hašomanijade i tako sam iz svoje crne odjeće uskočio u traperice isprane u varikini, ali samo nakratko jer je jedan događaj opet izbrisao boje s moje odjeće.

Jednog dana ušao sam u prodavaonicu gramofonskih ploča u prolazu kod nebodera na Trgu Republike i zagledao se u omot ploče na kojoj je pisalo „Morrison Hotel – Hard Rock Cafe”. Zamolio sam prodavačicu da mi je pokaže. Dok sam kao privučen nekom magijom gledao sliku na omotu, neki stari, dugokosi frik, koji je stajao na pultu pored mene, pogledao me ispod oka napušenim pogledom, nasmiješio se i samo mi rekao: „Kupi to, mali, nećeš požaliti!”

Još isti dan Doorsi su se prvi put zavrtjeli na mom gramofonu i ja sam sav mladenački bunt koji sam tada osjećao pronašao u njihovoj muzici. Nikad se nisam vidio među onima koji su petkom zagrljeni plesali u Centru kao da su na Woodstocku. „Jebeš peace and love parole”, mislio sam tada. Ja sam želio kroz zid, ne mantrati ispred njega, a Jim Morrison radio je baš to.

U to vrijeme bez interneta bilo je malo dostupnih fotografija stranih bendova i najčešće su se po časopisima upotrebljavale jedne te iste slike. Na fotografijama Doorsa Morrison je najčešće bio ili gol do pasa ili obučen u crno, a kad se tome pridoda da sam tada bio kupio ploču „Absolutely Live” i vidio na omotu Morrisona u crnoj košulji i kožnim hlačama s otkačenim remenom, bilo je to i više nego dovoljno da crno sjeme u meni ponovno nikne.

Osim muzikom, Doorsi su me opčinili i svojim tekstovima. Našao sam knjigu s notnim zapisima svih njihovih objavljenih pjesama, prepisao sve tekstove u jednu bilježnicu i zamolio gospođu kod koje sam išao na instrukcije njemačkog, a koja je bila i umirovljena učiteljica engleskog, da mi ih prevede. U kakvu sam samo nepriliku uvalio tu staru gospođu. Bio sam klinac, a neki Morrisonovi stihovi bili su mračni i ispunjeni erotikom. Ipak mi ih je sve prevela. 

Sve vezano za Doorse izgledalo mi je savršeno do onoga trenutka kad sam u rock enciklopediji pročitao njihovu biografiju i otkrio da je Jim Morrison tada već desetak godina bio mrtav. Koliko su mi roditelji bili sretni što više ne vrtim nunčakama po stanu, toliko su opet živjeli u strahu da ne zapalim stan jer sam na zidu napravio malo drveno postolje, iznad kojeg je bila Morrisonova slika i na kojem sam ponekad palio svijeće. Kad se sjetim što mi je u to vrijeme sve bilo polijepljeno  po  zidu,  soba  mi  je  izgledala  kao  stranica  s  osmrtnicama  u

„Večernjaku”. Morrison, Brian Jones, Bob Marley, Lennon. Sve mrtvac do mrtvaca. Jedino su Jimmy Page i Syd Barrett bili živi, ali kako je Page bio sotonist, a Barrett doslovno prolupao od tripova, i oni su već bili velikim dijelom na drugoj strani.

„Geht in die Knie und klatscht in die Hände, beweg deine Hüften und tanz den Mussolini, tanz den Mussolini, tanz den Mussolini...”, zarežao je nervozni glas iz zvučnika u Centru. Luđački ritam grupe DAF zatutnjao je mrakom i zaledio usnule dugokose hašišare. Emil Matešić se u svojim uskim crnim hlačama i širokoj bijeloj košulji poput podivljalog zloduha razletio među njima te ih razmaknuo svojim plesom na sve strane. Nije to bilo neko nekontrolirano pankersko divljanje. Njegovi energični i odrješiti pokreti u ritmički savršenom skladu naglašavali su svaki takt pjesme, a grč na licu i njegova visina svemu su davali dodatnu androidnu dimenziju. Zdenko Franjić uobičajeno je stajao sa strane, kao da nadgleda cijelu situaciju, a s njim je najčešće bio i Tresk, koji je onako krupniji od njega izgledao kao da mu je tjelohranitelj. Emil, kojeg smo po toj pjesmi Veljo i ja prozvali DAF, zbog svog nam je plesa izgledao toliko otkačeno da smo mu se nakon nekog vremena i mi pridružili, a u tim krugovima također su zaplesali Rujana i Tomica. Malo-pomalo u mraku Centra stvaralo se nešto što će godinu-dvije poslije, nakon zatvaranja Centra zbog preuređenja, što je bio i početak kraja Centra kakvog smo voljeli, Tomica, Emil i Zdena pretvoriti u „Dark Dance” slušaonice u Jabuci.

Tih ranih osamdesetih u „Poletu” i „Džuboksu” pojavili su se tekstovi o nekim stranim bendovima čije se ploče nisu mogle naći u Jugotonu i Suzy, pa čak ni u Trstu. Zdena je sve te tekstove studiozno proučavao i odlazio u malo mjesto Gorice, na talijansko-slovenskoj granici, gdje je kupovao ploče bendova koji su mu se činili zanimljivi i donosio ih u Zagreb. Nije trebalo puno da na tu novu muziku navuče i ostale. I onda je jednog lijepog proljetnog dana 1984. godine Emil s Moljcem sve ploče koje su on i Zdena bili skupili biciklima otfurao u Jabuku, gdje je s Tomicom i Borisom Pirkićem dogovorio da će jednom tjedno raditi slušaonice alternativne muzike, koje će se zvati „Dark Dance”. Taj dan Frenki i Bela uselili su se u klub i prvi put zajedno zaplesali u mraku.

Moja zaluđenost grupom Bauhaus počela je oko godinu i pol ranije kad sam u Džuboksu pročitao recenziju jednog njihova koncerta koja je završavala riječima:

„Te noći grad je spavao mirnije jer rock je bio mrtav.” Taj me tekst toliko zaintrigirao da sam prvom prilikom vani kupio njihove ploče, koje su me totalno zaludile. Ništa ni približno slično dotad nisam bio čuo. Nakon toga pogledao sam film „Hunger”, u kojem Bauhaus u uvodnoj špici izvodi pjesmu „Bela Lugosi's Dead”, a zadnji čavao u moju vječnu opčinjenost njihovom muzikom zakucala je Andrea Klancir kad mi je u svojoj sobi pustila VHS kazetu „Shadow of Light” s njihovim spotovima i live snimkama. U potrazi za bendovima koji sviraju poput Bauhausa prvo sam naletio na Joy Division. U toj misiji pomagao mi je Ante Čikara, novinar „Poleta”, od kojeg sam posuđivao i na kazete si presnimavao njegove ploče i maksi singlove, mahom kupljene u inozemstvu.

Kad sam odlazio u vojsku, u Zagrebu su postojali šminkeri, hašomani, pankeri i neka alternativna scena u stvaranju, koja se tada nije baš vizualno razlikovala od Azrinih fanova u trapericama i tenisicama, a kad sam se vratio, promjene su bile i više nego očite. Veljo me dočekao na željezničkoj stanici u dugom crnom baloneru. Ošišao je svoju dugu kosu, obojio je u crno i zalizao gelom.

– Ajmo, kume, do tebe ostaviti stvari pa idemo u grad. – rekao mi je sa svojim karakterističnim osmijehom na licu.

– Jebote, kume. Šta ti je to s obrvama? – upitao sam ga jer sam primijetio da mu je umjesto obrve iznad desnog oka nacrtana duga crna crta.

– Bilo mi je dosadno, pa sam jednu obrijao.

– I? Kuda ćemo onda danas? – zanimalo me.

– Na Dark Dance. – kratko je odgovorio.

Još istu večer preko Tuškanca smo se kroz šumu zaputili prema Jabuci. Putem smo prošli pored Saloona, koji se tresao u disco ritmu. Saloon je bio toliko pun da su ljudi stajali na ulazu i čekali da se unutra malo isprazni da mogu ući, a kad smo došli navrh brega i ušli u Jabuku, unutra skupa s osobljem nije bilo više od 50 ljudi. Ali zato je unutra bio mrak, predivan mrak.

Joy Division tromo su lomili iz zvučnika. Bljeskovi razlomljenih pokreta i nemir koji se duboko u utrobi pretvara u užitak. Pozdravio sam Zdenu, koji je sjedio u DJ-kućici, i Emila, koji je pored njega stajao za pultom i namještao iglu na ploču. 

Na vratima tog njihova malog privatnog zdanja kao dark dance kraljica stajala je Rujana s Andrejem i nekim ljudima koje nisam znao. Crni ruž na vratu putnika, čipka i tamna tanka linija. Razmrvljena pri dnu plesnog podija.

U prostoru ispred šanka uobičajeno je bilo najviše ljudi. Vera, Tomi, Božo i Krešo sa svojom ekipom bivših pankera i pankerica, koji su evoluirali u dark goth pravcu poput punk bendova koje su slušali. Dražen s Ernom. Jura s Editom. Andrea. Irma. Emil Tedeschi. Bebe s kožnom šiltericom. Mirjana isfurana kao Blondie. Jelena i Goga. Herma, veliki i mali. Tolići, mlađi i stariji. Španci kao neutralni promatrači i Packe, uglavljen između prostorije sa šankom i plesnog podija. Veljo i ja smjestili smo se na sam šank, a ubrzo su nam se pridružili Moljac, Duda, Ćevap, Žile i Sini. Sa šanka su me odlijepili tek prvi taktovi pjesme „Bela Lugosi's Dead”.

Kako je samo ta stvar dobro zvučala nafrljena preko velikih zvučnika. Bas linija koja svojom jednostavnošću budi usnule ušlagirane anđele, nezemaljski zvuk gitare koji ih pretvara u demone i glas koji ih uz jecaj priziva u noćni lov na smrtnike. Nakon Bauhausa Emil je pustio „Frankieja” grupe Suicide. „Frankie Teardrop” pjesma je o šljakeru koji odlazi u pakao nakon što u napadu ludila ubije ženu, dijete i na kraju sebe. Psihotična muzika, uznemirujući krikovi Alana Vege, koji lede krv u žilama. Totalni kaos. Te dvije pjesme najčešće su puštali jednu za drugom, a tih petnaestak minuta savršenog ludila doživljavao sam kao svojevrsni zaštitni znak „Dark Dance” slušaonica. Gdje sam završio tu večer poslije Jabuke, ne znam, ali kako mi je to bio prvi pravi izlazak nakon 400 SMB dana u Beogradu, sigurno nisam završio doma.

Kao u crtanom filmu u kojem Gustav cijeli svijet oboji u crno, dok sam bio u vojsci, dark se iz Jabuke proširio i na druge klubove, a dio zagrebačke alternativne scene kanalizirao se u novu supkulturu – darkere. U nekim klubovima, poput Lapa i KSET-a, i prije je bilo sličnih programa, ali smatra se da je ipak Jabuka svojim nekompromisnim odabirom muzike na „Dark Dance” slušaonicama i svojim dark imidžem direktno inicirala pojavu darkera.

Širenje dark scene zahvatilo je i puno onih koji su u nedostatku vlastite kreativnosti imali potrebu da se odrede kao dio nečega, a kako im se tada činilo moderno i otkačeno biti darker, odlučili su biti darkeri. Oni su sve što nije hard rock, disco ili punk strpali u dark. Skakutali su u crnini po raznim klubovima na sve i svašta, čak su i Bowiejev „Let's Dance” doživljavali kao dark dance. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi imaju potrebu biti dio nečega umjesto da teže biti jedinstveni i svoji. Uvijek sam pokušavao izbjeći uklapanje u neke kolektivne okvire, pa mi je i sama pomisao da me se etiketira kao darkera samo zato što sam tada tako izgledao bila vrlo odbojna. Možda se to iz današnje perspektive čini blesavo i djetinjasto, ali tada, s dvadesetak godina, bilo mi je savršeno jasno da moram napraviti odmak od svega toga. Inspiracija za taj odmak došla mi je nakon što sam naletio na jednu fotografiju Johna Lydona u kričavo šarenoj vesti. To je bilo to.

Otišao sam u Namu i kupio jednu gotovo fluorescentnozelenu vunu i drugu kričavocrvenu. Zamolio sam majku da mi od njih isplete dvije veste. Budući da je u jednoj vrećici imala razne ostatke vuna koje je skupila kroz godine, rekao sam joj da mi od tih ostatka isplete još jednu vestu, i to tako da sve te razne boje isplete bez ikakvog reda i logike, kako joj koji komad vune padne pod ruku. Ubrzo su sve tri veste bile gotove i izgledale su zbilja jedinstveno. U međuvremenu sam kupio još par šarenih košulja, u Vlaškoj sam si dao napraviti ljubičasti sako, a kupio sam i neku roza tkaninu koju sam izrezao na dva komada i spojio u nešto kao majicu. Boje su prštale na sve strane. Jest da sam tako obučen izgledao kao neki budalaš, ali u tome sam se osjećao dobro, a to mi je jedino bilo važno. Taj film držao me par godina, sve dok priča o darkerima nije splasnula. Početak kraja uslijedio je 1988. kad se panker Grga zbog djevojke bacio sa zgrade, nakon čega je u medijima lansirana izmišljena priča o crnoj ruži i darkerima samoubojicama.

POVEĆAJ STRANICU

Priča je bila stvarno bizarna. Po novinama se pisalo da u Zagrebu egzistira sekta Crna ruža, iza koje stoji tada širem krugu ljudi relativno nepoznat putopisac Željko Malnar, i da su pripadnici te sekte darkeri, koji tulumare po grobljima i prizivaju sotonu. Nakon toga, kao u onoj poznatoj od Janis Joplin „mlad leš, lijep leš”, skaču kroz prozore i sijeku vene. I ne samo to. Pričalo se da one koji izgube hrabrost da se ubiju kad im je to određeno ostali love okolo i primoravaju ih da to učine. Darkerima je na neki način godilo što su se odjednom našli u fokusu javnosti, ali roditelji koji su čitali sve te pizdarije po novinama usrali su se za svoju djecu, pa su ih doveli u red. Tako je sva ta furka s darkerima polako počela prolaziti.

Emil Matešić tada je već bio zapalio u Pariz. Dugo se nije čulo za njega i već smo mislili da ga je pojeo mrak, a onda se, na iznenađenje mnogih, pojavio u spotu za pjesmu „Je t'aime mélancolie” poznate francuske pjevačice Mylène Farmer. Jest da je u spotu dobio od nje po da ne kažem čemu, ali to je bila dobra odskočna daska za njegovu daljnju uspješnu karijeru. Zdena je isfurao svoju etiketu Slušaj Najglasnije i tako ušao u underground legendu. Zanimljivo je da se njegov udio u stvaranju dark scene danas nigdje ne spominje. Tomica je dugo vodio Jabuku, jedan je od najzaslužnijih za Fiju Briju koncerte, jedno vrijeme bio je menadžer Majki, a nakon toga postao je Severinin menadžer. Rujana je postala poznata spisateljica. Udala se za Andreja i za nju godine kao da ne postoje. Još uvijek izgleda kao dark dance kraljica. Emil Tedeschi kao SMS Deutsch održava alternativnu muziku na životu u radijskom eteru.

Tomi je još u osamdesetima osnovao najpoznatiji zagrebački gothic bend Phantasmagoria, u kojem sam i ja kratko svirao. I dalje su aktivni i često nastupaju. Božo Prezelj zabrijao je na fotografiju. Posebno me se dojmila njegova knjiga s fotografijama Zrinjevca. Krešo Čulić krenuo je putem novinarstva, a Dražen Muljević ušao je u politiku. Željko Malnar postao je predsjednik naše male Republike Peščenice, a onda je u srpnju 2013. otišao u službeni posjet Titu i nikad se više nije vratio.

Tresk je još uvijek Tresk. Moljac je još uvijek Moljac. Velji je odavno ponovno narasla obrva. A ja još uvijek gledam filmove Bruce Leeja, slušam Doorse i Bauhaus, nosim svoje stare kožne hlače. I sad mi je sva odjeća više-manje crna, ali mi je kosa bijele boje. Jebiga. Nikad od mene pravi darker.

HVALA EMILU, MOLJCU I DRAŽENU NA FOTOGRAFIJAMA, RUJANI I

IGORU MIHOVILOVIĆU NA STRANICI IZ ČASOPISA "TOP"

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK