ZAGLAVLJENI U PROTOKU VREMENA

ZAGLAVLJENI U PROTOKU VREMENA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Jednom davno pored sjeverne granice naše male države Peščenice prostirala su se polja kukuruza okružena visokim drvećem. Izdaleka su krošnje tih stabala izgledale kao da imaju crno lišće, a tek kad biste došli dovoljno blizu, shvatili biste da su crne od vrana koje su se ondje skupljale. U kukuruzištu je bilo hrane u izobilju, pa su na tom mjestu i svile svoja gnijezda. Polja kukuruza s vremenom su zamijenile stambene zgrade, ali vrane jednostavno nisu željele prihvatiti činjenicu da je njihovu oazu prekrio beton. I dalje su se skupljale u krošnjama i strpljivo čekale da se njihova kukuruzišta vrate. Prošlo je od tada tridesetak godina, a vrane i dalje čekaju. Danas više ni ne znaju pravi razlog svog boravka na tom mjestu. Možda se jedino one najstarije tek kroz maglu prisjećaju drevnih priča o raju koji će se jednoga dana ponovno ukazati na toj za njih svetoj zemlji. No jedan mali dio vrana zaputio se dalje. One kao da nisu željele čekati neki tuđi raj. Kao da nisu željele čekati ništa. Razmiljele su se zagrebačkim ulicama i kljucale u mraku. Baš poput tih vrana bili smo i mi. Zaglavljeni u protoku vremena između šanka i barskih stolica, provodili smo dane bez planova i velikih ideja.

– Pa gdje ti to sve stane? – pitala me Suzi na šanku u Concordiji nakon što sam u sebe sasuo tko zna koje piće tu večer.

– Moj želudac je kao i moje srce. Velik. – odgovorio sam hvatajući drugu čašu, koja je već spremno čekala ispred mene.

Suzi je uzela piće i pridružila se Dudi, Žiletu i Gocu za stolom na terasi, a ja sam ostao unutra naslonjen na šank. Đimi i Ake pored mene su rokali tekilu ližući sol i limun s prljavih šaka. Krljo je na ulazu nešto objašnjavao Zdeni i Tresku lamatajući rukama kao da nešto lovi po zraku. Sinke, Ćevap i Đoko na drugoj strani šanka raspravljali su s Lujom, iz čijeg je dlana zraka svjetlosti parala dim koji se kolutao oko njihovih glava. Čvarak je bio zauzet kupnjom cvijeća od babe koja se pojavila s košarom punom ruža, a Moljac je pričao sa Špancima koji su se upravo dorondali na motorima i zauzeli sredinu šanka. Brenki i Daka pozvali su rundu za ekipu, a Nino je zazujao prema separeima, u kojima su sjedili doktor Mišo u svom dugom crnom kožnjaku i Asistent.

Nešto kasnije pojavila se i Irena u svojim srebrenim hlačama, baš poput onih kakve je imao Iggy na omotu „Raw Powera”, tiha i zamišljena kao da je dolutala iz Caveovih stihova. Neko je vrijeme promatrala kako sa svih strana pridržavamo šank da se ne raspadne, a onda prišla i stala pored mene. Kratko smo popričali o uobičajenim stvarima, a potom je razgovor krenuo nekim čudnim tijekom.

– Mogu te nešto pitati, ali da se ne naljutiš?

– Naravno. – odgovorio sam.

– Jel vama svima išta u životu bitno osim toga da se svaku večer kad izađete što više ubijete? – upitala me pogledavajući ispod oka čaše posložene ispred mene i Čvarka, koji mi poput Bukowskog u „Barskoj mušici” s druge strane šanka nazdravlja i viče: „For all my friends!”

– Pa, ne znam. – bio sam pomalo zatečen njezinim pitanjem. – Što je tebi najbitnije u životu? – uzvratio sam protupitanjem.

– Pa, znaš. Ono što bi svakome trebalo biti najvažnije u životu.

– Bojim se da ne znam na što točno misliš.

– Pa, ono.

– Što ono?

– Ljubav. – izgovorila je tiho, kao da se boji svojih riječi.

Nije u njezinu odgovoru bilo neke skrivene želje ili poruke. Bila je to samo misao, iskrena i čista. Ali ljubav je bila riječ koju doslovno nikad nismo upotrebljavali. Kao spomen vraga u katedrali. Kao riječ „zauvijek”, prokleto duga i dosadna. Pijanstvo prije mamurluka. Držati nekoga za ruku umjesto letjeti. Kad se na fajruntu upale svjetla i konobar kaže da se polako krene, ljubav tada već odavno spava na nekom drugom mjestu. Ljubav je tražila promjene, napuštanje odaja naših privatnih ludila zbog nekoga. Nitko od nas tada nije bio spreman na to. I zato smo riječ ljubav jednostavno izbrisali.

– I? – upitala me.

– Što i?

– Pa nisi odgovorio na moje pitanje. – bila je uporna.

– Da mogu sada samo deset sekundi biti normalan, iskoristio bih to vrijeme i odgovorio ti. Ali ovako…

Irena se namrštila nezadovoljna mojim odgovorom, pa sam nastavio trkeljati:

– Čekaj. Čini mi se da dolazi. Da, dolazi mojih deset sekundi razuma.

Malo sam zastao kao da čekam da mi se misli dokoturaju iz mozga do usana:

– Odgovor na tvoje pitanje skriva se u onome što je govorio Čaruga.

– Koji sad Čaruga?! – zbunjeno me pogledala u oči.

– Pa onaj slavonski razbojnik koji je živio prije sto godina.

– I, što je govorio taj Čaruga? – zanimalo ju je.

– Govorio je: „Budi kao ja, pa ćeš znati da si živio.” Eto, u toj rečenici se skriva smisao naših života.

Irena je zakolutala očima, ali tu je tako i tako bio kraj našeg razgovora jer smo snimili Mačka kako se sa svojim igračicama Veki, Kocom i Tanjom iskrada iz Concordije. Mačak je znao za svaki tulum u gradu i to je bio znak da krenemo za njim.

Sljedeće jutro Irenine mi riječi nisu izlazile iz glave, ali shvatio sam ih tek pet-šest godina poslije, kad sam upoznao Branku i kad se jedan sasvim novi svijet otvorio pred mojim očima. Mislim da Irena nikad nije našla ljubav kakvu je tražila. Kasnije sam je često sretao u Ulici Račkoga, onako u prolazu, pokraj drvoreda. Nikad ne bismo zastali i popričali. Samo bi me pozdravila osmijehom čuvara tajni, a ja bih joj kimnuo glavom u znak pozdrava. Nisam tada znao za svu bol koju je nosila u sebi, a kad sam za nju doznao, bilo je kasno.

Zaustavljena u trenu već je tiho nestala, kao treptaj oka u protoku vremena.

IRENA

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK