* * * * *

utorak, 11. siječnja 2011.

ODRASTANJE PRED CENTROM (1.dio HAŠOMANIJADA)


Krajem sedamdestih Veljo i ja smo skužili da postoji svijet i izvan granica Peščenice. Bilo je to vrijeme prije nego što je Jugoslaviju zapljusnuo novi val i punk, vrijeme dok se omladina uglavnom dijelila na šminkere i hašomane, a mi smo se zbog dužine kose i muzike koju smo slušali svrstavali u ove druge.

Kad smo Veljo i ja na glavnom ulazu u kompleks SC-a, prvi puta kupili karte za Centar i zaputili se prema zgradi iz koje je treštala muzika, bili smo još gotovo djeca, završavali smo osnovnu školu. Kizo je pričao kako tamo svi imaju dugu kosu i kako su svi k'o neka velika familija, pa smo se na svoje oči došli uvjeriti u te priče. Čitav prostor kompleksa bio je prepun ljudi. Ušli smo u hol studentskog centra i popeli se stepenicama na prvi kat. Tamo je za malim stolom sjedio neki čovjek i cijepao karte, a kraj njega su stajala dva redara u smeđim kožnim jaknama. Sa lijeve strane je bio mali hodnik iz kojega se ulazilo u WC, a do njega je bila velika prostorija na čijem je ulazu pisalo "treća linija" i gdje se na velikom platnu prikazivao koncert grupe Pink Floyd. Sa desne strane je bila još jedna velika prostorija u obliku slova "L" (sa izlazom na veliki balkon, koji je bio otvoren uglavnom ljeti). Ušli smo unutra, naslonili smo se na zid i k'o dva mlada jelena obasjana farovima kamiona, širom otvorenih očiju gledali smo oko sebe. Bila je to prava hašomanijada. Kolona ljudi je konstantno kružila kroz gomilu koja je plesala ili jednostavno sjedila na podu. Većinom su svi bili u traperu, šarenim košuljama i sa neizbježnim sajmonicama na nogama (sajmonice su cipele od antilop kože, koje su dobile ime po slici sa stražnje strane albuma „Simon and Garfunkel's Greatest Hits"). Oko nas su bauljali neki dugokosi likovi od kojih je svaki treći izgledao kao da je pojeo lopatu heroina. Na maloj pozornici počeo je svirati neki band, ispred kojega su zarominjale dugokose djevojke koje su nam izgledale kao da su upravo stigle samoborčekom sa Woodstocka. Kada sam to veće došao doma i legao u krevet, nisam mogao prestati razmišljati o Centru.

Nakon što smo upoznali gomilu ljudi koja je tamo svakodnevno visila postalo nam je zabavnije ispred Centra negu u Centru. Unutra je uvijek bila velika gužva i postojala je opasnost od redara koji bi se nakon nekog vremena ponapijali, te su samo čekali da ih neki dugokosi hašišar čudno pogleda, pa da im to bude povod da ga razbiju i izbace van. Sve je to kulminiralo kad je na ulazu jedan od redara ispikan nožem. Tako smo petkom ulazili unutra, a ostale dane bi bili vani. Kad bi došli prvo bi napravili krug oko Francuskog paviljona da vidimo koga sve ima, a onda bi sjeli ili na stepenice paviljona ili na jednu od klupica. Jedno vrijeme je tamo bila postavljena velika drvena pozornica, pa smo se znali smjestiti na nju.
U to vrijeme je bilo uobičajeno da si ljudi sami nadjenu nadimke, tako ste pred Centrom mogli nabasati na Janis, Lennona, Gillana, Glovera i sl. Kad je Veljin bratić Ćevap počeo izlaziti sa nama rekao nam je da ga zovemo Ritchie (po Blackmoreu iz Deep Purplea), na što smo Veljo i ja pukli od smijeha, te smo ga prozvali Jovajša. Mi nismo imali nadimke, mada me Veljo ponekad znao iz zajebancije zvati Gosn.Ujević (po jednoj fotografiji Tina Ujevića koja ga je podsjećala na mene). Ćevap mi je pokušao nadjenuti nadimak "Gilmour", da mi vrati za "Jovajšu", ali bez Veljine podrške mu to nije prošlo.
A onda je zbog velike gužve uvedeno da u Centar mogu ući samo oni koji na ulazu pokažu svoj indeks ili neki dokumenat na kojem se vidi da su punoljetni, pa smo bili primorani smisliti alternativni način ulaska. Sa stražnje strane pokraj ITD-a smo našli jedan prolaz. Na kraju tog prolaza su bile kante za smeće, preko kojih smo se popeli na krov. Onda bi prešli preko jednog djela krova na drugi (tu je jedino bilo malo opasno), te bi došli do brisanog prostora na kojem je bilo samo nekoliko dimnjaka i preko kojega smo trebali pretrčati do prozora od prostorije gdje su bile projekcije. Budući da je tamo uvijek bilo krcato i jako zadimljeno, uvijek je par prozora bilo otvoreno. Došuljali bi se do jednog, te kad se ukazala prilika strugnuli bi unutra i izgubili se u masi. Zanimljivo je da su nas samo jednom ulovili i to kad smo izlazili van, a ne ulazili. To veče smo platili karte, ali kad smo odlučili ići kući bila je tolika gužva da nam se nije dalo probijati do izlaza, pa smo jednostavno izašli kroz prozor. Ispod mjesta gdje smo se preko kanta za smeće trebali spustiti na tlo, stajala su dva redara. Kad su nas ugledali na krovu zinuli su k'o žedna pilad, a onda nam je jedan od njih zapovjedio da se spustimo. Naravno nismo ga poslušali, nego smo zbrisali nazad u Centar. Prilikom ulaska više nismo pazili dal' nas netko vidi, te smo pričajući ušetali kroz prozor, tako da smo odmah bili zamijećeni i ulovljeni. Redari su nas dopratili do izlaza i izbacili van, ali budući da nas nisu razbili, a otpočetka smo i željeni van, još je sve i dobro ispalo.

Kad sad razmislim o tim vremenima, najvažnija stvar u Veljinom i mom odrastanju ispred Centra je bila što smo tamo upoznali ljude koji su postali okosnica naše buduće ekipe. Nakon Ćevapa, odnekuda su se pojavili Sini i Žile, pa Moljac i na kraju je Sini u škvadru doveo Đimija.
Nas sedam smo, kao sedam patuljaka, postali švadra.


Broj komentara: 15:

Anonimno kaže...

Hehe sjećam se Janis, Gillana, Glovera, pa čak i nekog Blackmorea :)

Goran Polak kaže...

Ma bila je to super ekipa, samo su iz današnje perspektive ti nadimci pomalo komični. Pa i Štulić je bio Čupko, sve dok si nije sam dao nadimak Johnny... By the way, band na gornjoj fotografiji je prva postava Azre. Snimljeno je u Centru, a Štulić je prvi sa desna (okrenut leđima).

Hašomanka kaže...

Joj hašomonijada ispred Centra, to mi budi nostalgiju ... Nekadašnja hašomanka ;-)

gigi kaže...

Piters, Tihi, Štef, Britva,...(Piters je jedini naglavačke ulazio kroz onaj oberliht kraj DJ-eve kabine u SC klub)...Matineje u kinu SC-a, aatmosfera je bila kao na koncertu uz glasno čitanje titlova jednog Đuke.

Goran Polak kaže...

Baš pripremam jedan tekst o tim matinejama u Centru...

Anonimno kaže...

Centar petkom. Tamo sam se prvi put poljubio (ne sebe vec komada), otpratio je (tramvajem) do glavnog kolodvora i produzio doma u Siget.
Nikad ju vise nisam sreo. Nadam se da me nije izbjegavala. :)

~ Ziggy ~

Goran Polak kaže...

Bit će da je taj dan zalutala pred Centar kad je više nisi tamo sreo. :)

Sandy kaže...

Ej čovječe ovaj tvoj blog je supeeer. Vratil si me pred Centar, gdje sam visila danima. Imam neke fotke Centra, Francuskog paviljona, Flekija, Mine i još nekih faca iz tog vremena. Ak hoćeš mogu ti ih poslati. Tihi i ja smo se večeras raspametili, gledajući sve te face. Zanima me ko je Gigi, koji spominje mog muža u prethodnom komentaru. Pozdrav!!!

Goran Polak kaže...

Sandy, ima dosta tih fotka Flekija i ostalih punkera u postovima Zagrebački punkeri I / IV. Pogledaj u sadržaju sa desne strane. Ako imaš koju koja već nije tamo pošalji za peti dio. Moj mail je: jesus.loves.the.stooges.2@gmail.com

Anonimno kaže...

Pohvalila bi blog....jer dio sam te generacije i od sveg srca Vas voli Janis! To je bio naljepsi period moga odrastanja!
I nebi ga mjenjala za nista.....

Gigi kaže...

Bok Sandy
Ja sam i onda bio samo Gigi. U ekiupi sam dolazio sa Minom, Markom, Štakorom, Grgom, Kefom, Mankijem, Borom i Bucomljudi ...čuj, prošle su godine i ja se ne uspjevam sjetiti nekih ljudi koji tvrde da su me znali ispred SC-a...
(vinarija preko puta Interkontija,žicanje pred kioscima parkič iza u Crnatkovoj, murjak Stiv...)

Anonimno kaže...

Rado se prisjetim tog doba i visenja pred centrom. Bilo je to prekrasno doba tulumarenja. Kad god se došlo uvijek se nekog srelo a petak je naravno bio glavni dan. Crna majca, vojnički remen, bljede trapke i sajmonice bile su kao uniforma ... Pozdrav ekipo

Unknown kaže...

Bok Ekipa Dali se netko sjeća malo starije ekipe kao Klir Kina Zrinko Pile Slojmun??
Mi smo oko 1980 i dalje visili tam šlagirali se itd.
Pozdrav svima

Aleksandar kaže...

gdje na pescenici?

Goran Polak kaže...

Borongaj