ponedjeljak, 7. srpnja 2014.

ŠARLO AKROBATA - UŽIVO SA TRAPEZA 1981


ŠARLO AKROBATA
UŽIVO SA TRAPEZA 1981

1. Ljubavna priča
2. Bes
3. Mozak
4. Problem
5. Ona se budi
6. Pečati

Milan Mladenović - gitara, vokal 
Dušan Kojić Koja - bas, vokal 
Ivica Vdović VD - bubnjevi, vokal






HVALA MARINU ROSIĆU NA AUDIO SNIMCI



petak, 4. srpnja 2014.

CARINA

Carina se deklarira kao vodmatsko-šišanski band po dvema kvartovima iz kojih su svi i bivši i sadašnji članovi. Bend je nastao početkom milenijuma, a 2003. godine se ustalio u današnjoj postavi. Uglavnom to je ekipa starih poznanika i istomišljenika. Današnja ritam sekcija je godinama svirala u Laibachu, a i u mnogim bendovima sa samih početaka punk scene u Ljubljani - Berlinski zid, Otroci Socializma, Neodvisni sindikat, Sokoli... Danas zvučimo surovije i nastupamo bez pozaune u klasičnoj Punk-Rock postavi gitara-bubnjevi-bas-vokal. Prvi album "Od Lublance do Save" smo snimili kod Boruta Činča (Buldožer), uz njegovu suradnju sa Hamond-orguljama, a u jesen planiramo u njegovom studiju snimiti i novi album. 
MARIN ROSIĆ / Stražarni lopov 2014 /

CARINA
RAD BI BIL NORMALEN FESTIVAL 2010
Ravne pri Cerknem, Slovenia
1. Vodmatski fant
2. Gibam
3. Oči
4. Light
5. Golovec
6. Fukat-lizat
7. Bog (ttx Edo Popović)
8. 1.November
9. Mir
10. Flaše
11. Banana
12. Narodna pjesma (Paraf)
13. Od Ljubljanice do Save
14. Krog
RADIO ŠTUDENT 2004
15. Narodna pjesma (Paraf)
16. Kurčenje
17. Fukat-lizat
18. Vodmatski fant

Marin Rosić – vokal 
Borut Mehle – gitara 
Tomica Šuljić – pozauna 
Dare Hočevar – bas 
Roman Dečman – bubanj 1-14 
Zdravko Štamcar – bubanj 15-18 


HVALA MARINU NA MATERIJALIMA IZ NJEGOVE PRIVATNE ARHIVE


utorak, 1. srpnja 2014.

PARAF - LIVE 1979


PARAF
POP FESTIVAL
MOSTE, SLOVENIJA 
24-05-1979

1. Uvod
2. Morao sam ići
3. Rijeka 
4. Goli otok 
5. Moj život je novi val 
6. Narodna pjesma 
7. Obijest 

Valter Kocijančić - gitara, vokal
Zdravko Čabrijan - bas gitara
Dušan Ladavac - bubnjevi



HVALA IGORU MIHOVILOVIĆU (GURANJE S LITICE) NA AUDIO SNIMCI 
KAZETU JE SAČUVAO: VINKO BARIĆ








petak, 27. lipnja 2014.

PROSTI FUCKTORI


1. Blagdanska atmosfera (video) 
2. Ajde doma (audio) 
feat. Gobac (Psihomodo Pop) 
3. Opet oderi turista (audio) 

1 - VIDEO JE NAPRAVIO KOLE
2, 3 - NEOBJAVLJENE VERZIJE PJESAMA






Par riječi o Prostim Fucktorima i njihovom albumu „Dojde mi da se pojedem“, koji će ovih dana konačno nakon par petoljetki biti objavljen, rekao mi je Hadžo (Patareni, ex Hladno pivo) čovjek koji stoji ili bolje rečeno drijema sve te godine iza toga projekta:
„Prosti Fucktori projekt je nastao spontano i lijeno u studiju tokom snimanja materijala za "Tko zna - naplati a tko ne - odere" grupe Patareni negdje prošlog stoljeća. PF su na brzaka snimili par stvari i neke od njih prepustili tretmanu javnosti. Nakon dobrih reakcija odlučili smo napraviti piš pauzu da izbacimo te potencijale iz sebe. Jedna od prvih postava je bila Zbrko na bubnjevima, Ofca bass, Krmpa vox i ja na gitari. Nakon dobrog rashlađivanja došlo je do pada koncentracije sanjarenja pa sam proširio tregere i nažicao frendove da mi ohrabre lijenost i završe ovaj materijal. Snimljeno je četrdesetak pjesama, a igrom slučajnog odabira smo uzeli ove koje se pojavljuju na prvom izdanju. Drugo izdanje se očekuje poslije prvog, a opet prije trećeg, što daje zaključak da znanje ponekad nije najbolji prijatelj.“

PRVO IZDANJE:

Likovno i grafičko oblikovanje albuma: Valentina Marek i Martin Skeja
Mastering: Daniel Husayn (North London Bomb Factory, England)

AUTOR PJESAMA: HADŽO 

osim pjesme "Studenska" - Tekst: Mile-Zok-Hadžo, Muzika: Mile-Hadžo, Obrada i aranžman: Hadžo





ODERI TURISTA
Oderi turista nek' postane nudista
I sunce guli, a savjest mu čista
Svaki turista nek' postane nudista
I sunce guli, a savjest mu čista
Svake godine odem kod rodbine
Da vježbam zanat za koji ne trebam alat
Svake godine za mjesec,dva il' tri
Svatko od njih zaradi da do ljeta izdrži
Oderi turista nek' postane nudista
I sunce guli, a savjest mu čista
Svake godine s mora dolazim
Boje sira, teških peta
Natrag burzi do sljedećeg ljeta
Oderi turista nek postane nudista
I sunce guli, a savjest mu čista

BLAGDANSKA ATMOSFERA
Blagdanska je atmosfera, došla do mog' frižidera
Blagdanska je kanonada, došla u moj dio grada
Pišem tebi Rambo navrati kod tete
Zapucajmo složno na pahulje što lete
A one još padaju ne pomažu ni meci
Daj nešto jače što skrivao si djeci
Oči su mi Rambo promijenile boju
Otkako si noćas ispucao zolju
Oči su nam Rambo promijenile boju
Otkako smo noćas ispucali zolju
Lete noge,lete gebisi,u ordinati i apcisi
Sline cure, psovke su duge, rokaj za sebe, ali pusti i druge 
Lete noge, lete gebisi, navečer rokam, ujutro na misi
Sline cure, psovke su duge, rokam za sebe ali pustim i druge


"LP verzija albuma "Dojde mi da se pojedem" se očekuje početkom devetog mjeseca. Tamo će biti neke stvari koje nisu na cd-u, kao "Mladić u najgorim godinama" (obrada Prljavog Kazališta), "Ne biram kad sam talentiran", "Droga žena" remix Baby Dooks, "Da ne bi ostali svirati u parku", "Bendovi su postali gnojivo za stranku"... 


Znanje nije uvijek dobar prijatelj!!!“ 

Rekao je Hadžo na kraju svog izlaganja.


STRAŽARNI LOPOV 2014



petak, 13. lipnja 2014.

STRAŽARNI LOPOV U ROLLING STONEU

U hrvatskom izdanju časopisa Rolling Stone objavljenom u svibnju 2014. izašao je tekst o Stražarnom Lopovu. Ovim putem se zahvaljujem redakciji na pokazanom interesu, a posebno fotografkinji Mateji Vrčković i novinaru Vedranu Harči, sa kojim se intervju od pola sata produžio na nekoliko sati, razgovor se nastavio u proširenom sastavu par dana kasnije u birtiji na Jarunu (pridružio nam se Darko iz grupe Interzone), a nastavlja se i dalje... 


INTEGRALNA PRODUŽENA VERZIJA TEKSTA: 

ČUVAR SJEĆANJA IZGUBLJENE GENERACIJE

Zahvaljujući internetu, pisanje o glazbi već dugo nije isključivo pravo kritičara i novinara, već su priliku da ostave svoj trag dobili doslovno svi. Nebrojeni blogovi i poluprofesionalni glazbeni portali kod samoprozvanih znalaca, često i s razlogom, izazivaju zgražanje i gađenje, no svako malo pojavi se nešto zbog čega trebamo biti itekako zahvalni što postoji „world wide web“. Jedan od takvih je i Stražarni Lopov, svojevrsni spomenik osamdesetima, tadašnjoj alter-rock sceni i generaciji čije je najljepše godine zauvijek uništio rat. Na ovom blogu pronaći ćete nevjerojatnu zbirku neobjavljenih snimaka, kako najvećih imena ex-yu rocka tako i onih koji nikad nisu preskočili razinu kulta. Tu su i nebrojene fotografije, priče o nekima od najosebujnijih zagrebačkih likova osamdesetih te legendarnim i odavno ugašenim mjestima, a o svemu tome doznali smo iz prve ruke, od autora bloga Gorana Polaka.
„Sve je krenulo od moje druge stranice Jesus Loves The Stooges, posvećene muzici iz Detroita. Tridesetak godina skupljam snimke Iggyja Popa, Stoogesa, MC5... detroitskih bendova i moja je kolekcija te muzike danas najveća na svijetu. To je pokrenulo dosta stvari. Od suradnje sa engleskom kućom Easy Action sa kojom sam radio na nekim ekskluzivnim izdanjima Stoogesa, preko nekih dokumentarca, pa do toga da se link na moju stranicu pojavio na najpoznatiji detroitskim blogovima vezanim za rock muziku. Proučavajući te blogove, došao sam na ideju da i ja isfuram nešto slično. Prvi post Stražarnog lopova objavljen je 26. svibnja 2010. godine i na početku sam to više zamišljao kao neku, ipak dosta internu zajebanciju za škvadru koja je izlazila i živjela u to vrijeme. Izvorno nisam mislio ubacivati toliko ex-yu grupa, no na onih nekoliko poput mog starog benda Endymion i nekih prijateljskih bendova, koje sam na početku objavio iz zafrkancije, ekipa je stvarno „zabrijala“. Tako je krenulo, a danas prosječna mjesečna gledanost bloga doseže i do 16000 uleta."
Svrha Stražarnog lopova, objašnjava Polak, je ostaviti trag na jedno vrijeme odrastanja, scenu koju je 1991. „doslovno pokosila“.
„Bilo je tu toliko dobrih bendova koji su zauvijek ostali neka nedovršena priča. Blog je zamišljen kao neka interaktivna slika tog vremena, što znači da unutra ima i grupa koje nisu napravile baš puno, ali bez njih cijela stvar ne bi bila kompletna, bila bi kao slika bez boja“.
Od svega što je „iskopao“, najponosniji je na koncert novovalne trojke La Fortunjeros iz Doma sportova 1982. kada su nastupali kao predgrupa Parnom Valjku.
„Sašu Zalepugina mlađeg (gitarist grupe) znam otkad je bio još klinac. Čitao sam po forumima kako su njihove snimke za kolekcionare svojevrsni sveti gral. Nazvao sam ga i odnekud je izvukao staru magnetofonsku traku koja je stajala u ladici 30 godina. Moj stari prijatelj, tonac Vatroslav Mlinar, mi je pronašao čovjeka s opremom neophodnom da bi se snimka spasila, a finalni mix je napravio moj brat Igor, vlasnik web portala Mixer.hr, u svom tonskom studiju. Jako drage su mi i rane stvari Psihomodo popa, ono što su radili od 1984/5. do prvog albuma danas kao da je izbrisano iz njihove biografije, mada možda su mi svih snimaka koje sam stavio draža sjećanja koja su na Stražarnom Lopovu podijelili ljudi koji su stvarali rock scenu na ovim prostorima. Posebno bi izdvojio priču o Limunovom drvetu, prvoj grupi Milana Mladenovića i o stvaranju beogradske rock scene, koju mi za blog piše Milan Stefanović. Puno mi se do sada  ljudi javilo i imam već materijala za sljedećih 5-6 godina“.
Kao nekog tko je čitave osamdesete proveo na pozornicama i oko njih, Gorana smo tražili i da nam ispriča kako je zaista izgledalo to vrijeme. Zadnjih godina, naime, sve je više onih kojima su mitovi o novom valu i „zlatnom desetljeću“ rocka zaista „krenuli na jetra“.
„I onda smo često bili nezadovoljni. Sjećam se Trga republike koji je djelovao kao neka sporedna ulica u Berlinu, neosvijetljen i mračan. Policija nas je legitimirala na svakom ćošku... Stalno smo maštali da Zagreb bude drugačiji, da postane velegrad. Tek smo danas svjesni koliko nam je u stvari tada bilo dobro. Okupljali smo se pred Kavezom, kasnije u Sunshine Inn-u i Concordiji, tamo bi ostali do fajrunta, a onda se svi zajedno preselili u Jabuku, Lap ili Đuru. Smiješno mi je kada danas čujem priče o nekim mitskim koncertima iz osamdesetih. Sjećam se recimo svirka koje je organizirao Zdenko Franjić, tipa Majke ili Satan Panonski. Na tim svirkama glavna zajebancija je bila oko šanka, a bendovi na pozornici su nam bili kao neka „dodatna dekoracija“. Ono što je Zdena tada pokrenuo u glavama ljudi je nadilazilo onu muzičku stranu te čitave priče“.
Dio Stražarnog lopova posvećen je avanturama s noćnih provoda i njihovim glavnim akterima. Dosta ih završava tragično, zbog čega me zanimalo da li su tadašnji „omladinci“ stvarno bili toliko poročni.
„Ono tragično se najmanje događalo u osamdesetima. Nitko od nas u škadri tada nije brijao na teške droge, ali nakon rata se dosta ljudi pogubilo. Neki su prolupali, navukli se, neki su otišli u Amsterdam, nestali. Dok smo se držali zajedno sve je bilo dobro, ono loše se počelo dešavati tek kasnije“.
Među komentarima često se pojavljuje jedno pitanje: Kada ćeš napisati knjigu?
„Tekstova na Stražarnom lopovu ima za oko 180 stranica, napisan je već i kraj. Kada objavim sve što sam planirao i budem zadovoljan s tim, planiram ih sve prikupiti u jednu knjigu. Nakon toga bih napisao i roman sa stvarnim događajima, ali izmišljenim likovima. Dosta tih situacija ne mogu opisati na blogu da ljude ne povrijedim ili ih uvalim u neke probleme. No oni o kojima se radi će se lako prepoznati. Poslije toga najvjerojatnije više nikad neću ništa napisati. Ipak ja nisam pisac. Želim samo ostaviti neki trag na to vrijeme“.


OBJAVLJENA SKRAĆENA VERZIJA LIMITIRANA VELIČINOM STRANICE:


TEKST: VEDRAN HARČA

FOTOGRAFIJE SU SNIMLJENE U ROCK CLUBU "TITUŠ", MESNIČKA 47, ZAGREB
SVIBANJ 2014 


utorak, 10. lipnja 2014.

PROBLEMI - DEMO 1978 / INTERVJU 2014

Sredinom 1978. godine slovenski rock kritičar i promotor Igor Vidmar je na relaciji Rijeka-Ljubljana-Zagreb pokrenuo hrvatsko slovensku punk scenu predvođenu Pankrtima, Parafima, Termitima, Prljavim kazalištem i Azrom. Nedugo potom u Vidmarov "punk trokut" đonom je uletjela i pulska punk grupa PROBLEMI...


PROBLEMI

1. Sranje 
2. Čovjek s ulice 
3. JUS 
4. Grad izobilja 
5. Momak ti si lud 
6. Diskriminacija 
7. Problemi 
8. Abortus 
9. Mrzim ih 
10. Religija

SNIMLJENO NA PROBI U PULI 1978.GODINE




ŽARKO PETROVIĆ PERO
INTERVJU SA GITARISTOM PROBLEMA
STRAŽARNI LOPOV 2014

GORAN POLAK: Vaš koncert sa riječkim Parafima u studenom 1978. godine u Uljaniku smatra se kao prvi punk koncert u Puli i Istri. Možeš li se prisjetiti toga za pulske punkere antologijskog dana?
ŽARKO PETROVIĆ: Publika koja je došla te večeri u klub, još nije imala jasnu viziju o čemu se tu radi. Bilo je tu starih sakoa, poneka kravata i brdo ziherica. Svi su bili u nekom iščekivanju - "i šta sad?" - a onda je nastao urnebes. Prvo smo mi razvalili sa svojim pjesmama i obradama Pistolsa, a poslije nas i Parafi sa svojim hitovima. Uz njih je iz Rijeke došla i grupa navijača koja je skakala na binu i sa bine, plesala pogo, ukratko - ludovala. Do tada su u Uljaniku nastupale samo poznatije grupe, ali ovakvu štalu publika još nije doživjela.
GP: Pročitao sam da je nakon toga koncerta neko vrijeme tamo bila zabrana punk koncerata. Što je toliko naljutilo ljude koji su tada vodili klub?
ŽP: Ne znam što ih je naljutilo. Općenito je u to vrijeme bilo teško dobiti mogućnost za nastup. Uprava se brinula o zaradi i zato su otvorena vrata imale samo poznate grupe, jer one nepoznate nisu nosile zaradu. Inicijativu za taj prvi koncert u Uljaniku pokrenuo je "IBOR" - glasilo književnog kluba "Istarski borac", a kasnije su se priključili i dečki iz uredništva "USS-a" glasila srednjoškolskog centra i zahvaljujući njima omogućen nam je prvi nastup.
GP: Moram priznati da mi je kao nekome sa strane pomalo zbunjujuća uloga Uljanika u stvaranju punk / rock scene u Puli. Sa jedne strane sam čitao o nerazumijevanju organizatora koncerata za neke manje poznate i alternativnije bendove, o tome kako je vaš prvi samostalni koncert tamo organiziran iz Zagreba (!?!), a onda opet manje-više sve što se dešavalo u Puli je nekako povezano za taj klub. Možeš li mi u kontekstu punka i kasnije novovalne scene ukratko pojasniti tu priču o Uljaniku?
ŽP: U to vrijeme neafirmirani i alternativni bendovi dobivali su mogućnost svirati uglavnom po mjesnim zajednicama. Tu i tamo u Uljaniku bi se održala kakva gitarijada ili kakav koncert za pomoć nekome (bilo je brdo koncerata za pomoć postradalima od potresa u Crnoj Gori). Naš prvi samostalni nastup u Uljaniku organiziran je iz Zagreba, jer nam je menadžer živio u Zagrebu pretpostavljam.

GP: Nakon što je sredinom 1978. Igor Vidmar inicirao spajanje punk scene Ljubljane, Rijeke i Zagreba u jednu zajedničku scenu nazvanu "punk trokut“, par mjeseci kasnije se vašom zaslugom u taj "punk trokut“ uključila i Pula. Kako danas, sa vremenskim odmakom od tridesetak godina, gledaš na tu slovensko-hrvatsku punk koaliciju? 
ŽP: Ljubljana, Rijeka i Zagreb bili su najjači i najveći centri što se tiče punka i novovalne muzike u to vrijeme. Bili su si relativno blizu, pa su se informacije, novosti i ostalo, brže i lakše razmjenjivale. Koliko se god mi trudili, Pula je ipak bila malo sa strane svega toga, teže je bilo probiti se. Kad na to gledam sa današnje distance, taj prvi val punka bio je stvarno velik i jak, a kasnije je izgubio na žestini.
GP: Vidmar je jednom prilikom rekao da su vas u Sloveniji doživljavali pa skoro kao ljubljanski band, da su vaši koncerti tamo bili uvijek dobro posječeni i da su ljudi znali sve vaše pjesme napamet. Koliko vam je Vidmar pomogao u vašem proboju na području tadašnje države i što misliš da je bio najveći razlog vašoj velikoj popularnosti u Deželi? 
ŽP: Vidmar je bio otac punka u Sloveniji i puno je pomogao nama, a i ostalim neafirmiranim alternativnim bendovima. Zahvaljujući njemu vrtjeli smo se na Radio Študentu, a i kompilacija "Novi punk val" objavljena je njegovom zaslugom. Šta više reći? A što se tiče popularnosti u Deželi, mislim da je bila zbog toga što smo u to doba bili dosta žestoki, bliski po stilu izvornom punku, a to je bila i Slovenska publika.
GP: Imali ste puno zajedničkih nastupa sa danas kultnim bendovima, kao što su Parafi, Termiti, Pankrti, Azra... Da li su ti koje od tih svirki ostale u posebnom sjećanju?
ŽP: Sa Pankrtima na žalost nismo nikad svirali. Sa Parafima i Termitima smo kliknuli od početka i bilo je i druženja neovisno o koncertima. U sjećanju mi je ostala svirka sa Termitima u proljeće '79 na Zametu, dobrotvorni koncert za postradale od potresa kad se Kralj pjevač Termita izrezao sa skalpelom u stilu Iggy Popa, ali je malo pretjerao. Rezovi su bili preduboki, posvuda krv, a vani čekaju tipovi koji bi se tukli jer ih je to jako iziritiralo. Na koncertu u Ljubljani sa Azrom toliko su nas pljuvali (to je njima bio znak odobravanja) da se gitarista Riki morao presvući jer je bio obljeplijen pljuvačkom.
GP: Jednom vam se i Štulić pridružio na pozornici, navodno su mu se jako sviđale vaše pjesme?
ŽP: Zapravo mi smo se njemu pridružili na bini kad je sa Azrom svirao u Uljaniku. Izveli smo "Sranje". Mislim da mu se sviđala naša energija. U pjesmi "Krvava Meri" između ostalog kaže: "Boli je briga za probleme i ostali svijet....". Mislim da je tu mislio na nas.
GP: Priča se da ste prvi demo snimili u prostoriji gdje ste održavali probe i da ste zbog susjede kojoj je smetala buka sve odsvirali vrlo tiho, bez distorzije. Ima li istine u tome ili je to ipak samo jedna pulska urbana legenda?
ŽP: To je bila prostorija u kojoj su nekad, dok nije bilo veš mašina, stanari prali robu. Zvučno smo je izolirali koliko smo mogli i tu smo imali probe prvih godinu dana. Nismo baš bili tihi i ni dan danas mi nije jasno kako su ti stanari to trpjeli. Zanimljivo je to da se starija gospođa što je živjela sa druge strane zida prezivala Punk.
GP: Da li su Problemi bili ekscesan band? Naime, u vašim biografijama nisam naišao na zabilježene incidente karakteristične za punk okruženje u kojem ste egzistirali. Osim eventualno prekida vašeg koncerta na manifestaciji Pulska rock – parada, kada se netko od nazočnih razodjenuo...
ŽP: Nismo bili ekscesan bend. Svu energiju smo izbacivali svirkom, pa nam nije bilo do tučnjava i sličnih stvari iako je bilo i takvih situacija da su se neki lokalni štemeri htjeli tući sa nama jer smo im išli na živce.
GP: Početkom 1980. ste u zagrebačkom studiju kod Trulog počeli raditi na albumu. Kako je došlo do suradnje sa Husom, iz Parnog valjka, koji vam je bio producent na tom snimanju? 
ŽP: Zapravo nismo radili na albumu, nego smo jedva skrpali neke pare da snimimo dvije stvari i to "Sranje" i "Grad izobilja", koje su se poslije našle na kompilaciji "Novi punk val 78-80". Suradnja sa Husom je došla preko našeg menadžera. On je u to vrijeme počeo sa produkcijama neafirmiranih bendova. Nadali smo se nekom singlu, ali ni jedna diskografska kuća nije bila zainteresirana. Malo je bilo prerano za Sranje.

GP: Ta danas kultna kompilacija je objavljena nakon vašeg raspada, a vaše dvije pjesme koje se tamo nalaze je dio kritike opisao kao vrhunac toga izdanja. Nisu li te dobre kritike bile dovoljno dobar razlog da krenete dalje?
ŽP: Onda je već bilo kasno. Riki i ja otišli smo na odsluženje vojnog roka početkom '81. Mauro i Marino koju godinu kasnije i tako je sve prestalo. Svatko je otišao svojim putem.
GP: Zanimljivo je da su u nekim novinskim člancima vašu pjesmu "Sranje“ preimenovali u "Oranje"!?! 
ŽP: U Večernjem listu od 23.09.'80 izlazi vijest da idemo u Suboticu i između ostalog tu kažu da je pjesma "Oranje" čak 15 tjedana na top listi ljubljanskog Radio študenta. To "oranje" se ponavlja par puta , pa ne vjerujem da se radilo o štamparskoj grešci.
GP: Kod Truloga ste snimili i jednu ska pjesmu ("Uzalud pokušavam“). Ako se uzme u obzir da je Prljavo kazalište te iste godine sa ska muzikom napravilo konačni odmak od punka, što je rezultiralo albumom "Crno bijeli svijet“ i širom popularnošću, da li ste se i vi tada poput njih počeli kretati u tom nekom ipak pomalo komercijalnijem smjeru? 
ŽP: U bendu se promijenilo dosta članova, a svatko novi donosi nešto novo. Na te promjene je dosta utjecao i menadžer sa svojim prijedlozima. 
GP: Da li je polako urušavanje "punk trokuta“ krajem 1980-te utjecalo na raspad Problema?
ŽP: Nikad se nismo službeno raspali. Jednostavno smo prestali sa radom iz raznoraznih razloga.
GP: Budući da sada živite na različitim stranama svijeta, kako je došlo do vašeg ponovnog okupljanja na pozornici Uljanika 2012. godine?
ŽP: Ideja je krenula od posljednjeg solo gitariste Rikija koji sada živi u Njemačkoj. Kontaktirao je sa svima, pristali smo i tako je krenulo. Kao da smo čekali da završimo to nedovršenu priču. Nakon tridesetak godina čuo sam se sa pjevačem Marinom koji sada živi u Australiji i kao da smo se jučer vidjeli zadnji put. Nismo se promijenili, samo smo iskusniji. Punu nam je u reunionu pomogao i Skype i sva ta nova tehnologija.
GP: Gledao sam video snimke koncerta i mora se priznati da vas Pula nije zaboravila?
ŽP: Pula nas nije zaboravila. Zadovoljni smo odazivom publike, bilo je onih starih, a i novih, znatiželjnih da vide nešto o čemu su slušali priče. Bilo bi i više publike da nije istu večer i Let3 imao besplatan koncert povodom otvaranja filmskog festivala i to sve dan prije otvaranja. Kad smo birali datum gledali smo da se tog dana ništa ne dešava, a eto...
GP: Izdavačka kuća Rest in punk je nedavno izdala ploču sa vašim starim studijskim snimkama, a navodno je u planu i snimanje novog materijala. Nešto više o tome?
ŽP: Da. I to nas je jako iznenadilo. Velika hvala Hadži na entuzijazmu i dobroj volji da napravi tako nešto. Da ti neke pjesme snimljene kao demo prije 35 godina izađu na LP ploči - to zvuči doista nevjerojatno. Sve u svemu vrijedan dokument. Spomenuo bi tu i jedan dokumentarac o pulskoj rock sceni '80.-ih i '90.-ih koji su snimili Zlatko Gotovac i Mladen Medić. Radili su na njemu skoro osam godina. Vrijedna stvar da se sačuva dio prošlosti, da ne padne u zaborav. Nakon reuniona počeli smo raditi i na novim stvarima. Što više radimo, vidimo da nam je cilj dalje. Nije lako raditi tako na daljinu, ali zahvaljujući današnjoj tehnologiji sve je moguće.
GP: Ima li šanse za neki koncert u Ljubljani, Rijeci ili Zagrebu?
ŽP: Voljeli bi imati što više koncerta, ali je na žalost to nemoguće. Vidjeti ćemo što nosi budućnost...
GP: Za kraj. Da li vam još uvijek teče punkerska krv u venama ili ste sada ipak u nekom drugačijem filmu?
ŽP: Ja bi to nazvao Rock'n'roll krv u venama. E, kad mi je to jednom ušlo u vene, nema šanse da ikad izađe. Možda naša nova muzika nije punkerska kao što je bila prije, ali je punkerski stav i pogled na svijet ostao isti.
GP: Hvala ti za ovaj intervju.
ŽP: Hvala tebi.

 LP "NIJE PO JUS-U" MOŽETE NARUČITI

HVALA HADŽI NA AUDIO SNIMCI 





subota, 31. svibnja 2014.

GANG OF FOUR - ZAGREB 1981


GANG OF FOUR 
MUSIC BIENNALE
ZAGREB 17/05/1981 

1. Paralysed 
2. Not Great Men 
3. Return the Gift 
4. What We All Want 
5. Natural's Not In It 
6. Damaged Goods




Video snimka Gang Of Four sa Biennala je već godinama svojevrsni sveti gral za kolekcionare, tako da se posebno zahvaljujem Davoru Kristiću koji mi je pomogao da se nakon 33 godine konačno iskopa i objavi na Stražarnom Lopovu

Gang Of Four do tada nisu nikad svirali pred toliko ljudi koliko se te večeri okupilo u Zagrebu, pa kada je John King prije nastupa zavirio u dvoranu, uhvatila ga je tolika panika da su ga kasnije morali doslovno izgurati na stage...



Gang Of Four su svojom svirkom na zagrebačkom Biennalu do temelja prodrmali tadašnju jugoslavensku alternativnu scenu o čemu najbolje svjedoći izvrstan tekst beogradskog novinara Nebojše Mirčetovića Efija, objavljen u Pionirovom glasniku 2005.godine, u kojem je kroz priču o raspadu grupe Šarlo Akobata, opisao ono što se dogodilo to veče. Efi mi je rekao da ga je Koja kritizirao da mistificira stvari, ali je dodao da i dan danas stoji iza svega toga što je napisao prije 11 godina.

ZAŠTO JE UMRO ŠARLO AKROBATA?
TEKST: NEBOJŠA MIRČETOVIĆ EFI / PIONIROV GLASNIK 14. 10.2005.
HVALA EFIJU NA DOZVOLI DA SE TEKST OBJAVI I NA STRAŽARNOM LOPOVU

Ponekad mi nije jasno zašto posle godina i mraka neko vitla nožem oko moje glave...
Prošla je jedva godina otkako je Tito umro kada sam stigao do polovine svoje sadašnje starosti. Bilo je drugo vreme. Svako se tih ranih 80-tih seća na svoj način, svako oseća nostalgiju ili gorčinu kroz prizmu i šizmu sopstvenih osećanja. Tada je podela između roka i folka bila i jasnija i jača nego danas. Ali jedan datum kome se sada bliži 22-godišnjica je ostao neizbrisiv u sećanju svih ljudi koji su prisustvovali ritualu ubistva Šarla Akrobate. 16. maja će biti tačno 22 godine otkako se Yu-rock iluzija razlila na nekoliko strana da bi se desetak godina kasnije raspršila u sopstvenoj nemoći da spoji nespojivo, da ispravi Krive Drine naših drevnih nesaglasja i sukoba Evrope i Orijenta koji su naši geni izveli na pozornici postavljenoj na Balkanu krajem XX veka.
Tog 16. maja 1981. je James Marshal Hendrix, povampiren u rukama gitariste Četvoročlane Bande, u zagrebačkoj Hali sportova, sa jedne strane razbio niti koje su povezivale Koju, Milana i Vda, a sa druge je podvukao crtu nerazumevanja među rokerima koji su po našoj miloj domovini ("Jugoslavijooooo, Jugoslavijooooo" (c) by Brena the Hecate) 10 godina kasnije benavili parole Bratstva i Jedinstva sukobljene sa navijačkim bezumljem. A crta se ispisala kao materijalizacija naizgled bezazlenog filozofsko-estetskog pitanja: "Da li voliš Šarla?".
Danas je od Trojice koji su svirali, pevali i skakali pod okriljem tog imena, koje je bilo više od slogana, parole ili pitanja, Šarla Akrobate koji je postavio nedokučiv rebus svima koji su pokušali da shvate šta je to Yu R'n'R, živ jedino onaj koji je bendu zabio glogov kolac u vampirske grudi. Jer, Šarlo je bio vampir do srži. Pojavio se odnekud iz laguma staroga grada u kojima je počivao kao zloduh građanske i intelektualne svesti, koga su komunisti zatrpali pod tepih ili ko zna kakvo podrumsko đubre koje nisu mogli da ubiju, no su ga samo sklonili van videla, e da bi ponovo postavio pitanje koje je svaka politička hunta oduvek smatrala za najcrnjeg ideološkog neprijatelja, pitanje smisla i vrednosti umetnosti, življenja i pristajanja na prosečnost. I baš zato što nije mogao, nije hteo i nije umeo da bude prosečan, zato što je bio i ostao beskompromisan matori balkanski roker, Koja je morao da te večeri, 16. maja 1981. doživi otkrovenje, da vidi svetlost, da čuje glas svoga idola, da shvati koliko smo zaostali iza Evrope i da svaki naš pokušaj da budemo njen deo mora da započne radikalnim rascepom onoga što je bilo u Jugi najbolje. Smrću Šarla Akrobate.
Sećam se kao da je danas bilo. Pleme beogradskih rock-alternativaca, napaljenih i uobraženih elitista, koje je najbolje simbolisala art-struja redakcije Džuboksa, (a bili smo prisutni i jedni i drugi, i art-frikovi i rok-narodnjaci) spuštala se stepeništem ka svlačionici, tek izlazeći iz duboke hipnoze izazvane koncertom Gang of Four, po prvi put ne želevši da nahvata što više ekskluzivnih intervjua, fotki i ostalih parafernalija grupi-idiotizama rock ikonografije, jer su uglavnom služile za održanje našeg samoproklamovanog statusa prvosveštenika rok preobražaja Beograda i Zagreba u vaseljenske prestonice smisla, već pod dejstvom magije zajedništva koje je izazvao taj neverovatni ritual kome smo nepripremljeni prisustvovali. Znam da se ničega od samog toka koncerta ne sećam, da sam se na kraju svirke osvestio stojeći u doslovce istom položaju u kome sam posle prvog tona gitare ostao zamrznut, sa samo jednom pomisli: "Hendrix je živ!" (Ko jebe Elvisa, njega gotive seljaci i Amerikanci ), a od svih slika i muzike su mi ostali u svesti samo zvuci melodike i ples Johna Kinga, i urlik gitare Andyja Gilla. Silazili smo dole da nađemo te vračeve koji su nam priredili ceremoniju paganskog buđenja strasti, svesti i smisla. Hteli smo da budemo jedno, i tih nekoliko minuta je postojalo duboko razumevanje među nama. Mnogo puta sam ljude koji su bili prisutni pitao šta su tada doživeli i ovo što sam gore napisao je jedino suvislo objašnjenje. Toliko je moćan bio doživljaj.
Te, tu na poslednja tri stepenika koji su vodili u podrume hale, sedeo je Koja tresući glavom i nerazumljivo ponavljao neku čudnovatu mantru koju nismo mogli da odmah odgonetnemo. Prišavši mu sasvim blizu, preduhitrio sam ostale, ponesen zanosom, i pitao ga kakav je to muzički zloduh ušao u njega. A Koja je podigao unezveren i očajan pogled, pogled koji je govorio da bi plakao ali nema snage, i izgovorio sudbonosne reči naglas, reči koje su zabile kolac iluziji koja je nosila na svojim plećima Beogradsku alternativnu scenu (BAS)i sve zagrebačke odgovore na nju, čitav tadašnji Novi talas na koji smo bili tako ponosni: "Nikada više neću da sviram bas! Nikada više neću da sviram bas! Nikada više neću da sviram bas! Nikada više neću da sviram bas!"
Tada, godinu posle Titove smrti, u usponu našeg evropskog buđenja, i četiri godine pre Band Aida, dok smo još svi bili potpuni idealisti i klinci na prelazu ka ekonomskoj samostalnosti, te reči su zazvučale bezazleno iskreno. Dušan je bio do korena svoje prepoštene srži iskren. Nije se stideo da prizna koliko ga je pogodilo ono što je te večeri video i čuo. Nije se stideo i niko od nas mu se nije smejao. Bilo nam je jasno da smo prisustvovali nečemu što će ostaviti dubok trag u svim budućim dešavanjima u našoj kulturi.
Nije nam bilo jasno da smo prisustvovali magijskom ultimatumu koji nam je postavio najradikalniji revolucionarni komitet koga je Britanija ikada iznedrila: Gang of Four, nekomercijalna grupa čija je osnovna svrha bila da budi ljude oko sebe. Nosili su masku agitatora komunizma jer su bili svesni da će poruka o duhovnom buđenju biti prokazana, da će ih blatiti da su sektaši, da će ih potcenjivati; i tako su nas, iako smo već znali dosta o njima i slušali njihove albume, uhvatili nespremne na legalu. To veče smo bili bliski. Sutradan na promociji albuma u hotelu Esplanada smo se svi gledali pomalo stidljivo shvatajući da više nismo tu radi komercijalne rabote, već da se prethodne noći svako od nas intimno opredelio da li će biti čovek ili smrad. Ipak, niko se nije usuđivao da ma koga procenjuje. Ali, ono što se dogodilo u pozadini, u duši trojice momaka koji su bili nešto najavangardnije što je naša muzika ikada dala, bilo je još mnogo sudbonosnije. Jer njih trojica su intimno povukla crtu koja je simbolično predstavila razvođe po kome se počela da sliva voda na razne moralne, političke i nacionalne strane. Milan je krenuo da širi svoju estetsku ideju i pokušao da se po formi približi Evropi. Koja je udario radikalno i zabio plug u stomak jugoslovenskog rokera Disciplinom kičme. Vd je ostao ono što je oduvek bio, strahovito dobar drug i čovek koji je svojim sviranjem i osmehom naprosto donosio radost svima koji su ga čuli i videli.
Posledice:
Jekaterina je bila prevelika za Milanova pleća. Ostavio je estetski legat kakav je nečuven u našoj kulturi. Okupio je oko sebe ljude koji su voleli lepotu čak možda i više od njega. Skoro svi su platili glavom cenu lepote. Milan pre svih.
Koja je potresao temelje naše muzike. Napravio je bend koji je svima postavio osnovno pitanje: " Jesi li ti roker ili šta?" Otišao je u Britaniju da vidi da li tamo neko ume da da odgovor. Nije ga našao ni dan-danas, ali je ostao pošten do kraja. Još uvek ne svira bas. Testeriše bas-gitaru kao povampireni Hendrix. Generiše jerihonske zvuke ne bi li razbio iluziju da je sve kako treba. Ništa nije kako treba i od tog 16. maja 1981. je njemu to jasno. I to pokušava da šamarom saopšti svima oko sebe.
Vd je otišao najdalje od svih. Ko je čuo šta su on, Šen i Peđa Pastorius napravili sa Spirom i kako su naterali u SKCu publiku u histeriju, taj je srećan, jer samo su jednom nastupili pre no što je Spira, taj zmaj koji nikome ne dozvoljava uspeh, a najmanje sebi, rasturio bend. Ivica Vdović je govorio samo muzikom. Ko ga je znao, srećan je čovek. Otišao je sa vicom na usnama, koji je urliknuo kada je shvatio šta ga je snašlo: "Živeo AIDS!".
A mi, posmatrači?
Zlo i naopako. Neki od nas su napustili novinarstvo. Neki su probali da osnuju nove časopise. Neki su prodali svoju mnogopoštovanu zadnjicu. Neki su umrli. Ja sam ostao na Vdovoj strani. Postoje i takvi ljudi koji nisu imali problem da se druže i sa Jurom Stublićem i sa Šefćet Hodžom i Tonijem Montanom.
Ali svi smo shvatili da je u ovoj zemlji nemoguće biti roker. Shvatili da mora da izraste nova generacija muzičara koja će se sroditi sa tehnologijom, a ne kao mi da poput Dositeja lelujaju između evropskih nada i orijentalnog u krvi. Neki novi klinci koji će se tako istinito nazvati "Deca loših muzičara".
Danas nam je jasno. Scena je razotkrivena i publika podeljena. Zna se ko je roker a ko ne. Zna se ko je demokrata a ko patriota. Zna se ko je miroljubiv a kome se sudi u Hagu. Znalo se to i pre više od 10 godina, ali nije smelo da izrekne. Sada je horizont čist.
No, da bismo do ovde stigli, morao je da umre Šarlo.