* * * * *

ponedjeljak, 13. veljače 2012.

MI DJECA S PERONA 6

MI DJECA S PERONA 6
Brzi putnički vlak je zarežao poput divlje zvijeri. Njegov dah mi je zasuzio pogled u želji da me uvuče u svoju putanju. Dok je prolazio tik ispred mene putnici u osvijetljenim kupeima su kao slike na filmskoj traci treptali u mojim zamagljenim očima. Vlak je već odmakao, a iz tračnica su se još čuli metalni odjeci. Poput otkucaja srca koje se gasi.
U ranim osamdesetim, u pothodniku kod Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu se nalazio jedan od rijetkih dućana koji je bio otvoren u subotu navečer. Gotovo svi ostali su se zatvarali oko podneva i ponovo se otvarali u ponedjeljak ujutro. Tako bi se našli kod stepenica koje izlaze iz pothodnika na perone i u pravilu uvijek u zadnji čas trčali tamo kupiti par boca vina. Tih godina smo stalno visili ispred Studenskog centra, ali kako je tamo zbog murje bilo nezahvalno donijeti bilo kakvu flašu, nakon što bi se opskrbili, smjestili bi se na klupice kod trafostanice na šestom peronu, koja se nalazila odmah pored milicijske stanice. Tu smo nekako bili najsigurniji od patrola, koje su se u pravilu uvijek zaputile u drugom smjeru. Nije im bilo ni na kraj pameti da netko roka na par metara od njihovog ulaza. Nakon što bi se tamo malo sredili, sakrili bi prazne flaše u grmlju i zaputili se po željezničkoj pruzi prema Centru (SC-u). Putem bi zastali prvi puta na nadvožnjaku iznad Miramarske i drugi puta kod mjesta gdje smo preskakali žičanu ogradu koja je ograđivala prostor iza Galerije Studenskog centra. Nakon što bi se tu prebacili preko bodljikave žice za minutu dvije smo već sjedili na stepenicama Francuskog paviljona.
Jedno vrijeme smo se nakon Centra znali zaputili po pruzi i prema kući, sa željom da uskočimo na neki teretni vlak koji bi nas odvezao do Pešćenice, ali smo brzo odustali od te ludosti budući da su u te kasne sate najčešće tutnjali samo brzi putnički vlakovi. 
Sini i Moljac
Kad je prvi snijeg zabijelio naše klupice kod trafostanice, smrzavali smo se tamo kao beskućnici, sve dok jednog dana nismo skužili da na našem šestom peronu uvijek stoji isti vlak i da svaki dan odlazi tek u 22:30. Svi vagoni su bili prazni, pa smo ušli unutra. Zavalili smo se u udobna sjedala,  razvukli smo male stoliće sa pepeljarama, grijanje je radilo punom parom, a čak nam je i WC bio na par koraka.  Bilo je k'o u hotelu. Raskomotili smo se, pijuckali i pušili, te pritom gledali kroz prozor murjake kako odlaze i dolaze u stanicu. Nakon nekih sat vremena u vlak su ušli čistači i čistačice u plavim kutama i debelim smeđim kožnih prslucima. Kad su stigli do vagona u kojem smo bili, prvo su nas malo čudno gledali, ali nakon što smo ih ponudili sa vinom odmah smo se sprijateljili.
Od toga dana je svaki naš izlazak počinjao u vlaku. Brijali bi u njemu sve dok ne bi počeli ulaziti prvi putnici ili dok ne bi čuli kako željezničar udara metalnom šipkom po kotačima prije polaska. Iza sebe smo uvijek ostavljali sve čisto, tako da nikad nije bilo nikakvih frka. Svi šljakeri koji su radili na održavanju vlaka su nas znali i zajebavali se sa nama. Oni su imali gutljaj vina u prolazu, a mi smo dobili toplo utočište na šinama.
I tako je sve bilo u savršenom skladu i slozi skoro dvije godine. Dok su naši vršnjaci vrijeme provodili u kvartovskim kafićima, mi smo „putovali“ na šestom peronu.
Početak kraja je bila proslava mog rođendana. Napunila su se tada tri vagona. Čitava svita rockera koji su se toga dana našli pred Centrom i punkera sa Flekijem na čelu. Za poklon sam dobio razbijenu vekericu na špagi, koju sam da ne uvrijedim goste morao nositi oko vrata. Ako se izuzme da su se Jura i Fix sljedeće jutro probudili na kolodvoru u Rijeci, još je to veče i dobro prošlo, ali problem je bio u tome što je tada previše ljudi provalilo našu foru i nastavilo dolaziti u vlak.
Jura i Fix nakon tuluma u vlaku na kolodvoru u Rijeci
Malo-pomalo na šestom peronu je nastala totalna anarhija. Nitko od pridošlica nije čistio za sobom, čikova i praznih flaša je bilo posvuda, pa se na kraju pojavila i murja. Sve je kulminiralo kad je neko od te ekipe zaboravio na vrijeme izaći van, te nakon što je vlak krenuo na nadvožnjaku iznad Savske povukao kočnicu. Škripa je poput Hendrixove gitare razderala mjesec iznad Centra i svi smo znali da je naša priča sa vlakom gotova.

Ponekad i danas pronađem taj zvuk u mislima i svako mjesto iscrta slike. Moljac, Sini i Ćevap igraju čize-blize kod trafostanice i svađaju se. Žile skuplja kuglice u kutiji šibica da bi me njima gađao, jer zna da mi to ide na živce. Na pomoćnom peronu Čelo se zavukao ispod lokomotive i viče strojovođi da ga pregazi, dok ga ovaj zbunjeno gleda kroz mali prozorčić. Cveja ga vuče za noge van, a Cvija i ja smo preumorni da se u sve to uključimo. Veljo je izgubio svoga malog zelenog pauka. Negdje je odlutao i više ga ne može pronaći.
Pijani čiča se smije i mahnito maše vlaku koji se tromo valja sa šestog perona.

_______________________________________________________

3 komentara:

sokre kaže...

hvala ti šta si me podsjetio na te dane mladosti... a vino smo kupovali i u onoj vinariji u Savskoj.

Anonimno kaže...

Ni dan danas ne razmem kaj je tak zanimljivo u tom alkoholu ??

Kruno kaže...

hahaha, sad si me podsjetio na jedan događaj. jednom smo brijali kraj pruge kod Cibone. u jednom trenutku je prolazio teretni vlak i dvojica kojima se ne sjećam imena jer nisu inače bili iz mojeg društva su se odlučili malo provozati. skočili su na jedan od onih otvorenih ravnih vagona koji imaju samo nekoliko okomitih šipki sa strane i vlak je odmilio praktički brzinom hoda.
par dana kasnije smo čuli i ostatak priče. ubrzo je vlak počeo ubrzavati i dosegao takvu brzinu da oni više nisu mogli iskočiti. na kraju su se vozili nekoliko sati i završili u Ljubljani, a budući da je bila noć i iako je bilo ljeto smrznuli su se od puhanja. nama je, naravno, priča bila urnebesno zabavna.