DIJETE S BALONOM NA UHU



DIJETE S BALONOM NA UHU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Pišonja i Žuga su pamtili dobro, šta im je te večeri govorio Lepi

"More je provod, more su koke, more je izvor života" je li tako Moke

Moke je još dod'o i to da se strankinje praskaju pravo

I da je u Zaostrogu u kampu svaku noć drugu jebavo

Pišonja i Žuga mogli su ih slušati i noć cijelu

Pišonja i Žuga imali su krv sedamnaest godina vrelu

Kao u pjesmi „Pišonja i Žuga” Zabranjenog pušenja, Žile je čuo da je u Jelsi na Hvaru raj na zemlji. Tog ljeta 1986. godine bio je to i više nego dobar razlog da krenemo na put. Plan je bio da odemo autom do Rijeke pa se ondje ukrcamo na trajekt.

Kad smo stigli u riječku trajektnu luku i na šalteru upitali kad ide trajekt za Hvar, službenica nam je s vidljivim guštom priopćila da taj upravo isplovljava iz luke te s kiselim osmijehom dodala da sljedeći ide tek za 24 sata. Razočarano smo otišli u lučku birtiju, gdje smo šutke gledali svoj nesuđeni trajekt kako nestaje u daljini. Nismo ponijeli baš puno para, tako da nam se nikako nije uklapalo u planove da plaćamo noćenje u Rijeci.

I tako smo Žile i ja pijuckali kavu kad je odjednom ispred nas u luku uplovio veliki trajekt. Naspram onoga koji je otišao prema Hvaru, ovaj je izgledao kao pravi Titanic. Vratili smo se kod „ljubazne” gospođe na šalter i pitali je kamo ide. Odgovor je bio na Korčulu. E jebiga, ni Žile ni ja nismo znali gdje je točno Korčula, a bilo nam je neugodno pitati. Nakon kratkog vijećanja došli smo do zaključka da mora biti negdje blizu Hvara. Ovaj sjeverni dio obale smo znali, tako da smo bili sigurni da nije ovdje. U svakom slučaju, najjednostavnije je bilo kupiti karte, popeti se na trajekt pa dalje razmišljati kad stignemo na Korčulu. To smo i napravili.

Na trajektu smo se odmah uvalili u veliki restoran, u kojem je bilo svega što ti srce poželi. Jest da je piva bila malo skuplja nego obično, ali u tom času to nam je bilo najmanje važno. I kako to biva, ostavili smo ondje većinu para koje smo ponijeli. Budući da je već bila pala noć, trebalo je naći neko mjesto na kojem ćemo prespavati. Prvi sam otišao u potragu, ali brzo sam se vratio neobavljena posla jer dok smo mi bili u restoranu, ostali putnici zauzeli su cijelu palubu. Nakon mene u potragu je otišao Žile. Kad se vratio, zgrabio je torbu i rekao da požurim jer je našao savršeno mjesto. I fakat, mjesto je izgledalo savršeno. Kao neka velika lođa, a što je bilo najbolje, nije bilo nikoga. Zavukli smo se u vreće za spavanje i zaspali. Ujutro su me probudili glavobolja i sunce, koje je već bilo zapeklo preko ograde. Provirivši kroz otvor vreće za spavanje, ugledao sam ogromnog čovjeka u mornarskoj uniformi, ali što je bilo još gore, iza njega je stajala gomila ljudi s koferima i piljila u nas. Tek sam tada shvatio da smo spavali na jednom od izlaza s trajekta i da brod upravo uplovljava u luku. Probudio sam Žileta te smo na brzinu popakirali stvari u torbe. U jednom trenu pomislio sam da nije to ni tako loše ispalo jer smo bili prvi na izlazu, ali onda mi je sinulo da se kroz sve te ljude moramo probiti do potpalublja po auto.

Na Korčuli smo se prvo otišli raspitati kad ima neki trajekt za Hvar. Srećom, na karti u luci ustanovili smo da i nismo tako daleko od svog odredišta i da su shodno tome linije puno češće, pa nećemo morati jako dugo čekati. Nakon što smo kupili karte, otišli smo naći neku plažu, ali kako se nismo mogli dogovoriti koje nam je mjesto najbolje za kupanje, odustali smo od te ideje. Budući da je sunce nepodnošljivo pržilo, sjeli smo u bar nekog hotela. Nešto kasnije tog dana ponovno smo se ukrcali na trajekt, ovoga puta za Hvar.

Kad smo konačno stigli, sjeli smo u auto i odvezli se u Jelsu. Čim smo se parkirali, zaskočila nas je neka baba i počela nas daviti svojim čarobnim apartmanima. Vidjela je njemačku registraciju na Žiletovu autu, pa je valjda mislila da smo puni para. Cijena apartmana koji nam je ponudila bila nam je previsoka, ali kad smo joj to rekli, odmah je izbacila specijalnu ponudu samo za nas. Naime, uz skupe apartmane, jeftino je iznajmljivala sobe u kući u kojoj je živjela, ali sve su već bile iznajmljene. No jedna od tih jeftinih soba trebala se osloboditi za jedan dan, pa nam je baba odlučila na jedan dan ponuditi apartman po cijeni sobe, ali samo ako planiramo dulje ostati. Kad se soba oslobodi, mi ćemo se samo iz apartmana preseliti u nju. Svaku izgovorenu rečenicu baba je završavala s: „Jel pošteno?”

Kako nam se nije dalo bauljati u potrazi za nekim drugim smještajem, a plan nam je bio ostati nekoliko dana u Jelsi, prihvatili smo ponudu, pa nas je baba smjestila u svoj luksuzni apartman te nam za svaki slučaj odmah naplatila prvo noćenje. Navečer smo se spustili do grada i zaključili da je u Jelsi fakat raj, ali raj za penzionere. Od noćnog provoda koji smo očekivali nije bilo ni traga. Malo smo se promuvali centrom, nešto pojeli i popili, malo zabrijali s Pink Pantherom i djetetom s balonom zavezanim za uho te se vratili u apartman i odspavali desetak sati. Kad smo se probudili, natrpali smo stvari u auto i otišli do babe. Kad je čula da odlazimo, objesila joj se vilica do poda, a kad je Žile još na to ničim izazvan dodao: „Jel pošteno?”, samo što nije skočila na nas i počela nas gristi. Čim smo ušli u auto, rekao sam mu da nagazi na gas prije nego što baba pozove decu.

Ubrzo smo ponovno bili na trajektu, koji nas je ovog puta odvezao u Split. Od tamo je svatko krenuo svojim putem. Ja sam sjeo na prvi autobus koji je išao prema Novom Vinodolskom, a Žile se autom odvezao prema Suhom Potoku.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK