MOJ DJED I DRAGO MLINAREC

MOJ DJED I DRAGO MLINAREC

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

– Julka, Julka, dođi brzo! – povikao je djed kad je ušao u moju sobu.

– Kaj je bilo? – upitala ga je baka kad se nakon nekog vremena pojavila na vratima. 

– Dođi čut... Mali sluša mladog Mlinarca!

– Jezuš Marija, pa kaj me zato zoveš!? – promrmljala je baka, odmahnula rukom ispred nosa i otišla u dnevnu sobu.

Djed je sjeo pored mene na krevet pa smo šutke preslušali ploču do kraja. Uvijek kad bi nas on i baka posjetili, odvojio bi jedno vrijeme koje bismo proveli slušajući moje ploče i kazete. Zanimalo ga je sve što bih mu pustio. Kakva god buka je treštala iz zvučnika, on bi je strpljivo odslušao do kraja, nakon čega bi dao svoj komentar pun razumijevanja za muziku koju sam volio.

Osim, kako bi on rekao, glazbe, djed je obožavao sve tehničke novotarije. Prvi je u familiji kupio televizor u boji, imao je najbolji gramofon koji se mogao naći u Jugoslaviji, a kad su se pojavili prvi walkmani, bio je valjda jedini penzioner na Vrbiku koji se šetao po kvartu sa slušalicama na ušima. Njegova najpoznatija uzrečica bila je: „Ja ću živjeti još samo malo, pa si želim priuštiti neke stvari.” Uvijek je bio korak-dva ispred vremena u kojem je živio. No taj dan više od svega zanimalo me kakve veze imaju Drago Mlinarec i moj djed.

– Oni su naši susjedi na Vrbiku. Znamo se već godinama. – započeo je svoju priču sa smiješkom u kutu usana promatrajući moj zbunjeni dječački pogled.

– Sa starim Mlinarcem sam se dobro slagao, a mladi je uvijek bio... – kratko je zastao kao da traži pravi izraz: – …nekako divlji. – nastavio je i dodao: – Znao je po čitave dane tandrkati po gitari.

Nisam mogao vjerovati da je moj djed imao taj privilegij da sluša Dragu Mlinarca kako stvara svoje pjesme. Naravno, to za njega nije bio privilegij, ali to tada nimalo nije umanjivalo moj ushit.

Priča se nastavila velikom poplavom u Zagrebu 1964. godine, kad se Sava razlila preko Vrbika. Možda sam u svojoj glavi taj dio priče malo preuveličao, ali djed je spomenuo da je mladi Mlinarec s balkona skakao u poplavljenu Savu te bi nakon skoka zaronio i kroz ulaz od haustora otplivao natrag do stepeništa. Ne znam je li se šalio, ali ja sam to prihvatio bez ikakve zadrške. Na kraju krajeva, omiljena ploča Drage Mlinarca bila mi je „Pjesme s planine”, za koju je radio muziku provodeći vrijeme sam na planini, što se u ono vrijeme smatralo svojevrsnom ludošću, a baš zbog te njegove ludosti, koja je graničila s nekom vrstom anarhije, iznimno sam ga poštovao.

Nedugo nakon razgovora s djedom na zadnjim stranicama „Večernjaka” pročitao sam da Mlinarec ima koncert u nekom prostoru blizu Savske ulice. Dugo sam bauljao mračnim uličicama dok konačno nisam našao to mjesto. Prostor je izgledao kao mala galerija, tako da sam se osjećao kao da sam došao na privatnu zabavu. Mlinarec je svirao na maloj improviziranoj pozornici pred dvadesetak ljudi, koji su, isto kao i on, sjedili na drvenim stolicama. Budući da se tih ranih osamdesetih pomalo povukao iz javnosti, dotad još nisam bio na njegovu koncertu. Bio sam još gotovo dijete i među tom malobrojnom publikom, koja se sastojala mahom od starih frikova, osjećao sam se nekako posebno. Kao da kradem neki mali, ali meni itekako važan djelić glazbene povijesti.

Djedu je moždani udar pomaknuo granice stvarnosti. Počeo je misliti da je zgrada u kojoj je živio na kotačima. Šetao bi se oko kuće i tražio ih. Onda su se pojavili i vagoni koji se protežu do Save. Kad sam bio kod njega, rekao mi je da zna da se na trenutke gubi, ali da ne može ništa protiv toga. Pričali bismo pola sata, a onda bi se odjednom zagledao u moje oči i upitao me tko sam. Ma koliko je sve to bilo tužno za sve nas koji smo ga voljeli, on je u trenucima svoje lucidnosti proživljavao svoj život ispočetka i činilo mi se da je zapravo sretan. Njegova zgrada na kotačima u mislima bi ga odvozila u prošlost. U vagonima bi ponio svoja sjećanja i uspomene, a nekako sam se tješio da mu je u tom svijetu dobro. Novi moždani udar ponovno ga je smjestio u bolnicu. Neko vrijeme bio je gotovo bez svijesti, a onda smo jedan dan došli kod njega i on je bio sasvim bistar. Čak je bio dobre volje.

Sljedeći dan tlo ispod bolnice počelo je podrhtavati i pod djedove sobe počeo se podizati. Ispod betona pojavili su se mali kotači i njegova soba iskočila je iz zgrade. Sjurio se nebom preko Kvatrića prema Vrbiku. Kad je stigao do svoje zgrade, brzo je zakačio sve svoje vagone za nju i upalio motore. Moj djed je krenuo na put.

Baka mi je poklonila njegov gramofon te je završio u mojoj sobi. Očistio sam ga i kupio novu iglu, a još i danas na njemu slušam ploče. Ponekad se Mjesec zacakli na crnom vinilu, vrijeme sklizne preko izlizanih utora i ja se sjetim svoga djeda.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK