* * * * *

srijeda, 28. prosinca 2011.

ROCK KONCERTI U JUGOSLAVIJI 1975-1983



San četrnaestogodišnjeg klinca o kraljevstvu pomahnitalog kralja je postao stvaran i on se ispunjen ponosom, prvi puta našao na parteru Ledene dvorane Doma sportova. Polako je hodao prema pozornici, zaobilazeći pritom ljude koji su sjedili u krugovima, čija su središta bila ispunjena kaputima i plastičnim čašama. Sa razglasa se ćula muzika i oko njega su plesale djevojke, uvjerene da su pogledi sa tribina, koje su se polako punile, upereni baš u njih. Uz binu su sa svake strane stajali golemi stupovi zvučnika, ispod kojih su nervozno cupkali redari, pritom gledajući sa podsmijehom dugokosu svjetinu ispred sebe. Kada je muzika sa razglasa stala, svi su se počeli tiskati prema pozornici. Tehničari su se uzverali po metalnoj konstrukciji na vrh bine i zauzeli mjesto pored reflektora. Sva svjetla u dvorani su se ugasila i publika je to popratila gromoglasnim pljeskom ... SAVRŠEN TRENUTAK.

Sredinom sedamdesetih tadašnju su nam domovinu pohodila najpoznatija imena sa svjetske rock scene. 1975. godine posjetili su nas Jethro Tull, Deep Purple, Frank Zappa, godinu dana kasnije The Rolling Stones i Paul McCartney sa svojim Wingsima, sa pojavom punka došli su The Stranglers, a 1979. zasvirao je Eric Clapton. Sjećam se kako sam se te iste godine sa roditeljima vračao kući nakon neke Cibonine utakmice, a ispred Velike dvorane Doma sportova je gomila ljudi ulazila na koncert grupe Queen.
U to vrijeme sam još išao u osnovnu školu i mada sam već brijao na rock muziku, još uvijek sam bio prebalav da idem na koncerte. Tako sam se morao zadovoljiti pričama onih starijih, koje su se u mojoj glavi pretvarale u pravu naučnu fantastiku. Pričali su kako je Blackmore iz Deep Purplea tako brzo svirao, da mu se nisu vidjeli prsti, kako su Rolling Stonesi demolirali hotel i kako je Jagger zalijevao publiku i sebe sa kantama vode, opisivali su Claptona kao neko božanstvo i čudili se kako se Freedy Mercury ošišao na kratko neposredno pred zagrebački koncert. Najbolja priča je bila kako se gitarista Jethro Tulla, osvijetljen reflektorom, spustio na pozornicu iz zraka, dok je netom prije toga svjetlo obasjalo golu ženu na pozornici, koja je u sljedećem trenutku nestala u mraku.
Unatoč tome što su dijelovi tih priča bili plod mašte ljudi koji su ih pričali, želeći pritom fascinirati nas klince, ja sam ih pohranio na počasna mjesta u pretincima moga mozga, pa gotovo kao vlastita sjećanja.

Gocova kolekcija ulaznica zagrebačkih koncerata
Kada sam 1980. godine završio osnovnu i upisao se u srednju školu, počeo sam izlaziti pred Centar, a to je bila prva stepenica do velike dvorane Doma sportova. Tada sam mislio da je konačno došlo vrijeme da i ja vidim neke velike rock sastave, ali na žalost nisam bio u pravu. Ja sam umjesto Deep Purplea, bio osuđen na grupu njihovog odbjeglog pjevača, debelog Gillana, koji je nakon koncerta bio toliko pijan da je trčao gol po hotelu i lovio curice. Išao sam na koncerte nekih gotovo zaboravljenih hipika sa Woostocka, kao što su Alvin Lee i Joe Cocker, od kojih sam znao samo za pjesme „I'm Going Home“ i obradu Beatles klasika „With A Little Help From my Friends", koje sam čuo na trostrukom albumu sa muzikom iz filma „Woodstock“. Gitara Alvin Leeja na kojoj je nacrtao „peace“, bila mi je poznatija od njega samog. Ja nisam hodočastio na koncert Erica Claptona, ja sam bio na koncertu njegovog bubnjara iz Creama Ginger Bakera, od kojega nisam nikad čuo ni jednu jedinu samostalnu pjesmu. Ako ništa drugo on mi je barem izgledao kao pravi rocker (još se sjećam njegovog opakog izgleda kad je pred kraj koncerta došao do mikrofona i obratio se publici), za razliku od ćelavog pjevača iz grupe Classix Nouveau, od čijeg nastupa jedino pamtim kako je sa odsjajem svjetla sa svoje gitare, u koju je bio uperen snop svjetla iz reflektora, šarao po publici.
Ne kažem da su to bili loši koncerti, ali jednostavno to nije bilo to.

Ako se dobro sjećam, tih godina je jedna karta za koncert koštala otprilike koliko i dvije-tri gramofonske ploče. Kad sam trebao odlučiti da li da kupim kartu ili neku ploču od The Doorsa, Rolling Stonesa ili Pink Floyda, najčešće bi prevagnule ploče. Bez obzira na to, ipak sam bio na gotovo svim koncertima. Taktika je bila vrlo jednostavna. Kad je koncert bio u maloj dvorani, sa stražnje strane su bila vrata kroz koja se ulazilo iza pozornice. Tu se moglo potkupiti čuvara, da nas pusti unutra. Varijanta dva je bila malo radikalnija. Šetali bi se oko sporednih ulaza u dvoranu i čekali priliku. Tamo je uvijek neka starija ekipa rokala u marku, a onda se gotovo uvijek među njima našao neko tko bi pretjerao, pa bi se zaletio i razvalio nogom  neka od zaključanih vrata. Nakon toga bi stampedo ljudi uletio kroz taj prolaz unutra. Redari koji bi se tamo našli, razletili bi se po dvorani za njima ostavivši odvaljena vrata bez čuvara, tako da bi se mi dok je zrak bio čist polako ušetati u dvoranu. Nikad ne bi trčali, da ne bi bili upadljivi, a računali smo da nas redari ne bi razbili i da nas ulove, jer smo bili samo mali dugokosi klinci.
Ponekad su se ljudi švercali na sasvim pogrešnim mjestima. Tako je na koncertu Riblje čorbe 1981. godine netko razvalio prozor od uskog stubišta sa istočne strane Doma sportova. Gomila je pojurila stepenicama prema gore, da bi na vrhu skužili da tamo ne postoji prolaz u dvoranu. Kad je milicija došla do  razvaljenog prozora, svi koji su ušli u stubište su bili u klopci. Mi smo na našu sreću sve to promatrali sa strane, tako da nismo završili u marici. Kad smo se udaljavali vidjeli smo kako bolničari nose neku djevojku prema kolima hitne pomoći. Kasnije smo ćuli da je na glavnom ulazu u gužvi pregažena i da je izdahnula. Nakon što je koncert prekinut Bora Đorđević je skočio u publiku, a sljedeći dan se u novinama pojavila slika na kojoj ga u publici Cveja vuče za kosu. Turneja se zvala „Ko preživi - pričaće“.

Publika na koncertu Dire Straitsa u Zagrebu '83 (Siniša, Tuki i Ćuća)
Snimio Ivo Pukanic za Studio

1983. smo konačno dočekali jedan veliki rock band u našem gradu. U srpnju na Zagrebovom stadionu u Kranjčevićevoj svoj koncert su održali Dire Straits. Karte su bile rasprodane, tako da je bila velika gužva (više tisuća ljudi je ostalo oko stadiona bez ulaznica), pa sam se smjestio na tribinu. Nakon koncerta su svi bili oduševljeni svirkom, ali moram priznati da je meni bilo dosadno. Te iste godine su krenule JUGOSLAVENSKE MINI TURNEJE PUNK GRUPA i ma kako to blesavo zvučalo, koncert punk grupe Anti Nowhere League u Moši, bio mi je puno zanimljiviji i bolji od tehnički savršene svirke Mark Knopflera i njegove ekipe iz Dire Straits.

Anti Nowhere League u Moši '83



Tek tamo, u malom zadimljenom klubu, konačno sam znao da sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme.






THE ROLLING STONES U ZAGREBU 1976. GODINE:



THE STRANGLERS U LJUBLJANI 1978. GODINE:


QUEEN U ZAGREBU 1979. GODINE:



GINGER BAKER U ZAGREBU 1981. GODINE:



CLASSIX NOUVEAUX U ZAGREBU 1981. GODINE:



NIGHTWING, STAN WEBB'S SPEEDWAY I ALVIN LEE BAND U BEOGRADU 1982. GODINE:





Broj komentara: 11:

Goran Polak kaže...

Ćućin komnetar na FB-u o stampedu na ulazu u Dom sportova prije koncerta Riblje Čorbe:
"... i dan danas smatram da je murja kriva za to. bila sam u gomili gotovo pred vratima i vidjela sam zašto se to dogodilo. ispred nas bila su zatvorena sva vrata - svi ulazi u dvoranu - osim jednog krila na jednim vratima s desne strane. a ispred je stajala murja sa psima koji su režali i lajali, a murja ih je držala na povodcima i huškala ih da se prednjim šapama penju na ljude u prvim redovima. kako su se oni pred psima povlačili unazad, nastao je pravi kaos. ljudi su urlali, cure su plakale....sjećam se da smo se stalno saplitali o nešto, gazili jedni drugima po nogama, tako su me stisli da sam jedva disala...u jednom trenu sam se potpiknula na nešto i skoro sam i ja završila pod nečijim nogama, ali me Brko uhvatio za kosu i povukao gore. bolilo je ko vrag, al mi je spasio život. u to vrijeme nismo znali da je cura poginula, nitko nam to nije rekao ni na koncertu. tek kad sam došla doma, dočekala me moja uplakana mama sva u strahu i rekla mi da je djevojka poginula ... strašno..."

Anonimno kaže...

Koja slučajnost vezana za tu curu?! Ja sam bila pored te cure i vidjela kako "nestaje", te me u tom momentu neki frajer odvukao ili bolje rečeno odgurao zajedno sa hrpom drugih do stupova preko puta ulaza u Dom Sportova, i da dobro kaže Ćuća: organizacija je bila za k.... i milicija je definitivno trenirala strogoću i napravila j..... kaos. Kad danas vrtim taj film u glavi... koma ljudi, živa koma! Bila sam na hrpu koncerata, zapravo - bila sam faktički na svim koncertima u Zagrebu koji su bili u vremenu od '80.-'85.g. Mislim da imam sve te ulaznice - negdje??!! u nekoj kutiji. Dati ću si u zadatak da provjerim tu kutiju, pa ako ih nađem - šaljem za arhivu. Pozdrav od Hippie-girl. By the way, nakon savjeta da pogledam Blog sa slikama, našla sam dosta osoba koje sam znala ili ih barem poznavala preko nekoga drugog. Tnx. Pusa svima!

Anonimno kaže...

Miša Aleksić, basista, u autobiografiji Riblje Čorbe posvjećuje posebno poglavlje ("Savest je čista, ali iznutra peče") tom događaju. Djevojka se zvala Željka Marjanović, koncert je prekinut prije predviđena dva-tri bisa i oni su tek tada saznali za tragediju. Navodno su bila otvorena samo dva ulaza, a bilo je tu dosta ljudi i bez karata.

son of man kaže...

Tebra, blog ti je ubica a tekst tako dobar ko vlažna pica! :)

Goran Polak kaže...

Hvala brate!

Ziggy kaže...

U veliku dvoranu doma sportova se moglo upast kroz svlačionicu kuglane koja je bila povezana sa zahodom u velikoj dvorani. Vrata bi često bila nezaključana. ;)

~ Ziggy ~

Anonimno kaže...

Ej ljudi I ja Sam bio tamo,imao sam 12 godina sjecam we ko danas…plato coma sportova prepun valjda 3000 ljudi,nema nikakvog reda ulazis oak stignes bio Sam pijan ko majka,I odjednom dolazi murja razdvoji Plato na dva dijela,jedne koji mogu UCI drugi koji ne,I odjednom padne 2000 ljudi na koljena odjednom,I nema Sande da we modes ustati jer we nemas za sta. primit I kako se pandur koji je cuvao red okrenuo tako smo upali u ekipu koja ulazi,,kad je stampedo krenuo unutra mislio da Sam stao na nekoga

Unknown kaže...

Na koncertu RČ su ljudi već počeli ulaziti u popodnevnim satima bez karte i bilo je najmanje tisuću ljudi u dvorani bez karte kada se dvorana napunila toliko je ostalo pred dvoranom sa kartom i onda slijedi nemili scenarij stampedo ta cura je bila djevojka od moga gitariste iz benda.Godinu dana poslije svirao sam sa bendom kao predgrupa RČ ali su onda mjere sigurnosti bile puno veče ko se sječa bile su tri karte u jednoj za kupiti iz nekog sigurnosnog razloga

vesnast kaže...

Bila sam i ja na koncertu Riblje čorbe,ali ne taj dan, nego drugi, u maloj dvorani. Taj dan ušla sam u veliku gužvu, a ulaznice su bile rasprodane,a preprodavači su ih naplaćivali po trostruko cijeni, tako da sam bila kupila ulaznicu za sutrašnji koncert, koji se održao unatoč tome što je djevojka poginula u gužvi

Anonimno kaže...

Nitko se ne sjeća izjave Bore da je jedna ustašica manje.Kako glup narod brzo zaboravlja izjave muzičara kojeg su došli klinci slušati a koji je tad još mrzio sve što je hrvatsko

Anonimno kaže...

Bora tako nesto ne bi izjavio nikad,to su obicne gluposti