JEDAN TREN IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

JEDAN TREN IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Između života i smrti postoji jedan tren. U tom trenu osjetimo da naša duša zna put, strah nestaje i jedan dio nas krene dalje. Smrt je samo nemogućnost našeg tijela da zadrži dušu zauvijek.

Nisam mogao otvoriti oči. Pritisak na mojim kapcima bio je prevelik.

– Budi se. – začuo sam ženski glas.

Pokušao sam udahnuti, ali zrak gotovo da nije stizao do mojih pluća. Grlo mi je bilo puno krvi. Obuzeo me strah. Svakim udisajem zraka je bilo sve manje, a onda ga je u jednom trenu nestalo. S njim je nestao i strah. Osjetio sam da se događa nešto sasvim prirodno i da moje tijelo ne ulaže nikakav napor koji bi utjecao na to. Sklupčan kao dijete u prostranoj kolijevci, nemoćan bilo što promijeniti, mogao sam se jedino prepustiti.

– Bože, poplavio je! – čuo sam opet isti glas.

Kroz slijepljene kapke ugledao sam obrise ruke koja mi u usta gura dugačku cijev. Zrak mi je kao metak protutnjao tijelom. Opet me okružio mrak, a kad sam ponovno otvorio oči, ležao sam na kolicima, koja su se lagano kotrljala hodnikom. 

Smjestili su me u jednokrevetnu sobu, koja je na bolničkom odjelu bila odvojena od onih s više ležajeva. Pored mene dvije žene u plavom još su neko vrijeme razgovarale. Jedna od njih svako malo lupnula bi nogom u krevet.

– Ne spavaj. Probudi se. – govorila mi je.

Kasnije su hodnikom odzvanjali koraci, čula se škripa kolica i odjek glasova u prolazu. Nakon toga tišina. Spustila se noć. Ležao sam u mraku zagledan u tanku liniju svjetla koja se nazirala ispod vrata.

Odjednom su se vrata otvorila i svjetlost s hodnika razlila se do mene. Branka je poput anđela tiho kročila u sobu i nježno me pomilovala osmijehom. Nisam znao što znači voljeti sve dok se nisam utopio u njezinu pogledu. Jedina mi je želja bila da ostatak života provedem s njom.

Između života i smrti postoji jedan tren. Mijenjam taj tren za pramen njene kose.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK