ŠARLO AKROBATA - LIVE 1981

ŠARLO AKROBATA 
LJUBLJANA 1981

1. Fenomen
2. Rano izjutra
3. Ljubavna priča
4. Niko kao ja
5. O, O, O ...
6. Ona se budi
7. Pečati
8. Mozak
9. Problem
10. Bes


Milan Mladenović - gitara, vokal
Dušan Kojić Koja - bas, vokal
Ivica Vdović VD - bubnjevi, vokal

WEBOM KRUŽI INFO DA JE OVA TRAKA SNIMLJENA NA KONCERTU U ZAGREBAČKOM SKUCU, ALI KOJA 
MI JE NAPISAO DA TO NIJE TOČNO I DA JE OVA TRAKA SNIMLJENA NA KONCERTU U LJUBLJANI


INTERVJU / FOTOGRAFIJE / VIDEO 

A NIJE TO JOŠ GOTOVO

A NIJE TO JOŠ GOTOVO!!!

OLD SCHOOL PUNK BAND

PREDGRUPA: MJUZIKL

IZLOŽBA JASMINE KRAJAČIĆ 

"PUTNICI"

MARGARETE VIDMAR  I ESOXA LUCIUSA IDA

DJ STANKO KELEIDOSCOPE

JASMINA KRAJAČIĆ ART

SATAN PANONSKI

SUSRET SA SATANOM

„Ako si umjetnik i izdao si sebi zadatak uraditi kod publike moralno pustošenje, ako u sebe si siguran, tad ćeš uspjeti.“

Satan Panonski

06.lipnja 1989. godine našao sam se u „Đuri“ na koncertu zagrebačke punk grupe Skol i Satana Panonskog, kultnog slavonskog punkera, koji je bio poznat po svom scenskom nastupu i psihopatskim stihovima. Organizator koncerta je bio Zdenko Franjić, a bila je to jedna od promocija kultne ploče „Bombardiranje New Yorka“, koja je izašla te godine u izdanju Zdenkove etikete „Slušaj najglasnije“, a na kojoj su bili zastupljeni: Majke, Satan Panonski, Messerschmitt, Machine Gun, Kaotične duše i Skol. Unatoč tome što sam kao Zdenkov prijatelj bio na skoro svim koncertima koje je u to vrijeme radio, pravi razlog mog dolaska je bio što sam Robiju iz grupe Skol, posudio svoju bas gitaru za nastup.

Satan Panonski je prvi nastupio. Budući da je bubnjar koji je trebao svirati (Korozija) negdje nestao i nije se pojavljivao unatoč Satanovim pozivima, prvi dio koncerta bubnjeve je neplanirano odsvirao Krljo, moj dobar prijatelj i jedan od tadašnjih najboljih zagrebačkih rock bubnjara. Bio je to tipičan Satanov nastup prepun samodestrukcije, monologa i skokova nakon kojih bi se Satan umjesto na ruke dočekivao na glavu, mada je ipak bio manje surov od nekih nastupa koje sam ranije gledao.

Poslije koncerta sam uzeo pivo na šanku i uvalio se u veliki separe, koji je bio na mjestu gdje je kasnije postavljen središnji šank. Separe se ubrzo popunio tako da su sva mjesta bila zauzeta osim jednog, a na to mjesto je sjeo Satan Panonski. Da li zato što su ostali osjećali nelagodu, strah (ipak je on radi ubojstva bio stanovnik ludnice) ili možda zbog nečeg trećeg, nakon par minuta svi su se razišli tako da smo u separeu ostali samo on i ja. Neko vrijeme Satan me gledao u oči, a onda me odjednom upitao kako mi se činio njegov nastup i tako smo započeli razgovor. Pričali smo o njegovoj poeziji, muzici i koncertima. Rekao je da mu je već dopizdilo što ako se ne iskasapi na koncertu ljudi nisu zadovoljni. Iznenadio sam se kako se iza svog toga ludila kojim se svjesno okruživao nalazila jedna, ako ne normalna osoba, onda barem onakva kakvi smo svi mi bili u to vrijeme. Da nije u tuči ubio čovjeka koji mu je napao brata i nakon toga na sudu odglumio ludilo, da bi ga umjesto zatvora poslali na liječenje, najvjerojatnije bi mu život krenuo drugim tokom. Ovako je u ludnici imao previše vremena za razmišljanje i pisanje, te je svu tu prazninu ispunio stvaranjem legende o sebi i mora se priznati u tome je stvarno uspio. Meni su se njegove pjesme iskreno sviđale i stvarno smatram da su njegovi bizarni i morbidni tekstovi u okviru muzike koju je stvarao genijalni. Njegova poezija za mene je uvijek bila puno šokantnija od njegovih nastupa. Nije Satan izmislio rezanje na pozornici. Iggy Pop se rezao i bacao po pozornici još početkom sedamdesetih (na jednom koncertu je otišao i dalje, te se doslovno ispikao nožem). Lux Interior, Sid Vicious i mnogi drugi su krvarili po daskama pozornica puno prije Satana, ali ono po čemu se Satan razlikovao od njih je bilo to što se on poslije koncerata vraćao u četiri zida svoje bolničke sobe u Popovači, a tamo je i dalje morao biti lud.

Na kraju smo prekinuli razgovor, jer sam išao malo pogledati grupu Skol, koja je u međuvremenu počela svirati. Prije nego sam otišao dao sam mu svoju adresu, jer je rekao da će mi ako to želim poslati neke svoje rukopise.

Nekih tjedan dana nakon koncerta u Đuri našao sam u poštanskom sandučiću debelo pismo poslano iz Popovače. U kuverti je bilo nekih desetak stranica teksta (napisano pisaćom mašinom), od kojih samo prva stranica nije bila kopija, a na toj stranici (koja je počinjala sa „Dragi Gorane“), između ostalog mi je napisao da je osjetio u meni iskrenost koju ima mali broj ljudi koje poznaje i da ako imam vremena svratim u neku galeriju gdje će on čitati poeziju. Na ostalim stranicama su bile njegove priče, razmišljanja i pjesme (sjećam se da je na jednoj stranici pisao kako je Bare gledao kako mu umiru prijatelji nakon što su sa autom završili u rijeci). U biti te kopirane stranice su bili rukopisi koje je slao svojim prijateljima i fanovima. Prvo sam mislio otići u tu galeriju, ali kada sam o tome pričao sa Špancima, upozorili su me da Satan ima biseksualne sklonosti, pa sam na kraju ipak odustao.

Satan Panonski je poginuo kao Hrvatski vojnik 1992. godine u Vinkovcima. Navodno se poskliznuo i sam se upucao u glavu. Ja sam u to vrijeme radio kao snimatelj nosača zvuka za diskografske kuće, tako da sam igrom slučaja snimao njegovo posthumno izdanje, kasetu „Kako je panker branio Hrvatsku“ (Slušaj najglasnije, 1992). Kada je Satanov glas ispunio prostoriju u kojoj sam snimao, osjetio sam neku prazninu. Nisam bio blizak sa njim, da bi me njegova smrt trebala posebno pogoditi, jednostavno sam bio tužan što je život ponekad toliko sjeban. Kod kuće sam pokušao pronaći njegovo pismo, ali ono je nestalo i do dan danas ne znam gdje je završilo.

MAJKE - LIVE 1989

U subotu 25.02.1989. godine, sletjevši sa autom u rijeku poginuo je Marin Pokrovac, gitarista iz prve postave Majki. U nesreći su osim njega poginuli Pavo Pap i Goran Matošević-Bratanac. Po Kečerovim (Satan Panonski) riječima iz pisma koje mi je tada napisao, Bare se nalazio u autu iza njihovog i bez mogućnosti da im pomogne mogao je samo gledati kako mu prijatelji nestaju u mutnom Bosutu. Sedamnaest dana kasnije Majke su održale već ranije dogovoreni koncert u beogradskom klubu FLU, koji je Bare najavio kao najvjerojatnije njihov zadnji nastup. Umjesto minute šutnje, koju je predložio netko iz publike, Majke su te večeri odsvirali jedan od svojih najžešćih koncerata. 

MAJKE - KLUB FLU, BEOGRAD 14-03-1989

1. Baretova posveta poginulim prijateljima
2. Putujem
3. Moram pobijediti
4. Ne mogu se kontrolirati
5. Ona je kao heroin
6. Sam
7. Volim te
8. Iz sve snage
9. Zauvijek
10. Bare priča: Sve je u redu
11. Krvarim od dosade (rana verzija)
12. Zbunjen i ošamućen
13. Bare priča: Faking faker
14. Novi dani
15. Baretova odjava

Goran Bare - vokal 
Ivica Duspara - gitara 
Nedjeljko Ivković-Kilmister - bas 
Željko Mikulić-Korozija - bubnjevi

MAJKE - DEMO 1986 (audio) 

MAJKE - ZAGREB 1988 (audio) 

MAJKE - SUBOTICA 1990 (audio) 

MAJKE - ZAGREB 1995 (video) 

MAJKE - VARAŽDIN 1995 (video) 

MAJKE - VARAŽDIN 1998 (video) 

CD REIZDANJE PRVE KAZETE GRUPE MAJKE SE ZA MALE PARE MOŽE NARUČITI

DIREKTNO OD IZDAVAČA ZDENKA FRANJIĆA  SLUŠAJ NAJGLASNIJE

NEZABORAVAN SAN O... (1989)

NEZABORAVAN SAN O...

Glazba i lirika skupine Nezaboravan san o… temeljena je na molovima u zvuku i stihovima nadahnutima sjetom u pokušajima skladanja melankoličnog mozaika. NSO doživljavao sam kao Novi senzibilitet u alter rock kulturi. 

U to je doba 1988.-1990. godine gitaristički lobi u novinarstvu, (kao i danas uostalom), bio limitiran u shvaćanju glazbe koja bi bila temeljena na synthesizeru i ritam mašini. Iz istovjetnih je razloga bilo teško pronaći producenta u Zagrebu, a nastupi za takvu glazbu bili su ograničeni. 

Jedina okvirna mogućnost koje se sjećam za razmatranje objave snimki, bila je na usmenoj razini od tadašnje predstavnice Založbe FV Monike Skaberne, kada smo neobavezno razgovarali nakon koncerta u Kulušiću. Međutim, tada je FV imala neko ograničenje izdavanja samo na 500 primjeraka što se nama činilo premalom nakladom. (Založba FV objavila je kompilaciju bendova na kazeti pod naslovom 041). 

Kasnije smo uspjeli dostaviti kazetu Borghesiji koja se složila s prijedlogom da im budemo predgrupa u Zagrebu na proljeće 1990. godine, a potom i u Sarajevu. Sve je bilo dogovoreno s Goranom Lisicom Foxom i Aldom iz Borghesije. Međutim, tadašnji zagrebački organizator koncerata, a današnji domaći glazbeni novinar, nije nam uopće javio da dođemo na tonsku probu to popodne u Zagrebu. Taj je propust nadoknadio dogovaranjem nastupa kao predgrupa Clock DVA, ali nerealizirana opcija s Borghesijom bila bi definitivno bolja zbog eventualne mogućnosti daljnje suradnje u savjetima i produkciji. Naime, samo je u Sloveniji postojala potpora takvoj vrsti glazbe. 

U slučaju oko YURM-a, unatoč glasovima dvojice od, koliko je poznato, tri člana žirija na YURM-u potkraj 1980-ih godina nismo pripušteni nastupiti, jer je, kako je preneseno, jedan od članova žirija kao predstavnik Socijalističke omladine naveo da su iz Centralnog komiteta poručili da „u ovo vrijeme krize“, a posebice nakon „afere Crna ruža“, ne žele nastup „mračnih bendova“. Bio je to presmiješan alibi, jer je, primjerice, izabran bend Grč da nastupi s pilama i svinjskom glavom, ali tom članu žirija nije se sviđalo pjevanje u NSO, pa je odaslana priča o odluci u Centralnom Komitetu Saveza komunista koji je tada bio amen. 

Nama je dodatni zazor izazvala ocjena o darkerstvu jer nismo ništa posebno držali do Sisters of Mercy ili Bauhaus, a niti općenito oko te goth šminke. Zato kažem, za razliku od punk i gitarističkog novog vala početkom 1980-ih godina, ovdje među novinarima ili diskografskim kućama nisu bili pripušteni pokušaji odgovora na Joy Division ili Cocteau Twins, primjerice. Jedan od današnjih mainstream glazbenih rock novinara nakon jednog nastupa benda Nezaboravan san o… rekao je: „Dosta mi je filozofskih bendova“. 

Bez glazbenog menadžera i producenta, u bendu nužno počinju međusobna predbacivanja tako da se nakon trogodišnjeg rada bend NSO razišao svojim odvojenim putovima.

DAVOR KRISTIĆ 

STRAŽARNI LOPOV 2013

KULUŠIĆ - ZAGREB - 15/06/1989

PROMOCIJA KAZETE 041 

1. Uvod 

2. Noć bez jutra 

3. Slomljena znamenja 

4. Hladni simboli 

5. Pod raspelom 

6. Suvišni ljudi 

7. Nemamo

STUDIJSKE SNIMKE - 1989 

1. Hladni simboli 

2. Lament blijedih zora 

3. Grad obojan ledom 

4. Put vodama samoće 

5. Suvišni ljudi 

6. Nemamo 

1 - 041 COMPILATION - ŠKUC 1989

2/6 - DEMO - PROSINAC 1989

DAVOR KRISTIĆ - VOKAL
IVICA DRUŽAK - KLAVIJATURE
DARKO MATOŠEVIĆ - GITARA
ZORAN STOŠIĆ - BAS

LIRIKA: DAVOR KRISTIĆ

NOĆ BEZ JUTRA 

Nemirne osame prodiru, tiho sklopi oči 

Nemirne osame razdiru, lagano utoni. 

Noć te doziva, neka te zaboli svaka riječ, 

Noć te doziva, neka te zaboli svaka tvoja riječ. 

Nikada neću znati za strah, izgubljen u noći bez jutra, 

Nikada neću znati za strah, izgubljen u dvorcu tvog Očaja. 

SLOMLJENA ZNAMENJA 

Po mome licu rasuta znamenja, 

Ponosne boli tako smo blizu još nije vrijeme. 

Po mome licu rasute molitve, 

Postoje stvari koje želim, koje želim, da zaboravim. 

Mi, mi tihe sreće krajnje nutarnje 

Mi, mi tihe sreće krajnje nutarnje 

Na dnu tame, na dnu srca 

Tako smo blizu još nije vrijeme, 

Na dnu tame, na dnu srca 

Danas sam čuo i sad se spominjem. 

HLADNI SIMBOLI

Nestajem niz hladne ulice 

Nestajem i slušam odjeke 

Kuda god da krenem sjene prate me 

Gdje god da stignem motre na kretnje 

Hladni simboli svuda oko mene prolaze 

Zatvori za mnom vrata ako nestanem 

Zatvori za mnom vrata da ne gledam kraj 

Nestajem niz hladne ulice 

Nestajem i slušam odjeke 

Stjegovi kajanja drobe osjete, 

Tijela puna Boli kroz stvarnost tumaraju. 

Zatvori za mnom vrata ako nestanem 

Suze mi smetaju da ne vidim kraj 

Tu me ne traži, 

Znam da si htio, znam da si htio. 

Samo gledaj kraj, 

Samo traži trag praznih lica. 

POD RASPELOM 

Iznad neba mrtvog grada gavran leti 

I okuplja svoje jato 

Pod raspelom novi Heroj pokazuje put 

Gledao sam sjene kako urlaju prema nebu 

Ne sjećam se više ničega. 

Ne sjećam se više ničega.

Prvi je stih posuđen iz filma Ko to tamo peva, kao osjećaj najave sukoba. 
Pjesma je pisana u vrijeme mitinga antibirokratske evolucije 1988-89. 
Sjećam se da su dečki tražili izostavljanje stihova koji su imali 
„Tenkovi prelaze groblja“, navodeći da je to ipak pretjerano, a kad tamo... 
DAVOR KRISTIĆ (STRAŽARNI LOPOV 2013)

SUVIŠNI LJUDI 

Svaki put prizivaju 

Svaki put kad izblijede 

Vidim noći okovane strahom. 

Nemirno vrijeme raznosi tragove koji nikuda ne vode, 

I kao suvišni ljudi prolaze 

Kao suvišni ljudi prolaze 

Ispod dna. 

Svaki put kada slijedim tragove po rubovima 

Vidim ljude koji nose bolest kao lijek. 

I kao suvišni ljudi prolaze 

Kao suvišni ljudi prolaze 

Ispod dna. 

NEMAMO 

Da li vidiš ljudska lica 

Nema suza 

Možda kasnije. 

Da li čuješ zvona duša? 

Mi samo sanjamo ono što nemamo. 

Obolijevamo od samih sebe, 

Pratimo sjenu našeg Bola, 

Daleko od samih sebe. 

Čuješ li zvona praznih duša 

Daleko od nas. 

Pratimo sjenu našeg Bola, 

Daleko od nas. 

Mi samo sanjamo ono što nemamo.

Prvi stihovi o ljudskim licima iz pjesme Nemamo preuzeti iz jednog monologa u filmu Nebo nad Berlinom
DAVOR KRISTIĆ (STRAŽARNI LOPOV 2013). 

GRAD OBOJEN LEDOM 

Grad obojen ledom 

Grad su sjene na tvom oku 

Grad obojen ledom 

Kao da se suze čuju daleko. 

Grad obojen ledom 

Oči su ti izborane 

U noći boje leda 

Kao da se suze čuju daleko. 

Slijedimo razlomljene ceste, 

Ako padneš ostat ćeš sama, 

Slijedimo razlomljene ceste, 

Ako padneš ostat ćeš uvijek sama… 

…ostat ćeš sama… 

PUT VODAMA SAMOĆE 

Zaboravljam, 

Uvijek 

Zaboravljam 

Gdje je skriven put vodama samoće. 

Ako dođeš s tišinom, 

Kada dođeš s tišinom, 

Ne gledaj me svojim očima od stakla, 

Uvijek načine odraz kada slabim. 

Našao sam previše nesretnih tamo pokraj jezera s udavljenim nadama, 

Nisam te našao i nisam ti imao ništa za reći. 

Došavši 

Isuviše kasno. 

LAMENT BLIJEDIH  ZORA

Pogledaj blijede zore 

Pogledaj njihove stope 

Ukorači 

Dosta si plakao sam. 

Potraži sad krasna jutra 

Otkrij te nesmrtne staze 

Ukorači 

Dosta si plakao sam. 

Moja će sjena lutati po holu moja će sjena tjerati tjeskobu 

Sjećanja joj donose kraj 

Kako je lako biti sam 

Kako je ovdje lako biti sam 

Očajan zbog tuđe vjernosti. 

I zato pogledaj blijede zore 

Pogledaj njihove stope 

Ukorači 

Dosta si plakao sam.

HVALA DAVORU KRISTIĆU I IVICI DRUŽAKU NA USTUPLJENIM METERIJALIMA

 

NEZABORAVAN SAN O... (1989/1992) 

041 COMPILATION 

DARKO RUNDEK

DARKO RUNDEK & CARGO OKESTAR

RADIO 202 - SARAJEVO 2004 

1. Kao da je bilo nekad (EKV cover) 
2. Tigidigi rege 
3. Makedo 
4. Senor 
5. Ista slika 
6. Podne 
7. Grane smo na vjetru
8. Apokalipso 

Darko Rundek - gitara, glas 
Isabel - violina 
Manu Ferraz - trombon 
Igor Pavlica - truba 
Đani Pervan - bubnjevi, udaraljke 
Bruno Arnal - bas, kontrabas 
Dušan Vranić - klavir, harmonika, citra, glas 
Vedran Peternel - zvučni efekti, obrada, mala udaraljke

ELECTRIC ŽARE

ELECTRIC ŽARE 
VIDEO 2012/2013

1. Polovni vojnik
2. U ovom društvu
3. Volim te (ft. Remi) (plakati)
4. Političar
5. Mama (Garaža HTV live 2013)
6. Lenta (Garaža HTV live 2013)
7. Razgovor bez riječi (Garaža HTV live 2013)
8. 4 kaputa (Garaža HTV live 2013)
9. Strah (Garaža HTV live 2013)

ELECTRIC ŽARE
HRVATSKI RADIO 16-02-2013 

1. Krenuo sam gore
2. Čudoviste
3. Razgovor bez riječi
4. Crna limuzina
5. Ne to nisi ti
6. Politicar

BONUS:
7. Mama

Žarko Jovanovski - vokal

Nevio Smajić - gitara

Igor Premor - bas

Miro Gik - Bubanj

ELEKTRIČNI ŽARE

Intervju sa Žarkom Jovanovskim, pjevačem , tekstopiscem i liderom garage punk rock grupe "Electric Žare"

GORAN POLAK: Kako si mi jednom prilikom ispričao, tvoj glazbeni put je započeo početkom osamdesetih sa  jednim malim neobičnim koncertom u SC-u. Možeš li se molim te za Stražarnog Lopova prisjetiti toga čudnog nastupa?

ŽARKO JOVANOVSKI: Zapravo, ja ne znam nekog iz osamdesetih da je bio mlad i da nije imao bend ili da nije nešto svirao. To je bio "mus" tog vremena, kao iz pjesme grupe Film "Zamisli život u ritmu muzike za ples". Bend s kojim sam imao prvu svirku, 1984. godine zvao se Fotografias misteriosas (Misteriozne fotografije) i to je bila teška alternativa. Svirali smo neku Bauhaus spiku. Nas troje, evo više se ne sjećam niti svih imena ljudi, zamolilo je Arsena Oremovića, buduću zvijezdu hrvatskog novinarstva, koji je tada izvrsno svirao bubnjeve, da potpomogne naš projekt. On je pristao, i onda smo imali tjedan dana intenzivnih probi kod jedne cure u Prečkom, kojoj sam kao zalog  jer nije bilo para (kao što ih nema i danas) dao svoju akustičnu gitaru (poslije su me starci zajebavali zbog  toga). Bend je nastupio na "Polet platzu".

Taj "Polet platz" je bila tjedna manifestacija u Studenskom centru,  početkom 1984. godine, gdje su svirali novi bendovi. Sjećam se da je pjevač zaboravio tekst na prvoj stvari i onda smo ga grupno potjerali s pozornice te nastavili svirati dalje još pet instrumentala. Jebeno je da nas je došla slušati masa ljudi. Čak smo imali i bis. Ja sam onda svirao gitaru.

To je bio jedan nastup i onda se bend raspao.

GP: Zašto je od tada moralo proći dvadeset i kusur godina da bi se pojavio Electric  Žare i sa svojim picekima snimio album "Moj auto ide di-di" (Slušaj Najglasnije 2005)?

ŽJ: Uuuu, to je teško pitanje... Počeo sam raditi neke druge stvari u životu, upisao se na Likovnu akademiju, onda je bio rat, onda je došla kćer na ovaj svijet... Zapravo, mislio sam da više nikad neću raditi neku muziku i nešto slično. Negdje 2005. u prostor gdje sam tada radio svoje grafičko-dizajnerske poslove, u Končarevoj (ili danas Ozaljskoj), frend, koji je svirao u hard core punk grupi Generali, Velibor Mandić donio je tamo svoje pojačalo, fuzz i gitaru, pretpostavljam, jer je bio stalno podstanar koji tri put godišnje mijenja mjesto boravka pa mu je bilo sranje nositi stalno te stvari sa sobom i onda je te sve "viškove", uvalio meni. I onda bi ja, u pauzama posla naprosto, u nedostatku bolje ideje kako potrošiti vrijeme uzeo tu gitaru i krenuo nešto svirati.

Pošto su onda postojali sajtovi za demo bendove, jednom se više ne mogu sjetiti imena, a drugi se zvao "Earbugs", ja sam sve te snimke stavio online i jednu je nekako slučajno čuo Zdenko Franjić, te je poslije u kontaktu pitao jel bi ja to dao na njegovu kompilaciju "Bombardiranje New Yorka" 11 ili 13, memorija me više ne služi. Radilo se o "Pljački banke". Ok, rekao sam. I to je završilo gore.

Inače, ime Electric Žare i njegovi piceki su, također, nekakav dug osamdesetima. Frend, punker Darko Glas u jednom zamahu inspiracije, kad sam mu rekao da ću možda poslije Fotografias misteriosas raditi novi bend pitao je: "I kak će ti se zvat band - "Electric Žare i njegovi piceki"? Piceki su otpali, a ostao je Electric Žare.

GP: U toj početnoj fazi Electric  Žareta  si sam snimao pjesme uz pomoć kompjutera i ritam mašine. Što je prevagnulo da svoje piceke  ipak zamijeniš sa muzičarima?

ŽJ: Pa da, sve te pokušaje sviranja sam išao snimati, iz zezanja. Ritam mašina je bila, jer nitko ionako ne bi htio svirati te poluideje.  Ok, nitko neće, onda nek kompjuter bude moj prijatelj... Nastalo je u tom džiru, 2005. negdje 15-ak pjesama. Onda sam to počeo puštati frendovima, i našao se jedan koji se zalijepio i reko - "Meni se to sviđa, ajmo napraviti pravi band..." Riječ je o Matić Darku, koji je svirao i u jednoj postavi "Tamničarsa". Isprva mi je to bila vrlo šašava ideja, ali sam pristao. Darko je skupio ekipu - Maha za gitarom (ex Alkotest i Problem Childe), Martin za bubnjevima (ex-Revolver), Darko je svirao gitaru i došao je Robi-Trebor na bas - s kojim i danas sviram u AbnorMalan (ex Psihomodo pop, Ritam s onog svijeta, ex-Demona i još štošta).

Probavali smo dva mjeseca, dok Robi nije otišao. Zašto? Jao, ta prva postava Electric Žareta bila je grozna. Ne zbog drugih ljudi nego zbog mene. Imam još danas video snimke s tih proba i to se ne da slušati. Zbog mog groznog pjevanja (ni danas nije bolje!).

GP: U jednom tekstu sam pročitao da je Electric Žare zagrebačko-vinkovačka grupa, u drugom piše samo vinkovačka, a onda opet u tekstu pjesme „Pljačka banke“ pljačkaš sa tvojim inicijalima je državljanin Republike Hrvatske porijeklom iz Makedonije (!?!). Možeš li razjasniti gdje se u stvari nalaze stvarni korijeni grupe  i predstaviti je preko njenih članova?

ŽJ: Moj stari je bio Makedonac. Bio, jer je umro 2012. godine pa sam i ja tako Makedonac iz te pjesme "Pljačka banke"... To je zezanje na moj vlastiti račun.

Electric Žare je sada zaista pola Zagreb, a pola Vinkovci. Iz nekog razloga, čuveni slavonski muzički kritičar "Zli Hadžo" je u jednom svom prikazu nastupa banda u Vinkovcima napisao da smo nastavak (Electric Žare) vinkovačke škole  rock'n'rolla i čudaka koji dolaze iz tog grada. Ja se nisam bunio. Čak to i imponira. Gle, čovjek te svrstava uz Satana i Bareta. Pa nije loše društvo za kreativu...

Dakle, u Electric Žaretu sviraju, Nevio na gitari i Miro na bubnjevima, ljudi iz Vinkovaca, a na basu je Igor i ja pjevam i pjevušim - a Igor i ja smo nekakvi Zagrepčani, kad bi do kraja bili iskreni, nas dvoje smo zapravo Zagorci, ja po mami.

Bend je skroz ozbiljno, ako se tako može reći, počeo raditi kad je "Mali", "Mali" jer je najmlađi, bubnjar Miro, došao prije tri i pol godine, poslije županjca Bate. Bate je bio super, ali nije zbog egzistencijalnih razloga mogao dolaziti redovito na probe.

Energija koju je Miro unio među nas je nešto što svi jako cijenimo.

GP: Prošle godine ste izdali od publike i kritike hvaljen prvi album „Prazne riječi“. Par riječi o tom izdanju?

ŽJ: "Prazne riječi" je nezavisni CD Electric Žareta, napravljen 2012. godine i presjek je onog što smo radili od početka do te 2012. Nezavisan je iz više razloga. Niti je interes diskografa bio usmjeren prema nama, niti smo imali volje tražiti službenog izdavača. Slušajući, uglavnom, loša iskustva kolega, nismo ni pokušavali potpisati neki diskografski ugovor. CD dijelimo jer prodaja ionako ne bi išla... Da smo izdali službeni CD još bi ih morali prema ugovoru otkupljivati od izdavača. Suluda ideja. Ali tako danas funkcionira diskografija za neafirmirane bendove.

GP: Kako je došlo do suradnje sa Remi, sve popularnijom pjevačicom grupe Elemental?

ŽJ: Remi je bila na jednoj našoj svirci i na kraju, kad smo završili, došla je na stejdž i rekla da joj je to sve što radimo jebeno i da nešto mora konkretno napraviti sa nama. Poslali smo joj nedovršene snimke i ona je dodala svoje dionice na dvije stvari. Našli smo se i to nam je uživo otpjevala/odrepala. Svi smo ostalo paf, jer žena je napravila tako dobro svoje dijelove kao da je članica benda. Onda je otišla u studio sa Konijem (producent "Praznih riječi" i basist Elementala) i ne rekavši nikom otpjevala što je mislila da treba i kad smo to čuli... A što reći? To je naprosto, kad smo odslušali bilo dobro. Ma ne dobro - savršeno! Respect to Remi!

GP: Budući da je album nezavisno izdanje, na koji se način može nabaviti?

ŽJ: Napisati mail sa ispunjenim formularom C-1745 na zarejova@gmail.com i šaljemo CD. CIjena? Prava sitnica...

GP: Tko je režiser (ekipa) koji stoji iza video spotova koje ste snimili?

ŽJ: Velika je sreća imati u bendu čovjeka koji se i inače bavi videom, a njemu je kod nas ime Nevio Smajić. Dakle, naš gitarista je zaslužan za, mislim, prilično dobre video uratke koje smo napravili. Ako netko treba spot - javite mu se. Ali tu ima još dosta ljudi koji su pomogli, naročito kad smo radili video "Političar" - Maja, Brđo, pa opet Remi, pa Iva, pa... Masa ljudi...

GP: Što misliš da te najviše pokreće u pisanju pjesama?

ŽJ: Svijet oko mene kao neiscrpan izvor. Ljudi koje upoznam. Recimo, pjesma "Electric Žareta" Maja, nastala je kad je jedna cura došla, negdje krajem 2007., na audiciju za gitaristicu u band. Sviramo mi sviramo na tom prvom susretu, kad odjednom žena stane i pita - jel se mora tolko psovat u našim pjesmama? - Molim? - pitamo začuđeni. Kaže ona "da joj je svećenik rekao da nije dobro puno psovati..." Odmah nakon toga nastala je pjesma o toj ženi.

GP: Koliko se razlikuje onaj svakodnevni dobroćudni Žare, od onog električnog Žareta koji naprosto zrači nekom neobuzdanom divljom energijom na koncertnim daskama?

ŽJ: To su dva različita čovjeka. Moram priznati da sam i sam bio iznenađen kad sam se upoznao sa samim sobom, sa onim Žaretom sa stejdža, ali trema koju ja svaki put imam kad izađem pjevat pred ljude je nevjerojatna - prolazim kroz neke tunele dok ne izađem na drugu stranu sasvim sam. Nikog oko mene. Uf!  

GP: Kako se uopće na koncertima snalaziš sa svim onim papirima porazbacanim po pozornici?

ŽJ: Ponekad nikako. Ha, ha, ha... Imam jedan problem: jel to neka disleksija ili što - zna mi se desiti da ono što je prvo u tekstu završi zadnje, i obrnuto pa moram koji put pogledati u papire (tekstove). Ono što je najčudnije u svemu, je da rijetko nađem što tražim za vrijeme svirke pa bude i improvizacija u pjevanju. Na kraju, to sve više bude nekakav vizualni moment, ljudi me zapamte "kao tipa sa gomilom papira na stejdžu". Na kraju svirke bude super kad me netko pita o čemu  ja to pjevam i umjesto puno priče samo uvalim tekstove koji su porazbacani okolo.

GP: Još početkom godine ste na Hrvatskom radiju u okviru emisije „Radna subota“ odsvirali set novih pjesama. Da li se do danas skupilo dovoljno materijala za novi album?

ŽJ: Imamo 8 neobjavljenih pjesama ili 25 minuta glazbe i postoji jedno desetak ideja koje čekaju finiširanje.

Mnoge nove stvari već i sviramo uživo. Mislim da će to biti jedan vrlo dobar kompletić kad se sve ujedini u jednom CD-u. U svakom slučaju to mora biti bolje od "Praznih riječi". I bit će bolje.

GP: Postoji li šansa da iza vašeg novog albuma stane neka ozbiljna diskografska kuća i time omogući da pjesme dopru do šireg kruga ljudi?

ŽJ: Šanse za to su male, gotovo nikakve. Ne vidim nikoga tko bi stao iza nas.

Širok krug ljudi koji bi nas slušali? Ne znam, jedino da počnemo svirati narodnjake ili zabavnjake grčko-rimskim stilom, što je isto malo vjerojatno... Gle, danas je većini teško izdvojiti i 20 kuna za ulaznicu ili CD. Ako daš za band, ne ostane za pivu. E sad: band - piva, piva - band... Pa piva naravno! I ja ljude u potpunosti razumijem.

Oko nas je gomila kvalitetnih bendova koji ne mogu doći do širokog kruga slušatelja. Osamdesetih, sjećam se, išli smo često na neviđeno slušati nepoznate ili malo poznate bendove. Danas prije odlaska na nečiju svirku na internetu saznaš kakve boje gaća ima pjevač.

Ja nosim bijele i plave - ako nekog zanima...

GP: Paralelno sa Electric Žaretom, 2009. godine si oformio grupu Geler Feler (u početku Geler Feler Triler & Meler). U jednom razgovoru si mi rekao da si sa njima većinom svirao demokratskim putem odbačene pjesme Electric Žareta.

ŽJ: Electric Žare se jako promijenio od nastanka. Na početku sam samo ja donosio ideje. Zadnjih desetak pjesama napravili smo zajedno, na samim probama i ja sam sad tu više kao pjevač i tekstopisac. Mene takvo stanje vrlo zadovoljava. To znači da svi sudjeluju u radu na pjesmama i to je automatski bolje za kreativu. Ljudi radije rade na nekom zajedničkom naporu, kad je to njihov zajednički trud, nego da im se nešto nameće. Ali i kad su pjesme rađene po nekim mojim skicama niti onda se nisam bunio kad bi bile mijenjane. Nisam nikad bio veliki Fuhrer u bandu. Možda mali Fuhrer. Malecki...

"Geler Feler" je jedna završena priča i pomalo moja frustracija. Na žalost, nismo tamo uspjeli do kraja napraviti što sam ja želio da to bude. Nema tu krivih zbog toga. Splet okolnosti. Ljudima s kojima sam svirao u Gelerima svaka čast.

GP: Možeš li usporediti album Geler Felera „Moj auto ide di di“ sa albumom „Prazne riječi“?  

ŽJ: "Moj auto ide di di" je skup dobrih ideja sa ne baš tako dobrom izvedbom. "Prazne riječi" su skup dobrih ideja sa solidnom izvedbom.

GP: Od nedavno pjevaš i u grupi AbnorMalan. Nešto više o tom projektu?

ŽJ: U AbnorMalan sviram sa prvim basistom Electric Žareta Robijem. Nas dvoje smo, zajedno sa Belom (još jednim bivšim članom Electric Žareta) pokrenuli nešto što već ima prilično jasne muzičke obrise - jedino pravilo je da nema pravila - sve ide. Pošto se uključivo Vrbu, gitaristu i novog bubnjara Johna, inače originalnog teksašanina, radi o odreda vrsnim i iskusnim muzičarima, glazba nije više samo rock'n'roll nego tu ima svačeg - od funka do španjolskih gitara, od bržih stvari do laganijih.

Za mene je to sve jedno novo iskustvo, naročito što se od mene očekuje ne da se samo derem u mikrofon, nego i da pjevam. To je bio veliki šok kad sam skužio da mogu i sasvim normalno pjevati. AbnorMalan kreće sa svirkama uživo ove jeseni pa tko još nije čuo za nas nek nas posluša tu i tamo kad budemo svirali uživo.

PRIRUČNIK 

GP: Ne mogu završiti ovaj intervju, a da te ne pitam od kuda inspiracija za tvoj Praktični priručnik za izvođenje revolucije, za priče o Lenjinu i Staljinu koje objavljuješ na svom blogu?

ŽJ: Priče o Lenjinu i Staljinu su nastale na podlozi kratkih priča ruskog avangardnog spisatelja Danila Harmsa, književnika koji je djelovao dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća i na kraju skončao u Staljinovom Gulagu.

Harmsove priče bile su prepune nasilja, crnog humora i bizarnih obrata. Ja sam svoje priče zamislio kao paralelnu povijest u kojoj se Lenjin i Staljin, u naporu da vode revoluciju ponašaju kao dva lika iz crtanih filmova - pređe parni valjak preko Lenjina i on se sutradan pojavi ponovo na Crvenom trgu i drži govor.

Razlozi za napraviti takve priče pune nasilja su valjda iste kao što su bile i kod Danila Harmsa - na žalost, to jeste život oko nas. Kad to zbrojiš sa kompjuterskim igrama u kojima 120 puta "pogineš" pa onda odeš oprati zube - i eto kako Lenjin ipak održi svoj govor na Crvenom trgu poslije gaženja.

A i možda više nema staljinizma, ali mali Staljini spavaju svuda oko nas, da ne kažem i u nama. Isprva sam mislio stati kad kompletiram 104 prIče, ali pisat ću ih dok god budem imao ideja.

GP: Mislim da čak ni Lenjin i Staljin sa svojim priručnikom za izvođenje revolucije i nekoliko petoljetki ne bi mogli pomoći ovom našem brdovitom Balkanu. Hvala ti Žare za ovaj intervju.

ŽJ: Hvala i tebi i još samo da ti kažem da ti je blog sjajan i da je izvrstan dokument jednog vremena, nekih mladosti i jednog grada. I djeliće sebe sam našao u tvojim tekstovima. Samo nastavi s njim.


STRAŽARNI LOPOV 2013

LOU REED - NEDJELJNO JUTRO

LOU REED
PARIS 1974

1. Sweet Jane 
2. I'm Waiting For My Man 
3. Lady Day 
4. Vicious 
5. Sally Can´t Dance 
6. Ride Sally Ride

NEDJELJNO JUTRO

Nedjeljno jutro

Donosi svitanje

I samo taj nemir me prožima

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te izgubljene godine pored mene

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko uz tebe tko će nazvati

I nije to ništa


Nedjeljno jutro 

I ja padam

Imam taj osjećaj i ne želim znati

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te ulice koje si nedavno prešla

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko oko tebe tko će nazvati

I nije to ništa

Nedjeljno jutro

SUNDAY MORNING - LOU REED

THE VELVET UNDERGROUND 1966

Lou Reed je umro u nedjeljno jutro 27.listopada 2013. godine 

BRESTOVAC

BRESTOVAC 

MJESTO GDJE JE SAHRANJENA LJUBAV 

Nakon petka provedenog u Centru (SC-u), večeri za vrijeme kojih bi se nagutali dima i jeftinog vina, svaku subotu bi se zaputili na Sljeme. Ideja vodilja je bila zatrovana pluća i natečeni mozak liječiti svježim planinskim zrakom, ali ako bi na neki prizemniji način gledali na te izlete, bio je to ipak samo nastavak započetog prošlo veće. 

Tako bi se tih dana našli na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, od kuda je tramvaj broj 15 zasebnom kratkom linijom vozio izletnike do tunela „Sljeme“, koji se nalazio na zadnjoj stanici, Dolje. Tu bi sišli sa tramvaja, u gostionici 4 Asa sačekali one koji su eventualno kasnili, a onda bi prošli kroz tunel "Sljeme", u kojem je uvijek bilo mračno i kapalo kao u nekoj špilji, te bi nakon nekih dvjestotinjak metara uskom stazom kroz šumu došli do drvenih stepenica koje su vodile do žičare. 

Najvjerojatnije smo na prvi pogled izgledali kao hipici, duga kosa, traperice, kožni kaputi, sajmonice (ja sam često na jednoj ruci nosio bijelu žensku rukavicu), ali „peace and love“ parole nisu bile u domeni našeg razmišljanja. U to vrijeme su se u Jugotonu pojavile ploče kao što su prvi album od Azre ili recimo „Ace of Spades“ od Motörheada i vrijeme hašomanijade je polako prolazilo. 

Kad bi konačno stigli do zgrade žičare, na maloj blagajni bi kupili karte i stali u red koji je stepenicama milio do prostorije u kojoj je ograđena staza vodila do velikih staklenih vrata, na kojima su radnici žičare kontrolirali karte i puštali po četiri osobe u male kabine. Kako nas je uvijek bilo minimalno sedam morali smo se podijeliti u grupe. Najbolja pozicija je bila u kabini sa Žiletom. Njegova je majka uvijek za te prilike spohala pile, koje se u pravilu smazalo za tih dvadesetak minuta koliko smo se vozili do vrha. Žičara je imala trinaest stupova, a kod svakog stupa kabine bi se zatresle i to je bio znak za zdravicu, pa bi se tako putem već svi dobrano nacicali.
Na vrhu bi se prvo umili svježom planinskom vodom na česmi koja se nalazila pored gornje stanice. Od tamo je vodio šumski put prema Planinarskom domu „Željezničar“, ali mi bi se gotovo uvijek uspeli do TV tornja, a onda bi se od tamo sjurili padinom, te kad bi zbog ubrzanja popadali, doslovno bi se otkotrljali do male drvene nastambe na sredini Činovničke livade. Tu je bila prva malo duža stanka koju bi iskoristili da dokrajčimo sve zalihe jela i pića koje smo ponijeli sa sobom.
Nakon toga bi se spustili do Željezničara i pogledali da li ima još koga od ekipe iz Centra. Tamo smo upoznali Olju, Natašu i Željku, koje su na neki način na tim izletima postale dio škvadre. U Željezničaru je uvijek bila gužva, pa bi od tamo najčešće produžili do Planinarskog doma „Runolist“, gdje je bilo nekako mirnije. Idealno da se sredimo do kraja. 

Kad je te 1980. godine snijeg zabijelio obronke Medvednice, netko je predložio skijanje. Sini i ja smo jedini imali skije i pancerice, jer smo već otprije bili skijaši, Žile je za tu priliku kupio najbolju moguću opremu koja se tada mogla naći u Zagrebu, neki su posudili skije od frendova, a neki u šupama u obližnjim kvartovima. Umjesto u skijaškim odjelima skijali smo u trapericama i kaputima.
Unatoč velikim očekivanjima, to naše pomno isplanirano skijanje je ispalo totalni debakl. Žile se pokušavao skijati na takvoj padini na kojoj se morao odguravati štapovima da bi se imalo kretao, a Bego i Jura Kokošar su se već prilikom prvog pokušaja sjurili poput kamikaza, izletjeli sa staze pravo u šumu, te je Jura uz to još i poljubio drvo. Moljac, Kum i Ćevap su odustali i zasjeli u Željezničar, gdje smo se ubrzo svi skupili i tu je sportskim aktivnostima bio kraj. 

Kad je te godine zima bila na odmaku i snijeg se već polako počeo topiti, Sini i ja smo otišli još jednom sami na skijanje. On je da bi išao što brže za tu priliku mazao skije sa voskom do kasno u noć, za razliku od mene koji bi najradije na dno skije zakucao čavliće da idu što sporije. Spustili smo se tada par puta po čitavoj stazi, a onda smo se otišli malo ugrijati u Željezničar.
Kad smo napokon iz njega isteturali, skijaške vlečnice više nisu vozile jer se spuštala noć. Ne znam 'ko je od nas nadošao na ideju da nadoknadimo propušteno tako da se sa Sljemena do Zagreba spustimo na skijama, ali dok smo uvidjeli u što smo se uvalili već je bilo kasno za povratak. Em nas je zanosilo od pive i kuhanog vina, em je planinski put po kojem smo išli bio toliko uzak da nije bilo prostora za bilo kakav manevar, te smo dobivali preveliko ubrzanje, pa sam na jednom zavoju čak izletio sa puta i ostao naglavačke visjeti nad provalijom na vezici kojom je skija zakačena za nogu. Ipak, vrhunac ove avanture je bio kad smo skužili da smo zaboravili da snijega nema skroz do dolje, pa smo jedan dobar dio puta morali nositi skije na leđima. 

Na Sljemenu smo u par navrata snimali i filmove sa Žiletovom osam-milimetarskom kamerom. Bile su to kratke pričice koje smo bez nekih velikih planova i priprema smišljali na licu mjesta.
Kako sam u to vrijeme vidio u Džuboksu jednu fotografiju grupe Buldožer na kojoj kao Borut Činć sa omčom oko vrata visi sa drveta, a u biti ostali iz benda stoje ispred njega i svojim tijelima zaklanjaju stolicu na kojoj stoji, predložio sam da i mi snimimo jedan kadar u tom stilu. Prijedlog je bio moj, pa sam ja određen za vješanje. Budući da nismo imali stolac pronašli smo neki razvaljeni panj, od remena smo napravili improviziranu omču i zavezali je za granu. Umetnuo sam u nju glavu, svi su stali ispred mene da se ne vidi panj na kojem stojim i Žile je viknuo – „Akcija!“.
Kad je kamera počela snimati čitava ta scena je bila suviše statična, pa je počelo naguravanje koje je završilo tako da sam izgubio ravnotežu i zakoprcao se na omči. Na sreću Nani Putnik me na vrijeme uhvatio za noge, jer bi inače to bila moja prva i zadnja velika uloga. 

Povratak sa Sljemena je imao dvije varijante. Ako bi ostali do sumraka onda bi otišli na zadnju vožnju žičare prema Zagrebu, a ako bi krenuli ranije onda bi doslovno trčali do dolje kroz šumu i to ne po planinarskoj stazi nego okomito ispod sajle od žičare koja nam je u tom slučaju služila kao orijentir. 

Nikad neću zaboraviti dan kada smo u šumi naišli na kapiju koja je stajala na ulazu nekog razorenog napuštenog zdanja. Zgrade sa razbijenim prozorima su stršale između drveća poput zapuštenih nadgrobnih spomenika. Uzverao sam se po zidu obraslom korovom na postrani balkon i preko njega ušao u veliku glavnu zgradu. Staklo mi je pucketalo ispod cipela, dok sam šetao praznim, zaboravljenim prostorijama. U podrumima smo našli razasute ampule, epruvete, ostatke bolničke opreme. Sobe nalik na laboratorij, koje su izgledale kao da je u njima neko zlo uništilo svaki trag života. Lutali smo tim mrtvim oronulim zgradama sve dok u jednom trenu naš dah nije probudio usnule strahove. Zvuk slomljenog stakla je odjeknuo šumom poput zvona sa crkvenog tornja. 

Sljedeći dan sam pitao majku o tim ruševinama i ona mi je rekla da je to nekad bila bolnica Brestovac. Prekopao sam po knjigama iz kućne biblioteke i u jednoj sam našao priču o liječniku Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram, nekad najljepšoj zagrebačkoj glumici.
Pisalo je kako je ona bila jako lijepa, a on ne baš naočit, pa unatoč tome što su se često viđali nikako nije mogao dokučiti da li ima kakve šanse da joj postane nešto više od prijatelja. Kada je odlazio u Austriju na studij, na željezničkoj stanici je konačno skupio hrabrost i priznao joj što osjeća za nju, a ona mu je tada obećala da će ga čekati.
Ipak, sa vremenom njena pisma su prestala stizati. Čuo je od ljudi koji su dolazili iz Zagreba da se viđa sa drugima, ali on u to nije želio vjerovati, sve dok nije saznao da se udala i rodila dijete drugome. Unatoč tome što ga je iznevjerila, te unatoč javnim ogovaranjima i podsmjehu okoline, on je i dalje nije mogao prestati voljeti, a nakon što ju je muž ostavio i zbog neke pronevjere zauvijek pobjegao iz Zagreba, preuzeo je brigu za nju i njenog sina.
Napokon su počeli zajedno živjeti i kad je izgledalo da ova priča ipak ima za njega sretan kraj, ona je oboljela od tuberkuloze.
Dežman je iskoristio sav svoj ugled, te kako bi joj pomogao je pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti u šumi na obroncima Medvednice i tako je sagrađen sanatorij Brestovac koji je postao prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme.
Unatoč svoj brizi koju je tamo dobila, ona mu je ipak u Brestovcu izdahnula na rukama. Priča kaže da ju je osobno položio u lijes i nakon toga otišao iz Zagreba.
Nisam mogao vjerovati kad sam na fotografijama vidio kako je Brestovac nekad izgledao, ali još me više šokiralo kada sam kasnije saznao što se na tom mjestu dogodilo 1945.godine. To tada nije bilo zabilježeno niti u jednoj knjizi. 

Mala kolona se kretala uskom planinskom stazom prema žičari. „Don't you want me baby...“ - čuo sam glas od Olje. Gledao sam ih sa uzvisine zavaljen u lišće na padini koja je bila toliko strma da sam u tom ležećem položaju ustvari stajao naslonjen na tlo. Sunce je već polako zaronilo u visoke krošnje drveća. Čekao sam da zamaknu iza brežuljka, a onda sam se odgurnuo od tla i potrčao niz padinu.
Trčao sam kao da lovim vjetar između drveća. Lišće razasuto po blatu, bakreni tobogan. Kada bi osjetio da gubim kontrolu nad pokretima uhvatio bi se za neko stablo i zaustavio, a onda bi se nakon par trenutaka pustio i nastavio dalje. Brzina mi je odvajala stopala od tla, dok sam preskakivao preko stijena čiji su vrhovi virili oko korijenja. Kao da letim.
Na šumskom putu koji vodi do Brestovca, začuo sam šapat iz krošnja drveća, zvuk postanka lišen svakog utjecaja čovjeka. Došao sam do kapije, ali jednostavno nisam mogao dalje. Kao da sam osjetio svu bol urezanu u koru drveća koje je prikovano za zemlju moralo gledati svu patnju koja se događala na tom mjestu, sagrađenom na temeljima beskrajne ljubavi, od kojega su neka lica bez imena napravila stratiše.
Izmaglica je poput vela prešla preko lišća usnulog na vlažnoj zemlji i sumrak je šutke šarene jesenje boje prekrio nijansom sive. 

Zatvorio sam oči i otvorio ih u prostranoj poluosvijetljenoj prostoriji. Čovjek u svečanom odijelu nijemo je stajao pokraj kreveta u kojem je ležala žena u bijeloj spavaćici. Nježno ju je podigao, kao da se boji da ne otprhne ljepotu sa njenog lica i pažljivo spustio u veliki drveni kovčeg. Vrijeme je kapalo i kapalo po bijelim zavjesama. Detonacije u daljini su prizvale demone. Kamioni su svakodnevno dovozili razbijene olovne vojnike. Doktori krvavih rukava, časne sestre i jauci. A onda je došla neka druga vojska. Izvela je olovne vojnike iz zgrada i sve ih satrla. 

Zatvorio sam oči i ponovo ih otvorio na tramvajskoj stanici. 

Šuma mi je dala oprost kao blagoslov, ali sam još dugo vremena bio uvjeren da ona čista, iskrena ljubav više ne postoji. Da je sahranjena u ruševinama Brestovca. Petnaest godina sam živio kao vlak bez stanica, a onda sam je jedne novogodišnje noći pronašao na Brankinim usnama.

Možda je toga dana niknulo jedno sjeme hrasta kod Brestovca, na obroncima podno Sljemena.

PHOTO BY GORAN POLAK (2013)