* * * * *

srijeda, 17. svibnja 2017.

PUT ŠTAFETE MLADOSTI KROZ SR HRVATSKU - POLET JE KRIV ZA SVE (1979)


PUT ŠTAFETE MLADOSTI KROZ SR HRVATSKU U 1979. GODINI

POVEĆAJ SLIKU

STRAŽARNI LOPOV 2017


petak, 12. svibnja 2017.

SVE ŠTO JE NIJE (PRIČA O BEGI)

Ponekad sve što je nije, slika se nakrivi i sve izgleda drugačije. Uvijek je postojao izbor i svaki naš postupak je bio naša, a ne nametnuta odluka. Još kao klinci smo isključili tvorničke postavke i živjeli baš onako kako smo željeli.

- Ovo je k'o na filmu. - promrmljao je Zaja kad je ušao u Kumovu kuhinju i vidio hrpetinu razvaljanu preko čitavog stola.
- Pa slavit' će se nova godina. I to okrugla. - rekao mu je Kum.
- A što znače ove nacrtane točkice? - upitao je Zaja, pokazujući prstom prema velikoj zdjeli.
- E to je za odabrane. - odgovorili smo mu.
- To je za samoubojice. - dobacio je Kum i zakljucao od smijeha.
Proslava te nove 1980-te godine je bila kod Čizme, na samoj granici naše male države Peščenice, u blizini romskog naselja koje se tada tamo nalazilo. Mislim da je to bio prvi veliki tulum na kojem sam bio i nekako kao da je tamo sve započelo, kao da se te večeri nas nekoliko tamo našlo i zajedno zaputilo nekim čudnim stazama.
Mada to sada više ne bi mogao sa sigurnošću tvrditi, ali mislim da sam Begu upoznao baš to veće. Sjećam se da mi je odmah djelovao nekako drugačije od ostalih. Dok su u to vrijeme hašomanijade gotovo svi bili u nekom filmu između hard rocka i hipija, traper ili šareno, Bego je na tom tulumu bio u bijeloj polu raskopčanoj košulji, koja je pomalo sablasno naglašavala njegovu dugu tamnu kosu i lice koje je poput starih bluzera imalo neku sivkastu sjenu sažvakanih godina. Njegovi dugi prsti okićeni srebrnim prstenjem nemarno su klizili vratom akustične gitare i stvarali nestvaran zvuk koji nije bio ni "Hey Joe", ni "Knockin On Heaven's Door", ni "Jumping Jack Flash", ni "Paranoid", a bome ni "Smoke On The Water". Taj zvuk je bio... bio je to Bego.
Njegova djevojka je sjedila pored njega, nasmiješena poput rock'n'roll kraljice. Duga plava kosa, na grudima, u trosjedu na sredini sobe, zavaljeni, ogoljelih misli, bezbrižni, ispunjeni do bola, mladošću.

"Rado bježim u svoj svemir, bijelu sobu punu tihog zvuka, doduše pristajem na nemir, na život prepun malih crnih rupa." (Krešimir Blažević - Animatori)

Vidjeli smo kako avion pada u more i kako točno na mjestu na kojem su valovi progutali tu metalnu leteću neman iz mora iskače nasmiješena riba. Dan je prošao u trenu i noć se provukla kroz okno okvira šutke poput rukava čovjeka štakora koji se lijeno vuče po podu i ostavlja za sobom zvjezdane tragove.
- Jebote Bego. Kako ćemo mi odavde? - rekao sam zagledan u crvenu svjetlost koja se uzdigla iznad planina koje su nas okruživale. Nebo iznad nas je gorilo i ja sam se osjećao kao u grotlu vulkana koji će svaki čas eruptirati.
- Aj' ne seri. - rekao je Bego i uvukao dim. - Sve to što je nije.
Par sati kasnije je neki pijani medvjed od čovjeka rekao Begi da se mora potući sa njim, a Bego mu je kad je to čuo u djeliću sekunde stavio nož pod grlo i upitao ga da li to još uvijek želi. Medvjed se ustrao od straha i zanijemio, a Bego je razvukao svoj Keith Richards osmijeh, te ga razvalio metalnom drškom od noža u čeljust i srušio na pod. No medvjed naravno nije bio sam. Njegova banda je bila blizu, razvaljena od alkohola i željna krvi.
Bego i Moljac su zbrisali u šumu, a Mikea je previše ljuljalo pa se sakrio u kučicu wc-a. Stajao je iza odškrinutih vrata od kenjare sa razbijenom staklenom bocom u stisnutoj šaci, spreman da razvali prvoga tko mu se približi. Desetak tragača je došlo do kučice, jedan od njih se izdvojio, došao na vrata i pogledao unutra, ali ništa mu nije bilo sumnjivo pa nije ulazio. Ja sam u međuvremenu zaspao u podnožju čamca nasukanog na šljunčanoj obali i spavao sve dok me plima nije ugrizla za noge, a kad sam odlijepio kapke i otvorio oči vidio sam kako par metara od mene taj isti medvjed kojega je Bego razvalio ispire krv sa lica, dok ga pritom dvojica pajdaša pridržavaju jer se ovaj klati k'o da mu je netko izvadio mozak iz glave. Par puta su prošli neposredno pored mene, ali nisu me primijetili jer sam ležao na takvom mjestu na kakvom se nitko ne bi ni zadržavao, a kamoli spavao.
Ta noć je trajala jedno 48 sati, a kad je konačno svanulo, već smo bili na nekom drugom mjestu, u nekom drugom gradu. Kad smo kretali na put bilo nas je dvanaest, a kad smo stigli do tamo ostalo nas je još samo nekoliko. Nisam imao pojma gdje smo se pogubili. Jedino sam znao da je Kum putem naletio na nekog Indijanca, da je izašao iz autobusa i otišao sa njim, te da je Indijanac nestao kad se Kum dan kasnije probudio. Ko to sada više zna, možda nije ni postojao.
- Tko to svira? - upitao me Bego kimnuvši glavom prema malom kazetofonu koji je ležao na podu pored nas.
- Animatori. To je je neki novi zagrebački bend, upravo im je izašla prva ploča. - odgovorio sam.
- Dobri su. - zaključio je Bego i zatvorio oči.
- Da. - promrmljao sam.
Supermen je stavio sunčane naočale i njegovo zlatno oko se ugasilo. Flurescentno zelene linije zatitrale su u mraku. Siluete ljudi poput staklenih suza iz zjenica umirućeg boga kapale su kroz njih šutke, u beskonačnom nizu. Podzemne struje bile su prejake pa nam je ledena voda odredila daljnji put.

Cvjetni trg u Zagrebu. Par godina kasnije. Kutije pune ploča ispred ulaza u Oktogon, Kino Zagreb i knjižare.

Taman sam namjestio mlaz vode na ručnoj pumpi pored kioska ispred knjižare Mladost i sagnuo se da se napijem kad me omeo glas iza leđa.
- Dobar dan Gorane. - pozdravio me čovjek u smeđem kariranom sakou sa velikim sivim krugovima na laktovima.
Neznam više kako se zvao, ali on je u to vrijeme bio jedan od glavnih organizatora onih "prigodnih koncerta" koji su se svako malo održavali u općinama, mjesnim zajednicama i po zagrebačkim trgovima.
- Dobar dan. - pridigao sam se i odzdravio mu, pomalo ljut jer mi je zbog njega cvjećarka sa velikom kantom zauzela pumpu.
- Baš dobro da sam naletio na tebe, ajd' pomagaj ako možeš. Danas radim koncert u onoj dvorani na Črnomercu gdje ste nedavno svirali. Od četiri benda koja su trebala nastupiti dva su mi otkazala, tako da mi treba još minimalno jedan bend da se ispuni dogovorena satnica. Da li bi mogao možda vaš bend uskočiti u šablonu? - iznio mi je svoj problem.
Kako u to vrijeme nismo nikada odbijali ponude za koncerte odgovorio sam mu:
- Naravno, mi smo uvijek za. Kažite samo kada da dođemo.
- Najbolje da ste do sedam tamo. Hvala ti puno. Spasili ste me. - rekao je, spojio dlanove u znak zahvale, te nakon toga popravio kragnu i odtutnjao Preradovićevom.
Otišao sam do telefonskih govornica kod kina Balkan i nazvao Slemu, da mu kažem da sam dogovorio svirku i da obavijesti ostale. Kako se nije javljao nazvao sam Igora. On mi je pak rekao da on ne može jer da ima već nešto drugo dogovoreno, a da je Slema negdje otišao, tako da definitivno ništa od svega toga.
- U čemu je problem. Nazovi ga i otkaži. - rekao mi je Igor na kraju razgovora.
- E jebi ga, kad bi imao njegov broj. - promrmljao sam više za sebe i zakačio slušalicu za govornicu.
Vozeći se tramvajem prema kući razmišljao sam dal' bi trebao otići navečer u dvoranu i ispričati se zbog nedolaska benda, pa tako nisam ni primijetio da je na Đamiji u isti tramvaj ušao Bego. Kad me skužio došao je do mene i pitao me što sam loše volje, pa sam mu do zadnje stanice na Borongaju ispričao sve o zajebu sa koncertom.
- Jel' bi mogao tamo nabaviti instrumente? - upitao je nakon što me pažljivo saslušao.
- Pa najvjerojatnije bi. - odgovorio sam. - Pojačala, bubnjevi i mikrofoni su sigurno za sve bendove isti, ja imam bas, dakle trebao bi samo užicati gitare. Na tim koncertima uvijek svira nekoliko bendova, tako da uvijek naletim ne neke ljude koje znam.
- Pa onda je sve riješeno. Idemo okupiti bend. - rekao je Bego.
Kad smo izašli iz tramvaja prvo smo otišli do mene i uzeli moju bas gitaru. Onda smo sa ceste pozvali Zaju koji je stanovao u istoj zgradi kao i ja. Nakon toga smo svi zajedno otišli do Saše.
Zaja je svirao gitaru , a Saša je bio bubnjar. Njih dvojica su već prije zajedno svirali u crkvi na Ravnicama, sve dok im jedan od svećenika nije banuo na probu, te ih izbacio van iz Božje kuće kad je tamo zatekao pravi kupleraj.
- A 'ko će pjevati? - upitao sam ih.
- Možemo pitati Krešu. - rekao je Saša. - On se kuži u muziku i sigurno će znati neki tekst.
Krešo je odmah pristao, ali je inzistirao da i on ima gitaru oko vrata, jer da ne zna što bi sa rukama na pozornici.
I tako, nije prošao ni jedan sat od kako sam naletio na Begu, a već smo imali bend. Još su nam se kad smo krenuli pridružili i navijači, Goksi, njegov stariji brat i još par frendova.
- A gdje su ostali? - začuđeno me upitao čovjek sa kojim sam dogovorio koncert kad smo se pojavili u dvorani i kad je shvatio da nema Sleme i Igora.
- Pa evo ih. - pokazao sam mu palcem divlju hordu iza mojih leđa i dodao:
- Slema, Igor i ostali nisu mogli pa sam došao sa drugim muzičarima.
- Al' pustio sam u najavi na radiju i napisao na plakatima i u Večernjaku da svira Nebesko šetalište. – zbunjeno mi je prokomentirao novonastalu situaciju.
- Tak' svejedno. Najavite nas onda tako. - rekao sam mu.
Dvorana je bila mala ali je zato bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Odmah smo se zaputili u prostoriju koja je služila kao zajednička garderoba za bendove.
Na sreću znao sam neke ljude koji su se već tamo nalazili pa sam bez problema posudio tri gitare za nastup.
- A što ćemo svirati? - upitao je netko nakon što smo se smjestili u garderobi.
- Ja znam pjevati "Soldier Of Fortune" od Deep Purplea. - rekao je Goksijev brat koji je putem isto izrazio želju za pjevanjem. Pogledali smo se i prasnuli u smijeh.
- Pa trebali bi svirati nešto što znamo bar trojica. - rekao sam mu i dodao:
- Možemo "Cocain". To sigurno svi znamo.
- Može, a možemo i "Psycho killer" od Talking Headsa. - nadovezao se Krešo.
- Kak' to ide? - pitao je Zaja.
Krešo je uzeo gitaru i odsvirao mu temu.
- Eto, malo to zavrtimo, a onda raspalimo neku improvizaciju.
Pogledao sam oko sebe. U garderobi je bilo desetak ljudi i svi su blenuli u nas kao "jebote ko je samo ove skupio u bend".
U taj čas se neki omladinac pojavio na vratima i rekao da za dvije minute nastupamo.
- Trebali bi smisliti još jednu, pa da sviramo bar petnaestak minuta - rekao sam ostalima prije nogo što smo izašli iz garderobe i zaputili se prema pozornici.
- Možemo svirati E. - oglasio se Bego koji je do tada samo šutio i slušao nas.
- Kakav E? - upitali smo ga začuđeno.
- Pa k'o zadnju stvar ćemo svirati samo akord E, sve dok organizator ne popizdi i ne isključi nas.
Svima nam se odmah svidjela njegova ideja.
Kad smo izašli na pozornicu Tito nas je mrko gledao sa velikog panoa na zidu, kao da mu se baš ne sviđa sve to što se tamo događa. Voditelj programa nas je najavio kao Nebesko šetalište, ali čim se Krešo dokopao mikrofona je rekao:
- Mi smo grupa Teheran.
Nakon toga smo raspalili "Cocain", pa onda "Psycho killer", kojem su u biti samo početak i kraj bili ta pjesma, a sve ono između je bila neka suluda improvizacija.
Ja nikada nisam bio bog zna kakav muzičar, al' Bego i Zaja su stvarno bili virtuozi na gitari, tako da je publika doslovno zinula kad su zaružili.
Kad smo završili "Psycho killer", koji je zvučao više kao MC5, nego kao Talking Heads, Krešo je najavio zadnju pjesmu.
- Sljedeća pjesma se zove bezveze, bezveze, bezveze. – povikao je.
Teški ritam bubnja zatresao je prozorska okna u dvorani. Pjesma je započela kao blues, ali se nakon nekog vremena pretvorila u sveopću buku. Krešo je vikao u mikrofon neke nejasne taj tren smišljene stihove, Sale se smijao dok je sumanuto udarao po bubnjevima, Zaja je neprekidno solirao, a Bego je zvukom svoje gitare sav taj kaos obojao magijom. Publika se sledila. Gledali su u nas kao u podivljalu neman koja će se svake sekunde otrgnuti sa lanca i skočiti na njih.
Svirali smo tako luđački taj jedan jedini akord sve dok među ljudima ispred pozornice nisam ugledao izbezumljeno lice iznad smeđeg kariranog odijela sa sivim krugovima na laktovima, nakon čega sam ostalima dao znak da je vrijeme da završimo. Kada smo odsvirali zadnji takt u dvorani je nekoliko trenutaka bila mukla tišina, a onda je samo par ljudi zapljeskalo. Pokupili smo stvari sa pozornice i otišli bez riječi. Živo nam se jebalo dal' je publici koncert bio dobar ili ne. Nama je bilo savršeno. I to nam je jedino bilo bitno.
Ne znam da li je to bio Begin jedini koncert koji je odsvirao, al' ja ga više nikada nisam vidio na pozornici sa nekim bendom. Pa čak mislim da nikada nije ni bio stalni član nekoga benda. Njega nije zanimao uspjeh na glazbenoj sceni. On je samo volio svirati i to je bilo to. Tako smo taj jedan dan grupe Teheran pospremili u crvenu kartonsku kutiju i nikada više nismo o njemu pričali.

Sjene su se ušuljale kroz razbijeno staklo. U šumici je patuljak zakopao blago. Sa vrha plave zgrade sve je izgledalo drugačije.

Bego nije nigdje konkretno radio, ali je uvijek znao stvoriti pare. Ponekad bi nekom odsvirao gitaru na ploči, pa bi mu za tih par sati u studiju dobro platili, ali najčešće bi ipak balansirao na granici dozvoljenog nikad ne razmišljajući o posljedicama. Jedino pravilo mu je bilo - Ili jesi, ili nisi, što bi otprilike značilo - ako si glumac sjebat' ću te, a ako nisi napraviti ću sve za tebe. Problem je bio u tome što se kod nas na Peščenici poimanje onoga što je dozvoljeno uvelike razlikovao od toga kako je to bilo definirano u ostatku svijeta. Tako je Bego izvan granica naše male države često radio stvari koje su se kosile sa zakonom, ali kako je bio pametan i snalažljiv uvijek bi se izvukao iz svih pizdarija. Jedina greška koju je napravio je bila kad se u Omladinskom zakačio sa inspektorom Maskom. Bego i Mike su toga dana sjedili za stolom u atriju, inspektor ga je pozdravio, a Bego je to shvatio k'o da ga ovaj zajebava pa ga je počeo provocirati. Par dana nakon toga inspektor Maska je od buhe napravio slona, zaskočio ga je sa milicijom u Masarykovoj i strpao u Đorđićevu. Kao, našao mu je u džepu četiri sumnjive sjemenke. No, jedan poziv mijenja sve. Bego se brzo našao vani, ali uvjet da ga se pusti je bio da mu se nađe pošten posao, te da ga se na taj način makne sa ulice. I tako je Bego počeo raditi u nekoj firmi koja izrađuje pečate. Dobio je stalni posao, kancelariju, dobru plaču. Nekom drugom takav bi posao bio ostvarenje sna, al on nije bio netko tko bi sjedio u kancelariji. Jebeš život bez pizdarija, mislio je. Izdržao je tako na tom poslu puna četiri dana, a onda je zbrisao.
Nakon toga ga jedno duže vrijeme nisam viđao, možda je bio i negdje vani sada više ne znam, a onda se iznenada jednog dana pojavio na mojim vratima.
- Imaš li možda ploču na kojoj je ona pjesma "zašto, zašto je, moje srce tako veliko"? - upitao me još prije nego je ušao u stan, preskočivši tako bilo kakav uvod u razgovor i neka glupava uobičajena pitanja.
Mislio je naravno na album Discipline kičme "Svi za mnom!" koji je izašao te 1986-te godine.
- Imam, uđi. - pozvao sam ga unutra.
Dok sam namještao ploču na gramofon rekao mi je da mu je ta pjesma idealna podloga za neke gitarske dionice koje mu se čitav dan vrte glavom.
- Mogu? - pogledao je prema gitari koja je stajala na stalku uključena u pojačalo.
- Naravno. - odgovorio sam.
Spustio sam iglu na početak pjesme i Bego je od prvog takta zasvirao uz nju.
Odmah sam primijetio da je njegovo sviranje ušlo u neku sasvim novu dimenziju. Bila je to neka neobična mješavina rocka, funka i jazza, ali ona osnovna esencija zvuka i dalje je bio sam Bego, jer gitara je u njegovim rukama jednostavno oživjela. Svaki ton je zvučao savršeno. Kristalno čisto i smisleno.
Kad je pjesma završila Bego me zamolio da ugasim muziku. Pridigao sam se sa kreveta na kojem sam sjedio, tek toliko da stisnem gumb na gramofonu. Igla se digla prije početka sljedeće pjesme i automatski vratila u kućište. Okrenuo sam se prema Begi al' prije nego što sam išta izustio sam zastao, jer primijetio sam suze u njegovim očima. Teško mi je opisati taj trenutak. Bego je uvijek stajao čvrsto na zemlji, sve je uvijek držao pod kontrolom i nisam do tada nikada kod njega primijetio ni trunku slabosti. Ali u tom trenutku, u tom jednom jebenom trenutku, znao sam da se otisnuo predaleko, da se njegovo sviračko savršenstvo počelo pretvarati u prokletstvo, jer osjećao je da više ne može bolje, i od te same spoznaje su mu gorjela krila.
Šutke smo zapalili, popili čašu dvije, te nakon toga je Bego ustao i rekao da mora dalje.
Nakon što je otišao sam otvorio prozor, ispružio se preko kreveta i zapalio cigaretu. Osjetio sam neki čudan nemir. Nije bilo dobro. Nešto tu stvarno nije bilo dobro.

Mislio sam da smo mi bili ludi, onoga dana kada je mjesec stavio svoju sjenu na tron, a onda su se sa svih strana zavijorile zastave i ubrzo nakon toga je počelo pravo ludilo.

Bilo je to devedeset i neke kada se Bego sa dva frenda iz birtije na Peščenici zaputio prema Posavini. Rekao je Mikeu da idu preko vikenda malo pomoći dečkima na prvoj liniji. Zajebavao se da ak' u Beogradu one koji preko vikenda idu ratovati u Hrvatsku zovu "vikend četnici", da je on onda valjda "vikend ustaša". Nije on naravno bio ni ustaša, niti je brijao na politiku. On je jednostavno znao da se tamo negdje nešto događa i nije mogao izdržati da ne ode vidjeti to izbliza. Problem je bio što je on to želio vidjeti fakat izbliza. U vojsku ga nisu htjeli, zbog dosjea ili liječničkoga kartona, nebitno, pa je jedini način bio da iskopa neko oružje, što na Peščenici i nije bio neki veliki problem, te da se zaputi tamo u vlastitom aranžmanu.
I tako su se njih trojica našli na vrhu nasipa koji se nalazio doslovno na prvoj liniji razdvajanja. Čitav ratni poligon im je bio k'o na dlanu. Proljeće je razvuklo svoj šareni tepih preko ukopanih vojnika, kao da želi izbrisati rat sa svoje livade, sve je izgledalo mirno i uspavano, čak nekako dosadno, pa su se na mjestu na kojem su se nalazili osjećali sigurno. No onda se odjednom sve promijenilo.
Prvo su ispred sebe začuli buku koja im je sledila krv u žilama, a par trenutaka nakon toga je iz šume izašao tenk. Njegova kupola se poput kobre okrenula prema njima, munja je sijevnula iz duge cijevi i doslovno prošla Beginom frendu kroz prsa. Bego se sjurio niz padinu, ali počeo je minobacački napad pa se našao pod kišom granata. Jedna granata mu je preletjela preko glave i raznijela njegovog drugog frenda, koji je trčao par metara ispred njega. Doslovno ga je izbila iz čizama i izbrisala. Bego je nastavio trčati, metalne kugle derele su zemlju oko njega poput podivljale zvijeri. Note od olova kolutale su se rascvjetalom livadom sve dok orkestar nije odjednom stao. Dirigent je spustio glavu. Njegov dugi crni rep dosezao je tlo. Bubnjar je visoko dignuo palice u zrak i zatvorio oči. Nakon par taktova mukle tišine svom snagom je raspalio u razapetu opnu velikoga doboša. Planeta zemlja se zatresla. Detonacija je podigla Begu sa tla i zakucala ga u travu. Iz ušiju mu je potekla krv.

Uvijek se to ponavlja, odlazi, pa se vrača. Život iznova promiješa i podijeli karte. Netko dobije spokoj, netko nemir, neko lutanje, neko svemir, pa svatko krene sam ka svojoj sudbini.

Pošta na platou, Peščenica, dvadeset prvo stoljeće. Čovjek ispred mene se nervozno raspravlja sa službenicom. Ne slušam što govore, ne zanima me. Došao sam podiči neke ploče koje sam naručio iz Engleske i misli mi bride u tom smjeru. Dolazim na red, dajem cedulju i osobnu. Dok čekam da nađu paket gledam kroz prozor. Vidim čovjeka koji se svađao sa službenicom kako sprema plavu kovertu u stražnji džep od hlača i odlazi. Pa na trenutak zastaje i polako se okreče. Kao da osjeća da ga netko promatra.
Tek tada sam skužio da je to bio Bego. Nisam tada mogao znati da je to bila naša zadnja prilika za razgovor, a da sam i znao ne znam dal' bi izašao i pozdravio ga, jer nikad nismo trošili riječi na pizdarije. Sve to što je nije, pomislio sam samo. Zavjesa se spustila i svemir je zatvorio vrata.

Bego je svirao satima, danima, mjesecima, godinama. Svirao je sve dok jednog dana grad nije nestao. Pogledao je kroz prozor svoje sobe i nije vidio ništa. Navukao je zastore i zaspao, a kada se probudio nestala je i njegova soba. Ma 'ko jebe sve, mislio je, sve je u redu dok je gitara još uvijek tu, ali nestala je i gitara, ostale su samo ruke, samo prsti što dotiču nevidljive žice.

Bez gitare su ubrzo nestale i ruke, samo još tinjati je ostao neki tihi zvuk, sve dok nije zakovitlao ga vjetar i pažljivo spustio na neki novi put.


IN MEMORIAM BEGANOVIĆ OSMAN  1964 - 2016
STRAŽARNI LOPOV 2017


ponedjeljak, 24. travnja 2017.

utorak, 11. travnja 2017.

PHANTASMAGORIA - LIVE IN CZECHOSLOVAKIA (TOUR 1992)


PHANTASMAGORIA
Uherské Hradiště 14.02.1992
1. Better world
2. Ja
3. Poziv u raj
4. Burn
5. I wanna be your dog
6. Still alive
7. Good or evil
7. Anaconda
8. Domagoj
9. War
10. 1969


 Tomi Phantasma - vokal
Robert Gelo - gitara
Amadeo Dujmović - gitara
Josip Suić-Joja - bas
Željko Mikulić-Korozija - bubnjevi



Kao gost na koncertu u Pragu prije Phantasmagorie je nastupio 
Justin Sullivan iz grupe New Model Army

U realizaciji posta su učestvovali:
Alan NORDdesign
Josip Suić Joja
Tomi Phantasma


STRAŽARNI LOPOV 2017


nedjelja, 9. travnja 2017.

PSIHOMODO POP - LIVE 1986

PSIHOMODO POP
LAPIDARIJ, ZAGREB 26-10-1986
1. Evropa
2. Ja sam
3. Dizanje
4. Skidanje
5. Istočni vjetar
6. Leteći odred
7. Sve je propalo
8. Nebo

Gobac - vokal
Sale - gitara
Šparka - bas
Tigran - bubnjevi

Igor Pavlica - truba
Alceo Marti - sax

HVALA DUČEU I ZIHERU




četvrtak, 6. travnja 2017.

BUKOLIKI - LIVE 1987


BUKOLIKI
OMLADINSKI KLUB MAKS 22/05/1987
1. Preludij
2. Argus (život dolazi)
3. Puna usta pijeska
4. Indija
5. Strah vodopada
6. Na granici
7. Sudnji dan


Davor Papić-Papa - vokal i klavijature
Igor Jeličić-Iggy - gitara i vokal
Josip Suić-Joja - bas i vokal  
Vlado Lacković-Lac - violina i klavijature 
Bojan Gaćina - bubnjevi



U POSTU SU KORIŠTENI MATERIJALI IZ ARHIVE JOSIPA SUIĆA JOJE


STRAŽARNI LOPOV 2017


ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

FILM - KULUŠIĆ 1985 (AUDIO)

FILM
KONCERT U KULUŠIĆU
ZAGREB 14/05/1985
1. Radio ljubav
2. Kad si mlad
3. Mi nismo sami
4. Pjevajmo do zore
5. Signali u noći
+
Odjava Dražena Vrdoljaka
Jura Stublić - vocal 
Mladen Juričić - gitara 
Marino Pelajić  - bas 
Dražen Šolc - bubnjevi
Jurij Novoselić - sax, klavijature 
U REALIZACIJI POSTA SU SUDJELOVALI:
DALIBOR PLATENIK
DRAŽEN ŠOLC

STRAŽARNI LOPOV 2017