DJEVOJKA S PREREZANIM VENAMA

DJEVOJKA S PREREZANIM VENAMA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Noćni tramvaji u kasnim večernjim satima, nakon što su sve gradske rupe zaključale svoja vrata, izgledaju poput prazne pozornice nakon propale kazališne predstave. Putnici poput zaboravljenih rekvizita drijemaju pognutih glava. Sanjaju svoj krevet, a opet bi željeli da vožnja potraje što dulje jer su im noge isuviše teške za hod od stanice do kuće. Vagon je škripeći poskočio preko skretnice u Draškovićevoj skinuvši pritom prašinu s njihovih umornih kapaka i izgužvane odjeće natopljene dimom zagrebačkih klubova. Sitne čestice prašine, pomiješane s teškim mirisom ispijenih čaša koji se širio iz njihovih poluotvorenih usta, skupile su se u mali oblak, čija je središnja gravitacijska sila privukla oko sebe sve izgubljene misli koje su se rojile unutar ove male galaksije, sve dok iz tog oblaka nije nastala zvijezda, koja se sjurila Mliječnom stazom ostavljajući za sobom svjetleći trag. Velika crna rupa na njezinu putu otvorila je svoja usta poput umornog kita. Zvijezda je eksplodirala svom žestinom. Sve njezine užarene komade usisao je svemir. Sve osim jednog koji je iskočio iz njezine putanje, projurio dalje i pretvorio se u odraz uplašenog pogleda na prljavom tramvajskom prozorskom staklu. Vidio sam da nešto nije u redu, a i ona je vidjela da ja to primjećujem.

– Napravila sam nešto strašno. – šapnula mi je tiho da ostali putnici ne čuju i zatvorila oči kao da tako želi odagnati crne misli. 

Znao sam je površno, dovoljno samo za pozdrav u prolazu. Njezina sestra bila je djevojka jednog mog prijatelja.

– Prerezala sam vene. – nastavila je.

– Kada? – upitao sam bacivši pogled na njezinu vestu, koja je pri dnu rukava bila natopljena krvlju.

– Prije pola sata. – odgovorila je drhtavim glasom i dodala: – Ne želim više živjeti. Znao sam da bi već odavno iskvarila da je zarezala dovoljno duboko, ali i da sad zna da ima snage da ode do kraja. Tramvaj je stao na zadnjoj stanici na Borongaju i izašli smo van.

– Trebaš li društvo dok umireš? – upitao sam i nastavio: – Čitao sam da je ljudima teško ako su tada sami.

Osmijeh je poput usnulog duha prhnuo njezinim blijedim licem. Sjeli smo na klupu u obližnjem parku i čekali. Nešto. Nisam je pitao „zašto” jer razlog je bio nebitan. Nije joj trebao netko da joj kaže da je to što čini glupo, to je i sama znala. Tako smo razgovarali o nekim nebitnim stvarima, kao da se ništa ne događa, kao da joj krv ne kaplje iz rukava. Pričao sam o budućnosti, a ona me slušala zaključana u prošlosti. Ja nisam bio tamo da je spasim. Odluka o tome hoće li živjeti trebala je biti isključivo njezina.

Zvijezde mogu dotaknuti samo tišinu. S ruba svemira promatraju Zemlju kao šarenu ping-pong lopticu sve dok Sunce ne otvori novi dan poput neispisane knjige. Kad smo s okretišta čuli zvuk prvih jutarnjih tramvaja, pozdravili smo se i ona je otišla na prvi bus prema Dubravi, a ja sam se pješke zaputio prema svom stanu na Borongaju.

Kasnije taj dan nazvala me njezina sestra. Zahvaljivala mi je na svemu što sam napravio, a ja sam joj bezuspješno pokušavao objasniti da nisam napravio ništa. Nisam nikoga ni spasio ni spašavao. Rekla je da joj je sestra nakon razgovora sa mnom otišla na hitnu i da su joj ondje očistili i previli ranu.

Za par dana sreli smo se u Lapu. Krenula je prema meni kao da mi želi nešto reći, a onda je zastala. Znala je što mislim. Pozdravili smo se i to je bilo sve.

Dok jure svemirom, zvijezde vrište poput nijeme djece.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK