STRAŽARNI LOPOV

MUSIC BIENNALE - ZAGREB 1981

2012-01-20T15:51:00.000-08:00

DOM SPORTOVA - ZAGREB

16-05-1981

CLASSIX NOUVEAUX

LABORATORIJA ZVUKA

ELEKTRIČNI ORGAZAM

17-05-1981

GANG OF FOUR

ŠARLO AKROBATA

HAUSTOR

________________________________________________

MIZAR

2012-01-17T07:47:00.000-08:00

KONCERT U ŠTIPU 1986

I - HODEN ZHE

II - SOL

III - DEVOJKA OD BRONZA

IV -UNINIJE

V - GRADOT E NEM

VI - ZLATNO SONCE

VII - ISUS

___________________________________________________

NA TULUMU SA LET 3

2012-01-12T00:28:00.000-08:00

Kada te ponude jedi, uzmi i pij

uvijek je bilo i svega će bit

jer mi možemo gasiti svjetla i paliti mrak

a vrijeme je naše i samo za nas

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Let 3 su svako malo svirali u Zagrebu i okolici. Čim je bila neka prigoda da se na istoj pozornici skupi više bendova znalo se da će i oni biti nazočni. I tako, odemo na biciklijadu (naravno sa autima) i doleti nam sa pozornice sirova riba u glavu, odemo na Fiju Briju pa opet dobijemo po glavi, ovaj puta sa nečim puno većim (zakačenim ispod pupka). Gdje god da smo zabrijali perje je letjelo na sve strane i Let 3 bi nas opalio po ušima. Budući da smo ih stalno gledali po raznoraznim koncertima, njihove samostalne koncerte smo najčešće propuštali.

Netko je za šankom u Jabuci rekao čarobnu riječ „tulum“ i svi smo se odmah utrpali u aute i krenuli. Klub se ionako uskoro zatvarao. Pozvani smo u jedan apartman u Cvjetnom naselju, gdje su nakon netom odsviranog koncerta u SKUC-u, bili smješteni Let 3. Kad smo ušli unutra, Mrle i Prlja su sjedili na nekom razvaljenom trosjedu ispred ugašenog televizora. Izgledali si mi kao oni sultani koji čitave dane provode zavaljeni u jastuke, pljuckaju oko sebe koštice iz grožđa, okruženi brdom hrane i trbušnim plesačicama, te se dave hašišem iz ogromnih nargila i pridignu se samo dok prdnu, valjda iz straha da se pritom ne useru u dimije.

Kad su nas ugledali po njihovim licima je bilo očito da su očekivali brdo uspaljenih klinkica sa koncerta, a ne ekipu koja je u taj kasni sat bila još odvaljenija od njih, sa djevojkama od kojih ni jedna nije bila slobodna i željna zabave sa pohotnim neznancima. Tulum je bio totalno otkačen, ali moram priznati da mi je bilo malo glupavo, što su neki članovi grupe Let 3 brijali k'o da su još uvijek na koncertu. Ekran televizora su obojali sa pjenom za brijanje, a nakon toga su se špricali sa dezodoransima. Razgovori koji su se vodili su bili toliko bez smisla (ili možda sa previše smisla), da ih je trebalo snimiti i dati u neki senatorij liječničkom konziliju da ih dešifrira. Kad bolje razmislim, ne sjećam se ni da l' je tamo svirala kakva muzika.

Za kratko vrijeme se potrošilo sve što se imalo, pa je malo po malo počelo kljucanje. Vani je već polako svitalo, al' umjesto da smo se počeli razilaziti, samo smo stavili sunčane naočale. Let 3 su već bili ludi od nas, al' kako je bila subota i nismo imali ništa pametno za raditi, trebalo je ubiti vrijeme do večernjeg izlaska. Nakon što nisu mogli dočekati da se pokupimo, neko od njih se domišljato dosjetio kako da nas se riješe, te je predložio da svi izađemo van, kao potražiti negdje neko mjesto gdje ima nešto za pojesti i popiti. Naravno da smo ih odmah skužili, al' nas je zanimalo na koji način će nam zbrisati. Tako smo se svi zajedno smjestili u obližnju birtiju, naručili pivo, a onda smo gledali kako naši domaćini odlaze na wc i nakon toga trčeći bježe preko ulice.

Nakon što smo se u birtiji malo odmorili, otišli smo u jedan stan u Zvonimirovoj ulici. Tamo sam ušao u kupaonu, naslonio se na kadu i zaspao.

Sa članovima grupe Let 3 sam se sreo još dva puta. Prvi puta na koncertu moje grupe Endymion u riječkom Pallachu, 1989.godine i drugi puta pet godina kasnije, kada sam na istom mjestu svirao svoj jedini koncert sa grupom Phantasmagoria. Tulum u Cvjetnom naselju nije nitko spominjao. A možda je i bolje tako...

Albumi grupe Let 3
TWO DOGS FUCKIN' i EL DESPERADO
svrstavaju su među najbolje rock albume na ovim prostorima

____________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: SPOTOVI GRUPE ENDYMION (video 1990)

PARTIBREJKERS - POSLEDNJI DANI SLOBODE, 1991

2012-01-10T13:20:00.000-08:00

PARTIBREJKERS

OVO JE ZADNJA LAKA IGRA.

POSLE OVOGA SU NAS SRUŠILI

SAČUVALI SMO DA BI VIDELI

MNOGE KOJI NISU SA NAMA OVDE.

PRISUTNI SU ONI KOJI DRŽE DO SEBE

I NEŠTO VREDE.

I MUZIKA.

IMA NAS JOŠ MALO.

Koncert u dvorištu KST, Beograd, 1991

1. Tkiva
2. Zemljotres
3. Ono što pokušavam
4. Hipnotisana gomila
5. Ona sve zna
6. Ona živi na brdu
7. 1000 godina
8. Večeras
9. Ako si
10. Pet ispod nule
11. Ja se ne vraćam
12. Prsten
13. Sunca Sin
14. Put
15. Kreni prema meni
16. Najbolje se putuje

Cane - vokal
Anton - gitara
Mune - bas
Borko - bubnjevi

Ljuba - gitara
Pera Džo - usna harmonika

____________________________________________________

LA FORTUNJEROS - NEOBJAVLJENI ALBUM (1983)

2012-01-08T03:45:00.000-08:00

LA FORTUNJEROS

NEOBJAVLJENI ALBUM

1. Groš (Podgorski/Zalepugin)
2. Evropo (Podgorski)
3. Techno Blackout (Zalepugin)
4. Tijelo mira (Podgorski)
5. Andrija (Podgorski)
6. Dobar dio nas (Podgorski)
7. Alisa (Zalepugin)
8. Bol (Zalepugin)

Saša Zalepugin jr. Sale – gitara / vocal u pjesmama 3,7,8
Marijan Podgorski Mac – bas / vocal u pjesmama 1,2,4,5,6,8
Slobodan Žmikić Žmix – bubnjevi
Željko Dolenec Dač – udaraljke / tomovi

Snimljeno u Lapidariju, proljeće 1983
Snimatelj: Vedran Božić

HVALA SAŠI ZALEPUGINU NA AUDIO KAZETI I FOTOGRAFIJAMA

FOTOGRAFIJE IZ ŽMIXOVE ARHIVE:

1980

Zoran Škrlin Hrle – lead vocal
Saša Zalepugin Jr. Sale– gitara/vocal
Marijan Podgorski Mac – bas/vocal
Slobodan Žmikić Žmix – bubnjevi

1981-1982

Boris Lončar Rajnglec – lead vocal
Zdravko Ostić Mark – gitara/vocal
Saša Zalepugin Jr. Sale– gitara/vocal
Marijan Podgorski Mac – bas/vocal
Slobodan Žmikić Žmix – bubnjevi

1983

Saša Zalepugin Jr. Sale– gitara/vocal
Marijan Podgorski Mac – bas/vocal
Slobodan Žmikić Žmix – bubnjevi

HVALA SLOBODANU ŽMIKIĆU ŽMIXU NA FOTOGRAFIJAMA

PREPORUKA:

NG NEW WAWE

PROJEKT TRNSKO

__________________________________________________________________
ČLANAK O KONCERTU GRUPE LA FORTUNJEROS OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1982. GODINE

PSIHOMODO POP - DEMO 1985

2012-01-02T10:53:00.000-08:00

PSIHOMODO POP

DEMO 1985

1. Sve je propalo
2. Ja sam
3. Zauvijek
4. Nebo
5. Iste stvari
6. Rek'o general
7. Formula
8. Hans C. Andersen
9. Ramona

Davor Gobac - vokal
Saša Novak Radulović (Sale) - gitara
Smiljan Paradiš (Šparka) - bas
Tigran Kalebota - bubnjevi

Igor Pavlica - truba
Alceo Marti - sax

________________________________________
PSIHOMODO POP I TROBECOVE KRUŠNE PEĆI (1984)
PSIHOMODO POP - LAPIDARIJ, ZAGREB 26-10-1986

PSIHOMODO POP - LIVE 1986

2011-12-29T10:52:00.000-08:00

PSIHOMODO POP

LAPIDARIJ, ZAGREB 26-10-1986

1. Evropa
2. Ja sam
3. Dizanje
4. Skidanje
5. Istočni vjetar
6. Leteći odred
7. Sve je propalo
8. Nebo

Gobac - vokal
Sale - gitara
Šparka - bas
Tigran - bubnjevi

Igor Pavlica - truba
Alceo Marti - sax

HVALA IVI GRUDEN NA FOTOGRAFIJAMA

________________________________________
PSIHOMODO POP I TROBECOVE KRUŠNE PEĆI (1984)

ROCK KONCERTI U JUGOSLAVIJI 1975-1983 (1.DIO)

2011-12-28T02:10:00.000-08:00

San četrnaestogodišnjeg klinca o kraljevstvu pomahnitalog kralja je postao stvaran i on se ispunjen ponosom, prvi puta našao na parteru Ledene dvorane Doma sportova. Polako je hodao prema pozornici, zaobilazeći pritom ljude koji su sjedili u krugovima, čija su središta bila ispunjena kaputima i plastičnim čašama. Sa razglasa se ćula muzika i oko njega su plesale djevojke, uvjerene da su pogledi sa tribina, koje su se polako punile, upereni baš u njih. Uz binu su sa svake strane stajali golemi stupovi zvučnika, ispod kojih su nervozno cupkali redari, pritom gledajući sa podsmijehom dugokosu svjetinu ispred sebe. Kada je muzika sa razglasa stala, svi su se počeli tiskati prema pozornici. Tehničari su se uzverali po metalnoj konstrukciji na vrh bine i zauzeli mjesto pored reflektora. Sva svjetla u dvorani su se ugasila i publika je to popratila gromoglasnim pljeskom ... SAVRŠEN TRENUTAK.

Sredinom sedamdesetih tadašnju su nam domovinu pohodila najpoznatija imena sa svjetske rock scene. 1975. godine posjetili su nas Jethro Tull, Deep Purple, Frank Zappa, godinu dana kasnije The Rolling Stones i Paul McCartney sa svojim Wingsima, sa pojavom punka došli su The Stranglers, a 1979. zasvirao je Eric Clapton. Sjećam se kako sam se te iste godine sa roditeljima vračao kući nakon neke Cibonine utakmice, a ispred Velike dvorane Doma sportova je gomila ljudi ulazila na koncert grupe Queen.
U to vrijeme sam još išao u osnovnu školu i mada sam već brijao na rock muziku, još uvijek sam bio prebalav da idem na koncerte. Tako sam se morao zadovoljiti pričama onih starijih, koje su se u mojoj glavi pretvarale u pravu naučnu fantastiku. Pričali su kako je Blackmore iz Deep Purplea tako brzo svirao, da mu se nisu vidjeli prsti, kako su Rolling Stonesi demolirali hotel i kako je Jagger zalijevao publiku i sebe sa kantama vode, opisivali su Claptona kao neko božanstvo i čudili se kako se Freedy Mercury ošišao na kratko neposredno pred zagrebački koncert. Najbolja priča je bila kako se gitarista Jethro Tulla, osvijetljen reflektorom, spustio na pozornicu iz zraka, dok je netom prije toga svjetlo obasjalo golu ženu na pozornici, koja je u sljedećem trenutku nestala u mraku.
Unatoč tome što su dijelovi tih priča bili plod mašte ljudi koji su ih pričali, želeći pritom fascinirati nas klince, ja sam ih pohranio na počasna mjesta u pretincima moga mozga, pa gotovo kao vlastita sjećanja.

Gocova kolekcija ulaznica zagrebačkih koncerata

Kada sam 1980. godine završio osnovnu i upisao se u srednju školu, počeo sam izlaziti pred Centar, a to je bila prva stepenica do velike dvorane Doma sportova. Tada sam mislio da je konačno došlo vrijeme da i ja vidim neke velike rock sastave, ali na žalost nisam bio u pravu. Ja sam umjesto Deep Purplea, bio osuđen na grupu njihovog odbjeglog pjevača, debelog Gillana, koji je nakon koncerta bio toliko pijan da je trčao gol po hotelu i lovio curice. Išao sam na koncerte nekih gotovo zaboravljenih hipika sa Woostocka, kao što su Alvin Lee i Joe Cocker, od kojih sam znao samo za pjesme „I'm Going Home“ i obradu Beatles klasika „With A Little Help From my Friends", koje sam čuo na trostrukom albumu sa muzikom iz filma „Woodstock“. Gitara Alvin Leeja na kojoj je nacrtao „peace“, bila mi je poznatija od njega samog. Ja nisam hodočastio na koncert Erica Claptona, ja sam bio na koncertu njegovog bubnjara iz Creama Ginger Bakera, od kojega nisam nikad čuo ni jednu jedinu samostalnu pjesmu. Ako ništa drugo on mi je barem izgledao kao pravi rocker (još se sjećam njegovog opakog izgleda kad je pred kraj koncerta došao do mikrofona i obratio se publici), za razliku od ćelavog pjevača iz grupe Classix Nouveau, od čijeg nastupa jedino pamtim kako je sa odsjajem svjetla sa svoje gitare, u koju je bio uperen snop svjetla iz reflektora, šarao po publici.
Ne kažem da su to bili loši koncerti, ali jednostavno to nije bilo to.

Ako se dobro sjećam, tih godina je jedna karta za koncert koštala otprilike koliko i dvije-tri gramofonske ploče. Kad sam trebao odlučiti da li da kupim kartu ili neku ploču od The Doorsa, Rolling Stonesa ili Pink Floyda, najčešće bi prevagnule ploče. Bez obzira na to, ipak sam bio na gotovo svim koncertima. Taktika je bila vrlo jednostavna. Kad je koncert bio u maloj dvorani, sa stražnje strane su bila vrata kroz koja se ulazilo iza pozornice. Tu se moglo potkupiti čuvara, da nas pusti unutra. Varijanta dva je bila malo radikalnija. Šetali bi se oko sporednih ulaza u dvoranu i čekali priliku. Tamo je uvijek neka starija ekipa rokala u marku, a onda se gotovo uvijek među njima našao neko tko bi pretjerao, pa bi se zaletio i razvalio nogom neka od zaključanih vrata. Nakon toga bi stampedo ljudi uletio kroz taj prolaz unutra. Redari koji bi se tamo našli, razletili bi se po dvorani za njima ostavivši odvaljena vrata bez čuvara, tako da bi se mi dok je zrak bio čist polako ušetati u dvoranu. Nikad ne bi trčali, da ne bi bili upadljivi, a računali smo da nas redari ne bi razbili i da nas ulove, jer smo bili samo mali dugokosi klinci.
Ponekad su se ljudi švercali na sasvim pogrešnim mjestima. Tako je na koncertu Riblje čorbe 1981. godine netko razvalio prozor od uskog stubišta sa istočne strane Doma sportova. Gomila je pojurila stepenicama prema gore, da bi na vrhu skužili da tamo ne postoji prolaz u dvoranu. Kad je milicija došla do razvaljenog prozora, svi koji su ušli u stubište su bili u klopci. Mi smo na našu sreću sve to promatrali sa strane, tako da nismo završili u marici. Kad smo se udaljavali vidjeli smo kako bolničari nose neku djevojku prema kolima hitne pomoći. Kasnije smo ćuli da je na glavnom ulazu u gužvi pregažena i da je izdahnula. Nakon što je koncert prekinut Bora Đorđević je skočio u publiku, a sljedeći dan se u novinama pojavila slika na kojoj ga u publici Cveja vuče za kosu. Turneja se zvala „Ko preživi - pričaće“.

Publika na koncertu Dire Straitsa u Zagrebu '83 (Siniša, Tuki i Ćuća)
Snimio Ivo Pukanic za Studio

1983. smo konačno dočekali jedan veliki rock band u našem gradu. U srpnju na Zagrebovom stadionu u Kranjčevićevoj svoj koncert su održali Dire Straits. Karte su bile rasprodane, tako da je bila velika gužva (više tisuća ljudi je ostalo oko stadiona bez ulaznica), pa sam se smjestio na tribinu. Nakon koncerta su svi bili oduševljeni svirkom, ali moram priznati da je meni bilo dosadno. Te iste godine su krenule JUGOSLAVENSKE MINI TURNEJE PUNK GRUPA i ma kako to blesavo zvučalo, koncert punk grupe Anti Nowhere League u Moši, bio mi je puno zanimljiviji i bolji od tehnički savršene svirke Mark Knopflera i njegove ekipe iz Dire Straits.

Anti Nowhere League u Moši '83

Tek tamo, u malom zadimljenom klubu, konačno sam znao da sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme.

THE ROLLING STONES U ZAGREBU 1976. GODINE:

THE STRANGLERS U LJUBLJANI 1978. GODINE:

QUEEN U ZAGREBU 1979. GODINE:

GINGER BAKER U ZAGREBU 1981. GODINE:

CLASSIX NOUVEAUX U ZAGREBU 1981. GODINE:

NIGHTWING, STAN WEBB'S SPEEDWAY I ALVIN LEE BAND U BEOGRADU 1982. GODINE:

U PRIPREMI ZA DRUGI DIO SU: JETHRO TULL, DEEP PURPLE, ERIC CLAPTON ...
_____________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: NEBESKO ŠETALIŠTE

TERMITI

2011-12-26T14:27:00.000-08:00

TERMITI

KONCERT U PALACHU

RIJEKA 1995

__________________________________________

PRLJAVO KAZALIŠTE - LIVE 1980

2011-12-22T16:04:00.000-08:00

PRLJAVO KAZALIŠTE

LIVE 1980

1. Sretno dijete
2. Televizori
3. Što je to u ljudskom biću
4. Ja sam mladić u najboljim godinama
5. Subotom uveče

Davorin Bogović - vokal
Jasenko Houra - gitara, vokal
Marijan Brkić - gitara, vokal
Ninoslav Hrastek - bas gitara
Tihomir Fileš - bubnjevi

_______________________________________
PRLJAVO KAZALIŠTE - Intervju 1978
PRLJAVO KAZALIŠTE - Crno bijeli svijet 1980

KAKO JE RENATA POSTALA KATAKOMBA

2011-12-19T02:07:00.000-08:00

Renata je bila klinka sa kvarta. Kao neka pankerica bez pokrića. Renata je samo htjela ispasti velika, u našim očima.

U tramvaju se čuo samo njen glas. Pričala je sa prijateljicom i pritom kriomice provjeravala u odrazu prozorskog stakla da li je slušamo. Čitavim putem je drobila kako ju je neki frend odveo u katakombe ispod Zagreba, kako joj je rekao da je tamo skriveno veliko blago i kako je tamo stvarno otkačeno. Želja da nas impresionira svojom pričom je vrištala iz svake njezine riječi.

- Eke buraz. Što ga mala melje? - promrmljao je Ake kad smo izašli na zadnjoj stanici.
- Sigurno ju je neko pomandrljao u tunelu kod žičare za Sljeme i rek'o da je to katakomba. - nadovezao sam se
- Da, da, mala je prava katakomba! - zapečatio je Renatinu sudbinu Čvarak.

Renata je samo htjela ispasti velika u našim očima, a mi smo je od toga dana zvali - KATAKOMBA.

________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: HALLOWEEN U STUDIJU KOD BORNE

PARTIBREJKERS

2011-12-15T10:41:00.000-08:00

INTERVJU SA GRUPOM PARTIBREJKERS OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1983. GODINE

___________________________________________

KRALJEVA POVORKA

2011-12-14T00:13:00.000-08:00

KRALJEVA POVORKA

IZLOŽBA SLIKA I MODELA

GORNJI MILANOVAC - BEOGRAD - KRAGUJEVAC / LJETO 1989.

AUTORI KOSTIMA:

Jasmina Aksentijević

Nebojša Veljković Guja

AUTOR CRTEŽA, GRAFIKA I SLIKA:

Vidan Papić

FOTOGRAFIJE:

Nebojša Radosavljević Raus

Plakat za izložbu

_______________________________________

PEKINŠKA PATKA

2011-12-10T15:41:00.001-08:00

INTERVJU SA GRUPOM PEKINŠKA PATKA OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1979. GODINE

JAVNI NASTUP U NORKU (NOVOSADSKA ROBNA KUĆA) 1979. GODINE (kompletan koncert)

Stranica iz fanzina Urbana gerila

____________________________________________

NEZABORAVAN SAN O...

2011-12-08T15:18:00.000-08:00

NEZABORAVAN SAN O...

1. Hladni simboli
2. Grad obojen ledom
3. Road Of Solitude (mix 2011)
4. Night Without Night (mix 2011)
5. We Have Not
6. Linija

1 - izdano na kazeti O41 COMPILATION 05/1989
2 - snimljeno 05-15.12.1989
3,4,5 - kao Unforgettable Dream About... 1991/92
6 - kao Vinil Desant 1984

DAVOR KRISTIĆ   vokal
IVICA DRUŽAK   klavijature
DARKO MATOŠEVIĆ   gitara
ZORAN STOŠIĆ   bas

SKUC, Pauk, Zagreb 12-04-1990

Jarunski otok, Zagreb 04-07-1989

_______________________________________
041 COMPILATION

041 COMPILATION

2011-11-30T15:03:00.001-08:00

Do suradnje naše grupe Endymion sa Sinišom Bizovićem je došlo 1989. godine, kada mu je Manuela Renić dala traku sa našom obradom pjesme „The Fool On The Hill“ od Beatlesa. Ona nam je tada dizajnirala plakate i naljepnice, a u isto vrijeme je surađivala i sa Sinišinom etiketom THE INSTITUTION MUSIC. Pjesma mu se odmah svidjela, pa je predložio da je objavimo na kompilaciji zagrebačkih grupa na kojoj je radio. Budući da smo tu snimku napravili na malom četverokanalnom mikseru, njena kvaliteta nije bila zadovoljavajuća za neko službeno izdanje, pa smo dogovorili sa Robertom Radoševićem (ex Psihomodo Pop, Podgorski) jednodnevni termin u njegovom Trash studiju u Svetoj Nedelji, gdje smo na brzinu snimili novu kvalitetniju verziju.
Sa tom snimkom materijal za kompilaciju je bio kompletiran i Siniši je nedostajalo još samo ime za kazetu. Kad smo se našli sa njim u Omladinskom centru pitao nas je da li mi imamo kakvu ideju. Naš bubnjar Žika je bez razmišljanja ispalio - 041 (tada je to bio pozivni telefonski broj za Zagreb).

TEKST SINIŠE BIZOVIĆA OBJAVLJEN U KNJIZI "MALA ENCIKLOPEDIJA HRVATSKE POP I ROCK GLAZBE":

Budući da su zagrebački mediji tijekom osamdesetih godina iznimno pažljivo pratili događaje na tkz. "ljubljanskoj alternativnoj sceni", a slovenska publika bila vrlo zainteresirana za sve rock novosti iz Zagreba, Rijeke, Pule i Osijeka - krajem osamdesetih uspostavljena je plodna suradnja ljubljanske neovisne diskografske etikete Založba FV i hrvatskih rock grupa.
Tako je u svibnju 1989. u ljubljansko-zagrebačkoj FV/Institution Music koprodukciji obavljena kompilacijska kaseta 041 COMPILATION na kojoj se našlo pet zagrebačkih sastava: ENDYMION, JOZO OKO GOSPE, LEPRA, NEMESIS i NEZABORAVAN SAN O... .

Gledajući unatrag, ti su međusobno vrlo različiti sastavi, svaki na svoj način, predstavljali aktuelne svjetske glazbene pravce osamdesetih prenesene na ovo područje, te na kaseti 041 COMPILATION dali jasnu sliku dijela zagrebačkih alternativnih događanja s kraja prošlog desetljeća. Glavna koncertna promocija kasete održana je u zagrebačkom klubu Kulušić 15. lipnja 1989. Nastupili su ENDYMION, NEZABORAVAN SAN O... , LEPRA i kao gosti THE HOUSEPAINTERS.

RADIO 101 - DIJELOVI EMISIJE "SVE PRIJE VINILA"

UKLJUČUJE RAZGOVOR DUBRAVKA JAGATIĆA SA SINIŠOM BIZOVIĆEM

PROGRAM KULUŠIĆA NA KOJEM SE NALAZI NAJAVA ZA PROMOCIJU "041 COMPILATION" KAZETE (KONCERT GRUPA: NEZABORAVAN SAN O... , LEPRA, ENDYMION I THE HOUSEPAINTERS):

KATALOG LJUBLJANSKE ZALOŽBE FV (SVIBANJ 1989):

RECENZIJE KAZETE OBJAVLJENE U HRVATSKOM TISKU:

Nažalost ni jedna od grupa koja se našla na 041 kompilaciji nije preživjela predratne godine.

"Nemesis" su se raspali prvi, neposredno nakon izlaska kazete, tako da nisu svirali ni na koncertnoj promociji u Kulušiću, 15. lipnja 1989. "Jozo oko Gospe" su prestali sa radom krajem 1989. godine, a "Lepra", "Nezaboravan san o ..." i "Endymion" krajem 1990. godine.

"Nezaboravan san o ... " su kao "Unforgettable Dream About..." početkom devedesetih pokušali nešto napraviti vani, ali tamo negdje 1992. je i to postalo prošlost. Nakon toga su sljedećih godinu-dvije svirali su kao "Enjoy Depeche Mode", kao što i samo ime govori, pjesme grupe Depeche Mode.

"Endymion" se u biti nikada nisu službeno raspali, nego je jednostavno došlo vrijeme kad nam je zbog rata sviranje izgubilo svaki smisao.

Siniša Bizović je do današnjih dana ostao u muzičkom biznisu. Sredinom devedesetih postao je direktor i programski urednik izdavačke kuće Dallas Records. Nakon toga je 2005. osnovao firmu Spona i ponovo se počeo baviti izdavaštvom. Između ostalih njegovih aktivnosti, jedan je od pokretača Zagreb International Blues Festivala i programski urednik glazbenog festivala za mlade rock izvođače Velika rock eksplozija, HGF demo festivala i Imagine festivala. Od prošle godine je direktor Diskografske nagrade Porin.

___________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: ENDYMION - SCENES DE LA VIE FUTURE

TIKVAN

2011-11-29T04:24:00.001-08:00

Tikvan je bilo naše ime za luna park Tivan, koji se u osamdesetima nalazio na mjestu današnjeg hotela Sheraton u Zagrebu. Kad je tramvaj stao na stanici u Draškovićevoj, gotovo da ste iz njega mogli uskočiti u male autiće na struju i voziti ih po velikom škripavom drvenom platou. Sa lijeve strane je bio izložen vlasnikov crveni ferrari sa ugrađenim telefonom, kojeg su ljudi u ono vrijeme fičeka i stojadina, doživljavali kao space shuttle. Auto je bio parkiran na malom postolju, valjda iz razloga da kotači nisu u tikvanovom blatu.
Kao u svakom luna parku, bila je tamo streljana na kojoj nitko nije osvajao nagrade, jer su puške imale raštimane nišane, a bio je i veliki kolut u koji bi se nakon što se zavrtio ispaljivala strelica. Tu se i mogla osvojiti neka pizdarja, ali ona je ionako vrijedila manje od para koje bi se uložile u žetone. Ako ste više vjerovali u vlastite ruke, mogli ste krpenim lopticama pokušati u tri pokušaja skinuti posložene plehnate lončiće ili jednostavno roknuti u boksačku vreću i izmjeriti snagu udarca.

Na kraju lunaparka bila je velika prikolica sa fliperima, ispred koje su se nalazili stolovi za stolni nogomet. Jedan dan sam tamo igrao fliper, kad sam osjetio da me netko povlači za rukav.

- Daj pare! - rekao mi je neki mali Romić.
- Mo'š mislit. Prošeći! - otjerao sam ga i nastavio igru.
Nisam stigao završiti partiju do kraja, a mali se već vratio sa „bračom“. E sad, nisu mi mogli ništa dok sam bio u prikolici, da se ne zamjere gospođi koja je prodavala žetone, ali bilo je i više nego očito da samo čekaju da izađem iz luna parka. Tako je i bilo. Čim sam izašao van, okružilo me pet Romića.
- Daj malom pare! - rekao mi je najkrupniji.
Imao sam u džepu samo neku siću koja nije bila vrijedna razbijenih zubi, tako da sam to izvadio i dao malom, kojem se pritom razlijevao zadovoljan osmijeh od uha do uha.
- Da l' ste svaki dan ovdje? - upitao sam ih, dok su već htjeli krenuti nazad u luna park.
- Zašto te to zanima? - upitali su oni mene, začuđeno me gledajući.
- Tako zanima me.
- Iz kojeg si kvarta? - prišao mi je opet onaj najkrupniji.
- Sa Peščenice.
- Onda si ti sigurno prijatelj sa onim hašomanima, Čvarkom, Rusom i Akeom? - rekao je pogledavajući u moju dugu kosu.
- Naravno da jesam. - odgovorio sam mada nisam imao pojma o kome priča.
- Eke, vrati mu pare, ovaj je sa kvarta. Od onih hašomana. - dobacio je malom, a nakon što je ovaj počeo nešto petljati, zveknuo ga je iza uha.
Spremio sam pare nazad u džep i otišao na tramvaj.

Nekoliko godina nakon toga događaja u Tikvanu, bio sam sa Đimijem u Lapu. Naletjeli smo na Ćuću i ona nas je upoznala sa svojim bratom Čvarkom i njegovim prijateljima Akeom i Rusom. Tako sam konačno upoznao hašomane koji su mi spasili pare u Tikvanu. Bila je tada već 1986. godina, tako da je vrijeme hašomanijade bilo za nama i njihovu dugu kosu su zamijenile punk/new wave frizure (izblajhana kosa sa tamnim pramenovima). Nakon Lapa smo se zajedno otkotrljali tramvajem na Peščenicu i dogovorili da sljedeći dan odemo do Malog kaveza. Tako je krenulo.

U sljedećih desetak godina, Čvarak, Ake i ja smo bili nerazdvojni prijatelji, a ostali smo u kontaktu sve do današnjih dana.

_________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: KAKO JE RENATA POSTALA KATAKOMBA

INTERVJU SA SONNY VINCENTOM

2011-11-23T00:03:00.001-08:00

Kada sam u ožujku 2010. godine bio na prvom koncertu Sonny Vincenta u Zagrebu, nakon tonske probe upoznao sam Laurent van Bouvelena. Laurent svira bas u grupi Dumbell, zajedno sa gitaristom Paul Grace Smithom i bubnjarom Illias Olympusom, koji su to veče svirali u Sonnyjevom pratećem bandu. Prišao mi je na šanku, jer sam ga zaintrigirao time što sam na improviziranom štandu, kupio sve CD-e koje je Sonny snimio sa muzičarima iz Detroita (Ron i Scott Ashetonom iz The Stoogesa, Wayne Kramerom iz MC5 i Scott Morganom). Do početka svirke smo popili par piva, popričali, razmijenili mail adrese, a onda su došli Suzi, Moljac, Goc i Krljo pa sam dalje zabrijao sa njima.
Mjesec, dva kasnije, Laurent mi je poslao mail u kojem je napisao da je njegova grupa Dumbell na turneji, da je Sonny u bandu kao gost na drugoj gitari i pitao me da li im mogu srediti svirku u Zagrebu.
Koncert je u organizaciji Mixsera (MIXER.HR) dogovoren za 03.oktobar 2010. godine, a moj dio posla je bio da napišem pitanja za intervju sa Sonnyjem, koji je trebao ići kao najava za koncert. Nedugo nakon što su mu moja pitanja dostavljena, nešto je puklo u odnosu između njega i grupe Dumbell, pa je Sonny odustao od nastavka turneje. Budući da je reklama za koncert bila fokusirana na njega, na žalost je sve otkazano.
Par dana kasnije, Sonny mi je poslao mail u kojem se ispričao zbog neugodnosti. Napisao je da mu se jako sviđa moja JESUS LOVES THE STOOGES web stranica i dodao da će ako želim, bez obzira na sve, završiti naš dogovoreni intervju.
Kad sam dobio konačnu verziju teksta koji mi je napisao, bio sam oduševljen. Očekivao sam da će napisati kratke odgovore, rečenicu, dvije, a on je otvorio dušu. Bio je impresioniran mojoj kolekcijom snimka detroitskih bandova, pa je jedan veći dio intervjua otišao u tom smjeru, ali dotaknuo se i divljih sedamdesetih kada se u CBGB-u rađala neka nova muzika, na čijim je temeljima u Engleskoj nešto kasnije nastao punk, kao i svoje dugogodišnje suradnje sa Maureen (Moe) Tucker i Sterling Morrisonom iz kultne grupe Velvet Undergorund.

KOMPLETNA VERZIJA INTERVJUA

GP – S obzirom da sam veliki fan The Stoogesa, MC5 i Sonic’s Rendezvous banda možeš li mi reći nešto o svojoj vezi s detroitskim legendama kao što su Scott i Ron Asheton, Wayne Kramer i Scott Morgan? Jesi li još u kontaktu s njima?

SV – Prvo sam upoznao Scott Ashetona iz Stoogesa i Rob Tynera iz MC5 na nastupu s mojim bandom „Shotgun Rationale“. Bili smo na turneji i svirali u (ne)slavnom Majestic Ballroom. Tu sam večer upoznao gomilu ljudi i dosta domaćih bendova. Zabava je bila pravi lom i koliko se sjećam, jednog Tynerovog prijatelja smo trebali staviti pod hladan tuš kako bismo ga osposobili da samostalno stoji i govori razgovjetno.
Sutradan su me Scott Asheton i Scott Morgan odveli do Ann Arbora i centra Detroita te smo obilazili ekipu diljem grada. Imao sam tamo nekoliko prijatelja, koje sam upoznao još 1977. kad je moja grupa Testors bila na američkoj turneji s grupom Dead Boys, pa smo svratili i do njih. Svako mjesto koje smo posjetili imalo je vlastite zalihe droge i alkohola te sam do kraja obilaska bio, blago rečeno, mamuran. Ono što sam primjetio jest da je kvaliteta „robe“ na tim mjestima bila vrlo visoka – bit će da su bili profesionalci! Ali glupiranje na stranu, bilo je zabavno biti tamo. U to vrijeme, Detroit i Ann Arbor su bili zaista nešto posebno i cijelo iskustvo za mene je bilo pozitivno (naravno, osim mamurluka!). Sjećam se da sam slijedeći put kad sam bio u posjetu Detroitu i Ann Arboru bio upoznat sa znamenitostima. Bilo je vrlo zanimljivo voziti se s njima i upoznavati mjesta koja su im nešto značila –„Tu je „Fun House“ gdje su Stooges živjeli i imali probe, a ovdje je komuna „Trans Love“ koju su imali MC5 i John Sinclair“. Bilo je zaista nešto posebno. Uz njih sam se osjećao kao princ u posjeti iz druge provincije. Znam da to zvuči čudno, ali postojala je ta neka toplina u tim ljudima koji su se trudili da se osjećam kao kod kuće. Čak sam upoznao i neke od njihovih roditelja. Otac Scott Morgana mi je pokazao svoje dvorište i sve što je u njemu sam napravio dok sam tokom ručka s majkom braće Asheton slušao priče iz njezine perspektive (Ah, taj Jim (Iggy) je uvijek jeo moje kolače i ostavljao čokoladne otiske prstiju posvuda!).
Postepeno sam sve više vremena provodio u Michiganu stječući tamo poznanstva i glazbene prijatelje. Ron Asheton je miksao i ko-producirao moj album „Parallax in Wonderland“, a Wayne Kramer mi je postao blizak prijatelj s kojim sam snimao i družio se tokom godina. Ostao sam u kontaktu s prijateljima poput Hiawatha Bailya, Scotta Morgana, Gary Rasmussena i drugih. Uvijek sam imao osjećaj da sam imao poseban uvid u detroitsku scenu i povijest. Upoznali su me s vlastitim iskustvom rock’n'rolla ’60ih i ’70ih. Bila je iznimna čast što su mi ukazivali takvu pažnju. Stekao sam nešto vrlo posebno kroz toplinu te zajednice. Također smo imali neke jam sessione u to vrijeme u Detroitu koje još uvijek imam na kasetama u prtljažniku. Scott Ashton je 1997. bio u mom bandu i imali smo probe s Steve Baiseom (Devil Dogs) za svijetsku turneju kod Ashtonove sestre. Naknadno smo Scott i ja snimili neke albume tamo.

GP – Imaš li neke zanimljive uspomene iz tog razdoblja?

SV – Svirati sa Scott Ashetonom je prejednostavno – čovjek je živući rock’n'roll… Groove je nemiran i prirodan. Razumije kako funkcionira pjesma, strukturu i namjeru, i sam unaprijed napravi sve što bi se moglo predložiti prije nego li to uopće spomeneš.
Wayne Kramer ima nadrealnu sposobnost da oslobodi ogromnu količinu energije kroz gitaru. Radi se o tome da ne baca samo riffove već ulazi u samu srž, kao da „otključava“ nešto dublje svojim sviranjem. Teško je to opisati, ali mislim da to svatko može prepoznati slušajući ga. Dodajmo uz to činjenicu da kad si u blizini Waynea, itekako si svjestan da djeluje na vrlo duhovnoj razini. Kroz svoj govor, dijalog, priče koje priča, sve imaju isti cilj, slijede isti put kao glazba. Zanima ga ono „pravo“ i srž stvari. Kad ga gledaš kako radi, očito je da želi prodrijeti upravo u tom smjeru. Ne želim reći da je kakav guru ili duhovni vođa, ali riječ „vođa“ se često spominje u razgovoru kada se spominje Wayne.
No, mogao bih tako u nedogled. Ronnie Asheton je bio oštar i duhovit no kad ga se upozna otkrije se njegova vrlo senzibilna strana. Scott Morgan je gentleman i brutalan talent. Gary je jebeno cool također. Steve Mackay, James Williamson, popis je dugačak i prepun izjava o integritetu i srčanosti. Ne pokušavam romantizirati ili blagonaklono gledati u prošlost, jednostavno je tako. Svi ovi dečki su potekli iz post hippy, radikalne revolucionarne zajednice i to je nešto što je tako.

GP – Možeš li mi dati kakav uvid u američku scenu danas. Postoje li klubovi poput CBGB-a ili Max’s Kansas Citya, ili takvi klubovi nestaju?

SV – Na razini predstavljanja novih talenata i bendova postoji dosta sličnih i zanimljivih klubova. Neki dijele kvalitete koje su bile svojstvene CBGB-u, kao što je osjećaj zajednice i svrhe, no u njima nije moguće doživjeti onu istu atmosferu. Ono što je tadašnje klubove izdvajalo od današnjih jesu ta vremena u kojima se osjećalo da se nešto zanimljivo događa, nešto potencijalno opasno za status quo našeg društva. Širokoj publici sve što se događalo je izgledalo i zvučalo strano, i glazba i odjeća i stav. A mi smo se osjećali kao da se pojavio kakav rascjep u svemiru, a mi ga pokušavamo širom otvoriti.
Što se tiče današnjeg vremena, imam dojam da mladi bendovi prenose tu štafetu dalje i često ističu upravo one bitne elemente u svojoj glazbi. I srećom, još uvijek postoje klubovi koji ih predstavljaju. Jedna od stvari koje se sjećam iz tog doba jest postojanje zajedništva – unutar klubova, music shopova, drugih dućana, na tulumima. Nije postojao osjećaj rivaliteta među bendovima. Svi su bili jedinstveni. Naravno, bilo je iznimaka, no bile su tek rijetke i zanemarive.

GP – Joey Ramone je izjavio da je tvoj veliki fan. Koji je tvoj najdraži bend? Glazbenik s kojim si djelilo binu? Ljudi s kojima si tulumario?

SV- To je teško pitanje, prvenstveno jer ovisi u kojoj sam fazi. Nemam favorita s kojim bi djelio binu, no imam nekoliko prijatelja glazbenika s kojima je bilo ludnica družiti se. Uvijek sam se odlično provodio i izvodio gluposti s Bobby Stinsonom i Cheetah Chromeom. S Ivan Julianom i Sterling Morrisonom sam obožavao visiti okolo, dijeleći s njima dječje spačke i filozofske diskusije. No nezahvalno je u ovom trenutku nabrojati primjere – bilo je toliko dobrih prijatelja i toliko dobrog druženja. Svaki od njih zaslužuje poglavlje u knjizi, zato se ne želim sutra loše osjećati ako nisam spomenuo Moe, ili Greg Nortona ili Johnny Ria…

GP – U nekoliko članaka sam čitao o tvojoj svađi s Lenny Kayem iz grupe Patti Smith na njujorškom radiju 1980, ali nikada nije bilo pravog odgovora što je bio razlog svađe. Možeš li mi otkriti što se točno tamo dogodilo? Da li si u kontaktu s njim?

SV – Povremeno se čujem s Lennyem. Lenny je dobar čovjek. No priča za koju si čuo jest nažalost istinita. Bilo je to ’77. ili ’78. i taman sam završio nastup sa svojim bendom Testors u CBGB Teatru. Sjećam se da je to bilo zbilja cool mjesto, poput starih klasičnih kazališta s balkonom nasuprot bine i osjećali smo se kao Hendrix nastupajući tu večer. Nakon seta, trebali smo odraditi live intervju za tu veliku radio postaju, odmah do bine. Tehničar nas je taman pozvao da smo na redu kada je tu iskrsnuo Richard Hell, zatim Lenny. U tom trenutku sam se ja upleo. Da ostavim detalje po strani, ova duga priča zapravo se vrtila oko droge, whiskya i jedne djevojke, a rezultat je bio Lennyev i moj fizički obračun koji je nalikovao Divljem zapadu. Cijela stvar je otpala, klub su ispraznili, a mi smo nakon dodatnog obračuna pred klubom ostali s nekoliko modrica i posjeklina. U nekom periodu nakon toga, nakon što smo izdali svoj jedini singl u to vrijeme „Time is mine“, Lenny je napisao odličnu recenziju za njega u „Rock scene“ magazinu i to mi je puno značilo.
Kad smo se sreli koju godinu kasnije, proveli smo neko vrijeme družeći se i smijali se kako je čudo da smo preživjeli to ludo razdoblje. Tajna je u tome da je bilo malo zakulisnih igrica u hijerarhiji i malih ego tripova. Bilo je teško izboriti se za puni klub kao što je CBGB i tu večer sam imao osjećaj da se nešto dobro događa Testorsima – svirka u teatru, intervju… I onda se upetljaju Richard i Lenny koji su uvijek bili u fokusu radi svojih govora o egzistencijalizmu i anarhiji. Izgledali su da im je jako udobno sjediti tamo i činilo se da nikada neće stati s pričom. Bilo je očito da nam oduzimaju pozornost, vrijeme koje je trebalo biti naše, pa sam odlučio pokazati im svoju verziju anarhije. Svi su bili šokirani – moj bend, voditelji kluba, osoblje…čak sam bio protjeran od tamo na neko vrijeme.
Tjedan dana nakon incidenta, izašao je detaljan članak u kojem je moja uloga u toj maloj strastvenoj drami portretirana gotovo herojski i ljudi su vidjeli stvari iz moje perspektive. Na kraju je to ispala dobra reklama za Testorse. S vremenom se sve ispuhalo, no znao sam da sam u pravu. Egzistencijalizam u pravom smislu riječi!

GP – Možeš li mi reći nešto više o tvom filmskom stvaralaštvu? Znam da si uz „Mannerquin World“ snimio još dosta toga. Ima li šanse da objaviš DVD sa svojim 16mm radovima?

SV – Da, snimio sam veći broj filmova i sudjelovao na filmskim festivalima i muzejskim izložbama. Uvijek sam imao želju više se posvetiti tome. Uživam u tome, drukčije je od glazbe i izražajno na jedan posve drukčiji način. U prilici sam nastaviti sa snimanjem i produciranjem filma, ali me uvijek jako vukla glazbena scena pa je teško pronaći vremena za oboje. Trenutno radim na nekom materijalu za DVD no trebat će vremena da se taj projekt završi.

GP – Postoji li kakav službeni video materijal Testorsa?

Postoji, no ne u velikom broju. Posjedujem neke video materijale naših nastupa i proba, koje će se objaviti jednom prilikom. Sve je to dio ovog projekta koji je u tijeku. Također imam video našeg nastupa s Dead Boysima u New Yorku. No ono što tek trebam pronaći jest odličan 8mm film snimljen 1978. u New Yorku. Izgubili smo kontakt sa snimateljem tog filma, još ga uvijek nismo uspjeli pronaći no nadamo se da će se uskoro nešto saznati.

GP – Gdje se sada nalaze članovi Testorsa?

SV – Svi žive u New Yorku. Prošle godine smo zajedno otišli u studio napraviti koju probu i odsvirali svoje stvari, onako za gušt. Sada smo odlučili da ćemo napraviti par reunion nastupa sa orginalnom postavom iz ’77., tako da se veselim tome. Nastupi će se održati ovaj mjesec u New Yorku i Atlanti.

GP – Proveo si jedno vrijeme u zatvoru. Kako je to iskustvo utjecalo na tvoju glazbu? Je li američki zatvor onakav kakvim nam ga prezentiraju preko filmova?

SV – Ponekad to ispliva u glazbi. To je vječita borba sa korumpiranom vlasti. Često sam gledao Hollywoodske filmove kako oslikavaju život u zatvoru i vrlo je blizu istini. Iako ponekad stvarnost može biti i gora od one koju napišu u scenariju.

GP – Koji je glavni razlog da si pozvao Moe Tucker (Velvet Underground) da producira tvoj prvi album s Shotgun Rationale?

SV – Shotgun Rationale je bio prilično sirov bend i htjeli smo zadržati malo te oštrine koju smo voljeli. Često u studiju producenti nastoje da bendovi zvuče veliko i inzistiraju na „radio prijateljskom“ zvuku. Ja sam htio zvučati „Rock’N'Roll friendly“, a ne vražije „radio friendly“! Ono za čime sam se povodio jest bilo naći producenta koji neće od naše glazbe stvoriti smeće, poput one mlake muzike bez oštrine, koja se tada puštala na radiju. Trebao mi je suradnik u studiju koji će nas zadržati na pravom putu. Dvoje ljudi mi je palo na pamet – Iggy Pop i Moe. Iggy zbog očitoga i Moe jer, nakon što sam ju čuo kako pjeva pjesme od Velveta, znao sam da je jedinstvena i da nas neće uništiti. Kontaktirao sam ju i otišao s njom u studio u Atlanti. Unatoč tome što se radilo o luksuznom studiju s golf terenom i bazenom, Moe i ja smo bili koncentrirani samo na stvaranje albuma. Moe ne samo da nije uništila ono što smo predstavljali već nam je pomogla da zgrabimo pjesme, protresemo ih i izvučemo na višu razinu.

GP – Njena glazba je drukčija od tvoje. Kako je onda bilo odrađivati turneju s njom? Da li si imao udjela u stvaranju pjesama na njenim albumima?

SV – Da, radio sam na nekim tekstovima njezinih pjesama i riffovima. Stvarno sam uživao svirati njezinu glazbu. S godinama sam sve više shvaćao što je tražila u njoj. Držao sam se toga da u svojoj glazbi nastojim ostvariti svoju viziju, no u njezinom slučaju, nastojao sam joj biti potpora da ona ostvari svoju, a ne nametati neke svoje ideje. Trudio sam se osjetiti čemu teži i pomoći joj u tome. Valjda smo zato 9 godina zajedno svirali i stvarali glazbu, dok su se drugi članovi izmjenjivali svaku turneju ili dvije. John Sluggette je bio jednakog stava. Nije da ostali nisu, ali tu je to bilo jače izraženo. Kada se Sterling pojavio, krenulo je još bolje. Bila je to prava privilegija jer je bio posebna osoba. Nedostaje mi. Moe nam nikada na turneji nije dozvoljavala da imamo vlastite sobe pa sam ju godinama djelio sa Sterlingom. Kakve su to priče bile… Mogao bih knjigu napisati samo o onome što mi je napričao o svom životu i iskustvima. Pričao mi je toliko toga o svom vremenu u Velvet Undergroundu i kako je to nekada bilo u ’60ima. Toliko anegdota o Lou Reedu, Eddie i Gerardu. Turneje s Moe su bile vrhunac u mom životu i divim se njezinoj ljubaznosti i iskrenosti. A uz to se uvijek voljela smijati i dobro zabavljati.

GP – Surađivao si s mnogim poznatim glazbenicima. Da li bi za kraj mogao izdvojiti nekoga posebno?

SV – Izdvojiti. I ne baš. Previše je to ljudi s kojima sam svirao. Jedna od prednosti kada si „solo“, a ne s nekim fiksnim bendom jest mogućnost da upoznaš toliko vrhunskih ljudi u glazbenom svijetu. Nikada nisam bio timski igrač kad se o tome radi jer je to protiv moje prirode i takva situacija bi bila čudna za mene. Bendovi se uvijek povode premisom „zajedno protiv drugih“. Za mene bi to bio ograničavajući faktor. Sigurno ima i prednosti godinama svirati s jednim postavom, ali ja volim svirati s različitim ljudima i izbjeći taj zagušujući osjećaj pravila. Ljudi s kojima sam surađivao imaju toliko različitih kvaliteta. U ovom trenutku se mogu sjetiti opake svirke Tony Fatea (Bellrays) koji je bio sa mnom na turneji prije otprilike 6 godina. Također snažne forme i divlje predanosti John „Speedo“ Reisea (Rocket From The Crypt). I oduvijek sam volio biti na turneji s Johnny Riom, Bernwardom i Bernadetteom. Razdoblje s Greg Nortonom iz Hüsker Dü je bilo inspirativno. Ali popis bi mogao ići u nedogled. Kao što sam rekao – ne bih mogao biti precizan, ako ne posvetim tome puno vremena, a onda bih mogao napisati i knjigu o tome.

Johnny Rio (na basu), Sonny Vincent, Hogar iz grupe Motus (kao osiguranje) i ja (sa kamerom)
Mochvara, Zagreb 09.02.2011 - Fotografiju je snimila Emanuela Tomino

Sonny Vincent je u ogranizaciji MIXER.HR-a održao solo koncert u zagrebačkoj Mochvari 09-02-2011 godine. Ovo je moja snimka zadnje tri pjesme:

Plakati i video klip koje mi je Sonny poslao sa molbom da ih objavim na svojoj JESUS LOVES THE STOOGES web stranici, kao najavu za koncerte njegove legendarne grupe Testors, koja se ove godine ponovo okupila da bi odsvirala par koncerta u Americi:

Karte zagrebačkih koncerata:

Sonny i ja na šanku nakon koncerta u Mochvari

_______________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: ĐAFINA PRIČA O PUNKU
PRIČA O SONNY VINCENTU

ĐAFINA PRIČA O PUNKU

2011-11-21T09:00:00.000-08:00

Kad sam došao kod Jure prvo mi je zapela za oko uredno odložena gitara. Bio je to jasan znak da tu živi stari rocker ili u Jurinom slučaju stari punker.
- Gdje je ziherica? - upitao me i dodao - Svaki punker uvijek mora na sebi imati barem jednu zihericu!

Soba je bila okupana dnevnim svjetlom, koje je šuljajući se kroz velike prozore, ispunjavalo prostor nekom nestvarnom mirnoćom. Gotovo da se mogao osjetiti duh starog Zagreba u kutovima naizgled previsokog stropa, koji kao da je projektiran da bi duše bivših stanara imale dovoljno prostora za let. Buku iz Masarykove ulice i žamor sa Cvjetnog trga zamijenila je tišina.

Kod Jure sam svratio po neke stare fotografije, ali prije nego što je Jura uopće izvadio kutiju sa slikama iz ormara, na vratima su se pojavili Đafo i Maja. Đafo je nekad radio u Sunshine Inn-u. U devedesetima se odselio u Amsterdam, tako da ga nisam vidio jedno petnaestak godina. Bio je to i više nego dobar razlog da Jura i ja odgodimo svoj posao za neku dugu priliku.

Svi smo se smjestili oko velikog starinskog kofera koji je bio u funkciji stola i pričali, okruženi sivo srebrenastom izmaglicom, koju je dim nacrtao oko naših glava. Jura je bio jedan od prvih zagrebačkih punkera tako da je razgovor odlutao u tom smjeru.

Đafo kod Jure (2011)

Đafo je počeo svoju priču sa dolaskom starih Rimljana u Slavoniju. Od stvari na stolu je složio kartu. Flaša je bila Nova Gradiška, čaša Vinkovci, a rizle Požega. Moram priznati da dio od prvog do druge polovice dvadesetog stoljeća baš nisam pohvatao, ali to je ionako bio samo uvod u priču koja je dalje išla otprilike ovako:

Jednom davno, godina sedamdesetih, u slavonskom gradiću Požegi, nalazio se jedan lunapark. Bili su tamo fliperi, stolni nogomet i slične zanimacije za svekoliki puk, ali ono po čemu je to mjesto bilo poznato među tamošnjom omladinom, bio je džuboks koji se nalazio u samom središtu toga zdanja. Vlasnikov sin je često putovao na relaciji London - Berlin - Amsterdam i od tamo je donosio najnovije singlice sa engleskih i američkih top lista. Kako su sve te ploče završile u džuboksu, u luna parku su se vrtile najnovije pjesme Rolling Stonesa, Deep Purplea, Black Sabbatha i sličnih bandova koji su u to vrijeme bili na vrhuncu svoje popularnosti. Posjetitelji luna parka su bili mahom dugokosi frikovi, sa kosom do koljena i očima poput Bambija.

Na tome mjestu je Đafo malo zastao, tek toliko da priča dobije na težini. Uvukao je dim i nastavio:

1977. godine vlasnikov sin je iz Londona donio netom izašlu singlicu Sex Pistolsa „God Save the Queen“. Od kako ju je stavio u džuboks, sve ostale ploče koje su se tamo nalazile su postale dosadne i nezanimljive. Od toga dana u lunaparku su treštali samo Sex Pistolsi. Kosijaneri su se ošišali, zakačili su po sebi brdo ziherica i postali punkeri.
- E tu je sve počelo. - završio je Đafo.

Da bi priča dobila na svojoj vjerodostojnosti, za kraj je još dodao da je čak i Štulić u jednoj svojoj knjizi spomenuo kako su ga dok je svirao sa Azrom u Požegi 1978. godine dočekale horde punkera.

Požeški punkeri

Mjesec, dva kasnije u jednoj knjižari sam na polici ugledao Štulićevu knjigu „Smijurija u mjerama“. Nisam znao da li je to baš knjiga koju je Đafo spomenuo, ali sam je ipak nasumce otvorio na jednoj stranici, pritom razmišljajući kako bi bilo čudo da naletim baš na tih par rečenica o slavonskim punkerima. Bacio sam pogled na tekst i odmah mi je zapala za oko riječ „Požega“.

Štulić u Požegi 1987.godine

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu

Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera

Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima

Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih

Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave

Neizbodene i svakodnevne počeše se na

Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti

Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se

Grozno u nama prevarili i razočarali

Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali

Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

BRANIMIR ŠTULIĆ - IZ KNJIGE "SMIJURIJA SA MJERAMA"

Kada se spomene početak punk pokreta na prostoru bivše nam države, svi prvo pomisle na Ljubljanu ili Rijeku. Nakon Đafine priče, prvo na što ja pomislim je Požega.

Jura bi sigurno dodao: Jebo priču o punku bez barem jedne ziherice

___________________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: KAKO JE MOJA WEB STRANICA POSTALA POZNATA U SVIJETU

ENDYMION - SCENES DE LA VIE FUTURE

2011-11-18T10:54:00.001-08:00

ENDYMION - SCENES DE LA VIE FUTURE

Strana A
1. The Fool On The Hill
2. I Have Control
3. The Dragons
4. She's Only Slepping

Strana B
1. The Man With The Golden Eyes
2. Rain *
3. Something Gonna Happened *
4. Louie Louie *

Sve pjesme su snimljene u Trash Studiju 1989. godine
osim - * snimljeno na koncertu u zagrebačkom klubu Podroom 26.11.1989.

Đimoti Denis - vokal
Igor Polak - gitara i prateći vokali
Anton Novak (Žika) - bubnjevi
Goran Polak - bas i prateći vokali

Dubravka Čleković - drugi vokal u pjesmi "The Fool On The Hill"

Muzika - Igor Polak
Tekstovi - Goran Polak
osim - "The Fool On The Hill" (Lennon / McCartny) i "Louie Louie" (R.Berry)

Fotografija na omotu - Lidija Mataja
Snimatelji - Cobra & Robert Radošević
Produkcija - Igor Polak

HRVATSKE VERZIJE TEKSTOVA

SVE PJESME JE NAPISAO GORAN POLAK U RAZDOBLJU OD 1988. DO 1989. GODINE

JA IMAM KONTROLU / I Have Control /

ja ponovo želim živjeti i želim ponovo sebe
ja ponovo želim živjeti i želim ponovo tebe
jer napokon sam našao svoj san, on je bio tako blizu
spavalo je na mome dlanu tih nekoliko karika u nizu

ja ponovo želim živjeti, jer sada znam da mogu sve
mislio sam da sam gubitnik, a rođen sam za uspjeh
tražio sam svoju sretnu zvijezdu, a ona je uvijek bila tu
dovoljno je bilo samo podići glavu i pogledom uhvatiti ju

ja imam kontrolu

ZMAJEVI / The Dragons /

gledaj me dok mi pričaš, djevojko iz kineske četvrti
daj mi svoje oči, vidjeti ćeš kako lete zmajevi
skini šminku sa lica i lezi pored mene, djevojko iz kineske četvrti
u sobi punoj dima zrakom lete zmajevi

plesati sa tobom je kao poljubiti anđela, kao ples sa sjenama
dotaknuti tvoje tijelo je kao poljubiti ocean, kao dotaknuti sunce

daj mi svoje oči i lezi pored mene
u sobi punoj dima vodi ljubav sa mnom

ONA SAMO SPAVA / She's Only Sleeping /

u meni je postojao jedan bljesak radosti, taj bljesak si bila ti
kada si nestala, svjetlost se ugasila
sada lutam ulicama opet sam, još jedan umoran pijani dan
i u marku tražim nestali sjaj

ljudi me pitaju zašto sam uvijek sam, govore da mi je netko potreban
da te zaboravim, da ti ne postojiš
ali sve do živim sjećati ću se, čekati i tražiti te
jer znam da ću jednom ponovo naći nestali sjaj

ona spava
ona samo spava i sanja otvorenim očima

ČOVJEK SA ZLATNIM OČIMA / The Man With The Golden Eyes /

noćas su sve zvijezde nestale, u mojim očima linije su bljesnule
odmah sam znao, on je ponovo tu
helikopteri grme nebom, policija patrolira gradom
svi čuju glas, on je ponovo tu
a nitko ne zna tko je on, netko je rekao da to je bog
i da svjetlost na nebu svima donosi spas
a on je samo došao da me vrati, u moj izgubljeni svijet
hiljadu svjetlosnih godina udaljen

jer čovjek sa zlatnim očima vidi i čuje sve
smije se gore nad gradom, mislima on okreće svijet
jer čovjek sa zlatnim očima još uvijek luta kroz snove
njegova mreža svijetli na nebu i sve više me vuče gore

on mi govori, pogledaj zvijezde, dijete neba, svemirski brod nas čeka
zaboravi svijet, zaboravi ljude i pođi sa mnom, pođi sa mnom

KIŠA / Rain /

potreban mi je tvoj dodir, da te osjetim, da te volim
ali nemam više ništa da ti dam, osim kišnih oblaka, osim kišne pjesme
jer ovo je stvarnost, ovo je istina, nevina djevojko
ponovo sam pijan i ovo nije ljubav nego požuda

dajem ti sve, dajem ti sve moje kišne kapi, ali ovo nije ljubav
i slušam kišu kako pjeva kao vodopad

NEŠTO ĆE SE DESITI / Something Gonna Happened /

čujem glasove koji govore, on je lud
vidim ljude kako prolaze, osjećam poglede
isključio sam telefon, ne želim znati što se događa
gledam kroz prozor nacrtan na zidu i osjećam se sasvim dobro

znam za tračeve koji kruže, gomila gluposti
i da me neki ljudi mrze, svejedno mi je
ponekad razmišljam o tebi, ali nemam potrebu da te vidim
ponekad razmišljam o tebi i osjećam se sasvim dobro

nešto će se desiti

NOĆNA ŠETNJA / Night Walk /

noćas ćemo šetati ulicama staklenog grada
ti ćeš me primiti za ruku i ja ću te okruniti
doseći ćemo spokoj ležeći na vlažnim pločnicima
smijati ćemo se kao divlja djeca u noći bez mjeseca

noćas ćemo preskočiti staklene ograde
otići do palih anđela, preletjeti preko planina
maknuti ću ti kosu sa lica, dotaknuti te usnama
razoriti ćemo prostor, samo jedan dodir bit će dovoljan

noćas ćemo probuditi sve mramorne statue
i naći smisao u snovima koje sanjamo
zvuk sa druge strane obale će proći kroz naš dah
i sve naše izgovorene riječi pretvoriti će se u krik gavrana

noćas ćemo naći pjesmu skrivenu godinama
ukradenu iz sjećanja, ukradenu iz vremena
otvoriti ćemo prozore i pustiti je da leti
otvoriti ćemo naša srca i pustiti je da leti

noćas ću biti sa tobom
noćas ću umrijeti za tebe
noćas ću letjeti sa tobom
samo ništa nemoj reći

_______________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: ENDYMION - SPACE ROCK AUS JUGOSLAWIEN
SPOTOVI GRUPE ENDYMION - RAIN / SHE'S ONLY SLEPPING

OVO NIJE MOJ SVIJET

2011-11-06T15:35:00.000-08:00

FEDOR VUČEMILOVIĆ
Fotografije i video

Ove tri razglednice sam kupio 1985. godine u SREĆNOJ GALERIJI beogradskog SKC-a (Studentskog kulturnog centra) za vrijeme manifestacije „…BOLJE VAS NAŠLI“ u sklopu koje su svoje koncerte održale zagrebačke grupe:

24. travanj - Sexa, Karlowy Vary, Trobecove krušne peći, Dorian Gray
25. travanj - Aerodrom, Zvijezde, Tora, Drugi način
26. travanj - Naturalna mistika, Plava trava zaborava
27. travanj - Psihomodo pop, Kowalsky, Stidljiva ljubičica

ŽELJKO JERMAN
Intimna parola: Ovo nije moj svijet (Intimate parole: This is not my world) 1976

DRAGAN PAPIĆ
Bio sam samo prisutan (I was only present) 1979

___________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: DIJETE SA BALONOM NA UHU

LAČNI FRANC

2011-11-03T16:08:00.000-07:00

INTERVJU SA ZORANOM PREDINOM IZ GRUPE LAČNI FRANC OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1982 GODINE

________________________________________________

KAKO JE MOJA WEB STRANICA POSTALA POZNATA U SVIJETU

2011-10-27T00:58:00.000-07:00

2007. godine sam na polici kraj blagajne u jednom zagrebačkom shoping centru ugledao jednu malu tanku knjižicu o tome kako se izrađuju internet stranice. Cijena je bila nekih dvadesetak kuna pa sam je kupio, tek toliko da je kod kuće u miru prelistam. Knjižica je bila toliko jednostavno napisana, da sam još isti dan počeo učiti iz nje.

Budući da sam dugi niz godina bio kolekcionar bootleg audio i video snimaka raznih rock grupa, u kompjuteru sam imao popise svih snimaka iz moje kolekcije, koje sam putem pošte razmjenjivao sa drugim kolekcionarima diljem svijeta. Za one koji ne znaju, bootleg je snimka neke grupe koja nije službeno izdana preko nijedne izdavačke kuće i koja nije zaštićena autorskim pravima, za razliku od pirata koji su kopije originala. Kako se najbolje ući kad se radi na nečem konkretnom, najjednostavnije mi je bilo sve te spiskove iskoristiti kao tekst na stranici koju sam po uputama iz knjižice pokušavao napraviti.

Malo po malo i prva verzija je bila gotova. U biti je to ispala „trade lista“ svih mojih bootleg snimaka dopunjena sa slikama izvođača. Ovdje bi naglasio da „trade“ u kolekcionarskom žargonu znači razmjenu, a ne prodaju. Drugim riječima, traderi isključivo razmjenjuju snimke koje imaju, a prodaja se smatra kao nešto zabranjeno (piratstvo). Službena izdanja i trake koje su zaštićene autorskim pravima se isto ne razmjenjuju, nego se isključivo kupuju originali.

Kopajući po internetu našao sam razne besplatne web dodatke, tako da sam na stranicu stavio brojčanik, mali ekran na kojem se prikazuju zastavice država i imena gradova posjetitelja, a zakačio sam i detaljnu analizu posjeta. Malo logike, malo kombinatorike i došao sam do cilja.

Stranicu sam nazvao JESUS LOVES THE STOOGES, po jednoj pjesmi Iggy and the Stoogesa, stavio sam je na besplatan web prostor koji sam imao u svojem internet paketu, a linkove na nju sam zakačio na google, yahoo i na razna mjesta gdje se dogovaraju razmjene bootlega. Posjetitelji su polako počeli kapati.

Problem je bio što je moja stranica bila katalog svega što sam imao i što su me najviše kontaktirati ljudi koji su mi nudili snimke grupa koje više nisam skupljao. Moja kolekcija je u to vrijeme bila već toliko velika, da me u kolekcionarskom smislu još isključivo zanimala muzika iz Detroita.

Iz tog razloga sam odlučio promijeniti osnovni koncept stranice, te sam je fokusirao samo na Iggy Popa, The Stoogese, MC5 i Scott Morgana, kao i na grupe u kojima su svirali članovi The Stoogesa i MC5 nakon njihovog raspada u sedamdesetima (Sonic's Rendezvous Band, Ron Asheton's New Order, New Race, Destroy All Monsters, Dark Carnival, Dodge Main, Gang War, The Scott Morgan Band, Powertrane...). Sve ostalo sam odvojio u jedan zasebni dio koji je u glavnom meniju bio povezan samo sa linkom OTHERS BANDS.

Dirty je bio poznat kao najveći svjetski kolekcionar snimaka Iggy Popa. Njegova web stranica mi je oduvijek bila vodič prilikom dogovaranja raznih razmjena, ali i jedna vrsta inspiracije za moju stranicu. Tako sam po uzoru na njega, za svaku audio snimku napisao datum kad je snimljena, koje se pjesme nalaze na njoj, imena muzičara, mjesto gdje je snimljena i ukoliko se radi o koncertnoj snimci kratak info o turneji. Otišao sam i korak dalje. Dirty je napisao samo šturi popis video zapisa, a ja sam za svaku pojedinu video snimku napisao detaljan info. Velika razlika u našim stranicama je bila i u tome što je njegova samo o snimkama Iggy Popa, a ja sam pisao i o drugim detroitskim grupama.

Nakon nekog vremena, poželio sam da moja stranica pruži njenim posjetiteljima ipak nešto malo više od pukog popisa snimaka za razmjenu, tako da sam dodao na nju gomilu rijetkih fotografija, počeo sam pisati razne dodatne informacije, a sa stranice sam izbacio i predznak „trade“.

Budući da sam imao doslovno sve snimke The Stoogesa koje su kružile među kolekcionarima (a i više od toga) , proučavajući ih sam došao do zaključka da se u trade listama kolekcionara, kao i na gomili raznih izdanja koja su se svako malo pojavljivala u dućanima, nalazi gomila pogrešnih informacija. Nerijetko je ista snimka bila na različitim mjestima označena različitim datumima, tako da je izgledalo da postoje 7-8 različitih snimaka, a u biti se radilo o samo jednoj, koja je zbog različite kvalitete transfera, najčešće sa audio kazeta u digitalni medij, na svakoj snimci zvučala malo drugačije. Sve te svoje analize sam objavio na stranici i ma kako nekome „tko nije u svemu tome“ to izgledalo bezveze, za kolekcionare je to postao jedan savršeni vodič kroz audio i video zapise The Stoogesa.

Na kraju sam sve to što sam napisao o The Stoogesima, a kasnije i o trakama grupe MC5, kao i o solo snimkama Iggy Popa, odvojio u zasebne cjeline, po godinama kad su snimljene.

JESUS LOVES THE STOOGES stranica je oživjela i njena posjećenost je bila iznad svih mojih očekivanja.

Kad sam u jednom zasebnom dijelu objavio linkove na moje omiljene web stranice, iz Detroita mi se javila Kim Maki. Ona je bliska prijateljica većine tamošnjih muzičara, a između ostalih i Scotta Morgana i ekipe iz grupe MC5. Njen blog RETRO: KIMMER je jedna od najpopularnijih web stranica na tim prostorima. Zahvalila mi se što sam objavio njen badge (mala slika sa linkom) i dodala da joj se jako sviđa moj rad. Zamolila me da joj pošaljem moj badge da ga stavi na Retro Kimer.

Budući da ga nisam imao, na brzinu sam ga osmislio i napravio po uzoru na njen, a nakon što sam joj ga poslao, još isti dan je osvanuo na njenom blogu. Kim Maki me oduševila svojom jednostavnošću i sa vremenom smo postali dobri prijatelji.

Interes za moju stranicu se opet povećao, a nakon nekog vremena moj badge se pojavio na gomili detroitskih blogova. Posebno sam bio ponosan kad sam ga vidio na stranicama poznate rock fotografkinje Heather Harris (FAST FILM) i bubnjara grupe MC5, Dennisa Thompsona (MACHINEGUN'S BLOG). Dennis mi se čak zahvalio u ime MC5 na tome što populariziram njihovu muziku u svijetu. Sa Heather sam se isto sprijateljio, a ubrzo sam upoznao i gomilu ljudi koji su od sedamdesetih do danas svirali i surađivali sa Iggy Popom. Najbolje od svega je bilo što su mi oni slali svoje privatne snimke koje su napravili sa Iggyjem. U biti nisam trgovao sa njima i sve je to bilo na nekoj prijateljskoj bazi. Moja web stranica mi je otvarala sva vrata, jer su svi ti ljudi bili oduševljeni trudom koji sam uložio u njenu izradu, a i cijenili su što iz svega toga ne pokušavam izvući nikakvu materijalnu dobit. JESUS LOVES THE STOOGES nije komercijalna stranica i na njoj nema plaćenih reklama.

Kultna engleska diskografska kuća EASY ACTION (između ostalog poznata po izdavanju raznih ekskluzivnih izdanja Iggy Popa, The Stoogesa i grupe MC5) je 2008. godine izdala box Iggy Pop - Where The Faces Shine, Vol. 2. U svojoj kolekciji sam već imao snimke svih koncerata koji su bili uključeni u tom izdanju, ali ako se taj box naručio putem interneta sa njihove službene stranice, kao poklon se dobivao bonus CD sa snimkom jednog koncerta koji nisam imao. Branka je rekla da će mi naručiti taj box kao rođendanski poklon, pa sam je zamolio da prvo pošalje mail u Easy Action i da provjeri dal' još uvijek ide taj bonus disk (jer me isključivo to zanimalo). U odgovoru je pisalo da će dobiti taj CD, a da će joj kao poklon za tu prvu on-line kupnju kod njih poslati još jedan CD kao poklon. Branka im se naravno zahvalila, a u mail je kao prilog stavila link na moju web stranicu, uz opasku da je to stranica od njenog muža. Nije prošlo ni pola sata, a dobila je mail od Carltona, direktora Easy Actiona, u kojem je napisao da bi želio surađivati sa „njezinim mužićem“.

Sa Carltonom sam se odmah sprijateljio. Oduševilo me što je jedan od rijetkih izdavača koji se stvarno razumije u muziku grupa koje objavljuje. Većina diskografskih kuća sklepa album od raznoraznih bootleg snimaka sumnjive kvalitete, sa pogrešnim informacijama na omotima, dok su izdanja Easy Actiona autorizirana od samih izvođača (sa kojima je Carlton i blizak prijatelj), sa provjerenim informacijama o svakoj snimci i uvijek opremljena raritetnim dodacima.
Moja prva suradnja sa njima je bila sad već kultni box set The Stoogesa „You Don’t Want My Name You Want My Action“. To ekskluzivno izdanje sadrži četiri diska, na kojima su snimke pet koncerta sa turneje 1971. godine. Omot je napravljen kao knjiga, sa stranicama u kojima se nalaze diskovi, knjižica koja uključuje neobjavljene fotografije sa te turneje, replike polaroida i replika jedne ulaznice za koncert. To je ujedno bilo prvo izdanje na kojem se moje ime našlo u specijalnih zahvalama.

The Stooges - You Don’t Want My Name You Want My Action - zahvala na omotu

Početkom siječnja 2009. godine dobio sam mail od Carltona u kojem je pisalo da je Ron Asheton, gitarista The Stoogesa, umro od srčanog udara u svom stanu u Ann Arboru. Izgledalo je da je to konačni kraj The Stoogesa koji su se ponovo okupili 2003. godine i konstantno nastupali sve do kraja 2008. godine. No onda se desilo nešto što je malo tko očekivao. Legendarni gitarista Iggy and The Stoogesa (grupe koja je 1973. godine nastala iz grupe The Stooges) James Williamson se nakon tridesetogodišnjeg izbivanja sa rock scene vratio muzici i sa Iggy Popom je ponovo oformio grupu.

U to vrijeme je moj brat pokrenuo web stranicu MIXER.HR, pa sam na njegovu molbu počeo pisati kolumnu koja je nazvana DETROIT.MIX. Moj prvi tekst je bila recenzija „You Don’t Want My Name You Want My Action“ boxsa, a nakon toga sam napisao priču o povratku Jamesa Williamsona, koja je objavljena u tri djela.

Zadnji dio je bio o povratničkom koncertu Iggy and The Stoogesa koji je održan 07.11.2009. na Planeta Terra festivalu u Brazilu, točno četrdeset godina nakon njihovog zadnjeg zajedničkog koncerta. Tekst je uključivao i moje kratke intervjue sa Jamesom Williamsonom i saksofonistom The Stoogesa Steve MacKayom, koje sam u međuvremenu upoznao, a koje su mi dali samo par dana nakon koncerta. Za taj tekst sam dobio i izjave Derek Seea, jedne od najzaslužnijih osoba za Jamesov povratak (na kasnijoj turneji je bio osoba zadužena za Jamesove gitare) i Michael Tiptona koji je u sedamdestima napravio snimke koje su izdane na legendarnom live albumu Iggy and The Stoogesa "Metallic KO". Za taj serijal sam dobio i nekoliko ekskluzivnih fotografija od njihovih autora.

Nekako u isto vrijeme sam završio sa još jednim projektom na kojem sam radio duže vrijeme. Napisao sam i objavio na stranici katalog od nekih petstotinjak pjesmama koje je Iggy Pop svirao od šezdesetih do danas, a koje nisu izašle na njegovim službenim albumima. Naglasio bi da se tu radi isključivo o pjesmama čije snimke imam u svojoj kolekciji, dakle o pjesmama čije snimke postoje. Za svaku pojedinu pjesmu sam napisao kratak info (godinu kad je snimka napravljena, na kojim je turnejama pjesma svirana, ako se radilo o obradi napisao sam tko je autor originala, ako je snimljeno za film podatke o kojem se filmu radi ili ako je izdano u suradnji sa nekim drugim izvođačem podatak o albumu na kojem se pjesma pojavila i sl.). Najzanimljiviji su bili podaci o raritetnim pjesmama koje su mi poslali suradnici Iggy Popa, za koje vjerujem da se ni on više ne sjeća da postoje. Na kraju sam napisao i detaljne podatke o svim studijskim albumima (INFORMATIONS ABOUT THE SONGS - DEMOS, UNRELEASED, SOUNDTRACKS, COVERS, CONTRIBUTIONS, SONGS RELEASED ON THE OFFICIAL STUDIO ALBUMS 1969-2009).

2009. godinu sam završio sa još jednom zanimljivom suradnjom. Sa francuskom televizijom sam radio na emisiji Arte Tracks Speciale (jednosatni intervju sa Iggy Popom). Emisija je emitirana 08.01.2010. godine.

Od produkcije sam dobio gomilu materijala, koji je između ostalog uključivao nerezane verzije intervjua sa Iggy Popom i Wayne Kramerom iz grupe MC5, napravljenog za njihove emisije.

Iggy Pop - Arte Tracks Speciale - zahvala na odjavnoj špici

Sredinom 2010. godine, legendarni rock fotograf Robert Matheu, između ostalog autor knjige „The Stooges: The Authorized and Illustrated Story“ i jedan od producenata ‘Raw Power’ Legacy & Deluxe Editions (box reizdanje legendarnog albuma Iggy and The Stoogesa sa gomilom dodatka), mi je napisao da bi bilo zanimljivo kad bi uz fotografije koje sam stavio na stranicu, uz ime autora stavio i linkove na njihove web stranice. Naravno da sam njegovu ideju prihvatio, a dobio sam i posebnu dozvolu da mogu na stranici upotrijebiti bilo koju fotografiju koju je on snimio, što je kad se pogleda na njegovoj službenoj stranici ROBERT MATHEU - PHOTOGRAPHER EXTRORDINAIRE sa kim je sve surađivao, zbilja iznimna čast.

Izdvojio bi još dva zanimljiva projekta na kojima sam sudjelovao te godine. Prvo me kontaktirao producent (bliski suradnik poznatog američkog režisera Martina Scorsesea) koji je radio kratki film koji je pušten na velikom ekranu u Waldorf Astoria hotelu u New Yorku, prije službenog ulaska grupe The Stooges u Rock And Roll Hall Of Fame (moja pomoć je bila isključivo informativne prirode), a par mjeseci nakon toga sam ponovo surađivao sa diskografskom kućom EASY ACTION, na projektu koji je nazvan „The Stooges - Popped: The fan club package“.

Popped je bio fanzin o grupi The Stooges koji je od 1969. Do 1971. godine izdavala Natalie ‘Stoogeling' Schlossman. Ona je 1969. godine osnovala njihov fan klub, a kao bliska prijateljica grupe je tada bila na oko 70 njihovih nastupa (njeno omiljeno mjesto je bilo kraj Ronovog pojačala), na njihovim probama i tulumima.

Popped box sadrži reprodukcije svih šest originalnih izdanja fanzina, majicu, reprodukciju flyera za koncert The Stoogesa koji se održao u Bostonu 1969. godine, osam reprodukcija fotografija snimljenih od 1969. do 1971. godine, knjižicu sa tekstom koji je Natalie napisala za to izdanje i na kraju CD sa snimkama The Stoogesa sa koncerata iz 1970. godine (u tom dijelu sam ja pomogao sa oko 50% materijala). Sve je to upakirano u veliki bijeli polypropylene box.

Natalie u suradnji sa Per Nilsenom (autor knjige o Iggy Popu „The Wild One“) trenutno radi na knjizi o koncertima The Stoogesa. Poslala mi je poštom neke fotografije koje će biti objavljene u knjizi i vjerujte mi, fantastične su.

The Stooges - Popped: The fan club package - zahvala na CD-u

Nedavno sam odlučio Robertovu ideju o stavljanju linkova web stranica fotografa uz slike, proširiti na način da i u info o pojednim grupama dodam gumbe sa linkovima na njihove službene stranice , ali i na zanimljive priče koje su članovi tih grupa pisali na svojim blogovima. Nadam se da ću do kraja godine biti gotov sa tim projektom. U međuvremenu sam otvorio i svoj youtube kanal RARE RECORDINGS JLTS na kojem sa vremena na vrijeme objavljujem neke rijetke video snimke.

2011. godine moja kolekcija je premašila Dirtyjevu za nekih dvjestotinjak snimaka i tako sam postao najveći kolekcionar audio i video zapisa Iggy Popa na svijetu (budući da nisam vlasnik/autor tih snimaka one ne predstavljaju neku financijsku vrijednost).

Po službenim statistikama JESUS LOVES THE STOOGES web stranica je do sada gledana u 105 različitih zemalja, u oko 3200 različitih gradova, na svim kontinentima.

It's Only Rock 'n Roll (But I Like It)

JESUS LOVES THE STOOGES - HOME PAGE
IGGY POP / THE STOOGES / IGGY AND THE STOOGES / RON ASHETON / SCOTT ASHETON / JAMES WILLIAMSON / MC5 / ROB TYNER /
WAYNE KRAMER / FRED SMITH / MICHAEL DAVIS / DENNIS THOMPSON / SCOTT MORGAN / SONNY VINCENT
THE STOOGES / IGGY AND THE STOOGES - TAPES 1968-1974
MC5 / DKT-MC5 - TAPES 1966-2009
IGGY POP - ALPHABETICAL LISTING OF RARE SONGS 1963-2011

ZDENKO FRANJIĆ - OČI U MAGLI

2011-10-20T23:08:00.000-07:00

OČI U MAGLI

DOKUMENTARNI FILM O ZDENKU FRANJIĆU

Autori: Nino i Jadranko Pongrac

Studio K.I.S. 2005

Film o Zdenku Franjiću, legendarnom osnivaču nezavisne diskografske kuće "Slušaj Najglasnije!". O njemu govore suradnici i novinari, te sam Franjić prolazi biografski kroz detalje fascinantne karijere. Nakon njegovog pojavljivanja diskografska industrija nije ostala ista, a bandovi kao Majke, Humpers ili Satan Panonski ostvarili su blistave karijere. Zdenko danas vodi etiketu i nastavlja cijelu priču u svom stilu, nezaustavljivo otkriva nepoznate bisere koji čine našu underground glazbenu scenu vitalnom i uzbudljivom. U filmu su korištene brojne ekskluzivne fotografije i bootleg snimci koji do sada nisu viđeni.

____________________________________________________________

EKATARINA VELIKA - S' VETROM UZ LICE

2011-10-14T07:20:00.000-07:00

SJEĆANJE NA BOJANA PEČARA, MARGITU STEFANOVIĆ I MILANA MLADENOVIČA

Zaklonjen krilima pogrbljenog anđela, skrivenog u mojoj utrobi, otkidao sam noktima vrijeme, sve dok tijelo ispod moje odjeće nije nestalo. Spustio sam glavu na krevet ostavivši pritom na pokrivaču crveni trag sa usana. Kapci su mi bili teški i sivi. Škripa tračnica sa Trga Republike zarezala se u muziku koja je tinjala iz kuta sobe. Na omotu ploče odloženom na malom stoliću, iznad mutne slike je velikim slovima pisalo - EKATARINA VELIKA S' vetrom uz lice.

UMOR

Umor je duboko u meni
podrum u kući, riba u vodi
umor je na rubu usne
reč upućena nekom ko odlazi
vodi me, vodi me, vodi me na vodu
Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Odmori me, zatvori me. zamotaj me, umotaj me
poklopi me, odloži me, odahni me, izdahni me
popusti me, otpusti me, ponesi me, odnesi me
položi me, ostavi me, ostavi me, ostavi me
Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Posljednja verzija pjesme „Umorna“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.
Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE

Kap vode je potekla iz Milanove kose, kliznula mu preko čela i nastavila svoj put licem, tek malo zastavši na sljepoočnici. Samo par trenutaka je treperila osvijetljena crvenim reflektorom, kao da se sprema za skok, a onda se uz Milanov vrisak stropoštala na drvene daske pozornice.
Zrak u Kulušiću je bio natopljen znojem. Stajao sam na galeriji, naslonjen na ogradu i promatrao ljude kako se kao u transu njišu u ritmu muzike. Energija koja se širila prostorijom je bila toliko iskrena i čista, da je koncert na trenutke podsjećao na neki drevni obred, u kojem rijeći izviru ispred naših očiju i tražeći svoj pravi smisao prolaze kroz nas poput hladne vode.

To veče muzika Ekatarine Velike je bila toliko bliska onome što sam osjećao, da je postala dio mene.

BUDI SAM

Treba mi svet otvoren za poglede
otvoren za trčanje
treba mi soba da primi pet hiljada ljudi
sa dignutim čašama
Lomi se kristal, svetlucaju staklene iskre
pod našim nogama
kao potpuni stranci sa staklom u očima
sa staklom u srcima, na licima

Budi sam na ulici, budi sam

Posljednja verzija pjesme „Budi sam na ulici“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu..
Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Ponoć je odavno prošla i grad je već polako utonuo u san. Noć je donijela hladnoću, tako da sam brzim koracima žurio prema kući. Skrenuo sam iz Tesline ulice u prostor Omladinskog centra, tek toliko da za par koraka skratim put. Bojan je tamo stajao sam ispred zatvorenih vrata kafića, zagrnut svojim dugim crnim kaputom, poput vampira izgubljenog u tišini nekog nepoznatog napuštenog zdanja. Svjetla su već bila ugašena i više nije bilo nikoga.
Pogledao je prema meni pogledom koji je pitao: Da li si ti čovjek kojeg čekam?

„I'm waiting for my man, twenty-six dollars in my hand“ vrtjelo mi se glavom, dok sam prolazio pored njega.

Ne, ja nisam bio taj čovjek.

TI SI SAV MOJ BOL

Razmičeš zavese, gledaš obećani grad
svetla se pale, tinja želja u tebi
još uvek ti đavoli vire iz rukava
i svaki nokat krije otrov ljubavi
Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Ispituješ zaborav, obaraš alibi
biraš ulogu kao haljinu za veče
u prolazu te zapahne miris noći i kaže
probudi se, pokreni se, probudi se, pokreni se
Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Posljednja verzija pjesme „Ti si sav moj bol“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.
Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Milan je umro 1994. godine.

"Na kraju se sve pretvorilo u ništa ... umro je negde na trinaestom spratu nekog novobeogradskog armiranog čudovišta ... Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori ... i znam ... istog trenutka se negde ponovo rodio ..." (Cane iz Partibrejkersa)

Bojan je otišao četiri godine nakon njega.

2000. godine sam pročitao da Magi, zajedno sa nekadašnjim članovima EKV-a, Markom Milivojevićem i Draganom Uskokovićem, ima koncert u Dvorcu Gjalski. Branka i ja smo sjeli u auto i zaputili se prema Zaboku.

Kad smo došli u Gjalski bila je još tonska proba "Tribute to EKV bend-a", što je u biti bila Kizina grupa „Veliki bijeli slon“ sa klavijaturistom. Kizu sam znao već duže vrijeme tako da je dok su završili sa probom došao nakratko do nas. Između ostalog mi je rekao da je frka i da Magi i ostali nisu došli. Rundek je isto trebao nastupiti, ali ni on se nije pojavljivao.
Veče je prolazilo u čekanju. Sjedili smo za stolom i slušali kako Kizo sa ekipom svira stvari od EKV-a. Nakratko im se pridružio Massimo i sa njima izveo pjesme "Budi sam" , "Tatoo", "Oči boje meda" i pjesmu Dorian Gray-a "Sjaj u tami" koju je posvetio Milanu. Pričao je o vremenu koje je proveo sa njim u studiju i kako su dugo eksperimentirali dok nisu našli točno onaj zvuk koji su tražili. Sve je to zvučalo super, ali mi smo tamo ipak bili zbog Magi.

Oko ponoći, neka žena je sa pozornice objavila da Magi i ostali imaju probleme sa vizama, da su zapeli na granici i da će malo zakasniti. Nakon nešto više od pola sata se ponovo pojavila i rekla da su prešli granicu. Sljedeća objava je bila da su na putu i da su blizu. Kako je vrijeme prolazilo, sve nam je više bilo jasno da nećemo čuti ono zbog čega smo ustvari došli.

Oko dva sata ona ista žena se ponovo popela na pozornici i onima malobrojnima koji su još bili tamo i čekali, priopćila da su EKV stigli u Zagreb, da ih samo trebaju locirati, pa da će ih netko dovesti. Bilo je to previše. Otišli smo kući.

Magi se to veče nije pojavila.

GRAD

Da li još uvek negde postoji trag
po beskrajnoj traci sivog, metalnog tla?
licem ka vetru, sa vetrom uz lice
Da li još uvek negde postoji znak
kameni vrh sa koga dopire glas?
kamen po kamen, korak po korak

Kažu da, negde ipak postoji grad
pod zastavom kiše iznad krovova
otvoren grad
U koritu reke čitam otiske ruku
ližem rosu sa dlana, vreme prelaska vode
ključ nastanka

Vetar diše gde hoće i glas njegov čujem, odakle je ne znam, ni gde mu je kraj,
tvoj dah kuda ide, da i meni se javlja, ko zna...

Posljednja verzija pjesme „Grad“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.
Zajedno su je napisali Magi, Milan i Bojan. Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

2002. godine Magi se pridružila Milanu i Bojanu. Sjećam se da je jednom pričala kako sve zvukove oko sebe vidi u notama. Vjerujem da se nota koju je taj dan vidjela zvala OSMIJEH.

.
___________________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: UTOPIJA - 1.DIO: ZAGREBAČKI PUNK FANZIN 1986/87

TULUM KOD DUDE

2011-10-05T00:30:00.000-07:00

MJESTO:
Dudina kuća u Rudešu

VRIJEME:
Studeni, 1988 godina

POVOD:
Dudin rođendan

Što misliš kako je to
Kad ne spavaš pet dana
Zujiš stalno posvuda
Jer se bojiš sna
LOU REED ("How Do You Think It Feels" - LP BERLIN)

___________________________
SLJEDEĆA PRIČA: NIŠ MI NI

AZRA - KULUŠIĆ 1981

2011-09-28T12:37:00.000-07:00

AZRA RAVNO DO DNA - KULUŠIĆ 1981

Tekst Davora Butkovića objavljen u Džuboksu 1981. godine

________________________________________

KNOW YOUR RIGHTS

2011-09-25T16:11:00.000-07:00

Ukoliko si u Jugoslaviji izgledao različito od nekog prosječnog omladinca, bilo je uobičajeno da si osuđen na stalna legitimiranja i maltretiranja od strane milicije. Nismo još bili ni punoljetni, a stalno su nas zaustavljali i zapisivali u malene blokove. U početku je najveći razlog za to bila naša duga kosa, a kasnije su problem stvarale naše čudne frizure i način na koji smo se oblačili.

Robi, Bino i ja smo se te davne 1984. godine zaputili prema moru u posjet Juri koji je bio na odsluženju vojnog roka. Odredište nam je bila Crikvenica, tako da smo vlakom došli u Rijeku i na autobusnom kolodvoru čekali bus za dalje. Kada smo spazili dva milicajca kako šeću po peronu, odmah smo znali da će doći do nas, a kad su prišli i obratili nam se na ćirilici znali smo da smo i najebali. No ta dva specijalca su bila stvarno posebna. Prvo su im se guste brčine počele tresti od smijeha dok su gledali naše slike na dokumentima, koje su nam odmah pokupili, nakon toga su nas očekivano pitali da li se drogiramo i gdje smo sakrili drogu, a onda se nisu zadržali samo na pitanjima, nego su nas tražili da skinemo jakne i da im pokažemo vene da vide jel' ima na njima „crvenih tačaka“. Zahtijevali su čak da skinemo cipele da provjere jel' smo u njih sakrili vrećice sa sumnjivim sadržajem.
Do tada je sve izgledalo kao neka zajebancija (smijali su se oni, smijali smo se i mi), ali onda se jedan od njih okomio na Binu. Prvo ga je pitao dal' je peder kad nosi naušnicu na uhu, a nakon toga ga je divljački potegao za tu naušnicu. Bino je od boli počeo skakati po autobusnoj stanici i psovati, a budući da su svi ljudi koji su se tamo našli gledali sa negodovanjem u njihovom pravcu, milicajci su skužili da su pretjerali, pa su nam rekli da uđemo u prvi autobus i da se izgubimo iz Rijeke. Dodali su da će u protivnom pozvati maricu, pa da ćemo završiti u milicijskoj stanici. Nastavili smo put.

Kad smo došli u Crikvenicu, skužili smo da u biti ne znamo gdje je Jura točno smješten. Znali smo samo da je u inženjeriji i da radi na nekoj cesti između Selca i Crikvenice.

- Život vam je djeco kao more. Kad gledate sa obale sve je bistro i jasno. Kad je bonaca vidi se dno kao na dlanu. Ako zaslijepljeni tom ljepotom uđete u njega, zaronite i otvorite oči, sve će odjednom postati mutno. Ne smijete se previše zagledati dolje, jer ćete se utopiti ako ne izronite na vrijeme.
- Ajde barba mani se flaše. Bolje nam kaži jel' ima ovdje kakva kasarna.
- Jebote možda je smisao njegovog života bio da baš na današnji dan podjeli svoju životnu mudrost sa nama, a ti mu na to kažeš da ostavi flašu.
- Možda mu je smisao života bio da mu baš danas netko kaže da ostavi flašu.
- Ne svađajte se djeco. Nego, imate možda koji dinar viška?
- E jebi ga barba...

Nakon što Juru nismo našli u Crikvenici, a nije nam se dalo pješačiti do Selca, jer se kuhalo neko nevrijeme, zabrundali smo u nekoj birtiji i nakon par pića odustali od daljnjeg traženja.
Kad je kasnije Robi pričao sa Jurom, ispostavilo se da je on u to isto vrijeme bio samo par metara udaljen od nas (!?!). Njegova jedinica je kopala nešto po obližnjoj cesti, a budući da je bio praznik (Prvi maj) rokao je sa ekipom u susjednoj birtiji.

No kako bilo, da bilo, nismo se našli, a kako smo po običaju otišli na put bez nekog posebnog plana, morali smo smisliti gdje ćemo prespavati. Zbrojili smo sve pare koje smo imali i zaključili da si možemo priuštiti samo jednu dvokrevetnu sobu u hotelu. Dakle jedan od nas se morao švercati i trebali smo odlučiti tko. Uzeli smo tri cigarete i na jednu smo na dnu filtera nacrtali plavu točku. Dogovor je bio da se dvojica prijavimo, a da se onaj koji izvuče cigaretu sa točkom šverca. Tu cigaretu je popušio Robi.

Fotografiju je snimio Slobodan Planinčević Slajba

Da bi se došlo do naše sobe moralo se proći kraj recepcije, a na Robijevu žalost, čovjek koji je tamo radio je odmah provalio naš plan. Tako smo navečer Bino i ja otišli u sobu, a on je ostao na cesti. Plan B je bio da se po gromobranu popne do nekog otvorenog prozora i da uđe u hotelski hodnik, te da na taj način zaobiđe čiču na recepciji. Nakon što je već prilikom prvog pokušaja odvalio gromobran iz zida i taj je plan pao u vodu.
Na kraju je spavao u haustoru jedne od obližnjih zgrada. Smjestio se na otiraču za cipele, ispred vrata nekog stana na zadnjem katu. Taman kad je konačno uspio zaspati, probudila su ga dva čovjeka sa lampama. Robi im je ispričao svoju tužnu priču o cigareti sa plavom točkom na filteru, pa su mu se na kraju smilovali i dozvolili mu da provede noć u njihovom haustoru.
Bino i ja smo za to vrijeme spavali u velikoj hotelskoj sobi, a imali smo tamo čak i pomoćni ležaj koji je ostao neiskorišten.

Sljedeće jutro Robi se konačno probio do nas i psovajući je otišao pod tuš. Nakon što je konačno izašao iz kupaone, predložio je da sa vratimo do Rijeke i da potražimo Teu, pjevačicu riječke punk grupe Kaos. Njih dvoje su se upoznali na njenom zagrebačkom koncertu u SKUC-u na Savi i od tada su bili u kontaktu.

Rečeno-učinjeno. Nije prošlo ni dva sata, a već smo se ponovo našli na riječkom autobusnom kolodvoru. Ovaj put se nismo zadržavali, nego smo odmah otišli prema centru, gdje je Robi iz govornice nazvao Teu i dogovorio da sa njom i njenom prijateljicom Sanjom zabrijemo negdje izvan grada. Sanja je popalila starom ključeve od auta, pa smo nas trojica izgurali auto iz garaže i gurali ga niz cestu pedesetak metara, da joj stari ne čuje poznat zvuk motora. Kad smo bili dovoljno daleko, natrpali smo se u auto i zaputili prema Lovranu. Vozila je Tea, jer je ona jedina imala položen vozački ispit, a bilo je smiješno što nikako nije mogla skužiti kako ubaciti u rikverc, tako da kad smo trebali ići unazad, izašli smo iz auta i gurali ga.
U biti se nitko točno ne sjeća što smo sve radili to veče. Jedino što smo zapamtili je da smo se dugo vozili, da smo prolazili, kako je to Robi lijepo opisao, kroz "Iku, Ičiće i ostale pičiće po južnoj strani prelijepe nam Istre" i da je sve bilo zatvoreno jer nije bila turistička sezona. Robi me kasnije zajebavao da sam čitavo veče pričao sa Teom, ali taj razgovor nije išao u smjeru u kojem je on mislio da ide.

U neko doba noći smo se dokotrljali nazad u Rijeku. Tea je rekla da možemo prespavati kod nje, tako da smo se svi smjestili u njenoj sobi, a kad smo se naspavali otišli smo na vlak i vratili se u Zagreb.

Pare smo potrošili, Juru nismo našli, a kad sad bolje razmislim, ja u to vrijeme Juru nisam ni poznavao.

________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: 400 DANA U BEOGRADU

ZAGREBAČKI DNEVNIK - RAZGOVORI U ZVEČKI

2011-09-23T02:40:00.000-07:00

ZAGREBAČKI DNEVNIK - RAZGOVORI U ZVEČKI
PARLAMENT - AERODROM - PIKO STANČIĆ - PARNI VALJAK - JASENKO HOURA
TEKST LJUBE TRIFUNOVIĆA OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1980. GODINE

YU ROCK MOMENT LAP '80

______________________________________

POPEVKE SAM SLAGAL

2011-09-21T00:11:00.000-07:00

Kad sam se ujutro probudio neki nepoznati čovjek je u mojoj sobi u Novom Vinodolskom punio frižider sa pivama. Primijetio je da sam budan, pa me srdačno pozdravio i izašao van. Probudio sam ostale.
– Neko nam je napunio frižider sa pivom. – rekao sam im.
– Jebote, ti sanjaš flaše. - dobacio je Sini.
Čvarak je ustao i otvorio frižider.
– Fakat je sve puno. – rekao je začuđeno.
Otišao sam vidjeti što se događa. Popeo sam se vanjskim stepenicama na kat i tamo sam zatekao tetku, koja je u međuvremenu došla u gornji dio kuće. Sa njom su došli i članovi nekog kulturno-umjetničkog društva, dovukavši sa sobom gomilu instrumenata.
– Oprosti što smo te probudili, ali ovdje više nema mjesta u frižideru. – rekli su mi, a ja shvativši da sam samo u gaćama, promrmljao sam da nema problema i utekao.
– Bit će noćas ovdje neka fešta. – rekao sam ostalima kad sam se vratio u naš dio kuće.
– Ajde ti bolje kuhaj kavu i odi u dućan. Ti si sinoć popušio. – rekao je Ćevap i pokrio glavu jastukom.
Imali smo običaj da nakon svakog izlaska, prije spavanja odigramo pikado. Na zid bi zakačili plutenu metu, svako bi uzeo po jednu strelicu, pa onaj 'ko bi popušio, sljedeće jutro je bio zadužen za kuhanje kave i odlazak u dućan (najčešće su strelice letjele svuda po sobi osim u metu). Ujutro bi odigrali još jednu partiju, ovaj put bi najlošiji morao platiti drugu kavu i prvo piće u birtiji na plaži, a onda navečer prije izlaska igralo se da odredimo tko plaća prvu rundu u gradu.

To veče se orila pjesma oko kuće. Ekipa iz kulturno-umjetničkog društva nas je zvala da im se pridružimo, ali nakon što smo malo pojeli i popili, natrpali smo se u auto i otišli u Crikvenicu, jer smo se tamo trebali naći sa Vesnom i Igorom.
Sastanak je bio za šankom jednog kafića u blizini autobusne stanice u centru. Mjesto nije izgledalo ništa posebno. Dugačak šank sa barskim stolicama, par stolova i separea unutra, te još par stolova vani pokraj ceste. Naizgled birtija kao i svaka druga. Oko deset sati pridružili su nam se Vesna i Igor. Nakon nekog vremena Igor nas je upitao:
– Pa što vam je to toliko ovdje zanimljivo, da ste tu svako veče?
– Oš' vidjet? - odgovorili smo pitanjem.
Nakon njegovog potvrdnog odgovora, Čvarak, Ćevap i ja smo stali na barske stolice, a Sini se popeo na stol koji se nalazio odmah pored šanka. Konobar je samo zakolutao očima i pojačao muziku. Svi u kafiću su samo to čekali. Nakon nekoliko trenutaka, osim nekoliko „slučajnih gostiju" koji su zapalili čim su vidjeli da će biti pizdarije, svi prisutni su stajali na stolovima i stolicama. Igor i Vesna nisu mogli vjerovati što se događa. Počelo je ludilo. Svi su pjevali, vitlali majicama iznad glava, alkohol je potekao u potocima. Oko ponoći su zaključana vrata, a brijačina se nastavila sve do jutra.
Kad smo nakon svega poluslijepi izašli van na ulicu, nismo više znali tko nam nosi glavu na ramenima.
– Sad mi je jasno zašto ste stalno tamo. – rekao je Igor sljedeće jutro na plaži.

A tamo je tako bilo doslovno svako veče. Jednom smo došli oko ponoći, a vidno narokane gošće su izvodile striptiz na šanku (do jutra su skoro svi u kafiću bili goli). Par dana nakon toga pod kafića je bio prekriven pijeskom. To veče smo pili vlahov. Nakon što je ponestalo vlahova, prešli smo na pelin, a kad je ponestalo i njega, tražili smo bilo što u toj ili sličnoj boji, pa smo tako nastavili sa amarom i camparijem. Na kraju su se Čvarak i Ćevap toliko posvađali, da se Ćevap demonstrativno nije više želio voziti u Čvarkovom autu, pa je krenuo pješice prema Novom Vinodolskom (to je desetak kilometara). Čvarak i ja smo ga sustigli oko Selca, ali budući da nije htio ući u auto, Čvarak je produžio dalje, a ja sam nastavio sa njim pješke. Kad smo konačno stigli do moje kuće, skužili smo da je Čvarak otišao. E sad, nije ni on daleko stigao. Krenuo je prema Zagrebu, ali nije mogao voziti, pa je stigao samo do Ožlaka (iznad Crikvenice), gdje su bili Igor i Vesna. Sljedeći dan su ga vratili nazad, pa smo se svi pomirili na plaži (mada je Čvarak zamalo opet pukao, kad smo mu na kraju svega rekli: "bludni sin se vratio").

U to vrijeme smo se svako malo posvađali. Nikad se nije radilo o nekom posebnom razlogu. Problem je bio u previše runda i u tome što bi uvijek dvojica od nas zajebavala onoga trećega. Tek kad bi nam se u kući pridružio Sini, neka ravnoteža bi bila uspostavljena i podjebavanja bi se naizgled smirila.
Za Sinija je Novi Vinodolski bio raj na zemlji (uvijek mi je govorio da zna svaki kamen uzduž obale). Znao se probuditi u samu zoru, da bi stigao u luku na vrijeme da vidi ribarske brodice kako se vračaju sa noćnim ulovom. Nakon doručka, namazao bi se uljem i čitav dan bi se pržio na suncu. Obožavao je ljeto, sunce i more.
Uvijek mi je bilo fascinantno kako zna uživati u malim stvarima. Dok bi ja recimo samo sasuo piće u sebe, on bi svoje uvijek popio polako, uživajući u svakom gutljaju. Na kraju smo se uvijek isto naderali, ali moram priznati da je on svoj dio uvijek smazao nekako otmjenije. Čak i kada je palio cigaretu, to je uvijek bio jedan mali privatni ritual.

No da se vratim na „naš kafić“. Zadnje veče prije povratka u Zagreb, rekao sam konobaru da imam u autu jednu super kazetu sa domaćim pjesmama i da ću mu je pokloniti ako je samo jednom pusti u kafiću. Malo me sumnjičavo gledao, ali je ipak pristao. Kad je prva strana kazete završila, konobar je zadovoljan sa onim što je čuo okrenuo kazetu. Za to vrijeme, mi smo se već popeli na stolice i sa uzdignutim rukama čekali da počne prva pjesma na drugoj strani.

„Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost, sam tebi ja dal...“

Dinamova himna se zaorila Crikvenicom, a budući da je kafić bio pun Zagrepčana, nastalo je pravo ludilo. Konobar, koji je naravno bio navijač Rijeke, nije mogao prekinuti kazetu, jer bi ljudi podivljali, te nas je samo mrko gledao. Nakon pjesme „Dinamo ja volim“, je bila „Marina“ od Prljavog kazališta, a nakon toga su bile pjesme od Zvijezda, Haustora i još nekih zagrebačkih grupa. Kad je kazeta došla do kraja, konobar ju je ljutito izvadio i bacio u neku ladicu na šanku.

Sljedeći dan smo se vratili u Zagreb.

Nekoliko godina kasnije čuli smo jednu zanimljivu priču. U kafiću u blizini autobusne stanice u Crikvenici, konobar je u ladici na šanku naletio na jednu staru kazetu. Stavio ju je u kazetofon i pustio. Nakon što je odsvirala prva strana, zadovoljan sa onim što je čuo je okrenuo kazetu. Traka se zavrtila u kazetofonu. Par sekundi tišine, par sekundi tihoga šuma i muzika je zarežala iz zvučnika.

„Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost, sam tebi ja dal...“

Taj dan je u kafiću bila grupa Bad Blue Boysa koja je isti čas skočila na noge i počela pjevati, ali nažalost tamo se našla i grupa navijača Rijeke, kojima se to baš i nije svidjelo. Došlo je do tučnjave i u kafiću je nastao pravi lom. Čovjek koji nam je sve to kasnije ispričao je jedva izvukao živu glavu.

Nadam se da je nakon toga incidenta moja kazeta uništena i da ne čeka u nekoj ladici da je vrag ponovo zazove.

_______________________________
SLJEDEĆA PRIČA: JOŠ 96 GODINA SA VAMA

PSIHOMODO POP I TROBECOVE KRUŠNE PEĆI

2011-09-18T15:19:00.000-07:00

PSIHOMODO POP

TROBECOVE KRUŠNE PEĆI (tonska proba)

Grupe Psihomodo pop i Trobecove krušne peći u Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu (prostor gornjogradske palače Kulmer) - Zagreb, 1984. godina

VIŠE O KONCERTU NA KOJEM SU SNIMLJENE FOTOGRAFIJE MOŽETE PROČITATI U PRIČI: DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI 1983-1985

HVALA LUTZU NA FOTOGRAFIJAMA

________________________________________

ĆUĆA, ŽIKA I KREŠO '92

2011-09-15T11:47:00.000-07:00

FOTOGRAFIJA JE SNIMLJENA 1992. GODINE U KLUBU GJURO II.

Kada je klub Gjuro II prvi puta otvorio svoja vrata 1984. godine, zvao se Omladinski klub “Đuro Đaković”. Ime je promijenjeno u Gjuro II tek nakon što se klub 1989. godine zatvorio i nakon renoviranja ponovo otvorio 1990. godine.
Bez obzira na službeno ime, mi smo ovo kultno zagrebačko mjesto oduvijek zvali samo "Đuro".
__________________________________________

FIJU BRIJU

2011-09-12T01:10:00.000-07:00

POVRATAK KRALJA

Fiju Briju koncerte sam uvijek doživljavao kao neka godišnja okupljanja na kojima bi se pojavila čitava škvadra, ali i puno ljudi sa kojima sam se znao, a više nisam u kontaktu. Kada se 2004. godine kralj vratio u Ledenu dvoranu Doma sportova, jednostavno sam morao biti tamo.

Prošlo je više od deset godina od prvog koncerta i od tada se puno toga promijenilo. Neki su se oženili, neki su se uspjeli i rastati, neki su se povukli, a neki još uvijek briju. Naša tijela su ostarila, ali smo svi ostali rockeri i punkeri u duši. Čovjek koji me prije koncerta gledao iz ogledala u kupaoni je čak pomalo ličio na mene.

U dvoranu sam ušao sa Čvarkom, ali budući da nisam znao njegovu tadašnju ekipu, otišao sam prozujati okolo. Na zadnjem šanku sam naletio na Špance. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio Luju sa dugom sijedom kosom. Jebote što smo svi izgledali staro u usporedbi sa klincima koji su bauljali oko nas.

„Dobro veče. Ja sam Polak. Jel' me se još uvijek sjećate?“ - rekao sam Robiju, Bori i Bini, kad sam nešto kasnije nabasao na njih. I tako je krenulo. Zakačili smo se u blizini šanka, a kako je svako malo naletio neko od stare ekipe, pala je runda i tako runda, po runda i opet smo skoro čitavo veče proveli u holu Doma Sportova.

Kad sam se nakon koncerta dokotrljao kući poljubio sam sina koji je spavao sklupčan u svom krevetu, legao sam pored Branke i zaspao.

Negdje pred jutro kralj je ponovo otišao i mi ga još uvijek čekamo. Bit će da je zapeo negdje oko Zrča, jer ga već jako dugo nema.

IZVOĐAČI KOJI SU NASTUPALI NA FIJU BRIJU KONCERTIMA

FIJU BRIJU 1
29-12-1993
Borghesia, Let 3, Majke, Anesthesia, Overflow, Hladno pivo, Messerschmit, Zadruga, Res Nullius, Drago Mlinarec, Kojoti

FIJU BRIJU 2
28-12-1994
Laufer, Majke, Let 3, Kud Idijoti, Dik'o Braz, Anesthesia

FIJU BRIJU 3
22-12-1995
Paraf , Laufer, Let 3, Buldožer, Boris Leiner, Pero Lovšin & Vitezi, Psihomodo Pop, Pips, Chips & Videoclips, Darko Rundek, Majke, Termiti, Hladno pivo, Davorin Bogović

FIJU BRIJU 4
20-12-1996
Darko Rundek, Vlatko Stefanovski, Majke, KUD Idijoti, Urban & 4, Let 3, Kojoti, Hladno pivo, Pips, Chip & Videoclips

FIJU BRIJU 5
19-12-1997
Anti Nowhere League, Miladojka Youneed, Let 3, Majke, Pips, Chips & Videoclips, Hladno pivo, KUD Idijoti, Overflow, Malehookers, Sane, Rinzol, Protest

FIJU BRIJU 6

20-12-1998
Shane McGowan And The Popes, Toy Dolls, Kojoti, Urban, Gustafi, The Beat Fleet, Demolition Group

FIJU BRIJU 7
23-12-2004
POVRATAK KRALJA
Disciplin A Kitschme, Laufer, Let 3, Hladno pivo, Kawasaki 3P, Ramirez, The Babies, Lollobrigida

TEKST O PRVOM FIJU BRIJU KONCERTU OBJAVLJEN U ČASOPISU HEROINA 1994. GODINE

TEKST O TOME KAKO JE NASTAO FIJU BRIJU OBJAVLJEN U ČASOPISU FERAL MUSIC 1997.GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

MOJA ISKAZNICA ZA FIJU BRIJU SLUŠAONE U JABUCI

___________________________________________

DEE DEE

2011-09-03T04:12:00.000-07:00

Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
I kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
Lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
I znoj tek kasnije poćinje da smeta
Tek kasnije budi se grad
Neke poderane ulice
Bljesak mokrih tračnica
Prvi tramvaj preko Trešnjevke
Raste u mojim očima

Stihovi iz pjesme "Flash" od Azre

Bez obzira što se Dee Dee deklarirao kao punker i oblačio u tom stilu, on se uvelike razlikovao od većine tadašnjih zagrebačkih punkera. Dok su se više manje svi klošarili sa sitnim đeparcem i nažicanim parama od prolaznika, on je imao posao i dobro zarađivao. Mislim da je to bio jedan od glavnih razloga što ga neki ljudi nisu pretjerano voljeli. Govorili bi da žnjira pare i zamjerali bi mu što svoju plaču ne troši na ostale. Možda je u tome i bilo istine, ali nitko od njih nije razmišljao da je on ipak radio po čitave dane, dok su se ostali okolo zajebavali (on je od svoje zarade financijski pomagao i svojim roditeljima, tako da je uvijek vodio računa da zarađeni novac što pametnije rasporedi).

Dee Dee, Lidija i ja - neobjavljena fotografija snimljena u SC-u za Polet 1983.godine

Dee Dee je bio zaposlen kod čovjeka koji se bavio izradom i distribucijom beđeva. Prodaja je pokrivala područje čitave Jugoslavije (prodavalo se na raznim sajmovima i putem pošte). Bila je 1983. godina i beđevi su bili jedan od najpopularnijih „modnih dodataka“, tako da je biznis cvjetao. Sa njim je radila još samo šefova djevojka Lidija. Kad su njih dvoje prekinuli vezu, prekinuli su i poslovnu suradnju, a budući da je bilo previše posla, kad je trebalo sam ja uletavao na njeno mjesto kao ispomoć. Tada bi se Dee Dee i ja našli u Pušlecu, maloj birtiji u Savskoj, tamo bi popili piće nakon čega bi zajedno otišli na posao. U stanu u kojem smo radili se nalazila velika kolekcija gramofonskih ploča, a bile su to većinom ploče koje nisu bile dostupne u našim dućanima. Dok smo radili, Dee Dee mi je puštao muziku koju do tada nisam nikad imao priliku čuti i koja me odmah oduševila. Tamo sam zavolio The Stoogese, MC5, New York Dollse, kao i gomilu punk, post-punk i alternativnih grupa.

Dee Dee me tada zarazio i sa serijom Monty Python koju je obožavao. Nikad neću zaboraviti koliko je uživao dok smo u kinu Studenski centar gledali film „Smisao života Monty Pythona“. Čitav film je znao napamet, pa me je unaprijed upozoravao na dolazak svake scene na koju sam, po njegovom stručnom mišljenju, trebao obratiti posebnu pažnju. Možda je jedino film „The Great Rock'n'Roll Swindle“ sa Sex Pistolsima gledao više puta. Znao je "odglumiti" svaki kadar u kojem se pojavljivao Sid Vicious, a ploča sa muzikom iz filma je imala počasno mjesto u njegovoj kolekciji (na unutarnjoj strani omota je slika Sida u majici sa kukastim križem, pa kad se Dee Dee vračao iz Nizozemske gdje je kupio ploču iz straha od milicije na carini, je taj križ izgulio sa slike). Bio je toliko opsjednut Sid Viciousom, da je jednu originalnu fotografiju Sida sa koncerta, uokvirio i čuvao kao neku relikviju.

Uz Monty Paytone i Sex Pistolse, treća stvar koju je Dee Dee obožavao bili su stripovi (često je u razgovore ubacivao citate iz Asterixsa i Taličnog Toma).

Dee Dee je bio jako komunikativna osoba, uvijek je uletavao zgodnim djevojkama i u tome je imao prilično uspjeha. U novčaniku je uvijek imao crni fond za taxi, a uvijek je imao na raspolaganju i stan u kojem smo radili. Kako je lagano uletavao u veze, tako je lagano i izletavao iz njih. Nakon svakog prekida čitav svijet oko njega bi se urušavao. Nazvao bi me i rekao: "Polak ostavila me. Ubit ću se.", na što bi mu ja odgovorio: "Jel' opet..." Onda bi se našli, popili bi koju, podimili i popričali. Za par sati je zaboravio da je i bio u vezi, a nakon dan, dva našao bi novu djevojku i ponovo bio zaljubljen do bola.

Dee Dee sa Tomijem, Božom i Nathalie, prije nego što smo se upoznali (Dee Dee i Tomi su bili najbolji prijatelji u srednjoj školi)

Dee Dee se uvijek volio šaliti na svoj račun. Jednom mi je prilikom nekog prepucavanja rekao da sam ispao glup, na što sam mu odgovorio da samo pametan čovjek može ispasti glup, jer da onaj 'ko je glup ne može ispasti glup, jer je već glup, pa takav čovjek može ispasti jedino pametan. Nakon te moje umotvorine bi me svaki put, kad bi izvalio kao nešto pametno, ponosno upitao: "Jel' sam sad ispao pametan?" Često se šalio i na račun svoje kose. Nije volio što mu se kosa kovrča i što je svjetla, jer mu to nije bilo dovoljno punk, pa je bojao kosu u crno i uvijek ju je pokušavao izravnati.
Dok bi drugi ljudi obično skrivali situacije u kojima su ispali blesavi, kad bi on zabrijao, volio je to prepričavati i time zabavljati ostale. Jedna od omiljenih priča mu je bila kako je kupio neki auto za male pare, te kako smo se sa njim prvi puta dovezli na benzinsku pumpu (ne sjećam se dal' ga je razbio nakon par dana ili se auto sam raspao). Tamo je bila velika gužva, a on je izašao iz auta i nije mogao skužiti gdje je rupa u koju se puni benzin. Dok je nervozno hodao oko auta, pritom pitajući ljude oko sebe za pomoć i savjet, čovjek koji je tamo radio je prišao autu, podigao mali poklopac sa prednje strane i upitao ga: "Koliko?". Dok ga je Dee Dee zbunjeno gledao, mi smo se u autu valjali od smijeha.
Često je pričao i kako sam pao sa barskog stolca, dok sam ga čekao na aerodromu. Vračao se iz Amsterdama i avion je kasnio više od sat vremena. U njegovoj priči sam pao jer sam dugo čekao pa sam se iz dosade napio, mada je prava istina bila da sam u biti zveknuo bezveze. Zaglavinjao sam taman dok se on pojavio na izlazu za putnike.
Kada smo počeli visiti ispred malog Kaveza i u Blatu, Dee Dee me upoznao sa gomilom frikova, umjetnika i muzičara. Preko noći sam uletio u samo srce underground scene Zagreba, jer na tom potezu su se muvali svi koji su se u to vrijeme bavili bilo kojim oblikom umjetnosti, a on ih je gotovo sve poznavao. Kad sad gledam na to vrijeme, sa svim tim ljudima se nisam pretjerano zbližio, mada sam se sa nekima od njih, kao što su bili „mali“ Tomi, Jinks, Antas, Mance ili Boris, super našao (u kombinaciji sa Dee Deejem ja sam bio onaj koji je najčešće pio pivu sa strane, dok je on uvijek imao nešto za ispričati). Po nekom načinu života i onome što mi se tada događalo u glavi, meni su u to vrijeme bili bliži punkeri Robi, Boro i Bino, mada moram dodati da unatoč tome što sam slušao punk muziku, nosio kožnu jaknu, punkerske hlače sa rajfršlusima i što sam stalno okolo brijao sa njima, ja sam ipak uvijek bio "onaj koji se fura na Bauhause", a ne "pravi punker".
Tih osamdesetih godina u Zagrebu je klupski život bio na vrhuncu. Stalno su se održavali koncerti, a Dee Dee je gotovo uvijek uspijevao naći nekog frenda da nam sredi besplatan upad, tako da je jedini problem bio što je on sljedeći dan morao na posao, pa bi se gotovo uvijek u neko vrijeme jednostavno izgubio, dok bi ja sa Robijem, Binom i Borom, najčešće zaružio do jutra.

PSIHO LAB

Zašto vrijeme ne stane, ovaj tren zauvijek
Zašto misli ne prestaju teći, izluđuju me
Jer ja sam sam, ja sam lud, psiho labilan
Posljednja večera svi su tu, zadnji put zajedno
Posljednje veče, samo ti i ja, čuvaj se
Sa novim jutrom nestat ću, a jednom ti ćeš ponovi doći

Od svih pjesma koje sam svirao sa Dee Deejem, "Psiho Lab" mu je bila omiljena.
Napisao sam je 1983. godine, a Dee Deeju sam morao obećati da ću je svirati jedino sa njim..

Grupa VENDA se trebala zvati Psiho Lab, ali Dee Dee i ja smo odustali od tog imena budući da je u to vrijeme u Zagrebu bila popularna demo grupa Psihomodo Pop. Osim Dee Deeja koji je pjevao i mene na basu, svirali su još Igor (gitara) i Suček (bubnjevi). Nakon što sam sa bivšim grupama uglavnom nastupao po mjesnim zajednicama, općinama i raznim priredbama, sa grupom Venda konačno sam se popeo na pozornice pravih klubova.

Prvi nastup smo imali na Polet Platzu u Studentskom centru 1983. godine. Za taj koncert smo Dee Dee i ja oblijepili centar grada sa plakatima na kojima su, osim imena grupe, bile naštampane stranice iz Malody Maykera iz 1976.godine. Stavili smo naslovnicu na kojoj je bio Johnny Rotten iz Sex Pistolsa, jednu stranicu na kojoj je bio David Bowie i jednu na kojoj smo iskoristili nečiju glavu da na nju docrtamo frizuru po kojoj je u to vrijeme bio poznat Peter Murphy pjevač grupe Bauhaus. Budući da je Dee Dee poznao gomilu ljudi oko Kaveza, na plakat koji smo tamo stavili, dopisali smo i naša imena. Nakon obavljena posla otišli smo u Blato. Tamo smo pijuckali pivo i posmatrali jednog šljakera kako guli stare plakate sa zida preko puta. Nakon što je završio i otišao ostavivši za sobom zid očišćen kao da na njemu nije nikada ništa bilo, izašli smo van, zalijepili tamo zadnji plakat i otišli kući.

Taj prvi koncert u SC-u mi je bio kao ostvarenje nekog sna, jer je to bilo jedno od onih mjesta gdje sam odrastao i gdje sam se osjećao kao kod kuče. Bilo je puno ljudi, kao i na svakom Polet Platzu, a mi smo zvučali točno onako kako sam želio da zvučimo, publika nas je super prihvatila i sve mi je izgledalo savršeno. Zvuk je ponajviše zbog gitare koja je bila priključena na dvije pedale, bio najbliži zvuku ranih Bauhausa, a jedini problem je bio što se muzika toga tipa kod nas isfurala tek kasnije na Dark Dance slušaonicama u Jabuci.

Nedugo nakon toga koncerta nastupali smo u Moši sa grupom Treći kanal koja je tada izdala ploču. Moša mi je zbog jako velike bine ispred koje je prije koncerta bila razvučena kazališna zavjesa, bila omiljeno mjesto za svirke u Zagrebu (bolja i od legendarnog Kulušića). Publika nas nije prihvatila tako dobro kao u SC-u, budući da su to bili uglavnom metalci koji su došli zbog grupe Treći kanal, ali ipak smo bili zadovoljni jer smo skužili da smo ih zainteresirali i da smo im bili zanimljivi (Dee Dee je kasnije tvrdio da su nama više pljeskali). Taj koncert pamtim i po jednom malom incidentu. Dee Dee je na pozornici našao neke velike zvečke, bez pitanja ih je uzeo i malo zvečao, a onda mu je jedna izletjela iz ruke, pala kraj jednog reflektora i raspala se. Kako se razletila prah iz nje se raspršio zrakom, tako da je taj prah osvijetljen reflektorom koji je mijenjao boje izgledao stvarno otkačeno. Dee Dee je bio oduševljen sve dok nije ugledao lice čovjeka koji je te zvečke donio iz Afrike i koji je sve to promatrao sa strane.

Grupa Venda nije napravila neke studijske snimke i nije nikad postigla neki uspjeh, ali nas to nije smetalo. Bilo je to vrijeme kad je jedino bilo važno da sviramo, da radimo ono što volimo i da se uz to dobro provodimo.

Zadnji koncert smo odsvirali 1984. godine u jednoj dvorani na Ljubljanici. Bio je to Dee Deejev kvart, tako da je u publici bila gomila njegovih prijatelja i poznanika. Budući da ga je zbog toga uhvatila trema, počeli smo piti više nego obično, tako da smo se do početka svirke već dobrano udesili. Nakon što smo odsvirali sve pjesme publika je tražila još. Dee Dee je došao do mikrofona i objavio prisutnima da ko želi zbisat', zbriše odmah, jer da ćemo zaključati vrata i svirati još barem dva sata. Nakon toga smo sve pjesme odsvirali još jednom, nakon čega je Suček otišao sa pozornice. Za njim je otišao i Igor, a na kraju i ja. Na pozornici je ostao samo Dee Dee koji je objašnjavao prisutnima da mu je žao, ali da smo ga svi napustili i da je koncert gotov. Publika je počela skandirati: "Stanac, Stanac, ...", što je bio Dee Deejev nadimak na kvartu, izveden iz njegovog prezimena Stanković (nikad nije volio to prezime jer mu nije zvučalo dovoljno Hrvatski, pa je čak nagovorio ženu koja je radila na izdavanju školskih pokaza za tramvaj, da mu na njegovu iskaznicu umjesto "Stanković" napiše "Dee Dee"). Nisam mogao ostaviti prijatelja na cjedilu, pa sam se vratio na pozornicu i počeo nešto improvizirati na basu. Dee Dee vidno oduševljen mojim povratkom je počeo vikati u mikrofon nešto kao „otrov za štakore, prašak za pecivo...“ i slične gluposti koje su mu taj tren padale na pamet, dok je publika cijelo vrijeme pljeskala. Nakon par minuta Igor se vratio na pozornicu, ali umjesto da je uzeo gitaru sjeo je za bubnjeve. Na kraju ga je ipak zamijenio Suček, tako da smo svi zajedno odsvirali još jednu pjesmu nakon čega je Suček nogom gurnuo bubnjeve, bacio palice u publiku, te smo svi zajedno napustili pozornicu. Kad se poslije svirke Dee Dee vratio kući za stolom ga je dočekao stari, koji je isto bio u dvorani i gledao sve iz zadnjeg reda, želeći da ozbiljno popriča sa sinom o životu i o drogi.

Postojala je snimka čitavog tog koncerta na audio kazeti, ali je nažalost izgubljena među Dee Deejevim stvarima, zajedno sa fotografijama sa koncerta iz SC-a (nekako se nadam da će se sve te stvari ipak jednog dana negdje pojaviti).

Nedugo nakon koncerta na Ljubljanici Suček je otišao iz banda. Ja sam napunio 18 godina tako da sam morao ići na odsluženje vojnog roka. Ipak prije moga odlaska Dee Dee i ja smo imali još jedan zajednički nastup. Bilo je to u Cvjetnom naselju, a na tom koncertu je sviralo više punk grupa. Prije koncerta smo napravili par proba u Tomijevom (Eksodus) podrumu, a bubnjeve je odsvirao Dolcajt koji je u devedestima stekao svojih 3 minuta medijske slave, kada je za vrijeme rata njegova grupa Minđušari iz Knina sa Borom Đorđevićem snimila pjesmu „E moj druže Zagrebački“ (neznam što mu je to trebalo). Igor je odsvirao gitaru, sve smo pjesme prearanžirali u punk stilu i grupa je najavljena kao „Psiho Lab“. Napravili smo i par novih pjesama, a budući da nismo za njih napisali tekstove, Dee Dee je na nastupu improvizirao neke stihove na engleskom jeziku. Svirali smo i Sid Viciousovu verziju pjesme „C'mon Everybody“ iz filma „The Great Rock'n'Roll Swindle“. Dok smo mi nastupali Kosta (Studeni Studeni) je u WC-u Robiju pokazivao kako im ide koja pjesma. Bio je to njihov prvi zajednički koncert, a budući da Robi ipak nije uspio zapamtiti tekstove, pjevao je sa papirićima u rukama.

Dee Deejevo "pismo" koje mi je poslao u vojsku neposredno prije moga povratka u Zagreb

Nedugo nakon toga nastupa sam otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka. Tijekom tih 400 dana sasjekao sam sve veze sa Zagrebom. Dee Deeju sam se javio samo sa jednim pismom, koje u biti nije bilo klasično pismo, nego je bila jedna priča. Poslije mi je ispričao da je to moje pismo posudio jednoj prijateljici da ga pročita, da je ona u školi trebala napisati neki sastav pa da ga je prepisala i da je taj "njen" sastav proglašen kao najbolji u školi. U to vrijeme sam čitao neku knjigu Hermana Hessea, pa sam pod utjecajem te knjige u toj priči pisao o tome kako jedan čovjek puca iz puške po autima u prolazu.

RANJENI LAV

Plivam okružen čudnim obalama
Želio bi da utonem u neku pomrčinu
Da sve slike zauvijek nestanu
Da me više ne progone
Da prestane bol ili da se probudim
Jedan dio moga tijela otišao je zauvijek
Drugi dio ostaje i bori se
Sada znam
Neki kažu dobar dan, neka ostane ružan san
Uši su mi već pune obećanja, savjeta i loših dana
Pokušao sam nešto stvoriti
Bombaši su uvijek bili prisutni
Kako da stvorim nešto sa dušom
Kad su fitilji unaprijed upaljeni
Osjećam, srce mi lupa
Tijelo se miče i naručuje konjak
Hoću dolje, otvori vrata neka suze kliču
Sada znam
Ne stavljaj mi cvijeće na grob
Ja nisam bio heroj
Kažite mi koje na redu
I pazite da se ne probudim
Tko zna što donosi val, pijesak ili leš
Možda donosi još jedan dan, jedan dužan dan
Koji mi više nije potreban
Sada znam
Sada znam da smrtnost je lažna
Pogledaj u daljinu tamo gdje sunce nestaje
Još uvijek ponosno hoda
Ranjeni lav

Pjesmu "Ranjeni lav" sam po Dee Deejevoj molbi sastavio od gomile njegovih stihova koje je imao napisane po raznoraznim papirićima

Kad sam se vratio iz vojske Dee Dee se totalno promijenio. Zaposlio se u HNK-a, nabacio je koju kilu viška i pio je puno više nego ranije. U biti nisam bio svjestan njegovog stanja sve dok nakon jednog izlaska nisam prespavao kod njega. Ujutro nam je njegova mama skuhala kavu nakon čega smo otišli do dućana. Tamo je kupio dvije bombice konjaka i iskapio ih odmah nakon što smo izašli na ulicu. Nakon toga smo otišli u birtiju gdje je išao svaki dan prije posla i tu mu je konobarica bez pitanja opet sipala konjak. Najveći problem u svemu je bio što je sam sebe uvjerio da ne može raditi sve dok dovoljno ne popije. Bilo što da sam mu rekao, on bi me sasjekao sa teorijom da će mu se na poslu tresti ruke i da će napraviti sranje. I ja sam u to vrijeme dosta pio, ali sam to radio isključivo dok sam izlazio. Jednostavno nisam to želio pratiti, a nažalost nisam više mogao ni utjecati na njega da uspori, jer je već otišao predaleko. Dee Dee mi je propadao pred očima i ja tu nisam ništa mogao promijeniti. Jedno vrijeme smo radili neke velike planove za novu grupu, planirali smo uglazbiti moj "Psiho Lab Projekt" (dvadesetak strana teksta tematski povezanih u jednu cjelinu), ali od svega toga na kraju nije ispalo ništa.
A onda je u tramvaju upoznao jednu djevojku i ubrzo je zaprosio. U ožujku 1987. godine su se oženili. Neko vrijeme sam ih redovno posjećivao, sjedili bi u kuhinji, kartali belu, popili bi koju i podimili, a onda bi ja otišao dalje. Kako to već biva u takvim slučajevima, životi su nam postali totalno različiti i nespojivi, tako sam ih počeo sve rjeđe posjećivati, sve dok jednom nisam prestao. Njihov brak je bio njihova privatna stvar i ne želim o tome pametovati. Napisati ću samo da su imali jedno dijete, da su se na kraju rastali i da mu je žena bila jedna divna osoba.

Dee Dee i ja na dan kada se ženio (1987)

Poleđina gornje fotografije

Dee Deejeva poruka na pozivnici za svadbu

Prije rata putovi su nam se opet ukrstili. Dee Dee je prestao piti alkohol i skroz se doveo u red. Smiješno je bilo što je i dalje bio u rundama kao i prije, samo što je umjesto konjaka naručivao produženu naru, oko koje se uvijek svađao sa konobarima koji su mu stavljali manje od dva deci mineralne. Radio je na štandu moga prijatelja sa faksa na Cvjetnom trgu, gdje je prodavao fotokopirane knjige sa notama. Ja sam u to vrijeme radio u Zagreb filmu na Kaptolu, tako da sam mu često poslije posla pravio društvo na štandu. Dee Dee je bio savršen prodavač. Jednom je došla neka stara gospođa koja je htjela „svojoj vječnoj tajnoj ljubavi“ za rođendan pokloniti note od neke ljubavne pjesme, budući da je ta osoba bila muzičar. Problem je bio što je željela pjesmu na engleskom, a nije znala engleski da bi mogla odabrati prave stihove. Dee Dee joj je skoro sat vremena strpljivo prevodio pjesme sve dok nije odabrala onu sa pravim riječima (ja bi odustao nakon pet minuta).

Ubrzo se Dee Dee osamostalio i napravio svoj štand, na kojem je između ostaloga prodavao i moje kazete na kojima su bile koncertne bootleg snimke raznih stranih rock grupa. Na kraju sam dao otkaz u Zagreb Filmu i napravio štand pored njegovog, a onda je počeo rat, sve se raspalo i opet je svako otišao svojim putem.

Za vrijeme rata Dee Dee je imao štand u Trogiru. Naletio sam na njega dok je došao u Zagreb po robu. Pozvao me da mu se pridružim, pa smo se već sljedeći dan zajedno zaputili prema moru. Kad je autobus stao negdje u planinama da vozači gablaju, izašli smo van da popušimo po koju. Dee Dee me uvjeravao da vidi naše vozače za stolom i da se ne moramo još vratiti na naša mjesta, sve dok nismo ugledali kako naš bus malom zavojitom ulicom nestaje u šumi (dok su za to vrijeme "Dee Deejevi vozači" još uvijek gablali za stolom). Ne razmišljajući izletio sam na cestu i zaustavio prvi auto koji je naišao. Uletjeli smo unutra i rekli zbunjenom vozaču, da slijedi autobus koji je upravo zamaknuo iza ugla. Začudo nije se ništa bunio nego je stisnuo gas i pojurio za busom. Negdje nakon desetak zavoja ugledali smo naš bus kako stoji pokraj ceste. Skužili su da im fale putnici, a budući da se na uskoj cesti nisu mogli okrenuti vozači su se dogovarali što da naprave. Izašli smo iz auta i pored njihovih zbunjenih faca smo šutke ušli u bus (k'o oni su krivi za sve).

Unatoč tome što mi je u Trogiru sve bilo besplatno, bilo mi je užasno dosadno, pa sam ostao samo par dana. Dee Dee je imao previše obaveza oko štanda na kojem su mu radili neki ljudi koje nisam znao, a naveće su u gradu radile samo dvije birtije. U okolnim hotelima su bile smještene izbjeglice i pričalo se da je epidemija žutice. Uz to Dee Dee je bio opsjednut strahom od policijskih inspektora i vojnika koji su se sa prve linije fronte spuštali do grada.

U godinama koje su uslijedile poslije rata gotovo da se nismo ni vidjeli. Dee Dee je živio sa jednom djevojkom sa kojom je zajedno prodavao nakit i slične stvari, a ja sam se oženio. Sjećam se da me toj djevojci predstavio sa riječima „ovo je moj nekadašnji najbolji prijatelj“. Jednom sam bio kod njih u jednom stanu blizu Tvornice, ispričali smo se, podimili koju i opet se razišli. Dee Dee je puno pušio ali i dalje nije pio. Bio je dobro raspoložen, puštao mi je neke CD-e kao u dobra stara vremena i bio je pun života.

Dee Deejeve pjesme iz osamdesetih

Kada me Robi prije par godina nazvao i rekao da se Dee Dee bacio pod vlak bilo mi je stvarno teško. Nekako sam uvijek mislio da ćemo ponovo biti u bilo kakvom kontaktu, ali vrijeme je nezaustavljivo i nepovratno iscurilo. Ne znam što se događalo pred kraj njegovog života, ali nekad sam često pričao sa njim o samoubojstvu i mada mu se uvijek svašta vrtilo po glavi, jednostavno sam siguran da on nije imao u sebi snage za taj korak.

Nekada je svima govorio kako su mu naši razgovori pomagali da prebrodi sve svoje krize. Nikad neću prežaliti što se nije sjetio tih svojih riječi i što me nije nazvao.
Ne znam kako bi to opisao, ali uvijek ga se sjetim kad prođem Masarykovom od Blata do Malog Kaveza. Puno nedorečenih misli, puno smijeha, muzike i mladosti. I onda osjetim da tu nije kraj. Ne to sigurno ne može biti kraj.

Ako ikad ispunim želju
I ti mi daš za pravo misleći
To je jedini način da ga zadržim
Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
Bit ću spreman da zaboravim
Neke poderane ulice
Bljesak mokrih tračnica
Prvi tramvaj preko Trešnjevke
Sjaj u tvojim očima

Stihovi iz pjesme "Flash" od Azre

_____________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI

EKV

2011-08-30T14:14:00.000-07:00

INTERVJU SA MILANOM MLADENOVIĆEM IZ GRUPE EKV OBJAVLJEN U ČASOPISU ROCK STARZ 1993. GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

________________________________________

ROCK SCENE MAGAZIN 1973-1982

2011-08-28T10:54:00.000-07:00

ROCK SCENE je kultni časopis koji je sredinom sedamdesetih pokrenula ugledna rock novinarka Lisa Robinson i njezin suprug Richard Robinson (producirao je prvi solo album Lou Reeda i album The Flamin’ Grooviesa „Teenage Head“).

Klinkite na ovaj logo:

i potpuno besplatno prelistajte sva izdanja objavljena u razdoblju od 1973-1982 godine, u kojima se između ostalih pojavljuju:

DAVID BOWIE, IGGY AND THE STOOGES, LOU REED, ALICE COOPER, PATTI SMITH, IGGY POP, NEW YORK DOLLS, TELEVISION, RAMONES, SEX PISTOLS, THE CLASH, BLONDIE, THE DEAD BOYS, SUICIDE, TALKING HEADS i mnogi drugi

HVALA RYAN RICHARDSONU NA IZNIMNOM TRUDU KOJI JE ULOŽIO U OSTVARENJE OVOG PROJEKTA

____________________________________

DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI

2011-08-26T03:09:00.000-07:00

Grupu PSIHOMODO POP sam prvi puta gledao 1983. godine u Studentskom centru. Gitaru je u to vrijeme svirao Robert Radošević koji je zamijenio Nevena Kapenskog koji je bio na odsluženju vojnog roka, bas je svirao Šparka, za bubnjevima je bio Radovan Lucić (Tigran je isto bio u vojsci), a Gobac je naravno pjevao. Možda zato što sam u to vrijeme stalno visio sa punkerima na Mažurancu i oko Malog Kaveza, a možda i zato što sam tada imao 17 godina i bio pun neke mladenačke energije, ta postava Psihomodo Popa mi je ostala najdraža.

Psihomodo Pop u Kulušiću (svirka s Električnim orgazmom)

Gobac na koncertu u SC-u

Jedno vrijeme Psihomodo Pop su vježbali u galeriji SC-a zajedno sa grupom Dorian Gray. Na fotografijama su Gobac i bubnjar Dorian Graya Terzić. Fotografije je snimio Boris Lončar (Ex "La Fortunjeros)

Kavez-Zvečka-Blato - Gobac sa frendovima Debicem i Lukićem u Masarykovoj

HVALA ROBERTU RADOŠEVIĆU NA FOTOGRAFIJAMA PSIHOMODO POPA (1983/84) I IVI GRUDEN NA FOTOGRAFIJAMA GOPCA SA PRIJATELJIMA

Svojom žestokom svirkom i specifičnim scenskim nastupom Psihomodo Pop je vrlo brzo stekao kultni status na zagrebačkoj underground sceni. Kritičari su ih obožavali, publika je punila klubove, ali nažalost iz nekih nerazumljivih razloga interes izdavačkih kuća je izostao.
U to vrijeme konstantno su svirali, a od svih njihovih nastupa jedan mi je koncert ostao u posebnom sjećanju. Bila je to svirka na otvorenju jedne izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu (prostor gornjogradske palače Kulmer).
Prije koncerta smo se Dee Dee i ja našli sa Robijem, Borom i Binom u Taverni koja se nalazila ispod galerije (jedno vrijeme nam se pridružio i Gobac). Malo smo se zapili, te smo se nakon toga popeli u Galeriju. Tamo se nalazila gomila ljudi svečano obučenih za tu prigodu, tako da smo se u kožnim jaknama osjećali kao zebre na Brijunima. Kad je Psihomodo Pop zarokao publika se spontano odmaknula od pozornice. Vani se još nije smračilo tako da je prostorija bila ispunjena svjetlom koje je ulazilo kroz velike prozore. Gobac, valjda dodatno potaknut time što bi na takvoj prigodi ljudi više očekivali nekoga tko svira klasičnu ili jazz glazbu, a ne punk, jednostavno je podivljao. Vješao se za stalak od mikrofona, kolutajući pritom očima kao Johnny Rotten u filmu „The Great Rock'n'roll Swindle“. Prvo bi nervozno gledao u publiku k'o da mu svi idu na živce, a nakon toga bi počeo divljački skakati, dok se iza njegovih leđa ostatak banda tiskao na maloj drvenoj pozornici. Robert je svirao na Gibsonu 335 koji je posudio od Davora Slamniga, jer je u podrumu kod Luca, gdje su održavali probe, nakon nekog tuluma izbio požar u kojem su im izgorjeli svi instrumenti (od njegovog Fendera je ostala samo pločica, koju i dan danas čuva).
Nakon nekog vremena Gobac je skužio da njegovi skokovi po pozornici odzvanjaju prostorijom, tako da je skakao udarajući sve jače i jače u tlo. Dok su svirali pjesmu „Evropa“, nakon jednog njegovog skoka, drvena pozornica je doslovno pukla na pola. Možete zamisliti njegov zadovoljni osmijeh kad je vidio što je napravio.
Ta "mala nezgoda" ih naravno nije omela da odsviraju svoj set do kraja, a nakon kratke stanke na pozornicu (koja je nakon Gopca izgledala kao most na Neretvi nakon miniranja) se popela grupa TROBECOVE KRUŠNE PEČI i svojom savršenom bukom opalila sve prisutne po ušima.

"AVET GAŠPAR OTVARA PROGRAM, U WESTERNU PAKAO, AVET GAŠPAR IMA SAXSOFON, NA KRVAVOJ ŠPICI MEDO BERE JAGODE"
Ako su Psihomodo Pop šokirali prisutne, onda bi se moglo reći da su ih Trobeci doslovno dotukli.
Zanimljivo je spomenuti da to nije bilo jedini puta kada su Trobeci na svojim koncertima imali problema sa pozornicom. Na nastupu u beogradskom SKC-u njihov pjevač Bega je doslovno propao kroz binu, što i ne bi bio neki veliki problem da bina nije bila kazališna, pa je završio u podrumu dubokom par metara. Na tom koncertu nažalost nisam bio, unatoč tome što sam se tada nalazio na odsluženju vojnog roka u Beogradu. Robi je došao na koncert sa Borom, a mene nije uspio izvući iz kasarne jer sam taj dan bio na terenu. Dok je on po snijegu tražio kasarnu, Boro je zaružio sa grupom Zabranjeno pušenje.
Robi mi je kasnije ispričao da je sa Trobecima nastupao još i bend SCH ("Š" kao šizofrenija) iz Sarajeva i kako je neko od Trobeca rekao njihovom pjevaču (koji je navodno imao šizofreniju, a uz to je još bio i murjak) da mu loše stoji kapa, na što je ovaj bez pardona razbio njušku svom basisti (!?!).

Plakat grupe Podgorski

1984. godine Robert Radošević je otišao u vojsku. Nakon što se vratio je sa Macom iz grupe La Fortunjeros osnovao grupu Podgorski i u Svetoj Nedjelji je napravio tonski studio. Moja grupa Endymion je kod njega 1989.godine napravila svoje prve demo snimke, tada smo se upoznali, a jedno kratko vrijeme u devedesetima smo i zajedno svirali u jednoj grupi.
Bubnjar Radovan Lucić je otišao u Amsterdam i tamo napravio uspješnu poslovnu karijeru.
Gobac i Šparka su (kao što svi znaju) još uvijek u grupi Psihomodo Pop. 1988. godine je konačno izašla njihova prva ploča „Godina zmaja“ i tako su konačno prestali biti vječni demo band. Piko Stančić je kao producent napravio sjajan posao, ali je da bi približio njihovu muziku široj publici dosta razblažio njihov zvuk. Najbolji primjer za to je bila pjesma „Ramona“. Verzija koja se pojavila u spotu koji se vrtio na televizorima u Lapu (u kojem se Gobac skida do kraja), može se okaraktezirati kao punk-rock, dok se verzija objavljena na ploči može slobodno svrstati u pop. Sex Pistolsi su nepovratno nestali iz njihove muzike, a čak je i jedna od po mnogima najbolja pjesma iz demo perioda „Nema nje“, ostala gotovo nezapažena na „Godini zmaja“.
Nakon izlaska ploče grupa je stekla popularnost u čitavoj Jugoslaviji, ali tu je počela i neka nova priča. Klinkice su počele vrištati na koncertima. Svekolika javnost je počela gutati sve Gobčeve izjave i fore. Divlja punk vremena kad su Gobac i ekipa jednom tadašnjem poznatom menađeru i organizatoru koncerata nakon što ih je zajebo za neke novce, rekli da ima jednu minutu da pobjegne iz Jabuke, jer nakon toga počinje „lov na čovjeka“ (izletio je iz kluba, a za jednu minutu Gobac i ostali su se sjurili kroz šumu za njim), zamijenilo je vrijeme uspjeha u kojem je bend ipak prvenstveno težio tome da publiku zabavi.

Trobecove Krušne Peći - 85

Grupa Trobecove krušne peći je 1985. godine u Ljubljani, u studiju Boruta Činča iz Buldožera, snimila pjesme za svoj prvi album. Na toj snimci su svirali Bara, Bega, Vinsky i Dorvak, a kao gost saxsofon i klavir je odsvirao Capri iz grupe Haustor. Na kraju ploča ipak nije izašla, a taj materijal je objavljen u tiraži od 100 primjeraka tek 1992. godine na kazeti koja je nazvana „85“. Na omotu je velikim slovima otisnuto "NE ZAHVALJUJEMO NIKOME" (upravo je u pripremi reizdanje te kultne kazete na CD-u, a budući da izdavač traži neke audio i video zapise njihovih koncerata, koje bi se tamo našle kao bonus, ukoliko netko ima bilo kakvu snimku može me kontaktirati, pa ću ga uputiti na osobu koja radi na tom projektu).

Robi sa grupom Studeni Studeni u Ksetu 1987.godine

Bino i Boro su kasnije kao poznati dizajnerski dvojac „Božesačuvaj“ između ostalih surađivali i sa grupom Psihomodo Pop, Robi je do početka rata svirao u poznatim punk-rock grupama Studeni Studeni i Skol, Dee Deeja nažalost više nema, a ja ... ma 'ko jebe mene.

FOTOGRAFIJE SA KONCERTA U GALERIJI SUVREMENE UMJETNOSTI: PSIHOMODO POP I TROBECOVE KRUŠNE PEĆI (1984)
______________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: KNOW YOUR RIGHTS (1984)

ZABRANJENO PUŠENJE

2011-07-25T07:08:00.000-07:00

INTERVJU SA DR.NELE KARAJLIĆEM IZ GRUPE ZABRANJENO PUŠENJE
OBJAVLJEN U ČASOPISU ROCK 1987 GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

___________________________________________

JURA KOKOŠAR I TIGROVI

2011-07-22T23:40:00.000-07:00

Ispod jedne stijene kraj Šumarevog groba na Sljemenu izvire potok Bliznec. Bistra voda se kotrlja Medvednicom do Maksimira. Jedan dio ostaje u jezerima, a drugi dio je nemiran i nastavlja svoj put. Kada prolazi kroz Peščenicu, bistra voda mijenja boju i na kraju biva prekrivena kamenom pločom.

Ponekad smo stajali na malenom drvenom mostu, pušili i pljuckali u pravcu kreketanja žaba, dok se ispod nas kroz nakupine smeća provlačio potok Bliznec. Taj rasklimani škripavi most nam je predstavljao ulaz u područje na kvartu koje smo zvali „šumica“. Uz potok je bilo drveće i gusto raslinje, a zrakom se širio specifičan smrad otpada koji se raspadao u vodi i mulju. Bilo je to mjesto kroz koje se prolazilo brzim koracima. Starija ekipa je tu znala piti etilni alkohol razrijeđen sa sokom, sve dok im Mike nije pokazao članak iz Poleta u kojem je pisalo kako se engleski punkeri rokaju sa tetrapacima u obliku piramida napunjenim kemikalijama.

Jura Kokošar je bio dugokosi klinac iz plave zgrade. Njegovi tigrovi bili su skriveni po čitavoj šumici. Oni su ga naučili kako može vidjeti svemirski brod na krovu svoje zgrade, kako komunicirati sa svemircima i kako može zrakama iz svojih prstiju bojati sve oko sebe. Jura je vidio stvari koje drugi ljudi nisu mogli ni zamisliti, imao je kontrolu nad njima i uživao u tome. Tigrovi su mu otkrili sve svoje tajne osim jedne.
Kad su Bego i Mike skužili da je Jura previše zabrijao, svaki dan ga je jedan od njih potražio i pokušao na sve načine otjerati tigrove. Ponekad bi ih tukli, bacali sa plave zgrade, ali nažalost ništa nije pomoglo. Oni su se uvijek vraćali Juri.
Jednog dana su došli radnici i posjekli šumu. Potok su prekrili betonom i na njemu napravili šetalište. Na mjestu gdje je bilo drveće sagradili su velike bijele zgrade i park za djecu. Jurini tigrovi su podivljali i nakon nekog vremena nestali kao hračak na suncu. Na krovu plave zgrade mjesec se sapleo o televizijske antene i zaspao u Jurinom oku.

Negdje oko Črnomerca u tramvaj je ušao čovjek u pidžami sa papučama na nogama, zagrnut dugačkim smeđim bolničkim mantilom. Krupne kapi znoja klizile su mu čelom, iz kratke površno ošišane kose.
- E, bok Polak. - obratio mi se nakon nekog vremena.
Kad sam ga malo bolje pogledao skužio sam da je to Jura Kokošar.
- Bok Jura. Jel' znaš da si u pidžami. - zbunjeno sam ga upitao ne smislivši u tom trenu ništa pametnije.
- Znam. Pobjegao sam iz ludare.
- I kuda si se uputio? Jel' ti mogu kako pomoći?
- Ne treba ništa. Idem kući. - rekao je odlučno, kao da sve drži pod kontrolom.
Stajali smo tako u zadnjem dijelu tramvaja i razgovarali. Ljudi koji su ulazili na stanicama okretali su glave, valjda iz straha od Jurinog pogleda. Zjenice su mu bile toliko male da su mu oči izgledale kao dvije bijele fleke. Nikad nisam skužio što je mislio kad je rekao da ide kući, jer od tada je prošlo više od dvadeset godina, a više ga nikad nisam sreo.

Jura je slušao cvrčke iz guste borove šume pinija. Miris mora miješao se sa mirisom bolničke sobe. Život u vlastitoj glavi je ponekad jako dosadan. Veliki bijeli tigar je stajao ispred njega i gledao ga svojim smirenim pogledom. Prislonio mu je vlažnu njušku na uho i tiho šapnuo zadnju tajnu: "Ne vjeruj."

Iz Jurinih usta je potekla bijela voda.

________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: DVIJE I POL PRIČE O OSIGURAČIMA

APOKALIPSA DANAS

2011-07-19T15:13:00.000-07:00

APOKALIPSA DANAS - IZA KULISA
Tekst objavljen u časopisu Hollywood 1996. godine

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU
_________________________________________

SLAJBA I DUM DUM BOYS

2011-07-12T01:36:00.000-07:00

DUM DUM PARTY U PREČKOM
FOTOGRAFIJE SNIMLJENE KOD MOLJCA KRAJEM OSAMDESETIH

SVE FOTOGRAFIJE JE SNIMIO MOLJAC
________________________________

LA FORTUNJEROS

2011-07-07T08:46:00.000-07:00

ČLANAK O KONCERTU GRUPE LA FORTUNJEROS OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1982. GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

PREPORUKA: NG NEW WAWE - LA FORTUNJEROS 1980-1983 (kronologija)
___________________________________________________________

VATRENI POLJUBAC

2011-06-30T01:28:00.000-07:00

VATRENI POLJUBAC
NAJBOLJI SVJETSKI ROCK PLAKAT SVIH VREMENA
(AKO NETKO ZNA, MILIĆ ZNA ...)
______________________________________________

LUJINE PJESME II

2011-06-24T00:06:00.000-07:00

Ž I V O T

Tebe sam gledao
i nisi mi se svidio,
jer je zlo bilo u meni
i zlo sam vidio.
Tebe sam upoznao
i nisam se pokajao,
jer vidjeh
gdje je jedno
ima i drugo.
A ti si negdje između.
Tajanstven i blizak,
močan i točan,
strog i dobar,
mio i drag.
Koliko surov,
toliko blag.

Ž E N O

Kako si nevina bila,
dok si se u mislima mojim krila.
Kako si bila sveta,
sa srcem djeteta.
Kako si bila mila,
dok si mi se samo snila.
Kako si bila vesela,
dok si me trebala.
Kako si bila fina,
da je to bilo milina.
Neobično si bila lijepa,
dok netko nije reko:
Prokleta.
I kakva si sad
može te imati svaki gad.
To više nisi ti,
i pitam se:
Što tebi znači voljeti?

FOTOGRAFIJE JE SNIMIO MOLJAC KRAJEM OSAMDESETIH
______________________________________________
LUJINE PJESME I

IDOLI

2011-06-23T15:28:00.000-07:00

INTERVJU SA GRUPOM IDOLI OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1982. GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

POSLEDNJA POBUNA
FOTOGRAFIJE GORANKE MATIĆ

HVALA BOSKI NA FOTOGRAFIJAMA
_________________________________

TRASH FILMOVI

2011-06-17T16:05:00.001-07:00

TRASH FILMOVI

Tekst Rade Dragojevića objavljen u časopisu Hollywood 1996. godine

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU
___________________________________________

STRAŽARNI LOPOV U POTRAZI ZA VANZEMALJCIMA (3)

2011-06-06T15:05:00.000-07:00

Avion JAT-a DC 9 koji nosi oznaku AHL na liniji 711 Sarajevo - Beograd. Visina 4100 metara.

Stražarni je u avionu zamišljeno gledao fotografiju koju mu je dao Alojzov đed. Lepa je stvarno lijepa, razmišljao je.

- Želite li što popiti? - ljubaznim glasom ga je upitala nasmiješena stjuardesa.

- Samo čašu vode, molim vas. - odgovorio je. Spremio je fotografiju i izvadio bočicu sa brljom. - Što je to u ovoj brlji da su vanzemaljci toliko popizdili za njom? - razmišljao je na glas. Odvrnuo je čep da je pomiriši, ali to je bila velika pogreška.

Sa desne strane aviona pojavila se čudna letjelica iz koje je sijevnula svjetleća lopta koja se približila tik do prozorčića iza kojeg je sjedio Stražarni. Unutar lopte se nalazio mali vanzemaljac.

- Jebote što ovi imaju nos. Namirisali su brlju! - poviče Stražarni i posegne za kamčatkama. Tek tada mu je sinulo da su mu kamčatke u torbi koja se nalazi u prtljažniku aviona. - Sto mu mušmula. - promrmljao je ljutito.

Vanzemaljac je podigao prst i uperio ga prema Stražarnom, ali on je bio spreman na prljave trikove, te je odmah pokrio oči rukom.

- Iskopiraj si mamu hipnotizirani zeleni majmune. - dobacio je vanzemaljcu koji nije skidao pogled sa brlje.

Kako je Stražarni pomaknuo bočicu tako se pomaknula i svjetleća lopta u kojoj se nalazio zeleni gad.

- Najebo si ko žuti, gospodine savršeni. - promrmljao je Stražarni kroz zube. Ustao je sa svog sjedala i brzim koracima krenuo kroz avion, držeći bočicu u zraku da je vanzemaljac može vidjeti kroz prozorčiće. Svjetleća lopta je poletjela za bočicom, ne skuživši pakleni plan koji je smislio Stražarni.

Kad je protrčao kraj prozorčića koji se nalazio u visini krila, vanzemaljac koji nije mogao skinuti pogled sa brlje završio je usisan u veliki propeler aviona. Zelena tekućina poprskala je prozore.

- Šime vidi, posra se neki galeb. - rekla je začuđenim glasom gospođa sa sjedala 65.
- Ma kaki galeb, luda glavo. Ća ne vidiš da smo Iznad Beograda. - odgovorio joj je gospodin sa sjedala 66.

- Ugasite cigarete i vežite pojaseve. Slečemo. - objavio je glas sa zvučnika. Avion je počeo ponirati prema osvijetljenoj pisti beogradskog aerodroma, ostavljajući svemirsku letjelicu za sobom.

Stražarni je odahnuo. Prva runda je bila dobivena.

Nastavlja se...

____________________________
1 DIO - IŠČEZLO U NEBO

2.DIO - LETJELICE NAD TREBEVIĆEM

UTOPIJA - 1.DIO: ZAGREBAČKI PUNK FANZIN 1986/87

2011-05-31T13:56:00.000-07:00

UTOPIJA ja bio zagrebački punk fanzin koji je krajem 1986. godine pokrenuo danas poznati DJ i koncertni promotor TOMI PHANTASMA (Twilight Promotion). Tomi je sredinom osamdesetih bio gitarista punk grupe Eksodus, a kasnije je oformio najpoznatiji hrvatski Gothic bend Phantasmagoria.

Utopija nažalost nije zaživjela kao fanzin, a među mojim stvarima je ostala arhivirana kao dokument jednog vremena u kojem smo živjeli.

UTOPIJA Br.1 15.11.1986 / UTOPIJA Br.2 15.01.1987:

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU

ŠIZOFRENIJA je tekst koji je prema „Analizi karaktera“ od W.Reaicha priredila VERA, kultna gothic dama underground scene Zagreba u osamdesetim i devedesetim godinama:

MIRKO je napisao dva članka:

- IZ STUDIJE PROF. DR.IVANA KOVAČIĆA
- DOKOLICA

Mirko je svaku svoju misao potkrijepio citatima iz knjiga sa njegove police. a po brzini po kojoj bi našao neku rečenicu na određenoj stranici, imao sam osjećaj da sve te knjige zna napamet. Budući da je stanovao u blizini faksa na koji sam išao, znao sam često svratiti do njega. Tako smo se jednom zapričali i zapili, nakon čega smo otišli do Lapa. Sljedeći dan ujutro se ispostavilo da sam kod njega u hodniku, umjesto svojih, obukao cipele od njegovog starog, koje su da bude još gore bile dva broja veće od mojih. Dok sam nakon Lapa pješačio do kuće cipele su mi spadale sa nogu, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da nisu moje. Kad vidim Mirkovo ime u Utopiji, unatoč svim našim razgovorima i diskusijama, prvo što mi padne na pamet su cipele od njegovog starog.

MOTUS je legendarna punk grupa od još legendanijeg HOGARA

Hogar je jedan od rijetkih punkera koji je ostao vjeran punk ideologiji i muzici kroz sve ove godine. Od kada sam ga upoznao krajem osamdesetih, kada su naše grupe dijelile iste prostorije atomskog skloništa u Mamutici, pa do danas, Hogar je za mene mene bio i ostao najiskreniji i najcjenjeniji punker na ovim prostorima. Dok je većini punk predstavljao smo jedan prolazni mladalački bunt, Hogar beskompromisno živi punk čitav svoj život.

THE MONSTERS je bila grupa iz koje su nastali "Studeni Studeni". Osim što sam bio dobar sa Kostom, Jurom, Cvikom, a posebno sa kasnijim gitaristom Robijem (koji je promijenio prezime u „Studeni“) i bubnjarom Krljom, za njih me vežu me još dvije stvari. Prva je što sam na Robijev poziv bio na jednoj njihovoj probi dok su tražili novog basistu, ali nažalost nije došlo do suradnje, jer se Kosta i ja „muzički nismo našli“, a duga je što je Jura za jednu njihovu pjesmu popalilo jedan moj tekst. Najbolje je bilo što ja nisam ništa znao, sve dok nisam čuo tu pjesmu na njihovom koncertu. Nakon što se odselio u Srbiju, Kosta je formirao band koji se zove „Novembar“ i još je uvijek aktivan u muzici.

RECENZIJE PLOČA

The Sisters Of Mercy, Killing Joke, The Fall, The Damned, Ramones, The Sisterhood:

PREVEDENI TEKSTOVI PJESAMA

Ramones, Killing Joke, Nina Hagen, U.K.Subs, Pankrti, Via Ofenziva, Laibach, Otroci Socijalizma:

BOŽIDAR (EKSODUS)

OSVRT NA ALMANAH NOVOG TALASA U SFRJ / REDARI U JABUCI:

TEKST O SLOVENSKOJ GRUPI LAIBACH:

PSIHO LAB PROJEKT je zbirka pjesama koju sam napisao kao klinac od osamnaest godina (što je i više nego vidljivo u stihovima). Sve pjesme su bile tematski povezane u jednu cjelinu, koju smo Dee Dee i ja planirali uglazbiti nakon što se vratim sa odsluženja vojnog roka (neke dijelove smo svirali 1984. godine u grupi Venda). Kako smo mi to tada pretenciozno zamišljali, trebala je to biti kao neka „punk rock opera".
Kompletnu verziju te zbirke sam objavio u vlastitoj naknadi u formi jedne male knjižice od dvadesetak strana, a u Utopiji je izašla skraćena verzija koja je uključivala neke moje crteže:

Za treći broj Utopije sam napisao recenziju koncerta Iggy Pop-a, na kojem sam 1986. godine bio sa Čvakom i Kizom u Beču, mada sad više ne znam je li treći broj tada uopće objavljen.

NA REALIZACIJI UTOPIJE SU RADILI:

____________________________________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: UTOPIJA - 2.DIO: PUNK TURNEJE U JUGOSLAVIJI 1983/87

UTOPIJA - 2.DIO: PUNK TURNEJE U JUGOSLAVIJI 1983/87

2011-05-30T15:34:00.000-07:00

Sredinom osamdesetih svoje jugoslavenske mini turneje su održale punk grupe Anti Nowhere League, D.O.A., Angelic Upstarts, Exploited, UK Subs i G.B.H.

Anti Nowhere League su došli prvi, a njihov nastup u Moši 24.02.1983. godine mi je ujedno bio najbolji u seriji tih koncerata. Snimka tog nastupa je iste godine objavljena kao njihov prvi službeni koncertni album „Live In Yugoslavia". Na omotu ploče je bila jugoslavenska zastava koja u zvijezdi ima zemljopisnu kartu u plamenu, a preko svake psovke na snimci je kao neka "komunistička cenzura" snimljeno pištanje, tako da mi tako isprekidana muzika nije uopće bila slušljiva (na reizdanju na CD-u je to izostavljeno). Provokacija je bila više nego očita i mi smo je doživjeli kao omalovažavanje zagrebačke publike. Tada još nismo shvaćali da je ta provokacija bila uperena prema njihovoj javnosti u Engleskoj, a ne prema nama.
Sve te punk grupe su dolazile iz zemalja u kojima je komunizam kao ideologija prikazivan kao najveće moguće svjetsko zlo. Svojim turnejama po komunističkim zemljama i isticanjem komunističke ikonografije oni su željeli šokirati svoju javnost na isti način kao npr. Sid Vicious sa kukastim križem na majici ili Sex Pistols sa stihovima pjesme "God Save The Queen". Istina je da su te grupe dolazile kod nas sa predrasudama o tome kakav je ovdje život i da su mislili da ovdje žive siromašni ljudi u sivim kutama, ali isto tako je istina da su svi oni na kraju bili oduševljeni kada ih je u prepunim dvoranama, dočekala gomila punkera koja je znale sve njihove pjesme. Grupa D.O.A. je 1984.godine svirala u Ljubljani i Zagrebu, a na njihovom zagrebačkom nastupu se skupilo oko tisuću ljudi što je bilo puno više od njihovog uobičajenog prosjeka. Joey "Shithead" Keithley (pjevač i gitarista) je bio oduševljen Zagrebom i Ljubljanom. U intervjuima nakon koncerta je govorio kako su nakon njihovog dolaska iz Beča u Jugoslaviju, bili zatečeni i oduševljeni kako jedna komunistička zemlja izgleda prosperitetno. Čudio se kako su na ulicama bili dobri auti, kako su dućani bili puni zanimljivih stvari i kako ljudi ovdje dobro žive (kod nas se počelo kopati po kontejnerima tek onda kad nam je došao njihov kapitalizam i "balkanska demokracija"). 1984. godine u zagrebačkoj Moši je nastupio i legendarni hardcore punk band Exploited.

Angelic Upstarts su 1985. godine svirali u Kulušiću, a iste godine je u Moši svirala Hazel O'Connor, koja je kod nas bila poznata po njenoj ulozi u filmu "Breaking Glass" iz 1980.godine. Imao sam dojam da je Hazel bila zatečena punkerima koji su divljački skakali ispred pozornice, a još veći šok je doživjela kad se legendarni zagrebački punker Fleki popeo na pozornicu i počeo je grliti. Neki kažu da je vikao da je voli, ali ja to nisam čuo.
Koncert grupe Angelic Upstarts nisam gledao u Zagrebu, ali sam zato bio na njihovom koncertu u beogradskom SKC-u. Više od samoga koncerta ostali su mi u sjećanju pijani punkeri koji su ispred dvorane pjevali: „Sprem'te se sprem'te pankeri, silna će borba da bude...“ Snimku toga koncerta band je objavio kao svoj službeni live album. I ova ploča je nazvana „Live in Yugoslavia“, a omot je očekivano izgledao kao Staljinovi propagandni plakati.

TOMI i KSENIJA su za Utopiju opisali turneju grupe UK Subs koja je 1986. godine održala svoje koncerte u Ljubljani, Beogradu, Subotici i zagrebačkom Kulušiću. Fotografije sa tih koncerta su snimili SILVIJE, BOŽIDAR i TOMI, a na jednoj fotografiji vidi se i Kečer, poznatiji kao Satan Panonski, kako pleše gol u publici.

__________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: UNIVERZIJADA '87

SUNSHINE INN

2011-05-18T00:16:00.000-07:00

Kad mi je 1990. godine Moljac rekao da Brenki otvara kafić na Vrbiku, da će unutra biti stolovi za biljar, stolni nogomet i fliper, mislio sam da će to mjesto biti više nalik na kantinu, nego na kafić. Sa takvim mislima u glavi sam se sa Čvarkom, Akeom i Đimijem zaputio tamo prvi puta.

Parkirani motori od Španaca su bili više nego dobar znak da se nalazimo na pravom mjestu. Iznad staklenog izloga žutila se tabla na kojoj je pisalo SUNSHINE INN. Ušli smo unutra i moram priznati da mi se odmah svidjelo. Bilo je uređeno u stilu američkih rock klubova iz šezdesetih. Po zidovima su bile gramofonske ploče, a pokraj šanka je bio džuboks sa starim rock singlicama. Prostor je bio podijeljen na dva djela. U prvom dijelu je bio mali šank sa barskim stolicama, pored kojega su bili zeleni separei (kasnije je u toj prostoriji postavljen i pikado), a u drugom nešto većem dijelu, bili su jedan stol za stolni nogomet, dva velika biljarska stola i fliper. Između je bio mali hodnik u kojem su bila dva nasuprotna ulaza u muški i ženski WC i mala oglasna ploča na zidu. Najbolje od svega je bilo što je čitava ekipa bila tu.

Od te večeri Sunshine Inn je postao obavezna prva stanica naših izlazaka u sljedećih par godina. Dakle, nakon što bi se zarakijali kod nekoga doma, oko deset sati bi došli tamo i ostali do fajrunta. Najčešće smo igrali biljar ili stolni nogomet, a uvijek se igralo za žetone i rundu. Nisam bio neki posebno dobar igrač stolnog nogometa, ali Čvarak i ja smo imali dobre reflekse i rokali smo po loptici čim bi nam se našla na figuri, te smo na taj način znali pobjeđivati i puno bolje igrače od nas (ostali su to prozvali „psihopatska igra“). Beli, Čaja, Đimi ili Ake bi zaustavili lopticu, prebacivali je od igrača do igrača, pucali iz trzaja, dok bi Čvarku i meni bilo jedino važno da odmah sijevnemo lopticu u pravcu protivničkog gola. Kad sam igrao sa Akeom u paru zaradio bi najviše pića. On je uvijek igrao napad, a ja obranu. Ponekad mi je na prozoru znala stajati jedna veća čaša u koju bi mi konobar samo dolijevao „zarađene“ vodke, ali tu bi završila i sva ona pića koja su stizala tokom cijele večeri, jer je svako malo neko pozvao rundu. Znali smo se toliko naderati da je Ake na momačkoj večeri od Igora čak povratio za vrijeme partije pokraj stola, a da se igra nije prekinula ni na sekundu. Naravno, za sobom bi sve počistili, jer smo tamo ipak bili kao kod kuće. Svi smo se međusobno znali i svi smo bili jedna velika škvadra, koja se iz zajebancije dijelila na Špance i Borongajce.

Ta podjela je započela kad smo mi sa Peščenice ekipu koja je stanovala u zapadnom dijelu grada, a to su uglavnom bili motoristi iz Španskog i okolice, počeli zvati „Špancima“. Nakon toga su oni nas, ali i sve one koji bi se našli sa nama u društvu (nevezano za kvart u kojem su stanovali), prozvali „Borongajcima“, unatoč tome što sam jedino ja stanovao na Borongaju.

U to vrijeme bile su poznate i nogometne utakmice između Španaca i Borongajaca koje su se održavale na jednom igralištu u Španskom, u kojima smo (moram to napisati) uvijek pobjeđivali mi. Na kraju bi sve za što se igralo zajedno popili i popušili, tako da je jedina kazna pobijeđenoj momčadi bila što su morali otrpiti zajebavanje od strane pobjednika, a to nije bilo nimalo lako.

U Sunshineu ili Snošaju, kako su ga neki Španci zvali, bilo je i raznih proslava, tuluma, fašnika i sličnih događanja, a budući da je u i oko kafića najčešće bila buka (odzvanjale su biljarske kugle, dolazili su i odlazili motori, treštala je muzika), susjedi se često znali zvati policiju, tako da su i racije postale sastavni dio večeri. Jedno vrijeme su me ostali zajebavali, jer sam prilikom jedne racije policajcu na pitanje čime se bavim, odgovorio da sam „likvidator“. Nakon što me začuđeno pogledao i nakon što su svi popadali pod stol od smijeha, dodao sam: „Likvidator blagajnik. Radim u banci.“

Kad bi došao službeni fajrunt Brenki je zaključao vrata (često i počastio sa još jednom rundom), nakon čega bi uslijedio dogovor kuda se ide dalje i „dobronamjerna prepucavanja“ između Španaca i Borongajaca, koja bi uvijek završila kolektivnim odlaskom u Đuru, Jabuku ili Concordiju, gdje bi se opet ostalo do zatvaranja.

Kad bi izašli van i krenuli, čitava ulica bi se zatresla od zvuka motora i auta...

FOTOGRAFIJE IZ GOCOVOG ALBUMA SNIMLJENE 1992.GODINE:

________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: JOŠ 99 GODINA S VAMA

OLUJA '95

2011-05-06T05:10:00.000-07:00

Odrasli smo uz rock, punk i novi val u državi sa šest republika. Slušali smo istu muziku. Odlazili smo na iste koncerte. Zajedno smo tulumarili. Nikad se nije postavljalo pitanje od kuda je tko i koje je tko nacionalnosti. Mi smo ostali isti, ali promijenio se svijet oko nas. Nisam odgojen da mrzim i jedino što još mogu je odgojiti svoje dijete na isti način.

Na dan kad je počela Oluja krenuo sam sa otoka Paga, gdje sam sa Gezom i Lili bio kod Lonija, prema Zagrebu. Čvarak i ja smo uplatili aranžman za koncert Rolling Stonesa, tako da smo sljedeći dan trebali otputovati u Prag.
Kad sam došao kući, na vratima stana dočekao me zalijepljen poziv za mobilizaciju. Ušao sam unutra i nazvao Čvarka.
- I? Hoćemo na Stonese ili u rat? Jesi dobio poziv? - upitao sam ga.
- Jesam. Gurnuli su mi ga ispod vrata. Što ćemo?
- Ajmo mi prvo na koncert, pa onda dok se vratimo, stignemo i u rat. - predložio sam.
- Nema šanse da pređemo granicu. Još će nas skinuti sa busa, zaplijeniti nam pasoše i strpat u zatvor k'o dezertere. - prekinuo me Čvarak.
Na kraju smo se dogovorili da se odmah javimo i da zamolimo da nas stave u istu jedinicu. Svi na kvartu su dobili pozive, tako da nismo mogli dozvoliti da nas poslije rata zajebavaju da su oni ratovali, dok smo mi to sve gledali na televiziji. Lagao bi kad bi napisao da se tu radilo o nekom velikom domoljublju i patriotizmu. Kad smo došli u općinu saznali smo da nismo u istoj brigadi i da je Čvarak raspoređen u Novi Zagreb. Nije bilo nikakve šanse da idemo zajedno, tako da smo se tu morali razdvojili.
Mene je jedna prijazna gospođa upisala i uputila na zborno mjesto na kvartu. Prije nego što sam otišao zahtijevao sam da izbriše moga brata sa liste za mobilizaciju, budući da je iz jednog kućanstva morao ići samo jedan član. Znao sam da se on ne bi sa tim složio, ali njemu se u to vrijeme rodio sin, pa mi je nekako bilo logično da idem ja. Nakon toga sam otišao na zborno mjesto, gdje sam zadužio opremu i gdje su mi rekli da se javim sljedeće jutro, jer je moja jedinica trenutno bila u pokretu. Ostatak dana proveo sam vozeći se sa svojim starim yugom praznim zagrebačkim ulicama. Nakon toga sam se odvezao na Jarun i vozio se oko jezera slušajući The Stoogese i MC5. Kad sam se navečer vratio kući bio sam spreman.

Nikad neću zaboraviti lice moga oca kada smo autobusima kretali prema fronti. Nešto ga je tjeralo da se pojavi tamo baš u času polaska. Nije mi želio pokazati svoju zabrinutost, ali grč na licu nije mogao sakriti. Na televizoru u autobusu vozač je pustio video snimku koncerta Prljavog kazališta sa Trga (pjesmu „Mojoj majci“) i tako smo krenuli u rat kao na turističko putovanje. Dok su na srpskim radio stanicama govorili da milioni krvoločnih ustaša idu prema njima, mi smo u autobusu gledali koncert. Nismo još čak ni zadužili naoružanje.

Kad smo prošli Karlovac, kao da smo ušli u zonu sumraka. Iz kuća koje su bile na prvoj liniji razdvajanja dizao se crni dim, dok su pored njih hrvatske kuće spaljene početkom devedesetih stršale kao nadgrobni spomenici obrasli korovom. Prešli smo preko pontonskog mosta i ubrzo smo se priključili našoj brigadi. Zadužili smo oružje, a ja sam dodijeljen jednoj manjoj specijalnoj jedinici i vojnim vozilom su me prebacili u jednu kuću gdje sam upoznao ekipu. Tamo mi je časnik rekao da sam dobro prošao jer sam došao u motoriziranu jedinicu. Budući da su sve vojske na ratištu imale iste uniforme, morao sam naći crvenu, zelenu, plavu i bijelu traku. Svaki dan bi dobili obavijest koju od te tri trebamo zavezati za naramenicu, kao znak raspoznavanja.
Sljedeći dan sam naučio još nešto. Kad je odmor treba zapaliti cigaretu, jer zapaljena cigareta je u vojsci svetinja i dobrovoljac je uvijek onaj 'ko ne puši. Tako sam se kao „dobrovoljac“ našao sam ispred jedne kuće na osami koja je bila puna raketa i koju sam morao čuvati dok ne dođu kamioni da to odvezu. Sa jedne strane je bila šuma, sa druge kukuruzište, a ja sam bio između kao glineni golub na streljani. Jedan metak iz daljine u te rakete bio je dovoljan da poljubim oblake.

Čovjek se u ratu pretvara u stroj. Sva čula su izoštrena, a tijelo zaboravlja na umor i bol. Dok ležim u jarku vidim u mraku. Napušteni čopori pasa lutaju selom. Hodam hodnicima napuštene kasarne i udaram nogom u vrata sa nadom da nisu minirana. Tako su brzo pobjegli da su ostavili sve za sobom. Kola puna stvari, na stolu postavljeno jelo. Spokoj je ostao skriven daleko iza zaključanih vrata.

Nakon nekoliko dana bio sam toliko prljav da mi se uniforma zalijepila za kožu. Kad smo zastali u jednom selu ušao sam u prvu kuću i pronašao kupaonu. Sve je bilo puno muha i širio se smrad, ali sam se ipak skinuo i ušao u kadu. Počeo sam se tuširati hladnom vodom, kad je odjednom odjeknula jaka eksplozija. Kuća se zatresla, iskočio sam iz kade, navukao uniformu na mokro tijelo, nabio šljem na glavu, zgrabio pušku i izletio van. Iz susjedne kuće dizao se gusti crni dim. Dva vojnika su se dovezla sa nekim starim autom i roknula raketu iz bazuke kroz prozor. Htjeli su srokat i kuću u kojoj sam se ja kupao, ali nakon što ih je naš časnik upozorio da je zapovijed da se ne pali i uništava, ušli su u auto i otišli.
Zajebano je nekom kome su susjedi pobili obitelj, opljačkali sve što je imao i zapalili kuću, objasniti da ne zapali kuću od onoga tko mu je to napravio. U svakoj kući u kojoj smo prespavali bilo je nekoliko frižidera, vešmašina, televizora i gomila kućanskih aparata. Sve je to početkom rata bilo ukradeno iz hrvatskih kuća prije nego što su bile sravnjene sa zemljom.

Isti dan, nas nekoliko su odvezli do jednog velikog imanja u šumi. Moj zadatak je bio provjeriti kuću na malom brežuljku. Bilo je prokleto tiho. Čulo se samo zujanje muha oko lešine nekog psa na putu. Prolazeći pored sjenika i ogromne štale primijetio sam da uz ulaze u njihova potkrovlja nema ljestva, a što je bilo najgore izgledalo mi je kao da su povučene odozgo. Koraci. Tišina, a onda opet koraci i škripa dasaka. Osjećao sam da sam na nišanu, ali da nikome nije u interesu da se zapuca. Polako sam se okrenuo i krenuo nazad, tražeći pogledom zaklon. Kroz glavu su mi se vrtjeli Rundekovi stihovi: „Danas je taj dan, zlatno nebo iznad grada, danas je taj dan, danas je parada... nestat ćemo brzo, k'o suze na suncu.... u oku vidim plamen i tiho je, k'o kad mašina stane.“
Rafal je rasparao tišinu. Zvuk, stvaran i leden. Poput udaraca metalnom šipkom po limenoj kanti.

Čitav život razasut po prašnjavom podu. Stare fotografije u razbijenim okvirima, zjape kao podsjetnik da je tu bilo života. Glave mrtvih životinja vise po zidovima lovačkih kuća. Kad metak proleti kroz glavu i raznese mozak, od njega ostanu samo ružičaste fleke.

Ušao sam u restoran pokraj ceste. Izlog i staklena vrata su bili razbijeni, a čitav šank je bio izrešetan. Na sredini je bio veliki biljarski stol. Odložio sam pušku, nakiksao štap koji je stajao na stalku pored šanka i polako počeo kugle sa stola spremati u rupe. Moja je jedinica bila nekih tristotinjak metara iza mene tako da sam bio sam. Sunce na zalasku je osvjetljavalo prostoriju crvenkastim svjetlom. Možda sam u tom trenutku bio na nišanu nekog snajpera, ali morao sam se prepustiti tom trenutku. Taj tren sve, baš sve, je bilo nevažno. Sam daleko od svega, na mjestu koje više ne postoji, koje ni danas ne bi mogao pronaći na karti, u svom tom ludilu uhvatio sam dio spokoja.
Sljedeći dan smo došli do granice. Bio je to kraj našega puta. Zapovijed je bila da se dalje ne ide.

- Eke buraz! Biće danas gozbe. - rekao mi je cigo tihim glasom i pokazao mi prstom prema cesti. Prema nama je išlo pet janjaca. Cigo je otvorio vrata štale i majstorski ih utjerao unutra.
Nešto kasnije pohvatali smo desetak ljudi što su se skrivali u obližnjoj šumi. Posjeli smo ih u travu pokraj štale, kad eto ga cigo. Prosijeda masna kosa padala mu je preko ramena, trbušina mu se objesila preko remena, a samo njegovo neobrijano lice davalo je ozbiljan ton njegovoj inače komičnoj pojavi. U desnoj ruci je držao ogroman nož, koji je stručnim pokretima počeo brusiti, dok su velike kaplje znoja klizile niz blijeda lica zarobljenika, koji su ga kriomice posmatrali pognutih glava. Jedan od njih je skupio hrabrosti, pa me potiho upitao drhtavim glasom:
- Šta to on brusi nož za nas?
- Ne. Za janjce. – odgovorio sam mu i ponudio ga cigaretom.
Ubrzo je došla vojna policija, koja im je izdala privremene isprave i pustila ih kućama. Toliko su bili zatrovani propagandom i pričama o ustašama, da nisu mogli vjerovati da ostaju u svom selu i da ih nećemo odvesti u neke tamo logore sa plinskim komorama ili pobiti na licu mjesta.
Na kraju je cigo zaklao i oderao dva janjca, tako da smo taj dan konačno normalno jeli.

Njihove zadnje snage su se nalazile u okruženju. Čekala se zapovijed. Rekli su nam da ako se ne predaju, dok svane idemo u napad i da će onda biti gadno jer su ukopani. Znao sam da je kraj rata blizu i da treba preživjeti još samo par dana. Zora je oslikala horizont izmaglicom poput poligona za neku predstavu. Bili smo u dometu njihovih minobacača tako da smo očekivali kišu granata. Umjesto toga stigla je obavijest da su se predali.

Mahala je bilo naše ime za izbjeglički logor koji se nalazio na samoj granici u koji su se slijevale kolone izbjeglica, uglavnom iz Bosne. Oko kočija i raznih vozila bile su improvizirane nastambe od najlona i šatori. Nezamislivo je koliko se patnje i straha skupilo u tom predgrađu pakla. Zaustavio sam jedna kola da dam djevojčici koja je bila sklupčana među nabacanim stvarima mlijeko, a njenoj majci su potekle suze jer nije znala zašto ih zaustavljam. Još uvijek pamtim njihove prestravljene poglede.
Naš zadatak je bio skupljanje svog naoružanja koje je bilo razasuto po mahali i oko nje. Najopasnije je bilo što su se tamo skrivali i četnici, koji su bježeći pobacali uniforme i obukli se u civilnu odjeću (u bijegu su čak ostavljali tenkove po livadama), a bilo je tu i muđahedina. Uvijek je bila opasnost da odnekud doleti metak ili nož, a postojala je i mogućnost da je neko postavio odskočnu minu ispod nekog sanduka sa streljivom. Budući da su nas stanovnici mahale uvijek molili da nam oni u zamjenu za cigarete tovare kamione, mi bi naravno na to pristali. Udaljili bi se par metara da nešto ne rokne i čekali da završe posao.
Po noći bi se jedan dio mahale pretvarao u balkanski Las Vegas, bez neonskih reklama. Kocka, prostitucija i alkohol. Platežno sredstvo su najčešće bile cigarete.

Zadnje veče sam sjedio na drvenom sanduku pokraj kuće u kojoj smo bili smješteni i pio pivo sa ekipom. Rekli su nam da je gotovo i da sljedeće jutro idemo kući. Od nekud se stvorio veliki kazetofon iz kojeg je treštao neki heavy metal. Svako malo bi neko sasuo rafal u zrak, dok su se sa brežuljka dizali veliki plameni krjesovi. Vojnici su sjedili na krovovima auta koji su prolazili cestom, dok su se za to vrijeme napadno našminkane ušlagirane palandre iz mahale kreveljile na zadnjim sjedalima.

Iz jednog kamiona u prolazu iskočio je Janže. Onako neobrijan sa crnom maramom oko glave izgledao mi je kao Rambo na acidu. Samo što nije plakao od sreće.
-Sjebali smo ih buraz! Sjebali smo ih do jaja! Možeš li to vjerovati? Nema više krajine! Još Vukovar i oslobodili smo cijelu Hrvatsku! - vikao je i grlio me.
Janže je bio rocker sa kvarta i moram priznati da me iznenadio taj njegov domoljubni zanos. Popili smo piće, popričali, dao sam mu šaku cigareta i onda se Janže ponovo popeo na kamion i krenuo dalje. Nisam sasvim siguran, ali mislim da sam ga tada zadnji puta vidio. Poslije rata mi je ekipa sa kvarta ispričala da se Janže po povratku u Zagreb smirio, očistio od svega, da je našao djevojku i zaprosio je. Prije svadbe je tjedan dana rokao (kao za zadnji puta), a onda je dan prije svadbe došao kod roditelja otišao u drugu sobu legao u krevet i umro. Često je Janže prije rata znao zaružiti sa nama, ali ja ću ga ipak uvijek pamtiti po toj večeri na granici kad je bio sretan i ponosan HRVATSKI VOJNIK.

Na autoputu se napravila kolona autobusa i vojnih vozila za svečani ulazak u Zagreb. Naša brigada nije kao sve ostale išla na Trg bana Jelačića. Nama je doček bio na Peščenici. Dok smo se kretali zagrebačkim ulicama prema kvartu, ljudi su se skupljali na pločnicima, pljeskali su, mahali, neki su i plakali. Vijorile su se zastave, a ja sam gledajući kroz prozor autobusa osjećao samo prazninu i neku tugu koja mi se poput suza slijevala od srca prema želucu. Kad smo stigli kod dvorane na Peščenici sve je bilo spremno za svečano postrojavanje, ali ja sam umjesto toga otišao kući. Krug je bio zatvoren.

1998. godine smo Branka i ja otišli na koncert Rolling Stonesa.

______________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: MALI ČOVJEK SA VELIKIM SRCEM

ELEKTRIČNI ORGAZAM

2011-04-26T10:36:00.000-07:00

INTERVJU SA GRUPOM ELEKTRIČNI ORGAZAM OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1982. GODINE

DA BI PROČITALI TEKST DVA PUTA KLIKNITE NA SLIKU
_____________________________________________________

LUJINE PJESME

2011-04-18T15:17:00.000-07:00

P T I C A

Pita ptica mene, što su to žene?
Ne znam ni sam, odgovaram.
Ptica meni kaže, ...
dobro, se, sa, dobrim važe,
a, naći će se,
i oni, koji, se ne traže.
Dobro, velim, ... al, ...
čemu ... , da se veselim?
Sebi samom, tica reče.
Htjedoh upitati još nešto,
al, bi kasno, jer pade veče.
a, ptica, svojim putem uteče.

K O S

Crno oko, žut nos,
bos hoda kos.
Traži on sjeme,
što nosi ga vrijeme.
Čudan mu je ples,
al ponosno hoda .
Ničeg se ne boji,
sad veseo stoji,
sad mudro ćuti,
nikad se ne ljuti.
A kad kos zapjeva,
nitko tad ne zijeva,
nego pusti kosa,
da ga pjesmom
svojom nosa.

K A R M A

I mora tako bit,
a teško je shvatit.
Kad bi pameti dovoljno imao,
bili se pomirio.
Ili bi samo zažmirio?
Bili se mirno patio
zato što si shvatio.
Ili bi se bunio
dok se ne bi probudio.
Bi li nestrpljivo čekao,
jer je netko to rekao.
Ili bi i sam nešto uradio
kako bi novo sjeme posadio.

SVE FOTOGRAFIJE JE SNIMIO MOLJAC KRAJEM OSAMDESETIH
______________________________________________