KONCERTNA PROMOCIJA ALBUMA "ŽENA DIJETE" 1. Romeo 2. Ocean 3. Samo... 4. Nebo 5. Nuclear baby 6. Mala truba 7. Ruke 8. Žena dijete 9. Govorim u snu 10. Robot 11. Black tattoo 12. Odlučio sam da te volim 13. Astronaut 14. Par godina za nas
PHOTO U VIDEU: ZORAN JAĆIMOVIĆ
HVALA SANJI BACHRACH-KRIŠTOFIĆ I ZORANU JAĆIMOVIĆU NA DOZVOLI ZA KORIŠTENJE FOTOGRAFIJA
Baltazarov san, savršeni dan. Crveno nebo iznad zagrebačkog Sopota. Strah od pogleda kroz prozor je iz dana u dan bio sve veći, jer pločnik ga je vukao kao magnet. Ljudi su tako sitni kad ih se gleda kroz prste iz visine, kako mile između auta kao bezglave mušice oko pokvarenog vina. Skriven iza zastora, slušao je žamor sa ulice sve dok ne bi osjetio kako mu se noge lagano odvajaju od tla.
Baltazarov san, savršena ideja, leteće pepeljare. One letjele bi gradom, od čovjeka do čovjeka, po kafićima, klubovima, tramvajskim stanicama i kolodvorima, u čekaonicama, skupljale bi pepeo, sitni otpad i čikove. Vjerovao je da bi mu takav patent donio bogatstvo, ali njegove pepeljare nisu letjele, on ih je bacao, a one su samo udarale u zidove iz kojih je žbuka na tepihu nacrtala oblake.
Baltazarov san, savršen plan, skok i slobodan pad. Toga dana je očistio činele i složio ih između ormara i kreveta. Bubnjarske palice je odložio pored jastuka. Upalio je gramofon na kojem je bila ploča „The Story of The Who“, nije ju micao od tamo već mjesecima. Otpuhnuo je nakupljenu prašinu sa igle, pažljivo je spustio na izgrebani crni vinil, popeo se na okno prozora i skočio.
MAJKE DVORIŠTE KLUBA EX GORNJI KURŠANEC 18-05-1995
1. Znam što trebam da znam 2. Fantastična vatra 3. 1989 4. Putujem 5. Dobro se osjećam 6. Sveti planet 7. Mršavi pas 8. Krvarim od dosade 9. Zbunjen i ošamučen 10. Novi dani 11. Ja sam budućnost 12. Iz sve snege 14. Budi ponosan (cut) BARE & KOJOTI
ONE TAKE FILM FESTIVAL MEĐUNARODNI JE FESTIVAL FILMOVA SNIMLJENIH U JEDNOM KADRU, DRUGIM RIJEČIMA U JEDNOM DAHU, OD TRENUTKA UKLJUČENJA DO TRENUTKA ISKLJUČENJA RADA KAMERE. ONE TAKE FILM FESTIVAL ISKLJUČUJE, NA PRVI POGLED, GOTOVO NEISKLJUČIV DIO FILMA - MONTAŽU I TIME ZABRANJUJE REZ, PRETAPANJA, ODTAMNJENJA/ZATAMNJENJA I SVE OSTALE OBLIKE MONTAŽNIH SKLOPOVA. NA TAJ NAČIN ONE TAKE FILM FESTIVAL STVARA PROSTOR ZA POTICAJNIJE FILMSKO PROMIŠLJANJE I UZBUDLJIVO FILMSKO DJELOVANJE. ONE TAKE FILM FESTIVAL JEDINSTVENI JE FESTIVAL TE VRSTE U SVIJETU I ODRŽAVA SE U ZAGREBU. ONE TAKE FILM FESTIVAL UKLJUČUJE GOTOVO SVE FILMSKE ŽANROVE (DOKUMENTARNI, IGRANI, EKSPERIMENTALNI, GLAZBENI VIDEO I NAMJENSKI), A DUŽINA TRAJANJA FILMOVA NIJE OGRANIČENA. ONE TAKE FILM FESTIVAL DAJE PRVENSTVENO NAGLASAK NA ESTETSKI ČIN FILMSKOG DJELA, DOK JEDAN KADAR SMATRA SAMO OKVIROM U KOJEM SE KREĆU IDEJE, PRIČE, EMOCIJE... JER ODAVNA SU VEĆ LUMIEREOVI RADNICI "U JEDNOM KADRU" IZAŠLI IZ TVORNICE. STOGA NE TREBA BITI FASCINIRAN TOM ČINJENICOM. ONE TAKE FILM FESTIVAL NUDI, UZ SLUŽBENI PROGRAM KONKURENCIJE, MNOGA POPRATNA DOGAĐANJA - PREMIJERE, PREDAVANJA, IZLOŽBE, KONCERTE I NARAVNO DOBAR PROVOD. ONE TAKE FILM FESTIVAL MJESTO JE NA KOJEM ĆETE SE, U TRI DANA, UVJERITI U MOGUĆNOST ISKLJUČIVANJA KLASIČNOG MONTAŽNOG PROMIŠLJANJA FILMA U KORIST HVATANJA DJELIĆA STVARNOSTI U NJEGOVU KONTINUITETU.
22. studenog u zagrebačkom kinu Tuškanac se otvara šesti ONE TAKE FILM FESTIVAL. Od sveukupno 77 filmova koji su se našli na ovogodišnjem programu festivala, u službenoj konkurenciji će se prikazati 35 filmova iz 22 zemlje, a Hrvatska će ove godine biti zastupljena sa četiri kratkometražna filma: IMAŠ NEKU PRIČU Daria Juričana, MON DERNIER SOUPIR Mirande Herceg, VOICE Ksenije Jurišić i KRIK Damira Radića i Sanje Ribičić-Radić.
Iz bogatog popratnog programa izdvojio bi izložbu fotografija svjetski poznatoga makedonskog filmskog umjetnika Milča Mančevskog koja će biti postavljena od 21. studenog do 7. prosinca u Gliptoteci.
Njegova izložba PET KAPI SNA / FIVE DROPS OF DREAM čini izbor od nekoliko tisuća fotografija koje je Mančevski snimao u periodu od 1999. do 2010. godine, u vidu zapisa o mnoštvu svakodnevnih događaja, uličnih scena, uličnih grafita, skulptura, snimanja, intimnih bilješki, sa putovanja i „lutanja“ po Indiji, Aziji i Africi, Južnoj i Sjevernoj Americi i Europi, od Malija do New Yorka, od Tokija do napuštenog makedonskog Mariova.
KOMPLETAN PROGRAM FESTIVALA MOŽETE PRONAĆI NA NJIHOVOJ SLUŽBENOJ STRANICI
Krajem osamdesetih Davor Viduka je sa svojim Greaseballsima bio jedan od pokretača zagrebačke Rockabilly scene. U devedesetima je svirao sa Majkama i sa grupom Pips, Chips & Videoclips, te oformio Kojote koji su svojom žestokom svirkom stekli kultni status na ovim prostorima. Od raznih projekata na kojima je još radio izdvojio bi njegovu suradnju sa Venom Jemeršičem (Central problem), kao i suradnju sa pjevačicom Natali Dizdar za koju je napravio njen prvi hit. Danas Viduka svira u zagrebačkom punk/ska/reage bendu Kawasaki 3p i povremeno pušta muziku kao DJ Vodeno oko.
Ovaj intervju je zamišljen kao presjek njegove karijere.
- PRVI DIO -
BLUE MOON IZNAD ZAGREBA GREASEBALLS / ROCKABILLY SCENA
GORAN POLAK:Rockabilly scena, nastala u Zagrebu u drugoj polovici osamdesetih, bila je karakteristična po koncertima u prepunim klubovima i po enormno velikoj količini pozitivne energije koja se pritom stvarala. Tvoji Greaseballsi su bili jedan od glavnih pokretača te scene. Možeš li se za Stražarnog Lopova prisjetiti tih vremena?
DAVOR VIDUKA: To je bilo divno vrijeme sa svih aspekata. Ljudi su dobro živjeli, svi su imali novaca, svaki dan si mogao birati između bar 3 dobra koncerta ili partija, pogotovo u Kulušiću, Lapu i Jabuci. Užasno sam sretan što sam one razvojne tinejđerske godine proveo krajem 80-tih. Dobre vibracije su lebdile Zagrebom. Ja sam kao i svi klinci gledao kojem ću se pokretu pridružiti jer to su takve godine bile, morao si se identificirati ili označiti na neki način pripadanjem nekoj subkulturnoj zajednici. Mene je od početka zanimao samo punk i sa tim sam počeo, to sam slušao, tako sam izgledao... ali desio se nakon toga taj neki novi Rockabilly val koji je (valjda zbog pojave Stray Catsa pa onda i ostalih bendova) jako pogodio Zagreb i sve više i više te ekipe se počelo družiti u Omladinskom Centru ili kod Zdenca. Nekako sam i ja upao u tu prvu ekipu iako sam bio najmlađi i odmah su me primili kao svog. Znalo se da sviram gitaru i među nama se počelo razmišljati o stvaranju benda. Ja sam preuzeo palicu kao osnivač benda i kao autor pjesama. Prošlo je puno ljudi kroz traženje prave postave, od jednog od prvih pjevača (Miro) je ostalo to ime Greaseballs, kasnije je i Karlo (Mississippi Queen) probao pjevati. Kostur benda se počeo slagati prvo sa Danilom na drugoj gitari pa Arsenom i Klarom kao ritam sekcijom. Završilo se sa Vjeranom kao vokalom. Od prve probe u mom vinskom podrumu, pa do redovno rasprodanog Kulušića jednom mjesečno (Blue Moon večeri petkom) nije prošlo više od 2 godine. Uglavnom sve najbolje o tom vremenu, lijepo, kreativno i jako zabavno.
GP:Za razliku od Karla (M.Q.) koji mi je uvijek nekako vukao na Johnny Casha i na country, Fantoma čiji su me pjevači (i Robert, i Sandi) asocirali na Elvisa, Greaseballsi su imali u svojoj muzici i nastupu taj neki bunt na granici punka. Čak je i tvoj image jedno vrijeme bio na tragu Joe Strummera iz zadnje faze The Clasha... Koliko je punk muzika utjecala na muziku koju si tada radio?
DV: Da, moram reći da smo mi bili potpuno drugačiji od ostalih bendova koji su se pojavili, puno tvrđi i žešći i to je vjerojatno jer sam potekao iz punka. The Clash mi je i dalje više značio od bilo kojeg Rockabilly banda. Svi smo mi u bendu slušali i Rock and Roll 50-tih, pogotovo sveto trojstvo: Gene Vincent, Eddie Cochran i Johnny Burnette, kao i novije bendove Stray Cats, Restless, pa i the Cramps, the Meteors koji su više Psychobilly, ali pošto sam ja radio pjesme one su puno više zvučale kao kombinacija ranog Punk-Rocka i Rockabillya. Zato smo zvučali žešće od ostalih. Ja se uopće nisam libio koristiti distorziju što je za čistunce bilo svetogrđe, ali moji korijeni su u the Clashu i to je za mene bilo normalno. Što se izgleda tiče, kad pogledaš Combat Rock i naše fotografije nema previše razlike osim što je nas pet i klinci smo.
GP:Misliš li da bi se Greaseballsi, da nije došlo do raspada, sa vremenom transformirali u neku vrstu punk-rock ili garage banda?
DV: Mislim da bi se muzika Greaseballsa jako promijenila zato što sam se i ja promijenio početkom 90tih. Mene je tih godina blues jako počeo zanimati i počeo sam ga istraživati. Sve njegove forme, jer blues je jako kompleksan i skužio sam da ako želim napredovati kao gitarista i muzičar moram naučiti prvo osnove tj. vratiti se u 1.razred. Od punka sam dobio dobru desnu ruku, a blues mi je trebao da poboljšam lijevu ruku na gitari. Tako sam tih godina jako puno slušao i vježbao baš blues pa i sve što je poteklo od njega. Istovremeno sam istraživao i punk korijene tj. bendove kao MC5, The Stooges, The Sonics ili Flamin' Groovies, tako da kad to dvoje pomiješaš dobiješ ono što su Kojoti bili na početku, prljavi Rhythm and blues band. Dakle za to mi je bila potrebna nova ekipa. To nisam mogao napraviti sa Greaseballsima, čiji je raspad bio neminovan, pa sam novi band napravio sa Bušem, Juricom i Mariom. Smislio sam mu ime Kojoti.
GREASEBALLS
GP:Kako objašnjavaš da rockabilly publika još i danas zna sve pjesme Greasballsa, a osim onih par kompilacija na kojima ste se pojavili ne postoji ni jedno vaše službeno izdanje?
DV: To je zato što mogu slobodno, bez lažne skromnosti, reći da smo bili najjači band te zagrebačke scene. Nismo bili fake, znalo se da su naši koncerti rasprodani, dobro smo zvučali, radili smo svoje pjesme na hrvatskom koje su (koliko god da meni neke danas zvuče infantilno i dječačke - pogotovo tekstovi) došle i do šire publike od one isključivo Rockabilly orijentirane (pogotovo Stari Vlak). Jednostavno u Zagrebu smo bili najjači kao što su u Sarajevu bili Torpeda ili u Beogradu Vera Kvark. To se znalo i prenosilo sa ekipe na ekipu tako da na 1.koncertu koji smo napravili 15 godina nakon raspada benda su uz one starije, bili baš svi članovi nove Rockabilly ekipe i svi su znali sve stvari napamet.
GP:Prije rata ste snimili materijal za album koji nažalost nije nikad objavljen. Početkom ove godine ste ponovo ušli u studio, snimili ste samo novu verziju „Starog vlaka“ i opet je stalo. Nešto više o tom "ukletom" nikad završenom albumu Greaseballsa?
DV: Negdje 89-te na 90-tu godinu su nas primijetili ljudi iz Jugotona i ponudili nam ugovor za snimanje 1.albuma, tako da smo snimili kompletan album u studiju kod Trulog. Producent nam je bio Sale iz Psihomodo Popa. Ja baš nisam bio pretjerano zadovoljan kako je zvučao album jer su nas htjeli valjda prodati kao nove Đavole što mi nikako nismo bili i smekšali su nas u studiju. Mislim da je to bila depeša prvenstveno iz Jugotona i od Pike Stančića, koji je bio mentor Saletu, protiv koga nemam apsolutno ništa, čak štoviše bio je jedan od mojih gitarističkih uzora, a i super smo se družili i ostali prijatelji. Taman kad je album trebao izaći van nas četvorica iz benda smo dobili poziv za JNA, tako da se izdavanje odgodilo (iako sam se ja vratio doma za 20 dana ali to je druga priča... hehe). Kad su se oni vratili počeo je rat i jebi ga, sve je otišlo u kurac... i bezbrižna mladost i taj album i bend. Kad smo nakon 15-tak godina ponovo, ali stvarno bezambiciozno i bez opterećenja, zajedno zasvirali desio se taj koncert u Pepermintu gdje su bili ljudi iz Croatie Records i opet su nam ponudili album. Snimili smo Stari Vlak i 3 pjesme sa gostom Djordjem Stijepovićem, daleko najboljim kontrabasistom iz ove regije koji već dugo živi u Americi, ali opet je zapelo u birokraciji sa C.R. Mislim to dovršiti jednog dana sigurno. Okvirno sam se dogovorio sa Dancing Bearom, čisto da ispravimo tu staru nepravdu. Dakle album će sigurno biti, ali bez neke ambicije za karijerom...
- DRUGI DIO -
FIJU BRIJU VREMENA
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEO CLIPS / KOJOTI
GP:Sjećam se kad su početkom devedesetih Španci pričali o tome kako „Stivov buraz svira sa Baretom“ i tvojih prvih svirki sa Majkama. U tekstu za post MAJKE 1992/95 za te koncerte si mi napisao samo da se na njima „dešavalo stvarno svašta“, pa mi je taj dio tvoje priče ostao nekako nedorečen. Možeš li možda ovom prilikom reći nešto više o tim nastupima?
DV: Pa desilo se dan nakon raspada Greaseballsa da me je Zoki pozvao u Majke, jer smo se znali i družili i jer su oni vježbali kod mene u podrumu. Nakon dvije probe sam ušao u mašinu... Dešavalo se svašta, od najvećih visina do najdubljih dubina, teško mi je konkretno govoriti o stvarima. Evo reći ću jednu situaciju. Onaj legendarni rasprodani koncert u Ljubljani kad si je Bare u toku 3.pjesme razvalio glavu sa bocom. Pogodio je glavnu arteriju i pao u lokvu krvi. Naravno odmah je došla hitna pomoć i koncert je bio gotov. Kad se Bare oporavio, ponovo smo tamo održali koncert da se odužimo ljudima koji su kupili karte. Taj drugi koncert je bio valjda najbolji koncert ikada. Jednostavno te večeri se sve poklopilo i bilo je čisto svršavanje biti na stageu. Ja sam tih godina naučio posao. Sve one loše stvari u poslu (recimo poslije sam uvijek inzistirao da svaki član bilo kojeg benda u kojem sviram mora dobivati isto novaca od koncerata, što tada zbog Korozije nije bio slučaj sa nama mlađima, Zokijem, Juricom i sa mnom), ali naučio sam i sve o lijepim stvarima, najviše sam tada napredovao u sviranju gitare, naučio sam se na život na putu i sve što on sa sobom nosi, tako da volim taj period u životu makar je bilo mračno vrijeme početkom 90-tih.
VIDUKA SA MAJKAMA 1992. GODINE
GP:Nakon Majki si jedno kratko vrijeme svirao u grupi Pips, Chips & Videoclips. Pročitao sam da je Riper na pitanje tko je Davor Viduka odgovorio: „...mogu reći da je to zaista jedan...ma što, to je najbolji gitarist u Hrvatskoj...“ Dodao je i da si mu odmah dao do znanja da se nećeš zadržavati u Pipsima jer namjeravaš imati svoj band, Kojote. Neki flashback na to vrijeme u Pipsima?
DV: Da, Pipsi su bili kratka avantura, možda pola godine ili godinu dana. Ja sam već napravio Kojote i dogodilo se da su me stari prijatelji iz Dum Dum Boysa (Greaseballs i Dum Dum Boys su stvarno bili bratski bendovi i najbolji prijatelji krajem 80-tih) Boršćak, Kralja i Šparka pozvali u Pipse poslije njihovog 1.albuma i euforije oko Dinamove himne, jer nikako nisu mogli naći drugog gitaristu. I da, sjećam se Dudine reakcije nakon prve probe. On nije mogao vjerovati da će svirati sa nekim ko je svirao u Majkama, a meni je to bilo više druženje sa starim frendovima. Ja sam im dao do znanja da imam svoj band i da ću biti sa njima samo dok ne nađu drugog gitaristu. Tako je i bilo. Sjećam se da je ta Dinamova himna bila teški uteg za band jer smo svirali samo u Zagrebu i okolici. Najdalje što smo otišli je Rijeka. Bilo je sve ok ali oni su tek poslije sa dolaskom Tiće napravili velike stvari.
PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS
PRVA POSTAVA KOJOTA - JURICA, BUŠ, MARIO I VIDUKA
GP:U prvoj postavi Kojota pjevao je Buš (današnji bubnjar Franjičevih Babilonaca), a bas gitaru je svirao Jurica iz grupe Revolver, koji je sa tobom svirao i u Majkama. Poznavajući Buša (u to vrijeme se često znao pojaviti sa flašom burbona na vratima jednog stanu u kojem sam ponekad boravio) mišljenja sam da je imao neku zagrebačku rokersku karizmu i da je kao pjevač, frontmen i muzičar imao puno potencijala. Misliš li da bi muzika Kojota otišla u drugom pravcu da je on ostao u bendu?
DV: Definitivno. Bili bi prljavi ‘Rhythm & Booze’ bend kako je on nazvao to što smo svirali na početku. Baš zbog te karizme sam ga i zvao u bend. On je zračio sa karizmom, a ja sam ga jako dobro znao jer živimo u istom kvartu i znao sam koliko je talentiran. Buš je jednom u Ljubljani odsvirao koncert Kojota kao bubnjar i vokal, jer je Mario imao nekih problema sa putovnicom. Sjećam se da smo bili predgrupa nekom stranom bendu, da smo imali 2 bisa, a kad su oni završili publika je opet zvala nas. O takvom se talentu i karizmi radilo, ali mislim da se on uplašio uspjeha... svega onoga što se Kojotima i dogodilo kasnije. Znam da mu je poslije bilo žao i još uvijek smo u dobrim odnosima.
GP:Je l' se uopće zna gdje je Buš nestao sa snimanja vašeg prvog albuma, kad je na njegovo mjesto uskočio Alen?
DV: Otišao je pri kraju snimanja prvog albuma, nije još bio gotov. Tražili smo ga stvarno po svuda, zvali sve žive, ali ništa... nestao je. Kasnije sam saznao da je na nekoj kleti u Zagorju cugao par dana. Jebi ga to je Buš (hehe). Na kraju je od njegovog snimanja na albumu ostao vokal na „Tear in my beer“ i ona usna harmonika na „Razuzdan i lud“. Poslije je Zdenko Franjić objavio to što je ostalo od njegove snimke za Slušaj Najglasnije, ali to su neizmixane stvari pa ne zvuči baš najbolje.
GP:Dolaskom Alena i Vanje, Kojoti su za medije od zagrebačkog pretvorili u vinkovački band? Misliš li da su sa tom „titulom“ više dobili ili izgubili, budući da su od tada neizbježno stalno bili uspoređivani sa Majkama, a to je moraš priznati bilo jako nezahvalno?
DV: Ma da bilo je baš čudno, prvenstveno meni, jer od prve postave je samo Mario bio iz Vinkovaca, a mi ostali (Buš,Jurica i ja) smo bili iz Zagreba. Dakle Kojoti su bili zagrebački bend, da bi kasnije došao u situaciju da sam totalna manjina u svom vlastitom bendu i da nas svi uspoređuju sa Majkama zbog trojice Vinkovčana u bendu, a jedino sam ja prije te 95. svirao u Majkama. Dosta paradoksalno pogotovo meni, tako da negdje od drugog albuma kad smo postali popularni nisam bio ni zadovoljan ni sretan u vlastitom bendu, a imao sam potpisan ugovor za još jedan album. Još čudnije mi je da mi je danas taj 3.album najbolji od Kojota. Na njega sam najviše ponosan, a znalo se da će nam biti zadnji i sve oko nas je mirisalo da će taj album loše proći, kao što i je. Previše paradoksa u prekratkom vremenu. Danas sam ponosan na sve što smo napravili. Naravno da bi neke stvari promijenio kada bih mogao, ali ponosan sam na neke pjesme koje sam napisao u tom periodu, na stvarno dobru zabavu i hedonizam koji nas je držao neko vrijeme, a najviše na energiju koju smo odašiljali sa stagea. To je nešto što nas je razlikovalo od drugih bendova.
KOJOTI - VANJA, MARIO, ALEN I VIDUKA
GP:Ni danas mi nije jasno zašto se digla onakva frka oko vašeg koncerta sa Partibrejkersima u Sloveniji za vrijeme ratnih devedesetih. Pogotovo kad se znalo da su Partibrejkersi zajedno sa Električnim orgazmom i Milanom Mladenovićem iz EKV-a predvodili anti-ratne demonstracije u Srbiji. Dakle javno su digli glas protiv rata na ovim prostorima što nije bilo nimalo bezopasno tih godina. Kako ste vi tada doživjeli tu zabranu HGU-a koja je uslijedila nakon tog koncerta?
DV: Mi smo tada bili još demo band. Znalo se da su Psihomodo Pop, Majke i Kud Idijoti svirali sa bandovima iz Srbije prije nas, znalo se za stav Partibrejkersa o ratu, znalo se da je HGU odabrao nas zato što smo tada bili najmanji band, dakle najmanja šteta. Dobili smo prvo preko posrednika upozorenje da ne idemo na koncerte sa Brejkersima na što smo naravno odgovorili sa Fuck off. Odsvirali smo te koncerte, a na povratku nas je dočekalo da nam već dogovorene koncerte organizatori otkazuju, jer su dobili takvu direktivu od HGU-a. Ono što oni nisu znali je to da smo mi već dobili ugovor od Dancing Beara, pa smo u toj pauzi snimili prvi album (i nas trojica smo svirali sa Baretom). Čim je prošla zabrana mi smo izdali album i naravno u svakom intervju-u naširoko govorili o tom kretenizmu od zabrane, toliko da me je tadašnji šef HGU-a zamolio da malo manje to pominjemo... Dakle dobili smo zadovoljštinu na kraju cijele te farse.
GP:Kad su Kojoti te 1995.godine nastupali sa Baretom (kao Majke) svirali ste bez drugog gitariste. Da li ti je bilo teško svirati i ritam i solo, budući da su gotovo sve pjesme na pločama Majki snimljene sa dvije gitare?
DV: Je, dosta zajebano zvuči, ali ja sam znao da je moguće jer smo nas trojica (Mario,Vanja i ja) bili jako uigrani zbog Kojota. Znao sam da moramo prearanžirati neke stvari tj. svirati ih na svoj način, brže i žešće. Tako je i bilo. Meni ne samo da je u toj situaciji bilo skroz lagano svirati, nego sam uz to na koncertima guštao ko prasac, jer te pjesme su izrazito gitarističke, a Majke su veliki band i Bare je ipak najkarizmatičniji frontman na ovim prostorima. Ispada da sam više guštao taj drugi puta u Majkama. Tada sam bio puno sigurniji u svoje sposobnosti kao gitarista i u band koji je bio jako čvrst i uvježban, pa sam zato i odgovorio potvrdno na Baretov poziv da ponovo sviram sa njim (a i došao je u pravo vrijeme zbog te zabrane). Prije prve probe sa Baretom smo Mario, Vanja i ja imali bar 30-ak proba bez njega. Doslovno smo svaki dan svirali u mom podrumu, pa smo zato tako i zvučali uživo... kao mašina koja melje sve pred sobom.
GP:Kojoti su sa svoja tri albuma i svojim žestokim svirkama neosporno ostavili dubok trag u rock muzici na ovim prostorima. Na što danas prvo pomisliš kad se sjetiš tih „fiju briju“ godina?
DV: Fiju Briju pokret je uz Feral i tadašnji Radio 101 bilo jedino svijetlo u Tuđmanovim godinama po meni. Ja sam mrzio u šta se pretvara ta država u kojoj živim i bilo je pokušaja bijega iz Zagreba. Prvi sa Juricom u Amsterdam, drugi sa Vanjom u Hamburg, ali uvijek me vratila nostalgija za ekipom i gradom. Svi bendovi koji su svirali na tim Fiju Briju koncertima su bili stvarno dobri jedni sa drugima, bilo je zajedništvo nekakvo u zraku, bilo je naravno puno dobre zajebancije uz sve to, ali mislim da možemo biti ponosni na taj period jer smo imali muda i bili smo jedna od rijetkih opozicija u tim ružnim 90-tima. I dan danas sam dobar sa svim tim ljudima i bandovima koji su preživjeli.
- TREČI DIO -
NI DA NI NE CENTRAL PROBLEM / NATALI DIZDAR / KAWASAKI 3P / DJ VODENO OKO
GP:Svi znaju za stihove „Miš maus-kuća haus, sivo grej-zagor te nej“, a nitko ne zna praktički ništa o grupi Central problem za koju si napravio tu stvar. Možeš li mi reći nešto više o njima, da barem ovdje ostane neki trag?
DV: To je bio jedan od primjera kako preživjeti to mračno vrijeme o kojem sam pričao, a koje je moju generaciju čini mi se najviše sjebalo. Kroz zajebanciju i kreativnost. Tako sam se igrom slučaja upoznao sa Venom Jemeršićem koji je već tada bio ubojica na basu. On je inače iz Maribora i došao je u Zagreb studirati kameru na Akademiji. Mi smo se zajebavali godinu dvije u tom mom podrumu i snimali svoje male retardirane pjesmice koje su nas jako zabavljale. Jedna od njih je „Zagor“. Ven je kasnije kad se vratio u Sloveniju napravio Central Problem i snimio tih par pjesama na albumu koji je izdao Helidon (čini mi se). Zato i nisu bili toliko poznati u Hrvatskoj, ali „Zagor“ je bio hit.
GP:Sa pjevačicom Đanom Šegon si napravio obradu „Zagora“. U tu novu verziju su dodani stihovi koji nisu na veziji Central problema. Da li je to prije bilo izostavljeno zbog neke cenzure ili se jednostavno ti stihovi tada nisu uklapali u koncept pjesme?
DV: To je originalan tekst koji sam napisao za „Zagora“ pa smo ga tako i snimili. To što se miješaju kulinarski recepti sa partizanskim imenima je baš ono što je ful zanimljivo u tom tekstu. Mislim da je Ven imao autocenzuru, pa na Central Problem verziji pjesme nije snimio taj dio teksta zato što je Slovenac bez muda (hehehe). Zajebavam se, volim ja Vena. Mi smo drugovi od onda i stalno me nagovara da ponovo pokrenemo taj projekt, ali nemam vremena, makar mislim da bi to jednom trebali napraviti, jer te naše retardirane pjesmice su kult za one rijetke ljude koji su ih čuli.
GP:Kad se za vrijeme Story SuperNova Music Talents natjecanja Natali Dizdar u jednoj svojoj izjavi stavila u isti rang sa Vannom i Ninom Badrić, svi na estradi su je ismijali i na neki način osudili. Godinu dana nakon te njene izjave napravio si sa njom pjesmu „Ne daj“, koja je osvojila sve moguće nagrade koje su se tada mogle osvojiti i koja ju je lansirala baš tamo. Kako je došlo do tvoje suradnje sa njom?
DV: Potpuno slučajno. To mi je za sad prvi i zadnji izlet u estradu i odmah hit godine (hehe). Natali cijenim kao pjevačicu. Moja jako dobra prijateljica Marta Muždalo mi je došla sa tom idejom, napisala je tekst, a ja sam tu pjesmu uobličio doma na kompjuteru. Poslije smo sa zajedničkom frendicom Ivanom Starčević snimili demo snimku koju je ona ponudila Natali i ona se oduševila. Nakon toga je skoro cijela ta demo verzija, naravno bez vokala, bila podloga za ono što smo kasnije kod Cokija (Jinx-producent) nadosnimili. Natali vokale i ja gitare, a Coki je to lijepo producirao... i eto ga. Hit.
GP:Kako ti se svidjelo u tim estradnim vodama? Da li je bilo još sličnih ponuda?
DV: Je. Taj slučaj mi se svidio zato što smo konkretno za taj album napravili dvije dobre pjesme. Naravno da su poslije neki skužili da ja imam veze sa tim tako da je bilo raznih poziva, ali ne bi ja ulazio u taj teritorij. Vidio sam šta je estrada kad sam sa Kawasakijem iz čiste zajebancije bio na Dori i od tad se bojim estrade...
GP:Kako si se uopće kao renomirani rock gitarista 2001. godine odlučio svirati bas gitaru u jednoj punk grupi koja je tada postojala na sceni već više od osam godina i to bez nekoga posebnog uspjeha? Naravno mislim na Kawasaki 3P.
DV: Bio sam jako razočaran i nesretan zadnjih par godina 90-tih i od raspada Kojota godinu dana nisam htio sa nikim svirati. Onda sam se opustio negdje 2001.godine. Prvo sam sa frendicom Đanom Šegon napravio potpuno drugačiji cover bend Free Tibet pa sam počeo svirati i sa prvim Dub bendom u Hrvatskoj, Abrakha-Dub-R (iz kojeg će kasnije nastati Brkovi!). Jednostavno, otvorio sam se potpuno drugačijim i meni bližim alternativnijim stvarima od onoga u šta su se Kojoti pretvorili, pa nije ni čudo da sam pristao svirati bas sa Kawasaki 3P-om kada su me pozvali u bend, iako sam bio par puta u Statusovom izboru među par najboljih gitarista (hehe). Ipak sa vremenom sam se vratio na prirodnu poziciju gitarista. Na 1.albumu sam snimao gitare, a poslije 1.albuma sam pozvao starog prijatelja Boršćaka u Kawasaki da svira bas, tako da sam ja preuzeo mjesto gitarista. Mario Boršćak i ja se kroz svirku i prijateljstvo družimo od prvih bendova u životu do danas.
GP:Čija je bila ideja da se prijavite na Doru? U izvrsnom dokumentarcu Dubravka Jagatića „Kad muzičari prolupaju“ sam čuo da je postojala mogućnost da odustanete od finala... Navodno je nakon TV prijenosa čak i latvijska državna televizija zatražila intervju s vama. Nešto više o tom vašem nastupu na Dori?
DV: Ta retardirana ideja je bila od Dancing Beara i bila je toliko retardirana da je Kawasaki naravno pristao. Sve je istina. Htjeli smo odustati od finala, razvalili smo hotel, estrada nas se plašila, imali smo taj intervju... Uglavnom zakašnjeli maturalac sa trajno ostavljenim posljedicama po Kawasaki 3p (hehe).
KAWASAKI 3P
GP:Budući da baš ne gledam previše televiziju, kad sam otišao na vaš koncert nisam imao nikakvu sliku o tome tko svira u grupi i kako sve to vizualno izgleda. Moram priznati da sam se iznenadio (pozitivno) kad sam na pozornici uz tebe vidio još neka poznata lica sa rock scene. Kako bi nekome, recimo iz Bugarske, ukratko predstavio Kawasaki 3P?
DV: Kawasaki 3p je nakupina luđaka koja se sa vremenom malo uozbiljila (ali samo mrvicu) u smislu da sad kad imamo dogovoren koncert naš pjevač Tomfa ne ode na koncert Nick Cavea nego ipak dođe na svoj. Eto tako otprilike (hehehe). Muzički također zvučimo puno bolje, čvršće i jače nego na početku, tako da od kada je 2009.godine izašao drugi album „Idu Bugari“ nismo stali sa koncertima do prije mjesec dana i to samovoljno jer ih je stvarno bilo previše i došlo je vrijeme da stanemo na loptu i napravimo 3.album. Jako sam zadovoljan u K3p-u i autorski i svirački i ljudski.
GP:Za kada je planiran izlazak 3.albuma? Možeš li otkriti neke detalje o novom materijalu?
DV: Kod K3p-a je dosta nezahvalno bilo šta predviđati jer sve je moguće, ali... muzika je skoro sva gotova, sada se trebaju napisati tekstovi, dodati final touch sa trubama i zajebancijama na vokalima koje su poznate za Kawasaki i spremni smo za ulazak u studio gdje će se sigurno puno toga promijeniti i dodati, jer je tako uvijek bilo do sada. Po ovome što se do sada čuje mislim da će ovo biti najčudniji album do sada. Prvi puta imamo dosta kompleksnije muzičke forme, ali naravno da ima i veselih pjesama i na kraju će sve zvučati kao Kawasaki 3p danas. Tako je uvijek i bilo. Svaki album je bio odraz vremena pa mislim da će i ovaj.
GP:Kawasaki 3P mi se čine kao band koji čvrsto stoji na zemlji i moram priznati da mi sa njima, kako si i sam rekao, djeluješ zadovoljno. Misliš li da imaš još prostora za neke druge projekte uz to? Kao ponovno okupljanje Kojota, Greaseballsi ili nešto treće?
DV: Kawasaki 3P je sve samo ne band na zemlji (hehehe)... ali da, zadovoljan sam jer da nisam ne bi bio u bendu od 2001.godine. Imam puno prostora da se izrazim autorski u bendu i potpunu slobodu za ostale stvari, kao i bilo koji drugi član K3P-a. Trenutno sam zaokupljen radom na pjesmama za naš 3.album, a kasnije ću vidjeti što dalje. Ako bude kao sa 2.albumom neću imati vremena za ništa, a ako bude lakši tempo volio bi napraviti neke stvari kao npr. završiti Greaseballs album, napraviti album sa Venom iz Central Problema... Kojoti se neće okupljati sigurno, bar dok sam ja u Kawasakiju. Ne vidim smisla jer ne bi mogao hendlati to zajedno. Mnoge dobre ponude sam do sada odbio za okupljanje Kojota i na neki način mi je drago da smo jedini od svih iz te Fiju Briju generacije koji se baš ni jednom nismo okupili ponovo, jer ne bi htio da to bude zbog novaca nego da dođe pravi trenutak za to. Jednog dana bi volio snimiti i solo album. To bliskim ljudima govorim 10-tak godina i točno znam kako bi trebao zvučati, ali još nisam skupio muda da pjevam iako sam u svim bendovima do sada pjevao prateće vokale. Za pjevati lead vokal još skupljam muda, ali polako, ima vremena, mladić sam ja još (hehehe).
GP:Kakvu muziku pušta DJ Vodeno oko?
DV: Vodeno Oko pušta jako šarenu muziku za ples, od najranijeg bluesa do današnje muzike, sve što je kvalitetno i obično to radi u suludim mixevima. Ljudi kažu da što više popije bude sve bolji i bolji (hehehe)
GP:Za one koji ne znaju, DJ Vodeno oko je pseudonim Davora Viduke kad povremeno radi kao DJ. I pitanje za kraj.... Je l' imaš više gitara ili Porina i Zlatnih Koogli?
DV: Hehehe, gitara ipak. Po tome sam poznat. Jednostavno luđački kupujem gitare od kad su mi zlikovci ukrali žutog Stratocastera na kojem sam svirao od početka do 2003.godine kad je ukraden. Valjda još tražim tu jednu savršenu kao što je taj Žućo bio... Od nagrada koje sam osvojio zadržao sam si samo Porina za „Idu Bugari“.
Voditelj programa je bio Zlatko Burić - Kićo, član Kugla glumišta, glumac i performer koji je napravio međunarodnu karijeru. U filmu 'Pusher' igra drugu glavnu ulogu kao i mnoge uloge u Danskom nacionalnom kazalištu.
Grupa Endymion je krajem 1990. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu snimila dva video klipa, koja su trebala biti sastavni dio jednog kratkog filma. U to vrijeme u grupi su svirali Igor na gitari, Žika na bubnjevima, Đimi je pjevao, a ja sam svirao bas gitaru. Snimalo se u televizijskom studiju (s pripadajućom režijom i elektroničkom montažom) uređenom u prizemnoj auli akademije, a kao muzička podloga korištene su snimke pjesama „She's Only Slepping“ i „Rain“ (samo prvi dio). Na snimci se pojavljuje i Mirta Zečević, danas poznata televizijska, kazališna i filmska glumica.
Nažalost se ne mogu sjetiti ime djevojke koja je režirala film za koji su snimljeni ovi spotovi. Ako netko od ljudi sa Akademije koji su tada radili na tom projektu slučajno zna taj podatak molio bi da mi javi.
CRTICE O ST ROKENROLU (I)
Marinko Biškić (intervju 2019), Fon Biskich, Narodno blago, Dijete iz epruvete, Grupa traži grupu, Marinko i galebi asfalta, koncerti u Splitu '80
CRTICE O ST ROKENROLU (II)
Saša Jimi Kesić (intervju 2019), Abortus, Tužne uši, Stigmata
CRTICE O ST ROKENROLU (III)
Oleg Berić (intervju 2019), No Comment
CRTICE O ST ROKENROLU (IV)
Jakov Pupa, TOK, Haron, Mortus, VIS "Hemoroidi", Kazamorti, Castro, Discopath, Don Kaćunko, Jelen Rozgu, D.I.L.F.
FOTOGRAFIJE
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
PRVI DIO: Paolo Sfeci, Branimir Štulić, Azra (1978), Hus, Prljavo kazalište, Pankrti (1978), Idoli, Gile, Koja, Haustor
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
DRUGI DIO: Film, Naturalna Mistika, Boa, Parlament, Trobecove krušne peći, Psihomodo Pop, Gobac, Saša, Marija, Stjepka, Adrijana, Radovan Lucić Lutz, Darko Rundek
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
TREĆI DIO: Buldožer (1979-1981), Boro Žveglić, Mladen Lucić, Marko Brecelj i Ivan Volarić Feo (1981), Gobac, Pjer Žardin, Čile, Davor Slamnig i Baka Ljuba
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
ČETVRTI DIO: Film (1979-1981), Danica Rilović, Dražen Vrdoljak, Željko Kovačević, Oki, Šađer, Divljan
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
PETI DIO: Azra / Haustor / Film (Kronologija 1979-1981), Dražen Vrdoljak, Paolo Sfeci, Hus
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
ŠESTI DIO: Marko Brecelj i Ivan Volerić Feo (1981) + Koncert u Kranju 1980 (audio)
FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
SEDMI DIO: Korowa Bar (1982), Karlovy Vary (1983), Mance, Pjer Žardin, Kina, Preksi, Boško, Sonja, Ivana, Vesna FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO
OSMI DIO: Psihomodo pop i Trobecove krušne peći u Gospiću (1987) + sjećanja sudionika
+of+oi.jpg)
