BICIKLIĆ

BICIKLIĆ

TEKST: ŽARKO JOVANOVSKI

Htio sam, a nikad nisam, napisati par riječi o fenomenu zvanom Biciklić (ili kako ih ljudi zovu Biciklići, vjerojatno u podsvijesti imajući Beatlese, dakle množina koja predstavlja masu bicikleta).

Poticaj za pisanje je jedna godina. Od prvog Biciklić post-martinje krša, do drugog post-martinje krša u Gray Roomu u Medici.

Naprosto je nevjerojatno da netko ima drskosti nazvati se bendom i tako jebeno šarmantno katastrofalno loše (po mediokritetskim kriterijima) odsvirati sat vremena promašaja (koje Bog obožava!) kao Biciklić (-Beatlesi) na zadnjoj svirci u Gray Roomu. I sve onda nosiš još danima u srcu kao najbolji infarkt koji ti se ikad desio, kao fantastičnu nadrealnu uspomenu smrti kulture. Šarm i direktnost jesu Biciklić. Stoje pred tobom, sviraju poznate akorde koje si uhvatio po trakama na Youtubeu ili negdje drugdje (tko zna gdje), ali sve se odjednom izgubi u nekoj grandioznoj grešci, uživo, najpijanijeg člana, ili najnaduvanijeg, u nekoj neplaniranoj stanci i cičanju žičanih instrumenata, u smaknuću svijesti. Genijalna (genijalno je čak umanjenica za doživljaj ove buke) buka umirućih zvijeri.

Da li greške mogu činiti svirku? Definitvno. Greške jesu svirke uživo, sve ostalo je otuđen, nastran i stran svijet, zajebano savršen i ružan, njihov, a ne moj, njihov, a ne naš. Kad isključivo greške čine svirku, onda je to koncept svemira. Entropija koja ti deformira lice. Osmijeh, naravno, ravno iz crne rupe.

Zar ne volimo najviše sve one rockerske ploče i nastupe gdje netko poludi, gdje se nekome non-stop otvara treće, sedmo i dvadest i osmo oko, rockersko oko, ono oko zbog kojeg uopće slušamo tu vrstu glazbe, a ne, recimo, turbo-folk ili hypno-disco-trance, u kojima je sve poznato prije nego krene prvi ton?

Ovaj bend nije samo njihov, on je svačiji i ničiji, opće dobro, (kulturna baština Hrvatske), opće raspoloženje, ono što ova zemlja (i šire) jeste - romantična punkerska pizda prepuna rupa u mozgu! Biciklić je opis nacije na koljenima, nacija kao takva - stanje duha, oprost koji nikad neće doći, komunizam i fašizam (Dinamo-Hajduk) u jednom, muško i žensko koji se hrvaju u blatu, prevara i poštenje, jedan i nula koje povraćaju i usput pokreću kompjuter, zbunjenost i savršenost mentaliteta Balkana koji se svaki dan mamuran budi od 7 ujutro do 21 uvečer.

Dojam je, da ti sam, kao publika, možeš, na koncertu Biciklića napraviti stvar, kreirati "from the scratch" i možeš pjevati tekst koji hoćeš. Možeš pjevaču uzeti mikrofon i kreirati. Mislim da gitaristi, u principu, ne bi imali ništa previše protiv, da doneseš svoju vlastitu gitaru i pojačalo i da zažežeš svoju vlastitu skupinu akorda, i otpjevaš vlastito - što god misliš da ide, na njihov ritam s bubnjeva (pa i svoj ako te nosi inspiracija). Zaprvo, kako je to uopće moguće da to jeste bend kad je toliko toga dozvoljeno? A sve je dozvoljeno. I da gitaristu trese struja usred svirke, i da se usred live giga mijenjaju bubnjari (a zašto bi kaos bio neko zlo?) pa se sad prvobitni bubnjar pretvara u drugi vokal, koji prvome oduzima rolu koju Debeli (glavni vokal) vraća - kad dođe k sebi, nakon prvobitnog grogi stanja (iz nekih halucinogenih razloga).

Naći se usred takvog kaosa je nešto najdragocijenije što se može desiti normalnom čovjeku - dobro poznati, vojni ustroj benda potpuno se ovdje raspada - apsolutno sve postaje moguće - publika postaje bend, a bend postaje što god netko želi da bend bude. Mogućnost su bezgranične, i to je sve tako jebeno ljudski da svemir može samo zadovoljno trljati rukama - kaos je dobio svoj glazbeni izraz (zaboravite Einstürzende Neubauten - ovo je to...)

Najbolje od svega je da Biciklić ima dobre pjesme. Ako se sve izvede kako su zamislili, i onda može biti jebeno. Dok većina zagrebačkih punk bendova isprazno tambura da je - "Grad (je) naš" (nemoj me jebat!) ili spominju "Sjećanja", (na što, pas ti mater - pijan si od šesnaeste?), Biciklići govore o onome što je fakat - šta kog briga, jebote, čiji je grad(?) i kakava su i jel postoje uopće sjećanja? Mi (Biciklić) se jebemo sa "Miki Mausom", grijemo svi na na "Hrpi" i pijani završavamo i svršavamo u Ljubljani - nema jebeno ničeg osim toga...

I kad Biciklića više ne bude, ostat će sirene koje tule, jer dobra subkultura nikad nije bila jasna muzika - subkultura je oduvijek bila buka duše koja se raspada. I kad se sve raspada - NAJBOLJE SE PLEŠE!

STRAŽARNI LOPOV 2014