SANDOKAN, PRVE PLOČE I TAKO TO

SANDOKAN, PRVE PLOČE I TAKO TO

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Godine 1976. na televiziji se prikazivala serija Sandokan. Svi smo živjeli za taj dan u tjednu kad bi se naše obitelji skupile ispred televizora i nestrpljivo čekale novu epizodu. Za nas djecu Sandokan je bio jedan od prvih pravih idola. Izrezivali smo njegove slike iz novina, skupljali albume sa sličicama iz serije, bili tužni kad je Lady Marianna poginula. Tih godina malo je ljudi u Jugoslaviji znalo kako se zove koji ministar, ali su zato svi znali tko je Sandokan, Malezijski Tigar iz Mompracema.

U to vrijeme na Peščenici je bila robna kuća Nama, a na katu su se, između ostalog, prodavale gramofonske ploče. Jednog dana dok su moji roditelji obavljali kupovinu, iz dosade sam kopao po singlicama i naletio na dvije koje sam morao imati. Na omotu jedne bio je Sandokan, a na omotu druge njegov gusarski brod. Tata je taj dan kupio neki LP od Glenna Millera, a ja sam ga uspio nagovoriti da mi kupi te singlice koje sam našao.

Kad sam kod kuće preslušao prvu, bio sam razočaran jer je na njoj Kabir Bedi, glumac koji je glumio Sandokana, pjevao nešto što nije imalo veze sa serijom, ali druga, na kojoj je bila muzika kojom je počinjala svaka epizoda, bila je pun pogodak. Mislim da je tog dana u Nami počela moja ovisnost o pločama.

Svoj prvi LP kupio sam u Jugotonovu dućanu u Bogovićevoj ulici. Vestern-filmovi kao klincima su nam bili najdraži. Igrali smo se kauboja i Indijanaca, naravno, uz lopova i žandara te partizana i Švaba, pa sam zabrijao na country muziku. Tako sam s tatom otišao kupiti jednu, kako sam to tada zvao, kaubojsku ploču. 

Došli mi tako u Jugoton, gledam ja policu s pločama, koja je bila razvučena uzduž cijelog dućana, i samo što nisam puknuo od muke jer nigdje nema kauboja. No na zadnjoj polici srce mi je zatreperilo. Na omotu jedne ploče kauboji su sjedili oko logorske vatre, bilo je i konja, pa čak je pisalo „Texas”. Tata mi je kupio tu ploču i mojoj sreći nije bilo kraja, ali kad sam je kod kuće preslušao, na njoj uopće nije bila country muzika. Bilo je neko rokanje, što mi nije imalo nikakve veze s kaubojima. Ćušnuo sam je u ormar, a tata mi je, da ne budem tužan, sljedeći dan poslije posla iz grada donio ploču grupe Truck Stop.

Negdje u sedmom razredu osnovne škole u mom kvartovskom okruženju počela se slušati rock muzika. Krenulo je s Elvisom, bendovima poput Beatlesa i Stonesa, da bi odjednom svi zabrijali na Deep Purple, Zeppeline, Hendrixa i tu neku malo žešću muziku. Neki od nas počeli su i svirati. Kako nije bilo para za električne gitare, na akustične gitare stavljalo se pikape, a kao pojačala su služili veliki tome prilagođeni radioaparati. Svi koji su se uhvatili gitare prvo su naučili svirati „Smoke on the Water” od Deep Purplea, nakon čega bi nastavili s „Hey Joe” od Hendrixa, pa „Helpless” od Neila Younga, „Angie” od Stonesa, „Paranoid” od Black Sabbatha i tako dalje u revijalnom tonu.

Bego je bio nešto malo stariji od nas. Imao je pravu električnu gitaru i ekipu s kojom je svirao u podrumu Plave zgrade. Znao im se pridružiti moj stariji brat Igor. Kad sam ga na jednoj od tih podrumskih proba pitao koja je to pjesma koju su odsvirali, Bego mi je odgovorio da je to „La Grange” od grupe ZZ Top. Dodao je da je od njih skinuo još dvije pjesme, „Tush” i „Blue Jeans Blues”.

Cijelim putem do kuće pokušavao sam se sjetiti odakle mi je to ZZ Top poznato. Kad sam došao kući, odjednom mi je sinulo. Iskopao sam iz ormara svoju prvu nesuđenu kaubojsku ploču koju sam kao klinac kupio u Jugotonu. Iznad kauboja oko logorske vatre na omotu je velikim slovima pisalo „The Best of ZZ Top”. Sve pjesme koje mi je Bego spomenuo bile su na tom albumu. Tog dana kad sam Begi i ostalim frendovima pokazao ploču te im rekao da sam je kupio još prije dvije godine, bio sam najveća faca u kvartu jer nakon što je 1977. godine prodana njezina prva tiraža, Jugoton je više nikad nije reizdao. Bilo ju je nemoguće naći u našim dućanima.

Pred sam kraj sedamdesetih često sam visio u knjižari Mladost na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Rekao bi netko „vidi što mali voli knjige”, ali zapravo nisam baš puno volio čitati. Mene je ondje zanimala samo jedna jedina knjiga. Bila je to Ilustrirana rock enciklopedija, koju su napisali Nick Logan i Bob Woffinden, a preveo ju je Dražen Vrdoljak. Ušao bih tako u knjižaru, izvukao tu knjigu koja se nalazila na niskoj polici, odmah s lijeve strane pored ulaznih vrata, i čitao biografije bendova. Osim što sam pročitao gomilu zanimljivih priča o rock muzici, ta knjiga bila mi je dragocjena ponajviše zato što su u njoj bile kompletne diskografije svakog izvođača, koje sam strpljivo prepisivao u jedan blokić. Te su mi bilješke kasnije bile vodič za kupnju ploča. 

Jugoslavenske izdavačke kuće objavljivale su samo pojedine albume stranih izvođača, bez nekog kronološkog reda, a i ti albumi koji bi se pojavili na policama nerijetko su objavljivani čak i s više od desetak godina zakašnjenja. Ako sam želio skupiti sve albume nekog benda, morao sam kupovati ploče izvan granica Jugoslavije. Sve ploče koje nisu bile proizvedene kod nas zvali smo originalke. One su u pravilu bile skuplje od domaćih, najčešće i znatno kvalitetnije. Čim bi netko od familije ili prijatelja išao preko granice, iz svog blokića s ispisanim diskografijama na cedulju bih izvukao spisak od 5-6 ploča, poredanih od one koju bih najviše volio imati pa nadalje, i nadao se da će jednu od njih pronaći i kupiti mi. 

Par puta godišnje i ja sam išao u šoping u Trst ili Austriju. U Trstu je pored crkve u samom središtu grada bila velika prodavaonica ploča, koja mi je kao klincu izgledala kao raj na zemlji. Roditelji bi mi uvijek kupili barem jednu ploču, s čijeg omota onda ne bih skidao pogled sve do Zagreba. Prve ploče koje sam ondje kupio bile su od Pink Floyda i Doorsa.

Kad su mi roditelji doznali zašto svako malo idem na Cvjetni, kupili su mi rock enciklopediju. Ona i danas ima počasno mjesto među mojim knjigama te je još uvijek smatram najbolje napisanom i najtočnijom enciklopedijom o rock muzici.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK