STRAŽARNI LOPOV: kolovoza 2012

nedjelja, 26. kolovoza 2012.

MAJKE 1992/95

GORAN BARE I DAVOR VIDUKA (25-11-1992)

MAJKE
BARE SA KOJOTIMA
DVORANA ŠTUK, MARIBOR
31-03-1995

1. Fantastična vatra
2. '89
3. Krvarim od dosade
4. Ona je moja

Goran Bare - vokal
Davor Viduka - gitara
Vanja Marin - bas
Mario Anušić - bubanj

DAVOR VIDUKA

U Majkama sam prvi puta svirao 1992. godine. Oni su tada uvježbavali „Razdor“ u mom podrumu. U grupi su bili Bare, Zoki, Korozija i Jurica Nižić iz grupe Revolver, koji je snimio bas na tom albumu. Ja sam još tada svirao u Greaseballsima i dan nakon što sam rasformirao Greaseballse Zoki Čalić me pozvao da sviram sa njima. Prije nego što je izašao album („Razdor“), nakon samo dvije probe smo počeli sa nastupima (Bare, Zoki i ja gitare, Jurica bas i Korozija bubanj). Svirali smo non-stop, većinom u Sloveniji jer se u Hrvatskoj tad moglo svirat samo u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu i dole Rijeka i Istra. Sve smo to prokrstarili, neke gradove i više puta. Sloveniju uzduž i popreko, jer je tamo svako manje mjesto tada imalo bar jedan super klub. Zanimljivo je da nam je za Hrvatsku menađer bio Aleksandar Dragaš, a za Sloveniju Marko Brecelj. Ta postava je zvučala odlično, zajedno smo svirali godinu i pol, i dešavalo se stvarno svašta. Bare je bio u braku sa Mirjanom koja je često putovala sa nama. To je bilo kao Sid i Nancy na stotu potenciju. Često su svirke ovisile o Baretovom stanju i ako je on bio ok koncerti su bili stvarno vrhunski. Do raspada te postave je došlo jer smo se Jurica i ja posvađali sa Korozijom i jednostavno jednu večer u Konkordiji mu rekli da odlazimo iz benda. Prvo vrijeme je i Zoki bio na našoj strani ali se predomislio tu večer. Drugi dan smo Jurica i ja osnovali Kojote.

GORAN BARE, JURICA NIŽIĆ I DAVOR VIDUKA (1992)

Prva postava Kojota je bila - Robert Bušić Buš - vokal, ja - gitara, Jurica Nižić - bas i Mario Anušić - bubanj i u toj postavi smo puno svirali. Ja sam napravio sve stvari koje su prvo bile na engleskom, ali kad se Dancing Bear zainteresirao za nas, preveo sam ih na hrvatski. Naš prvi album je bio prvo izdanje Dancing Bear-a u povijesti, sa tim da je 1994. godine Vanja Marin zamijenio Juricu na basu, a Buš je nestao na pola snimanja i niko ga nije mogao naći (tad nije bilo mobitela). U studiju je bio kaos. Pitali su mene da li želim pjevat i nisam htio, a pošto je Alen Marin čekao da pjeva prateće vokale Bušu, pitali smo onda njega i tako je on ušao u bend. Praktično sam ga morao učiti na brzinu pjesme jer smo imali samo 4 danu u studiju kod Trulog. Dio materijala koji je snimljen sa Bušem je isto ostao sačuvan, te ga je kasnije izdao Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije) kao nulti album Kojota. Prije svega toga se desila zabrana zbog svirke sa Partibrejkesima u Sloveniji (??!!) tako da smo 1994. na 1995. bili zabranjeni od HGU-a. To se poklopilo sa svađom u Majkama pa me Bare nazvao i spojili smo ugodno sa korisnim. Narednih godinu dana smo odsvirali pun kurac koncerata, ali Bare je bio sve gore i gore (u to vrijeme je umrla Mirjana) tako da je opet bilo svakakvih situacija, ali to je iskustvo koje ne bi nikad promijenio, jer sam tih godina naučio sve što znam o ovom poslu.

GORAN BARE, VANJA MARIN I DAVOR VIDUKA - PROBA U PODRUMU KOD VIDUKE (1995)

Iz tog perioda je ova snimka iz Maribora koju ti šaljem. Te četiri pjesme su izašle u Sloveniji (8.12.1997.) na kompilaciju „V Živo na Štuki“ (Štuk je klub u Mariboru), a na njoj su još Boye, Marko Brecelj, Jani Kovačić i Vlado Kreslin in Mali bogovi. Kod nas je taj album izdao Dallas, ali u vrlo malo komada tako da su te pjesme danas rariteti.

Kad je istekla zabrana od HGU-a, nama je automatski Dancing Bear izdao prvi album (Kojoti 1995.), pa smo napustili Bareta i nastavili sa Kojotima. Kasnije smo izdali još dva albuma, „Halucinacija“, 1996. godine i zadnji je „Sex Disko Kung Fu“ izdan 1998.godine. Nakon toga sam 2000. rasformirao Kojote i 2001. ušao u Kawasaki 3p, sa kojima sviram dan danas. Sve albume nam i dalje izdaje Dancing Bear.

Eto to je moja priča.

Davor Viduka
STRAŽARNI LOPOV, Kolovoz 2012

HVALA DAVORU VIDUKI NA NAPISANOM TEKSTU ZA "STRAŽARNOG LOPOVA",

NA FOTOGRAFIJAMA I NA SNIMCI IZ MARIBORA

1. Bilo je to davno

2. Hajde da se drogiramo

3. Krvarim od dosade

4. Budi ponosan (samo dio)

Goran Bare - vokal

Davor Viduka - gitara

Zoran Čalić - gitara

Jurica Nižić - bas

Željko Mikulić-Korozija - bubnjevi

MAJKE - POGLED SA STRANE

STRAŽARNI LOPOV 2012

petak, 24. kolovoza 2012.

LUTAJUĆI DJ ZDENA

LUTAJUĆI DJ ZDENA U MOČVARI

Da se Zdenko Franjić rodio u New Yorku njegovi bi koncerti zasigurno stekli kultni status u američkim underground krugovima. Koncept tih nastupa, na kojima pjeva svoje stihove koristeći pritom kao podlogu matricu sa CD-a sastavljenu od raznih instrumentalnih predloška i elektronskih reggae-dub semplova, je više nego originalan i jedinstven je u svijetu.

Ovako, Zdenko je odrastao u zagrebačkom Španskom, postao je Lutajući DJ Zdena i snimio pregršt izvrsnih albuma, nažalost nepravedno zanemarenih od strane glazbene kritike i medija. U zadnjih dvadesetak i kusur godina Zdena je izbombardirao New York više puta nego Ameri i Rusi Berlin 1945-te.... i još uvijek baca bombe.

STRAŽARNI LOPOV 2012

NA VIDEU SE IZMEĐU OSTALIH POJAVLJUJU I NINO, LUJO, ROBI, PECO I DJ MARIO KOVAČ

SVI ALBUMI LUTAJUĆEG DJ ZDENE SE ZA MALE PARE MOGU NARUČITI

DIREKTNO OD IZDAVAČA ZDENKA FRANJIĆA - SLUŠAJ NAJGLASNIJE

subota, 18. kolovoza 2012.

MAJKE - POGLED SA STRANE

Proljeće, 1988.godina. Parkirani motori ispred Kulušića. Na pozornici Kečer čita svoje pjesme. Aveti ravnica. Satan Panonski i Petar Pan krvare u istom tijelu. Zdenko Franjić nas je pozvao na jednu od promocija grupa koje su objavile svoje prve albume za njegovu novoosnovanu etiketu Slušaj Najglasnije. Nije bilo puno ljudi, ali više manje svi koji su se tamo našli od nekuda su se znali.
- Tko uopće danas svira? - upitao sam.
- Majke. To je neka nova Zdenkova rokačina iz Vinkovaca. Nisu loši. - bio je odgovor.

IVICA DUSPARA

KULUŠIĆ
ZAGREB 02-03-1988

1. Putujem
2. Postoji nešto
3. Sam
4. Moram pobijediti
5. Ne mogu se kontrolirati
6. Volim te
7. Ona je kao heroin
8. Loš život
9. Iz sve snage
10. Zauvijek
11. Zbunjen i ošamućen
12. Krvarim od dosade (prva verzija)
13. Novi dani
14. Putujem

Goran Bare - vokal
Ivica Duspara - gitara
Marin Pokrovac - gitara
Nedjeljko Ivković-Kilmister - bas
Željko Mikulić-Korozija - bubnjevi

Dan nakon koncerta sam sjedio u unutarnjem prostoru zagrebačkog Omladinskog centra u Teslinoj, pio jutarnju kavu oko podneva i dosađivao se, sve dok se odnekuda nije pojavio Zdenko. On i njegov prijatelj su sjeli za moj stol, a nakon nekog vremena Zdenko me upitao kako mi se svidio nastup Majki u Kulušiću. Odgovorio sam mu da mi nisu ništa posebno i da mi zvuče kao kopija Partibrejkersa.

- Ja sam gitarista u Majkama. - zbunjeno mi se obratio njegov prijatelj.
- Znam. - odgovorio sam ne smislivši ništa pametnije, mada nisam imao pojma.
Zdenko me nakon toga upoznao sa Dusparom, a ja sam se najblaže rečeno osjećao kao kreten. Ne zbog toga što sam rekao ono što sam fakat i mislio, nego zato što sam ih poslušao samo par minuta u prolazu i to sa toliko interesa, da nisam zapamtio ni kako izgleda gitarista. Na svim tim koncertima koje je Zdenko organizirao najmanje smo slušali grupe koje su svirale. Većinu vremena bi proveli oko šanka i ono što se događalo na pozornici je uvijek bilo samo neka popratna dekoracija za zajebanciju.

Suzi je u to vrijeme među nama slovila kao najveći, ako ne i jedini fan Majki. Stalno mi je govorila da joj nije jasno zašto ih ne slušam kad zvuče kao grupe iz Detroita koje volim. Mislim da neću pogriješiti ako napišem da je ona tada bila na svim njihovim koncertima koji su bili u Zagrebu i bližoj okolici, a Majke su u to vrijeme stalno nastupali. Bili su to većinom mali koncerti ili nešto veći zajednički nastupi sa drugim grupama. Na jednom takvom koncertu sam ih malo pažljivije poslušao i skužio da je Duspara genijalan gitarista, te mi je zbog toga bilo još više krivo što sam se provalio u Omladinskom.

Bareta sam upoznao kad se iz Vinkovaca preselio u zagrebačko Špansko. Zdenkova etiketa Slušaj Najglasnije i Špansko su tada bili obećana zemlja za sve vinkovačke rock grupe. Bilo je to u kafiću "Uno", godina 1988. Bare je sjedio sam u kutu, preumoran da se pomakne sa sunca koje ga je pržilo po licu. Lujo, Nino i Tresk su bili kod šanka, a ubrzo su se pojavili i ostali Španci. U biti svi u birtiji su, bez obzira da li su sjedili za istim stolovima ili stajali sa strane, međusobno komunicirali. Jedino je Bare brijao kao da je u svojoj galaksiji. Kad bi se i uključio u razgovor, djelovao je kao da nema snage pratiti što tko govori. Prvo sam mislio da glumata, ali sam onda skužio da je on fakat takav.

MIRTA I DUSPARA (PHOTO BY IVA GRUDEN) / BARE, PERO (KAOTIČNE DUŠE) I ZDENKO (SLUŠAJ NAGLASNIJE)

Šansu za malo veću promociju Majke su dobile tek 1989. godine kad su nastupile u Domu Sportova kao predgrupa Godfathersima. Sa profesionalne strane taj se koncert pretvorio u totalni debakl. Njihov basista Kilmister je „malo zabrijao“ i budući da ga nitko nije mogao pronaći, počeli su svirati bez njega. Pred kraj njihovog dijela nastupa vidio sam ga kako izbezumljeno trči iz pravca back stage-a prema pozornici, a kad se konačno popeo na binu nije mogao naći pojačalo u koje se treba uključiti. Netko je poslije pričao da su mu vene bile krvave, ali ja to nisam vidio. Na kraju su samo zadnju pjesmu odsvirali kompletni i pokupili se sa pozornice.

OMLADINA '90
SUBOTICA 26-06-1990

1. Putujem
2. Svaku noć i svaki dan
3. Zbunjen i ošamućen
4. Iz sve snage
5. Novi dani
6. Lutak iskrivljenog lica
7. Nikada te neću zaboraviti

BONUS:
Intervju sa Baretom nakon koncerta

Početak ratnih devedesetih je za Majke kao i za većinu tadašnje rock scene bio poguban. Raspad je označio kraj suradnje Bareta sa Dusparom, koji se povukao u Hare Hrishnu. Kasnije je 1993. godine sa Brunom Subiotom, pjevačem Spoonsa, osnovao izvrsnu grupu Matchless Gift (izdali su par ploča, ali unatoč izvrsnim pjesmama nisu stekli neku veću popularnost na ovim prostorima).

ZORAN ČALIĆ

U isto vrijeme Majke su se ponovo aktivirale sa gitaristom Zoranom Čalićem iz vinkovačke grupe Pokvarena mašta i izdale novu ploču. Tada sam kratko svirao bas gitaru u Tomijevoj grupi Phantasmagoria, pa smo imali jedan zajednički koncert, sa njima i grupom Grč, u riječkom Palachu. Bare je tada već bio dobrano izgubljen. Prije nastupa sam ga vidio kako stoji u jednom hodniku ispred zaključanih vrata i kako nešto mrmlja sam za sebe. Nije mogao pronaći izlaz iz garderoba. Poslije tonskih proba smo se svi smjestili oko šanka. Sjećam se da je Kilmister toliko zabrijao na malteški križ na Tomijevoj jakni, da ga je Tomi na kraju skinuo i poklonio mu ga. Majke su nastupili zadnji i to je bio jedan od rijetkih njihovih koncerta koji sam odslušao od početka do kraja. Mala pozornica, mikrofonija u zvučnicima, sirova snaga. Zvučali su savršeno. Jednostavno su se stopili sa muzikom i sve ono što je izvan pozornice bilo u nekom totalnom rasulu, na pozornici se sa prvim riffom gitare pretvorilo u savršeni rock'n'roll sklad.

Poslije koncerta nas je ekipa iz grupe Let 3 smjestila u jedan veliki stan u blizini kluba. Tamo je tokom večeri cirkuliralo puno ljudi, ali sada više ne znam da li su Bare i ostali isto bili tamo u nekoj od soba, jer sam cijelo vrijeme bio u kuhinji, a kad sam od tamo izašao strokeljao sam se na prvi trosjed i zaspao.

Par mjeseci kasnije Majke su nastupili u Domu Sportova na jednom od Fiju Briju koncerta. Bio sam kod miks pulta na sredini dvorane kad su se popeli na pozornicu popraćeni gromoglasnim pljeskom. Na tom koncertu se desilo nešto što nisam nikad prije vidio na njihovim nastupima. Bare je digao ruke u zrak i čitava dvorana ga je slijedila. Zapljeskao je i svi su zapljeskali sa njim. Zatvorio je oči i osjetio moć koju ima nad publikom. Nakon toga više ništa nije u njegovoj glavi moglo biti isto. Čitav život je negdje išao, a u tom trenutku je konačno negdje i stigao. Nakon koncerta sam stajao sa Suzi i Brenkijem u holu i svi koji su tamo naletili su komentirali kako su klinci zabrijali na Bareta. Rat je pokosio rock muziku na ovim prostorima i svi su bili željni grupa poput Majki. Bare je uobičajeno izgledao kao da je ispao iz teretnog vlaka, ali ovaj puta se konačno našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. I dalje nisam htio Suzi priznati da su mi dobri, a kad sad razmislim, bit će da je neka vrsta ljubomore bila jedan od razloga.

Nakon tog koncerta je izgledalo kao da je za Majke sve krenulo nabolje, ali umjesto da iskoriste zalet koji su dobili od publike, Bare se posvađao sa ostalima i raspustio grupu, tako da su ga jedno duže vrijeme na koncertima pratili gitarista Davor Viduka i njegova ekipa iz Kojota. Oni su od HGU-a dobili godinu dana zabrane sviranja kao Kojoti, zato što su sa beogradskim Partibrejkersima odsvirali zajednički koncert u Sloveniji (!?!). Kad je ta zabrana prošla Kojoti su izdali album, a Bare se vratio staroj ekipi.

1996. godine, Bare je na albumu „Vrijeme je da se krene“ započeo svoju borbu sa demonima. Jedino mu je pisanje pjesama moglo pomoći da bar donekle prebrodi tešku krizu u koju je zapao nakon iznenadne smrti supruge i sve teže ovisnosti. Tekstovi koje je počeo pisati su bili toliko osobni i jaki da su Majke kao grupa ostali u njihovoj sjeni. Nažalost, kako je vrijeme prolazilo u fokusu publike je ostao samo on.

Na samom kraju 1999. godine Bare se uključio u kampanju SDP-a i HSLS-a, te zajedno sa još nekolicinom rock grupa sudjelovao u projektu "Budi ponosan“. Političari su osjetili njegovu karizmu i pokušali je iskoristiti do te mjere da je SDP Baretove stihove “Vrijeme je da se krene“ pretvorio u poziv za smjenu vlasti. Toliko su daleko otišli da su čak javno pričali kako su i oni pušili travu (!?!).
Odjednom su svi znali za Bareta, a problem u svemu tome je bio što je on zabrijao na to da ga odjednom svi pitaju za mišljenje, pa je sve više počeo pametovati i to ne samo u medijima, nego i na koncertima. Toliko je postao opsjednut sam sa sobom da je na kraju ponovo raspustio Majke i počeo nastupati sa za tu priliku oformljenom grupom Plaćenici.
Plaćenici su bili sastavljeni mahom od izvrsnih muzičara. Izdvojio bi Krunu Levačića, jednog od najboljih jazz bubnjara na ovim prostorima i Alena Kraljića - Kralju, prvog gitaristu grupe Pips, Chips & Videoclips. Zajedno su snimili dva albuma (nakon toga je Bare sa Kraljom snimio još jedan potpisan samo sa njegovim imenom), pjesme su bile dobro aranžirane i savršeno odsvirane, ali koncerti bez Zokija (ili Duspare), Korozije i Kilmistera (sa basom spuštenim do koljena i pljugom u ustima) na pozornici, jednostavno su izgubili onaj opaki rokerski duh koji su ljudi najviše voljeli na Baretovim nastupima. Sa vremenom je opet počeo pucati po svim šavovima i jedino što mu je preostalo je bilo da se vrati starom zvuku i da ponovo okupi Majke.

GORAN BARE

U to vrijeme je Bare sve više počeo javno pričati i o svom drogiranju. Podigao je sa time veliku prašinu, a najveći apsurd u svemu tome je bio što se čitava estrada davila u drogi, a novinari su njega nakon tog priznanja počeli prikazivali kao prototip narkomana. Nije bilo važno što se on između ostalog pokušavao skinuti i što je njegovo javno priznanje bilo fokusirano na kampanju protiv droge. Mediji su na sve strane počeli njime plašiti djecu, a roditelji isprepadani drogiranjem klinaca i neznanjem, konačno su vizualizirali svoj strah u Baretovom liku. Naravno sve mu je to donijelo veliki publicitet, a sa time i gomilu novih fanova, ali pritisak prouzročen svim tim ga je sve više i više gurao prema dolje, jer su novinari željni senzacija sve više kopali po njegovom privatnom životu. Forsirali su raznorazne pizdarije po medijima i svi su u svemu tome dobro zarađivali (najvjerojatnije svi osim njega). Prikazivali su ga isto kao što su Amerikanci, nakon što su istrebili Indijance, vukli po cirkusima par preživjelih poglavica razvaljenih alkoholom i "blagodatima civilizacije". Pozivali su ga u kontakt emisije, a tamo bi mu nakon pola pitanja o muzici sa umjetnom zabrinutošću na licu postavljali pitanja o drogi. Taman kad se sve to malo smirilo uslijedila je nova kampanja. Ovaj puta za nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa MUP-a. Bare u reklami priča o nesreći koja se dogodila kad je bio na heroinu. Sad, on i promet mi baš nisu dvije svari koje imaju veze jedna sa drugom, al' dobro, ljudi kažu da je važna dobra volja.

Malo po malo Bareta je bilo doslovno svugdje. Priča o drogiranju se sa vremenom izlizala, pa su mu novinari u intervjuima počeli ciljano ubacivati pitanja pogodna da na njih provali nešto što će moći iskoristiti za naslov koji će prodati njihov "šareni artikl". I tako je Bare počeo pljuvati po ljudima sa estrade (Giboniju, Gopcu, Rozgi, Štuliću), on koji se čitavu mladost više manje samo rokao i svirao počeo je davati mladima savjete da idu na radne akcije, pa čak je počeo trkeljati i o politici, o Tuđmanu i Miloševiću i šta ja znam o čemu sve ne. Kad dođe do toga da ljudi koji nemaju ama baš nikakve veze sa rock muzikom počnu raspravljati o Baretu i to ne u kontekstu muzike nego pizdarija, onda je to jasan znak da tu nešto ne valja.
Naravno nije ni njemu to sve "podvaljeno". To što on priča kao da se muči sa svakom rečenicom je posljedica ovisnosti i liječenja od ovisnosti i nikako ne znači da je ishlapio u glavi. Mada većina ljudi ne misli tako, Bare čvrsto stoji na zemlji. Na kraju krajeva, izdao je novu ploču, osvaja Porine, a koncerti su mu posjećeniji nego ikada.

Kad danas, tridesetak godina nakon koncerta u Kulušiću sa početka ovoga teksta, gledam na čitav taj fenomen Bareta i Majki, dolazim do zaključka da su oni među jedinima (ako ne i jedini) održali među današnjim klincima onaj izvorni duh rock muzike sa kraja šezdesetih i početka sedamdestih, koji se polako gubi sa novim trendovima u glazbi. Na današnjoj hrvatskoj rock sceni je gotovo svim poznatim grupama prvenstveni cilj zabaviti publiku. Let 3 je svoje koncerte pretvorio u rock'n'roll cirkus i sve više se unatoč izvrsnoj muzici sve pretvorilo u neku vrstu zajebancije, Gobac je postao sveopće obožavan od cijele nacije i od njega se očekuje da sve što kaže bude šaljivo, Hladno pivo super rokaju al' opet su glavna nit vodilja u pjesmama šale i pošalice. Majke za razliku od njih nikad nisu radili muziku kalkulirajući pritom sa ukusima publike. Uvijek sam imao dojam da im se živo jebe da li će se njihova muzika nekom svidjeti ili ne i po mom mišljenju je baš to ono što je publika popušila kod njih.

Unatoč tome što u stvari nisam nikad bio fan Majki, njihova muzika je protutnjala kroz moj život i na kraju ipak ostavila trag. Mogu ljudi o Baretu pričati što hoće, ali ipak nitko ne može osporiti činjenicu da je Bare opstao na sceni sve ove godine, da je već nekoliko generacija klinaca odraslo slušajući njegovu muziku, da još uvijek piše dobre pjesme i da njegove Majke još uvijek sviraju, ...

... IZ SVE SNAGE!!!

HVALA ZDENKU FRANJIĆU NA AUDIO SNIMCI KONCERTA IZ KULUŠIĆA I NA FOTOGRAFIJAMA KOJE SAM OZNAČIO SA LOGOM NJEGOVE ETIKETE SLUŠAJ NAJGLASNIJE.

STRAŽARNI LOPOV