LOU REED - NEDJELJNO JUTRO

LOU REED
PARIS 1974

1. Sweet Jane 
2. I'm Waiting For My Man 
3. Lady Day 
4. Vicious 
5. Sally Can´t Dance 
6. Ride Sally Ride

NEDJELJNO JUTRO

Nedjeljno jutro

Donosi svitanje

I samo taj nemir me prožima

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te izgubljene godine pored mene

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko uz tebe tko će nazvati

I nije to ništa


Nedjeljno jutro 

I ja padam

Imam taj osjećaj i ne želim znati

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te ulice koje si nedavno prešla

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko oko tebe tko će nazvati

I nije to ništa

Nedjeljno jutro

SUNDAY MORNING - LOU REED

THE VELVET UNDERGROUND 1966

Lou Reed je umro u nedjeljno jutro 27.listopada 2013. godine 

BRESTOVAC

BRESTOVAC 

MJESTO GDJE JE SAHRANJENA LJUBAV 

Nakon petka provedenog u Centru (SC-u), večeri za vrijeme kojih bi se nagutali dima i jeftinog vina, svaku subotu bi se zaputili na Sljeme. Ideja vodilja je bila zatrovana pluća i natečeni mozak liječiti svježim planinskim zrakom, ali ako bi na neki prizemniji način gledali na te izlete, bio je to ipak samo nastavak započetog prošlo veće. 

Tako bi se tih dana našli na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, od kuda je tramvaj broj 15 zasebnom kratkom linijom vozio izletnike do tunela „Sljeme“, koji se nalazio na zadnjoj stanici, Dolje. Tu bi sišli sa tramvaja, u gostionici 4 Asa sačekali one koji su eventualno kasnili, a onda bi prošli kroz tunel "Sljeme", u kojem je uvijek bilo mračno i kapalo kao u nekoj špilji, te bi nakon nekih dvjestotinjak metara uskom stazom kroz šumu došli do drvenih stepenica koje su vodile do žičare. 

Najvjerojatnije smo na prvi pogled izgledali kao hipici, duga kosa, traperice, kožni kaputi, sajmonice (ja sam često na jednoj ruci nosio bijelu žensku rukavicu), ali „peace and love“ parole nisu bile u domeni našeg razmišljanja. U to vrijeme su se u Jugotonu pojavile ploče kao što su prvi album od Azre ili recimo „Ace of Spades“ od Motörheada i vrijeme hašomanijade je polako prolazilo. 

Kad bi konačno stigli do zgrade žičare, na maloj blagajni bi kupili karte i stali u red koji je stepenicama milio do prostorije u kojoj je ograđena staza vodila do velikih staklenih vrata, na kojima su radnici žičare kontrolirali karte i puštali po četiri osobe u male kabine. Kako nas je uvijek bilo minimalno sedam morali smo se podijeliti u grupe. Najbolja pozicija je bila u kabini sa Žiletom. Njegova je majka uvijek za te prilike spohala pile, koje se u pravilu smazalo za tih dvadesetak minuta koliko smo se vozili do vrha. Žičara je imala trinaest stupova, a kod svakog stupa kabine bi se zatresle i to je bio znak za zdravicu, pa bi se tako putem već svi dobrano nacicali.
Na vrhu bi se prvo umili svježom planinskom vodom na česmi koja se nalazila pored gornje stanice. Od tamo je vodio šumski put prema Planinarskom domu „Željezničar“, ali mi bi se gotovo uvijek uspeli do TV tornja, a onda bi se od tamo sjurili padinom, te kad bi zbog ubrzanja popadali, doslovno bi se otkotrljali do male drvene nastambe na sredini Činovničke livade. Tu je bila prva malo duža stanka koju bi iskoristili da dokrajčimo sve zalihe jela i pića koje smo ponijeli sa sobom.
Nakon toga bi se spustili do Željezničara i pogledali da li ima još koga od ekipe iz Centra. Tamo smo upoznali Olju, Natašu i Željku, koje su na neki način na tim izletima postale dio škvadre. U Željezničaru je uvijek bila gužva, pa bi od tamo najčešće produžili do Planinarskog doma „Runolist“, gdje je bilo nekako mirnije. Idealno da se sredimo do kraja. 

Kad je te 1980. godine snijeg zabijelio obronke Medvednice, netko je predložio skijanje. Sini i ja smo jedini imali skije i pancerice, jer smo već otprije bili skijaši, Žile je za tu priliku kupio najbolju moguću opremu koja se tada mogla naći u Zagrebu, neki su posudili skije od frendova, a neki u šupama u obližnjim kvartovima. Umjesto u skijaškim odjelima skijali smo u trapericama i kaputima.
Unatoč velikim očekivanjima, to naše pomno isplanirano skijanje je ispalo totalni debakl. Žile se pokušavao skijati na takvoj padini na kojoj se morao odguravati štapovima da bi se imalo kretao, a Bego i Jura Kokošar su se već prilikom prvog pokušaja sjurili poput kamikaza, izletjeli sa staze pravo u šumu, te je Jura uz to još i poljubio drvo. Moljac, Kum i Ćevap su odustali i zasjeli u Željezničar, gdje smo se ubrzo svi skupili i tu je sportskim aktivnostima bio kraj. 

Kad je te godine zima bila na odmaku i snijeg se već polako počeo topiti, Sini i ja smo otišli još jednom sami na skijanje. On je da bi išao što brže za tu priliku mazao skije sa voskom do kasno u noć, za razliku od mene koji bi najradije na dno skije zakucao čavliće da idu što sporije. Spustili smo se tada par puta po čitavoj stazi, a onda smo se otišli malo ugrijati u Željezničar.
Kad smo napokon iz njega isteturali, skijaške vlečnice više nisu vozile jer se spuštala noć. Ne znam 'ko je od nas nadošao na ideju da nadoknadimo propušteno tako da se sa Sljemena do Zagreba spustimo na skijama, ali dok smo uvidjeli u što smo se uvalili već je bilo kasno za povratak. Em nas je zanosilo od pive i kuhanog vina, em je planinski put po kojem smo išli bio toliko uzak da nije bilo prostora za bilo kakav manevar, te smo dobivali preveliko ubrzanje, pa sam na jednom zavoju čak izletio sa puta i ostao naglavačke visjeti nad provalijom na vezici kojom je skija zakačena za nogu. Ipak, vrhunac ove avanture je bio kad smo skužili da smo zaboravili da snijega nema skroz do dolje, pa smo jedan dobar dio puta morali nositi skije na leđima. 

Na Sljemenu smo u par navrata snimali i filmove sa Žiletovom osam-milimetarskom kamerom. Bile su to kratke pričice koje smo bez nekih velikih planova i priprema smišljali na licu mjesta.
Kako sam u to vrijeme vidio u Džuboksu jednu fotografiju grupe Buldožer na kojoj kao Borut Činć sa omčom oko vrata visi sa drveta, a u biti ostali iz benda stoje ispred njega i svojim tijelima zaklanjaju stolicu na kojoj stoji, predložio sam da i mi snimimo jedan kadar u tom stilu. Prijedlog je bio moj, pa sam ja određen za vješanje. Budući da nismo imali stolac pronašli smo neki razvaljeni panj, od remena smo napravili improviziranu omču i zavezali je za granu. Umetnuo sam u nju glavu, svi su stali ispred mene da se ne vidi panj na kojem stojim i Žile je viknuo – „Akcija!“.
Kad je kamera počela snimati čitava ta scena je bila suviše statična, pa je počelo naguravanje koje je završilo tako da sam izgubio ravnotežu i zakoprcao se na omči. Na sreću Nani Putnik me na vrijeme uhvatio za noge, jer bi inače to bila moja prva i zadnja velika uloga. 

Povratak sa Sljemena je imao dvije varijante. Ako bi ostali do sumraka onda bi otišli na zadnju vožnju žičare prema Zagrebu, a ako bi krenuli ranije onda bi doslovno trčali do dolje kroz šumu i to ne po planinarskoj stazi nego okomito ispod sajle od žičare koja nam je u tom slučaju služila kao orijentir. 

Nikad neću zaboraviti dan kada smo u šumi naišli na kapiju koja je stajala na ulazu nekog razorenog napuštenog zdanja. Zgrade sa razbijenim prozorima su stršale između drveća poput zapuštenih nadgrobnih spomenika. Uzverao sam se po zidu obraslom korovom na postrani balkon i preko njega ušao u veliku glavnu zgradu. Staklo mi je pucketalo ispod cipela, dok sam šetao praznim, zaboravljenim prostorijama. U podrumima smo našli razasute ampule, epruvete, ostatke bolničke opreme. Sobe nalik na laboratorij, koje su izgledale kao da je u njima neko zlo uništilo svaki trag života. Lutali smo tim mrtvim oronulim zgradama sve dok u jednom trenu naš dah nije probudio usnule strahove. Zvuk slomljenog stakla je odjeknuo šumom poput zvona sa crkvenog tornja. 

Sljedeći dan sam pitao majku o tim ruševinama i ona mi je rekla da je to nekad bila bolnica Brestovac. Prekopao sam po knjigama iz kućne biblioteke i u jednoj sam našao priču o liječniku Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram, nekad najljepšoj zagrebačkoj glumici.
Pisalo je kako je ona bila jako lijepa, a on ne baš naočit, pa unatoč tome što su se često viđali nikako nije mogao dokučiti da li ima kakve šanse da joj postane nešto više od prijatelja. Kada je odlazio u Austriju na studij, na željezničkoj stanici je konačno skupio hrabrost i priznao joj što osjeća za nju, a ona mu je tada obećala da će ga čekati.
Ipak, sa vremenom njena pisma su prestala stizati. Čuo je od ljudi koji su dolazili iz Zagreba da se viđa sa drugima, ali on u to nije želio vjerovati, sve dok nije saznao da se udala i rodila dijete drugome. Unatoč tome što ga je iznevjerila, te unatoč javnim ogovaranjima i podsmjehu okoline, on je i dalje nije mogao prestati voljeti, a nakon što ju je muž ostavio i zbog neke pronevjere zauvijek pobjegao iz Zagreba, preuzeo je brigu za nju i njenog sina.
Napokon su počeli zajedno živjeti i kad je izgledalo da ova priča ipak ima za njega sretan kraj, ona je oboljela od tuberkuloze.
Dežman je iskoristio sav svoj ugled, te kako bi joj pomogao je pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti u šumi na obroncima Medvednice i tako je sagrađen sanatorij Brestovac koji je postao prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme.
Unatoč svoj brizi koju je tamo dobila, ona mu je ipak u Brestovcu izdahnula na rukama. Priča kaže da ju je osobno položio u lijes i nakon toga otišao iz Zagreba.
Nisam mogao vjerovati kad sam na fotografijama vidio kako je Brestovac nekad izgledao, ali još me više šokiralo kada sam kasnije saznao što se na tom mjestu dogodilo 1945.godine. To tada nije bilo zabilježeno niti u jednoj knjizi. 

Mala kolona se kretala uskom planinskom stazom prema žičari. „Don't you want me baby...“ - čuo sam glas od Olje. Gledao sam ih sa uzvisine zavaljen u lišće na padini koja je bila toliko strma da sam u tom ležećem položaju ustvari stajao naslonjen na tlo. Sunce je već polako zaronilo u visoke krošnje drveća. Čekao sam da zamaknu iza brežuljka, a onda sam se odgurnuo od tla i potrčao niz padinu.
Trčao sam kao da lovim vjetar između drveća. Lišće razasuto po blatu, bakreni tobogan. Kada bi osjetio da gubim kontrolu nad pokretima uhvatio bi se za neko stablo i zaustavio, a onda bi se nakon par trenutaka pustio i nastavio dalje. Brzina mi je odvajala stopala od tla, dok sam preskakivao preko stijena čiji su vrhovi virili oko korijenja. Kao da letim.
Na šumskom putu koji vodi do Brestovca, začuo sam šapat iz krošnja drveća, zvuk postanka lišen svakog utjecaja čovjeka. Došao sam do kapije, ali jednostavno nisam mogao dalje. Kao da sam osjetio svu bol urezanu u koru drveća koje je prikovano za zemlju moralo gledati svu patnju koja se događala na tom mjestu, sagrađenom na temeljima beskrajne ljubavi, od kojega su neka lica bez imena napravila stratiše.
Izmaglica je poput vela prešla preko lišća usnulog na vlažnoj zemlji i sumrak je šutke šarene jesenje boje prekrio nijansom sive. 

Zatvorio sam oči i otvorio ih u prostranoj poluosvijetljenoj prostoriji. Čovjek u svečanom odijelu nijemo je stajao pokraj kreveta u kojem je ležala žena u bijeloj spavaćici. Nježno ju je podigao, kao da se boji da ne otprhne ljepotu sa njenog lica i pažljivo spustio u veliki drveni kovčeg. Vrijeme je kapalo i kapalo po bijelim zavjesama. Detonacije u daljini su prizvale demone. Kamioni su svakodnevno dovozili razbijene olovne vojnike. Doktori krvavih rukava, časne sestre i jauci. A onda je došla neka druga vojska. Izvela je olovne vojnike iz zgrada i sve ih satrla. 

Zatvorio sam oči i ponovo ih otvorio na tramvajskoj stanici. 

Šuma mi je dala oprost kao blagoslov, ali sam još dugo vremena bio uvjeren da ona čista, iskrena ljubav više ne postoji. Da je sahranjena u ruševinama Brestovca. Petnaest godina sam živio kao vlak bez stanica, a onda sam je jedne novogodišnje noći pronašao na Brankinim usnama.

Možda je toga dana niknulo jedno sjeme hrasta kod Brestovca, na obroncima podno Sljemena.

PHOTO BY GORAN POLAK (2013)

PAS SA DVA...

NA ŽALOST NE ZNAM TKO JE AUTOR STRIPA

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

Nadam se da će sa ovom mojom kratkom pričom, da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama - Milana Mladenovića. 

 - MILAN MIKICA STEFANOVIĆ -

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

PERIOD OD UPOZNAVANJA DO PRVIH OBRISA BENDA 

Otvorena šaka i širom otvoreno srce za upoznavanje i druženje, bila je jedna od osnovnih karakteristika tadašnje naše ex YU mlade generacije. Nakon prvog susreta Milan Mladenović i ja smo počeli da se viđamo par puta nedeljno, prvenstveno u njegovoj sobici na 2.om spratu u Ustaničkoj 178, a onda i kod mene jer je bio red da majka Miri predstavim svog novog druga pristiglog iz Sarajeva (Sarajevo-Beograd, to su za nas tada bile velike razdaljine). 

On mi je pokazao i prve akorde na gitari, nakon čega sam odlazio kući i vežbao satima trpeći bol na vrhovima prstiju leve ruke. Bio mi je veliki problem uskladiti rad leve i desne ruke tj. promenu akorda levom sa ritmičkom podlogom desne ruke. Kad sam ušao malo u štos, sjurio bih se do njega, pokazivao bih mu šta sam novo naučio, a onda bi prosviravali sve stvari koje nam je naš tadašnji nivo poznavanja instrumenta, tj. gitare, dozvoljavao. Svirali smo svaki put kad smo nalazili vremena, a mi smo to tako nameštali da je vremena skoro uvek bilo na pretek (samo kad bi Spasa i Danica pustili Milana). Jedino me je, svaki put kad sam ulazio u njegov stan, bez obzira na osmehe i prijatne reći upućene od strane Milanovih roditelja, sačekivao neki hladni talas. Neka tiha neprijatnost, na koju nisam nailazio odlazeći kod ostalih drugova, tako da sam jedva čekao da se nas dvojica zabijemo u njegov sobičak, koji je bio odmah desno od ulaznih vrata, te počnemo iznova da vrludamo po našem svetu muzike zaboravljajući na svakodnevne obaveze i moranja raznih vrsta. Tu je jednostavno bio naš svet. 

Često smo zajedno odlazili i na slušanje ploča u stan moga tadašnjeg dobrog drugara Dragana Šoća–Belgijanca, bubnjara iz početne postave benda “Igra staklenih perli”, koji je stanovao u ulici ispod Milanove. To se tada dosta praktikovalo, jer tih godina nisu svi imali gramofon. Kod njega smo satima preslušavali određene ploče do tančina, pratili šta ko svira, kako svira, oduševljavali se prelazima na bubnjevima, solima na gitari, harmonijama i tekstovima ... piiiiiiiiiii!!! čitave studije. Sa Belgijancem sam otkrio i svoj afinitet prema bubnjevima, što se kasnije na nekim, doduše vrlo retkim tezgama sa Limunjacima, pokazalo vrlo korisnim u slučajevima kada je Dule izostajao (Dušan Dejanović bubnjar prve postave grupe “Limunovo Drvo”). Belgija, kako sam ga zvao, mi je jednog dana pozajmio na neko vreme par bubnjarskih palica, te sam se u uobičajenim seansama sa Milanom (kad njegovi nisu bili u stanu) zdušno oprobavao kao bubnjar, udarajući besomučno po dve stolice, koje mi je Milan izdvojio teškom mukom apelujući na njihov integritet. 

Moram da budem iskren, da mi je malo smetala ta Milanova povijenost u odnosu na strogoću njegovog oca, ali to je bilo razumljivo budući da je Spasa bio oficir tadašnje JNA, te su se nepisana pravila kuće morala bezuslovno poštovati. Miša (kako su ga zvali njegovi) se ponekad pojavljivao pored terenčeta gde smo skoro svakodnevno nas nekolicina igrali basket, zagriženi u nastojanjima da ne budemo poraženi. Sedao bi na travnati deo sa leve strane koša i pasivno pratio surovo ozbiljne partije basketa, ne trudeći se mnogo da upozna učesnike. Kao da je bio u nekom svom svemiru. A onda bi se posle izvesnog vremena Spasa pojavljivao na terasi i udarcem par puta dlanovima o dlan davao Milanu do znanja da je završen njegov period opuštanja, nakon čega je on kao lansirna raketa polazio nevoljno, skoro trčeći, put njihovog ulaza, što je u meni izazivalo osećaj gneva i sažaljenja u isto vreme. Nekako nisam nikako mogao da se pomirim sa sistemom te inkorporirane Spasine discipline. Ipak moram priznati da sam bio prisutan i trenucima u kojima je Spasa pokazivao svoju dobroćudnu stranu, opušteni deo sebe, a to je najčešće bilo za stolom (često sam ručao kod njih kad su se preselili u Novi Beograd) i nakon toga, kada je sedao na trosed ispred televizora na kome su se vrtela ona 2-3 kanala i očekivao od tetka Danice da mu skuva tursku kafu. 

U tom nekom početnom, ljudskom i muzičkom upoznavanju, Milan mi je svirao neke od svojih tadašnjih autorskih kompozicija, koje su za ono vreme tekstualno bile za mene otkrovenje i ostavile neizbrisiv trag u mojim kasnijim razmišljanjima pri pisanju tekstova i muzike. Sećam se prve: 

GUBITAK 

Nešto staro osećam da gubim, neke davne osmehe bez smisla 

Moć da večno tragam za novim i da nosim žaoku pod miškom 

Moj je život skrenuo u vode mirnih reka i kratke trave 

Uvek znam šta me napred čeka i zato više nisam budan kao pre 

Ako tražiš u meni odsjaj vatre što je prestala da gori 

Nećeš naći niti iskru što se protiv snova bori 

Ako tražiš u meni ono vreme koje prođe, ali me ne maknu 

Nećeš naći niti časak da ti malo olakša breme 

Deo mene je zakopan pod zemljom, koju sada osećam pod nogom 

Ostao sam usred ovog grada kao mrtvo drvo kraj puta

Ne znam da li postoji neko ko zna melodiju i akorde pesme "Gubitak". Čak mislim da se ni Gagi ne seća bilo koje od njegovih ostalih ranijih pesama. Meni su ostale upečatljive i zaorale su duboku brazdu u mom intimnom emotivnom svetu. Vidim da njegovi neobjavljeni tekstovi kruže po raznoraznim člancima na internetu (neki i nepotpuni kao ovaj koji sledi), a vidim i razno-razna prepričavanja i prepisivanja (vrlo štura) o tome kako je “Limunovo Drvo” nastalo, pa će nadam se s'ovom mojom kratkom pričom (pričom drugog Milana), da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama, Milana Mladenovića. Kad smo već kod tih nekih pesama, koje da tako kažem nisu videle svetlost pozornice, ima još jedna njegova pesma koju bih pomenuo (s’tim što se ne sećam melodije celog refrena i svih akorda): 

PESMA O PROLAZNOSTI 

Hteo bih da vratim dane kad sam bio čovek sasvim svoj 

Hteo bih da vratim sate dugih misli kojim ne znam broj 

Sve se tako brzo kreće , čovek stari dok je mlad  

I ti retki časi sreće 

Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 

Neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa 

Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam 

Živeo za taj trenutak, kada prođe ni sam ne znam. 

Uf! Ovo baš drma: “Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš, neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa" !!!. Pa: “Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam”!!! Pre otprilike 6-7 godina dok sam živeo u Italiji, bistrio sam neki rokovnik iz 70-ih gde sam beležio raznorazne pesme kao: Imagine, Something (Beatles), Motion pictures (Neil Young), Spusti glavu na moj jastuk (YU grupa), From the beginning (EL&P), pa tekstove od neke grupe Andwella i druge, a između njih sam našao i tekst te pesme. Uzeo sam refren i deo druge strofe, dodao dve strofe, popunio neke rupe u tekstu i tako je nastala pesma “VREME LETI”. 

VREME LETI 

Jurio sam putevima kao vetar obroncima i želeo da pobegnem ni sam ne znam što 

Igrao se godinama kao vreme časovima, koji vratiti se neće, to znam sigurno 

Non sono solo…ma adesso so...che il tempo vola 

Želeo sam sve na dlanu, hteo sve u jednom danu da dotaknem, da progutam, da osetim bol 

Zadah sreće na mom pragu davao mi je tada snagu da izbegnem ruševine u životu mom 

Ja nisam sam, al' sada znam da vreme leti 

Sve se tako brzo kreće, čovek stari dok je mlad 

I ti retki časi sreće bude noću ovaj grad 

Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 

Neko stigne da ga kroti, a ja mu samo gledam leđa 

Voleo sam nekad stvari koje sada i ne gledam, živeo za taj trenutak koji je prošao 

Stavio sam u džep vreme i mislio da se predam, ali ispod hladnih kiša nisam zastao 

Znam nisam sam, al' sada znam, da vreme leti 

Dok smo još u odeljku Milanovih neizdatih pesama pomenuo bih i ovu koju je napisao 1975. godine, vrlo brzo nakon preseljenja sa naselja Konjarnik u blok 23 u Novom Beogradu (kod Sava centra samo sa suprotne strane auto-puta). Iskreno, ne sećam se naziva. Mislm da je „GRAD“. Beeeeh! Nisam siguran. 

Ako kreneš da tražiš, a ne znaš ni koren, ni fabrički broj 

To su stvari u nama, to je naš pogrešno srezani kroj 

Toplane u magli, težak vazduh i dim oko nas 

To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Idilične slike sa sela ne poznajem kao svoj rod 

U moje je pesme davno ušao pesak i smog 

Ne mogu da shvatim ljude što vređaju ovaj grad 

To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Pogled sa Milanovog prozora na 15-om spratu, od kuda se vide
dimnjaci obližnje toplane na Savi koje spominje u pesmi

Posle slušanja Milanovih autorskih radova nekako sam se okuražio, te sa akordima koje sam poznavao napravio sam melodiju i pratnju na gitari na Šantićevu pesmu: “NE VERUJ”, što je kasnije ušlo u početni repertoar benda LIMUNOVO DRVO i spontano me uguralo u vode kreiranja autorskih kompozicija.

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ

STRAŽARNI LOPOV 2013

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU III

KONAČNA FORMACIJA GRUPE I PRVI NASTUP

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU - PRVI DIO 

PSIHOMODO POP - ĐURO 1988

PSIHOMODO POP 
O.K. ĐURO ĐAKOVIĆ
ZAGREB 27-06-1988
1. Telegram Sam (fade in)
2. Rano jutro
3. Polako, polako
4. Frida
5. Leteći odred
6. Nebo
7. Hej, djevojko
8. Nema nje (zauvijek) (cut)
9. Kad sam imao 16
10. Ja volim samo sebe
11. Ramona
12. Sve je propalo
13. No Fun
14. Ja sam
15. Ja volim samo sebe (ponovo)

DAVOR GOBAC vokal
SAŠA NOVAK RADULOVIĆ - SALE gitara / prateći vokal
SMILJAN PARADIŠ - ŠPARKA bas gitara / prateći vokal
VLATKO ČAVAR - BRADA gitara / prateći vokal
TIGRAN KALEBOTA - TIGI bubnjevi

SLUŽBENA STRANICA PSIHOMODO POPA:

DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI  

KONCERT U KULUŠIĆU 1984 - AUDIO

DEMO 1985 - AUDIO

KONCERT U LAPU 1986 - AUDIO

GODINA ZMAJA 1988 - VIDEO

HVALA KREŠIMIRU KOLARU 

ZAGREBAČKI PUNKERI II

ZAGREBAČKI PUNKERI II

SVE FOTOGRAFIJE SU SNIMLJENE U OSAMDESETIMA

FLEKI, MIŠO (BLITZKREIG), FIX (SKÖL, BLITZKRIEG, LOŠI DEČKI), ARSEN (EXCESS, BLITZKREIG), JURA (THE MONSTERS), TOMI (EKSODUS, PHANTASMAGORIA), DEE DEE (VENDA, PSIHO LAB), BINO (BOŽESAČUVAJ), ROBI (STUDENI STUDENI, SKOL), BORO (BOŽESAČUVAJ), TOTH (EKSODUS, REKTALNI FRONT), KREŠO (NOVINAR), JASMINA (SLIKARICA), XENIA, GOBAC (PSIHOMODO POP), ŠPARKA (PSIHOMODO POP), ROBI (PSIHOMODO POP, PODGORSKI), LUTZ (PSIHOMODO POP, TROBECOVE KRUŠNE PEČI), CVIK (THE MONSTERS, STUDENI STUDENI), KOSTA (BLITZKRIEG, THE MONSTERS, STUDENI STUDENI, PROTEKTORI, NOVEMBAR), BOŽO (FOTOGRAF), DUGI (THE MONSTERS), SLAJBA (SMOG, BLITZKRIEG, MAJKE), IVA (SKÖL), KSENIJA, ALEKSANDRA, LJAMA (DESIGNER U BIJELOM SVIJETU), DAVORKA (KASANDRA), ANTONIJA, TOT (THE MONSTERS, SKÖL, STUDENI STUDENI), IRMA, PRADERGAN (SKÖL), KIZO, DINO (GENERALI, STUDENI STUDENI), BELI, SINIŠA (EKSODUS, PSIHO LAB), BILLY, TUTA (EXCESS), IGOR (EXCESS), VESO (EXCESS), MARIN (KIPAR), DOLGCAJT (BLITZKRIEG, MACHINE GUN), POLAK (VENDA, PSIHO LAB, ENDYMION, YOLA YOLA)

HVALA BINI, BORI, KOSTI, ARSENU I TOMIJU

ZAGREBAČKI PUNKERI III

KRENI OD PRVOG DIJELA