* * * * *

srijeda, 23. siječnja 2013.

LUPOGLAV - ISTRA '90

Bilo je rano ljeto. Godina 1990. Jedan od onih zadnjih jugoslavenskih praznika. Prije potopa. Završio sam zadnju foliju na poslu, pospremio kistove, oprao ruke, sjurio se stepeništem Zagreb filma na ulicu i preko Opatovine požurio prema Kvazaru gdje su me čekali Moljac, Ake i Čvarak. Čim sam tamo stigao uhvatili su me u mašinu.
- Jebote manki, idemo dva dana na more, a onda te tu čekamo jedan od ta dva dana! - rekao je Čvarak.
- E sad plati rundu kad kasniš! - nadovezao se Moljac.
- Mislio sam da vam se žuri... - promrmljao sam više za sebe, jer u poziciji u kojoj sam bio nije bilo smisla ulaziti u raspravu.
- Žuri nam se al' ne toliko da ne bi imali vremena za jednu rundu. - zaključio je Ake raspravu i uzdignutom rukom pozvao konobara.
Nakon jedne, pa još jedne... i jedne putne, konačno smo krenuli. Čvarak se smjestio kod Moljca u stari BMW, a ja sam se uvalio u Akeov Yugo.
U to vrijeme je autoput bio samo do Karlovca, tako da smo se tamo spustili u grad, prošli ispod nadvožnjaka i nastavili svoj put preko brda i dolina, zaslijepljeni suncem koje je bježeći iza tanke crne linije u daljini zacrvenilo nebo. Pijuckao sam jeftini burbon iz flaše koju sam našao u ruksaku na zadnjem sjedalu i gledao kako noć polako zalazi u dvorišta seoskih kuća. Ake je isto tu i tamo potegao iz flaše, k'o bolio ga je zub, ali kako je bio iskusan vozač i nikad nije vozio brzo, sve je bilo pod savršenom kontrolom.
Negdje na pola puta smo zastali u nekoj birtiji u šumi i smjestili se za jedan od par stolova na terasi ispred male drvene kučice sa šankom, koja je izgledala kao da je njen vlasnik poslije posla sklopi u kofer i odnese kući. Navukao sam na ruke svoje bijele rukavice umrljane šarenom krvlju letećih medvjedića koje sam koristio na poslu, te pozvao konobaricu, koja nam je nakon što je odtrpila par Akeovih fora donijela piće.
Osim nas su tamo bili samo neki lokalni mandovi, valjda iz obližnjeg sela, kojima je najvjerojatnije jedina zajebancija u životu bila napiti se i potući. Sve je mirisalo na pizdariju, ali Moljac sa svojom dugom kosom k'o neki podivljali hašišar, Čvarak pak zblajhan kao punker, Ake sa svojim ciničnim osmjehom kriminalca koji se smiješka kao da će izvaditi gun i početi rokati oko sebe i ja kao psihopat u bijelim rukavicama, smo im valjda ipak izgledali isuviše ludi, pa su nas samo promatrali kao da smo došli sa neke druge planete i potiho među sobom komentirali.
Nakon što smo popili rundu nastavili smo put. Već mi je bilo dosta vožnje. Popio sam zadnji gutljaj burbona i bacio praznu bocu iza leđa na zadnja sjedala.
- Imaš jedan sendvič ak' si gladan. - rekao je Ake i kimnuo glavom prema papirnoj vrećici koja je virila iz ladice ispred mojih nogu.
Zavukao sam ruku unutra i izvadio smotuljak iz kojeg se osjetio miris kruha i jeftine polutrajne podrigaće.
- Ima samo jedan. Si ziher da ti nećeš? - upitao sam ga.
- Samo ti jedi, ja nisam gladan. - odgovorio je.
Prije nego što sam zagrizao sendvič sa kojega sam pažljivo skinuo foliju, iz džepa od košulje sam izvadio kazetu "Station Undergound ", moju kompilaciju garage i punk rock bendova. Puknuo sam je u kazetofon i nakon par sekundi se iz zvučnika začuo Iggyjev glas:
„Is everybody ready? Well all right! A-one-two-three-owww!“. 
Nekako u isto vrijeme, Moljac je slučajno skrenuo sa glavne ceste. Krenuli smo za njim i odjednom smo se svi našli u mrklom mraku. Kao u nekom horor filmu prošli smo pored rasklimane table na kojoj je pisalo „Lupoglav“. Ake je kao hipnotizirana noćna mušica pratio svjetla Moljčevog auta, sve dok u jednom trenu nisu nestala. Moljac je naglo ušao u zavoj, zveknuo u dva drveta, ali nekako se ipak uspio zadržati na cesti, za razliku od Akea i mene koji smo samo produžili sa ceste ravno u mrak. Čvarak je okrenuo glavu i vidio svjetla našeg auta kako lete zrakom poput aviona koji se diže sa piste i nestaju.
U svom kratkom letu, Ake i ja smo šutke gledali u prozor ispred sebe kao u veliki televizijski ekran na kojem se prikazuje neki usporeni film bez kraja, udarali smo u neko drveće ili kamenje, auto nam se u zraku nakrivio i prevalio na stranu mojih vrata, te završio nasađen na boku između dvije velike stijene, kao odložen rukom nekog divljeg djeteta.
Moljac i Čvarak su stali, izašli iz auta i potrčali prema mjestu na kojem smo izletjeli sa ceste. Dok su se spuštali kroz grmlje u jarak iz našeg auta se čulo:
„Brothers and sisters, I wanna see a sea of hands out there... I want everybody to kick up some noise, I wanna hear some revolution... Brothers and sisters, the time has come for each and every one of you to decide whether you are going to be the problem or you are going to be the solution! You must choose, brothers, you must choose. It takes five seconds, five seconds of decision, five seconds to realize your purpose here on the planet. It takes five seconds to realize that its time to move, it's time to get down with it. Brothers, it's time to testify. And I want to know - are you ready to testify? Are you ready!! I give you a testimonial. THE MC5!“
Kako mi je poklopac od gepeka proletio pokraj glave, polegao se na prozor od vrata na kojima sam ležao, pa sam naslonio glavu na mekano i u miru grickao sendvič, dok je Ake zakačen za pojas visio iznad moje glave i pritom držao volan sa obje ruke k'o da će mu ga netko ukrasti.
- Jel si živ? - upitao me, a kad je vidio da jedem sendvič više nije pitao ništa. Za par minuta Moljac i Čvarak su se probili do nas. Budući da je auto ležao na mojim vratima, morali su nas izvući van kroz prozor sa Akeove strane.
- Daj mi pridrži sendvič. - rekao sam Moljcu kad sam došao na red za izvlačenje.
- Jebo te sendvič! - povikao je, uzeo mi ga iz ruke i bacio iza leđa.
- Jebo tebe! To je bio zadnji! - povikao sam ljutito.
Nakon kratke svađe stali smo svi sa strane da se dogovorimo što dalje. U blizini su bile neke kuće, al smo smatrali da nije baš pametno nekom usred noći kucati na vrata.
Kako je bilo i više nogo očito da ćemo biti primorani tamo prenoćiti, Moljac i Ake su otišli do prve benzinske pumpe vidjeti gdje smo i na moju veliku molbu donijeti vodu, jer su mi usta od burbona i valjda od šoka bila toliko suha, da sam mislio da ću popizditi. Od žeđi me uhvatila takva paranoja, da bi najvjerojatnije otišao lutati šumom u potrazi za vodom, da se nakon pola sata Moljac i Ake nisu vratili sa punim flašama. Nalazili smo se u blizini Tunela Učka.
Da veće ne prođe u miru još smo se jednom uspjeli posvađali prilikom dogovora o mjestu gdje ćemo prespavati. Par metara od mjesta našeg udesa je bila neka uska šumska neasfaltirana cesta i po mojoj teoriji je bila ludost leći na nju spavati, jer bi se u ranim jutarnjim satima tuda mogao provozati neki usnuli seljak na traktoru i ne gledajući u put ispred sebe proći preko nas, dok su ostali tvrdili da ako netko tu i naleti nema šanse da nas ne vidi pa stane. Na kraju sam ipak ja popustio jer je to bilo jedino mjesto koje smo mogli naći u mraku na kojem se moglo ispružiti, tako da sam legao u brazdu od kotača traktora urezanu u utabanu zemlju i zaspao.
Jutro je bilo prava seoska šumska idila. Ljetna izmaglica, oštar miris divljeg raslinja i pjev ptica koje pozdravljaju sunce. Kad smo ustali ugledali smo par olupina auta kako kao da se skrivaju strše između drveća. Očito nismo bili jedni koji smo tamo svratali.
- Aaaaa, vas smo noćas čuli... - obratio nam se neki čovjek sa ceste iznad nas.
- Mi smo ti. Jel nas možete kako izvući? - upitao ga je Ake.
- Nema problema. Imam već iskustva sa time. Znak za oštar zavoj se slabo vidi jer je zaklonjen lišćem pa svako malo ovdje nekoga izvlačim. - rekao je kao da uživa u našoj nevolji.
- Idem po traktor. - dodao je i odgegao se niz cestu do dvorišta obližnje kuće.
- Valjda zbog zarade za izvlačenje auta iz ovoga jarka nije ni očistio to lišće oko znaka. - rekao sam Čvarku koji je sa cigaretom u ustima promatrao spaljenu olupinu auta udaljenu par metara od mjesta na kojem je spavao.
Nije prošlo sat vremena i auto nam je bio na cesti. Čak je bio u voznom stanju, mada je u vožnji toliko bučio da su se svi okretali za nama kad smo stigli do obale. Neka početna ideja nam je bila da odemo do Poreča, ali zbog nezgode smo skratili put i skrenuli u Rovinj.
Tih predratnih godina, Istra nam je ljeti bila najčešće odredište, jer je za razliku od ostalih mjesta na obali tamo svaki veći grad imao neki turistički kompleks koji je radio skoro čitavu noć. U takvim kompleksima su bili kafići, disko klub, terasa na kojoj je svirao neki bend i slično. Milicija je uvijek po noći patrolirala plažama, pa tek kad bi u nekom takvom kompleksu zabrijali do jutra smo se mogli preseliti u neki hlad blizu mora i spavati skriveni među turistima, bez straha da ne završimo u milicijskoj stanici.
Druga varijanta za noćenje je bila da se natrpamo u aute, izađemo na magistralu i vozimo se po njoj sve dok ne bi sve kuće ostale za nama. Nakon toga bi skrenuli u prvu neasfaltiranu cestu, te bi se po njoj vozili sve dok ne bi došli do nekog mjesta u divljini, na koje čak ni murja pa noći ne bi riskirala zalaziti.
Jedini je problem kod takvih noćenja bio što je zbog nedostatka prostora u autima netko uvijek morao prespavati vani u vreći. Tako sam se jednom kad je mene zapala ta čast uspio smjestiti u travu na mravinjak. Ujutro sam bio prekriven mravima, ali najgore je bilo što sam bio toliko sjeban da se nisam imao snage maknuti od tamo, nego sam jedno pola sata samo tresao mrave sa sebe i dalje drijemao na istom mjestu. Onda sam se nekako popeo na haubu, ali čim sam opet zaspao sam se odsklizao sa nje nazad na mravinjak.
Naravno sva ta mjesta na kojima smo spavali su bila u zabiti, pa smo se znali naći u mnogim zanimljivim situacijama. Tako smo se jednom 1989. godine smjestili na jedno naizgled savršeno mjesto. Bilo nas je tada desetak i bili smo sa četiri auta. Ake i ja smo predvodili kolonu kroz šumu, dok su Žika i Denis, u Žikinom crvenom autu sa mrtvačkom glavom iznad volana, bili na začelju. Vozili smo se jedno dvadesetak minuta dok konačno nismo naletjeli na neku čistinu na kojoj je bilo dosta mjesta da stanu svi auti. Mjesec se sakrio iza oblaka i nije se vidio ni prst pred nosom, ali je ipak svako od nas zaglavinjao prije spavanja na svoju stranu obaviti nuždu ili samo malo protegnuti noge, podimiti koju i slično. Kad nam je sljedeće jutro zora osvijetlila krajolik, pogled je bio najblaže rečeno fascinantan. Spavali smo na samom rubu velikog kratera nekog gradilišta ili možda kamenoloma. Da smo sa autima otišli samo par metara dalje parkirali bi ih u Valhali.
Kad smo se spustili u Rovinj Akeov razbijen auto smo ostavili na nekom parkiralištu da nas tamo čeka do povratka u Zagreb. Nakon toga smo obavili jutarnju higijenu u WC-u prvog restorana koji nam se našao na putu i izglancanih zuba popili prvu jutarnju kavu. Konobar nas je malo čudno gledao kad smo uz kavu naručili i hladni čaj (kao u isto vrijeme pijemo čaj i kavu), ali navikli smo da nas ljudi čudno gledaju pa nam takvi pogledi baš i nisu previše smetali.
- Jebote, dogovorili smo se sa Igorom i Vesnom da se nađemo danas u Poreču. - sjetio se Čvarak dok smo nakon toga sjedili u jednom kafiću u starom dijelu grada.
- A jebi ga. Šta je, tu je. - rekao sam.
Nakon nekog vremena na naše veliko iznenađenje Igor i Vesna su se pojavili pred nama.
- Pa kako ste nas ovdje našli? Dogovorili smo se u Poreču!?! - upitali smo ih.
- Šta ne idete uvijek prvo u Rovinj? Rekli ste da se nađemo u birtiji u prvoj uličici kraj konobe u luci i eto nas!?! - rekao je Igor.
- Pa što radite ovdje ako kažete da smo se dogovorili u Poreču? - dodala je Vesna zbunjenim glasom.
- Ne pitajte ništa. Na ulasku u Poreč nas je napalo dvadesetak crnaca. Sve smo ih razbili, al' onda ih se skupilo još pedesetak, pa da ne prolijevamo više krvi smo odustali od Poreča i došli ovdje. - rekao im je Čvarak ozbiljnim glasom.
- Ma daj ne zajebavajte... - prekinuo ga je Igor.
- Nije zajebancija. Jedan me čak uspio zakačiti nožem. - nadovezao sam se na Čvarkovu priču.
Otkopčao sam košulju i pokazao im dvadesetak centimetra dug crveni ožiljak koji mi je pojas od auta prilikom udesa urezao u prsa.
Nakon što je vidio ožiljak Igor se smrtno uozbiljio, pa se više nismo zajebavali nego smo im ispričali što nam se desilo u Lupoglavu.
Taj dan smo napravili malu turneju po lokalnim Rovinjskim birtijama, nakon toga smo zabrijali u Monviju do fajrunta, a gdje smo prespavali, to se danas više nitko ne sjeća. U nedjelju smo se već morali vratiti kući, jer smo u ponedjeljak svi osim Moljca morali na posao.
Tako je on otišao u Pulu gdje su bili Španci, a mi ostali smo se sa Akeovim razbijenim autom zaputili nazad prema Zagrebu. Po putu su sa auta otpadali dijelovi koji su valjda bili viška, čitavim putem smo jurili skoro pedeset na sat i već pred veće nam je toranj sa Sljemena, namignuo u znak pozdrava.


_________________________
SLJEDEĆA PRIČA: SUNSHINE INN

Broj komentara: 6:

duress kaže...

koliko god citao zvuci nevjerovatno koliko se tebi sranja desava :)

da ne spominjem prijatelje i poznanike koji su poginuli u tvojim pricama!

Malo je "spooky" biti pored tebe.

Goran Polak kaže...

Znam da blog pomalo podsjeća na crnu kroniku, al kad počneš pisati prvo se sjetiš onih kojih više nema, pa napišeš par rijeći da ostane neki trag na njih. Poznam jako puno ljudi, pa na žalost takvih priča ima još podosta, ali kad sad razmislim, dok smo se držali zajedno bili smo kao besmrtni, sve to loše se desilo kasnije...
Imao sam četiri saobračajke, od toga tri žešće, ni jednom nisam ja vozio, a kako nitko prilikom tih saobračajki nije nastradao (osim auta), možda sam ipak ljudima pored sebe donosio sreću. :)
A i ta „sranja“ koja su nam se dešavala, dok su se dešavala su nam se činila ko zajebancija. Jebeš savršen život bez pizdarija...

duress kaže...

apsolutno :)

samo nastavi sa pisanjem.
mozda jednog dana i nekakvu knjigu objaviš,koju bi vrlo rado pročitao.

inače,zanimljivo da sam do tebe došao preko policajca Darka kojeg sam upoznao na koncertu Narikača (Darko je prijatelj od gitariste koji je glazbeni kritičar na rtl-u).

Anonimno kaže...

hej goran
evo me opet poslije duže vremena, a evo opet i tvojih priča
stvarno bi neka knjiga dobro legla
pozdrav
srećko

Unknown kaže...

Pozdrav! Stvarno super priče, bilo bi dobro pretvoriti ih u neku knjigu. Upravo sve te uživancije a nažalost i tragedije čine život.

Goran Polak kaže...

pozdrav! knjiga će biti sigurno, jedno 70% je već napisano, a imam već i nekoliko zanimljivih ponuda...