utorak, 30. rujna 2014.

POHOD NA KONJŠČINU

POHOD NA KONJŠČINU 
PRIČA O JEDNOJ OD NAJLUĐIH PUSTOLOVINA EKIPE SA MAŽURANCA (1990)
NAPISAO: JASEN JAKIĆ

Par dana prije polaska u Konjščinu, inspirirani fenomenalnim pohodom u vikendicu u Samoborskom gorju (zaboravio sam čiju, neki frend od Konvičnog), Uho je počeo skupljati lovu za tulum. Svako je trebao platiti neku izračunatu sumu; to je uključivalo hranu, piće, traaa...mvaj, karte (one jako male 1x1cm), kartu za vlak i još štošta, npr. paradajze). Skupili smo se ujutro oko 10 sati na Cvjetnom trgu, čini mi se, ili je to bilo za samoborski pohod? Ja sam sve pomiješao, ali tak i tak je bila skoro ista šema.

Gajbe sa klopom i cugom teglimo pješke od cvjetnog do željezničkog kolodvora, na smjenu. Dvojica na gajbu. Ide šarena banda zagrebačkim ulicama, ko da su pobjegli sa Mažuranca, prije podne, kad se takva ekipa, po nekom urbanom pravilu, ne viđa na ulici, a pogotovo ne u takvom broju... nekih 20-ak ljudi (za početak). Eto nas na glavnom željezničkom kolodvoru. Ulazimo u nekom puno većem broju od 'normalno' i potpuno okupiramo teritorij. Službenici ne znaju šta da rade, da li da zovu muriju ili kaj? Odma smo se raspršili po stanici, neki do blagajne po karte za vlak, drugi po cigarete i gume za žvakanje, a neki pak u običnu šetnju (tipa Ivona i Zrinka, stalno imaju nekaj za žlabrat). A željeznički ko željeznički, stalno pun kumica sa košarama, 'tipova sto govore LJ', i onih sto bacaju oči, ne usuđujući se dobaciti nešto jer nisu na svom teritoriju. Ekipa u tranzitu... naravno svi su krenuli za Njemačku. Ko bu ih pustil, ne znam. Ma tad se moglo kod švaba bez vize. Gledaju u čudu. Bili su u Grazu, Salzburgu, Munchenu, Stuttgartu, Frankfurtu i di već ali tak nekaj još nisu vidli. Imali smo običaj u kasne noćne i rane jutarnje sate prozujati kroz glavni kolodvor, snimati ekipu u tranzitu dok je spavala po podu (koji je već tada imao podno grijanje) na kartonima i čekala svoj vlak, da ih odveze u bolju budućnost. Oni budni su nas promatrali dok smo se jedan iza drugoga provlačili između njihovih kartona na podu u mrtvim rukavcima kolodvorskih hodnika. To nam je bilo omiljeno mjesto za telefoniranje. Znate tad se onaj pokret rukom u džep, da se izvadi mobitel, izvodio drugačije - odlaskom do obližnje telefonske govornice. Mi bi otišli do podalje govornice, na kolodvor. Zabava je bila bolja. Malogradski mutni likovi bi ponekad došli do nas i postavljali nam razna pitanja u želji za stjecanjem iskustva svjetske kulture. Sve u svemu, zagrebački Glavni željeznički kolodvor prije rata bio je nepresušivi izvor zabave i inspiracije. Koji svijet...?!

Vlak... hm, kak je to izgledalo putnicima, ne znam i niš se ne sjećam. Mora da se Keko pobrinuo za to (hehe). Silazimo u nekom selu i prelazimo stanicu, prugu... Bio je i Bebac (veli Aleksa). On i Uho su išli sa užicanom lovom po pelinkovac kad smo sišli s vlaka. Tu smo se negdje spolijali z kiselinom, ili je to bilo još u vlaku? Put do Uhine kućice u šumi, trajao je oko 45 min. Bilo je proljeće... toplo vrijeme, hodali smo po suncu, otkopčane jakne, ne baš toplo obučeni. Imali smo veliki ghettoblaster iz kojeg je treštala najnovija elektronika toga doba, neki EBM, NewBeat, Elektro, Industrial, Tekno Acid i slično. To je još nadodalo specijalnu atmosferu cijelom tom cirkusu koji se protezao stotinjak metara, kao neka parada, glavnom seoskom cestom. Ljudi i djeca su se u čudu nasadili na kućne ograde uz cestu i gledali predstavu, ne znajući sta da si misle; pa su onda najmudriji iz sela donosili zaključke...
Povorka se toliko otegnula da su prvi ljudi došli 10 minuta prije, a zadnji 20 minuta poslije mene. Ja sam bio negdje na početku kolone i kad sam došao, počeo sam se odma baviti vatrom i roštiljem. Vatra je gorila ispred kuće; drvo sim, drvo tam, neka zemlja na podu i grane koje čas pucketaju, čas te spotiću; a ljudi ko na partiju, odasvuda; svako nešto ne znam što... uglavnom sve je i više neg kaj treba bit. Sve puca! Kiselina nas je već prala pošteno; kak su ti ćevapi zgledali... jooooj. I točno kad je druga tura roštilja bila pečena... ... eto štrumfova.
Pitaju oni tko je gazda tu i nekako se pojavi Uho. Kažu da su se seljaki prepali da su četniki došli, pa su zeli puške v ruke da brane selo, ne? Je a kaj druge? ... pa su oni došli da vide kaj se to tu događa, da oni te četnike pošalju doma, odkud su i došli, ne? Morti koju za uho da im prilijepe (il' kak se to već dela kad dođu četniki). Evo, pitao sam Vedrana, kome je to mama pričala jer on je tada imao 6-7 godina , kak su to vidli ljudi iz sela i kaj su Štefa i Bara o tom pričale, a on mi veli: "Je, a čuj, prek plota ti to sve drukčije zgledi." Mama je znala da su to mladi alternativci iz ZG, dok je susjedstvo mislilo, koje takve mlade nije nikad vidlo, da su to četnici, koje isto tak nikad nisu vidli, pa su rekli da je to TO; kak se v te dane o tom na radiju i TV-u puno pričalo... I onda su milicajci rekli da su nas došli zaštititi od seljaka, da nas ne napucaju i da bu nas u sigurnost otpratili do željeznice stanice, na što sam im odgovorio da je njihova dužnost da oni nas štite tu di jesmo i da se mi bumo zabavljali i roštiljali, a da nek oni nas samo dobro čuvaju. Onda je murjak uzo obrađivati Uha, koji je na tripu bio malo emotivno rasturen, i uspio ga nagovoriti da ipak idemo jer da ak se nekaj desi... Sjećam se da je Uho urlao: ja ne želim nositi nekoga na savjesti...!
I tako smo počeli sa povlačenjem, a tek smo došli. Ali najbolji dio i prava zabava tek počinju... Dakle, 45 minuta smo išli od stanice do kuće, a za povratak nam je trebalo 2 sata, a možda i više. Iza nas ide Lada Niva, milicijska, sa hrpom reflektora na krovu i svijetli k'o Lada Niva sa ekstra reflektorima, kak one to već svijetle, se razme, ne?... JAKO. Ispred te jako svjetleće Lade Nive, a i iza nje, idu službenim korakom milicajci, naoružani s M-70 automatskim puškama, takozvanim Kalašnjikovima. I to do zuba naoružani, onak... Onda idu redom: Tomfa, koji skup sa Sandrom u jednom trenu dobije inspiraciju, pa spuste hlače i gaće i pokazuju miliciji neke fore, spreda i straga. To se desilo prije ili kasnije, nitko se ne sjeća točno kada, ali još imam sliku u glavi; bili smo zajedno kad se to desilo. Pod onim reflektorima, bil je to Tomfin prvi neslužbeni nastup pod svijetlima pozornice. Onda je tu Sandro, pa Tin i ja, a i još neki, pošto nas je bilo 30-ak, al da me jebeš ne znam 'ko sve. Ostali idu ispred nas, u doba te predstave, premda se poredak (čitaj: nered) stalno mijenjao, tj miješao. Sve je bilo ispremiješano, pa ćak ni murija nije znala koliko nas ima. Bilo nas je HRPA... 'moćna gomilica', kak su to u Rusiji nazvali.
Di smo ono stali... aha, kolona maršira (čitaj: seče lijevo-desno) prema stanici..., a murjaci pizde, svako malo, da požurimo, na što mi odgovaramo da nek idu, da nam opće ne trebaju držati svijeću sa tim svojim reflektorima. Sjećam se još samo dva djela... Pišalo mi se, pa sam se zaletio desnim krajem ceste, preskočio jarak i zaustavio se nakon 5-6 metara. Za mnom se čula dreka: STOJ, STANI, bježi, SVJETLI DESNO, brzo. Reflektori su se zaustavili na 'pišaću u polju' i nije im bilo jasno što sam sad stao, kad shvatiše da zalijevam usjeve. I drugi... Nakon nekog vremena, postalo mi je jasno da će taj put do stanice prebrzo završiti, pa sam odlučio da iniciram jedan mali štrajk sjedenjem, da oduljimo pustolovinu. Odjurio sam do početka kolone i sjeo na cestu, pozivajući ostale na pauzu. Sjećam se dobro da su me gledali zbunjeno, osjećajući se dužnim slušati muriju, koja je bjesnila svako malo da se požurimo. Zastali su i gledali, čekajući razvoj događaja. Kako su nailazili mamlazi iz 'prve ekipe', koje nije jebalo ni 5% sta murija priča, rekavši im da je vrijeme za pauzu i joint, odma su sjeli kraj mene i počeli smo rolati. Uskoro, eto i štrumfova, nailaze na neku gomilu na cesti, koja se ne giba više. Šta je sad, prvo se pitaju i dugo im nije jasno, a ne usuđuju se približiti. Naime stalno su bili na pristojnom razmaku. Nisu nas ni pretražili, pa nisu ni znali da li smo naoružani. A da jesu... ma nisu oni tad ni znali kakvi su to mali papirići, a vutra se pušila tradicionalno po selima pod normalno ili pak nisu imali blage veze o tome. Jedno od tog dvoje, jer kad smo smotali nekoliko onih naših, 'SIZE for 10 people', od papira za kruh, pošto tada nije bilo rizli za kupit, i zapalili ih, smrdilo je cijelo polje i cijela je kolona bila u dimu, a nisu ništa rekli. Znači: ili im je bilo to normalno, ili nisu imali pojma kaj to dihta. Za ovu priliku ponijeli smo 20dkg grincajga. Kad su skužili da se ništa nije desilo, već da smo samo zasjeli na cesti, počeli su odma sa dernjavom, da ustanemo i idemo dalje. Na svu sreću, nisu udarali kundacima, ko u filmovima, jer bi nas onda trebali utovarivati u kamion i voziti, a i ti M-70 su imali sklopive kundake, koji nisu baš prikladni. Onda je došlo do totalnog odjeba... "Pederi, glupani, 'ko vas jebe..." i tko zna šta smo im sve poželjeli, većinu ionako nisu razumjeli (o.a. zagrebački street-slang i policajci, prije rata... hm?). Ali skužili su da su odjebani i da dalje nebu išlo, pa su pristali na malu pauzu, koja se naravno odužila i pretvorila u party, nasred puste ceste, usred pustog polja, usred mrkle noći, usred neke tripizdine... ni žive duše okolo. Tresti tako taj ghettoblaster sa najjebenijim elektro beat-ovima, šarena ekipa u kožnim jaknama, doc's-ama, zakovicama, noćnim naočalama, krpicama, dronjcima i raznim našivenim nemodnim (danas modnim) dodacima, baulja pred reflektorima milicijske pratnje... mora da je bila dobra slika, gledano iz zraka. OK, milicija nas je uredno sprovela do željezničke stanice i to bi bilo uglavnom to, što se tiće kolone. Nekaj 'bogznakaj' se nije više desilo, niti su se donijele neke značajnije odluke. Zbrka je bila propisna i svi su se ludo zabavljali, a posebno, čini mi se štrumfovi, koji te događaje još i dan danas prepričavaju, kao jedini prisebni svjedoci.

Idemo dalje... Dolazimo na željezničku stanicu. Tu smo već bili ali nikome to ne pada na pamet i sve izgleda drugačije; opće ne znamo di smo ali na to nitko ni ne obraća pažnju; sasvim sporedna stvar, gdje god. Ulećemo, pardon: ulazimo elegantno, kak se to već glatko izvodi na tripu, u čekaonicu i zauzimamo ju cijelu, pošto nije baš velika, k'o Jabuka, onaj dio di se pleše pa skroz do DJ kabine. Ima klupice, nema stolova, nema razglas, ni sound system. Nema veze, imamo mi svoj. Aha, ima i jedna gajba bez klope i cuge, sa baterijama za ghettoblaster. Tu je trik. I sad neko dođe na genijalnu ideju i to čini mi se njih nekoliko spontano, da se smotaju baklje od vutre. Vani, na peronu, je bil telefon sa onom plexi kupolom, a na telefonu neke naše curice, spikaju sa starcima, da ih dođu pokupiti s autom. Čuba to snimi, dođe, uzme djevojkama slušalicu iz ruku i kaže roditeljima sa druge strane: "dobro veće gospodine, niš se vi ne brinite, niš vam se nebu kćerkama desilo, mi bumo na njih fino pazili i dobro ih izjebali. Ja sam riknul... počel je onak pristojno, da sam već izgubil interes da slušam neku standardnu spiku, kad čujem kraj; reko: Čubaaa, genijalac! Murija je, uvjerivši se da smo se mi udobno smjestili i udomaćili na stanici, otišla doma spavat jer je već bilo jako kasno. Ijoooooj, kakva magla se desila. Kad sam se vratio u čekaonicu, doslovno se nije vidlo dalje od 3 metra više ništa. To je bilo ko u Disco klubu kad puste dim. Veli mi netko, mnogo godina kasnije: "uđem ja u neki klub, a ono dim, muzika trešti, reko: cool mjuza, kad skužim da to nije nikakav klub, već da smo to na željezničkoj stanici u Konjščini, a ti nasred poda sjediš, okrenut leđima i zaokrećeš one gumbe na muzici, iskrivljavajući zvuk u ritmu, a svi odlijepljeni na tripu, meni se sve razlijeva pred očima, ovi iskrenuli face, oni tam naopačke, kak sad to, tam pak neki drugi kurac... sve u pičku materinu, TO stariii!!!" 
I tak je to bilo. Mi smo se zabavljali... ... i eto jutra. Prvi vlak za Zagreb hvatamo, 'ko da nam se nekam žuri. A baš smo mogli još malo ostati. Tak je rano da se ni ne kuži. Mora da je bilo oko 5 ujutro. U vlaku opet ista priča... 'rasparšoj'. Malo se vozimo, malo idemo pješke po vlaku. Vlak nema kupea. Zauzimamo cijeli jedan prazan vagon. Na slijedećim stanicama ljudi ulaze u vlak, prolaze kroz naš vagon ali nitko ne ostaje u njemu, svi ga izbjegavaju. Koji smo ološ ili tak nešto... umjetnici, ma isti kurac. Malo kasnije, gledajući sve one ranoranioce koji čekaju svoj vlak, palo nam je na pamet opet napraviti malu predstavu pa smo spustili prozor, spustili hlače, pa spustili i gaće, isturili dupeta kroz prozor i tak se provozali vlakom kroz stanicu. Šef stanice se nije bunio. Bilo mu je naime to jako OK. Kak je bilo putnicima na peronu, ne znamo ali vjerujemo da im je bilo odlično... tri gola dupeta što strše kroz prozor polako prolazećeg vlaka... to je to. Njihov dan je već bio ispunjen. Kak je predstava dobila odličan odziv publike, odlučismo napraviti i drugi dio, pa smo uvukli dupeta u vagon ali ne i u gaće i hlače i protrčali cijelim vlakom, od početka do kraja i nazad do našeg vagona. Ako se sjećam dobro, bili su uz mene Tin i Čuba, možda Tomfa. Niko drugi nije bil dosta lud za to. Onda se ne desi ništa više i mi odjednom dođemo u Zagreb.

Kaj sad? Niš, idemo nekam neke pizdarije delat. Pokupimo se nekam u većem broju, kod nekog doma i odspavasmo malo jer navečer morasmo ići na neki tulum napraviti neki nered i…. kak to već inače biva.

STRAŽARANI LOPOV 2014



ponedjeljak, 22. rujna 2014.

ZAGLAVLJENI U PROTOKU VREMENA

Jednom davno, odmah pored sjeverne granice naše male države Pešćenice, prostirala su se polja kukuruza okružena visokim drvećem. Izdaleka su krošnje tih stabala izgledale kao da imaju crno lišće, a tek kad bi došli dovoljno blizu shvatili bi da su krošnje crne od vrana koje su se tamo skupljale. U kukuruzištu je bilo hrane u izobilju i to je tada bio razlog što su na tom mjestu savile svoja gnijezda. Sa vremenom polja kukuruza su zamijenile stambene zgrade, ali vrane jednostavno nisu željele prihvatiti činjenicu da je njihovu oazu prekrio beton. I dalje su se skupljale u krošnjama i strpljivo čekale da se njihova kukuruzišta vrate. Prošlo je od tada tridesetak godina, a vrane još uvijek čekaju. Danas više ni ne znaju pravi razlog svoga boravka na tom mjestu. Možda se jedino one najstarije tek kroz maglu prisjećaju drevnih priča o raju koji će se jednoga dana ponovo ukazati na toj njima svetoj zemlji. No, jedan mali dio vrana se zaputio dalje. One kao da nisu željele čekati neki tuđi raj. Kao da nisu željele čekati ništa. Razmilile su se zagrebačkim ulicama i kljucale u mraku. Baš poput tih vrana smo bili i mi. Zaglavljeni u protoku vremena između šanka i barskih stolica, provodili smo dane bez planova i velikih ideja. 
- Pa gdje ti to sve stane? – pitala me Suzi na šanku u Concordiji nakon što sam u sebe sasuo 'ko zna koje piće to veće. 
- Moj želudac je kao i moje srce. Velik. – odgovorio sam hvatajući pritom drugu čašu koja je već spremna čekala ispred mene. 
Suzi je uzela piće i pridružila se Dudi, Žiletu i Gocu za stolom na terasi, a ja sam ostao unutra naslonjen na šank. Denis i Ake su pored mene rokali tekilu lizajući pritom sol i limun sa prljavih šaka. Krljo je na ulazu nešto objašnjavao Zdeni i Tresku te pritom lamatao rukama kao da nešto lovi po zraku. Sinke, Ćevap i Đoko su na drugoj strani šanka nešto raspravljali sa Lujom iz čijeg je dlana zraka svjetlosti parala dim koji se kolutao oko njihovih glava. Čvarak je bio zauzet kupnjom cvijeća od babe koja se pojavila sa košarom punom ruža na vratima, a Moljac je pričao sa Špancima koji su se upravo dorondali na motorima i zauzeli sredinu šanka. Brenki i Daka su pozvali rundu za ekipu, a Nino je zazujao prema separeima, u kojima su sjedili doktor Mišo u svom dugom crnom kožnjaku i Asistent.

Nešto kasnije pojavila se i Irena, u svojim srebrenim hlačama baš poput onih kakve je imao Iggy na omotu Raw Powera, tiha i zamišljena kao da je dolutala iz Caveovih stihova. Neko vrijeme nas je promatrala kako sa svih strana pridržavamo šank da se ne raspadne, a onda je prišla i stala pored mene. Kratko smo popričali o uobičajenim stvarima, a onda je razgovor krenuo nekim čudnim tokom.
- Mogu te nešto pitati, al' da se ne naljutiš?
- Naravno. – odgovorio sam.
- Da li je vama išta u životu bitno osim toga da se svako veće kad izađete što više ubijete? – upitala me pogledavajući ispod oka čaše posložene ispred mene i Čvarka koji mi poput Bokowskog u Barskoj mušici sa druge strane šanka nazdravlja i viče: For all my friends! 
- Pa ne znam. – odgovorio sam pomalo zatečen njenim pitanjem. – Što je tebi najbitnije u životu? 
- Pa znaš. Ono što bi svakome trebalo biti najvažnije u životu. – rekla je. 
- Bojim se da ne znam na što točno misliš. 
- Pa ono. 
- Što ono? 
- Ljubav. – rekla je tiho kao da joj je neugodno priznati. 
Nije u njenom odgovoru bilo neke skrivene želje ili poruke. Bila je to samo misao, iskrena i čista. Ali ljubav je bila riječ koju doslovno nikad nismo upotrebljavali. Kao pomen vraga u katedrali. Kao riječ zauvijek, prokleto duga i dosadna. Pijanstvo prije mamurluka. Držati nekoga za ruku umjesto letjeti. Kad se na fajruntu upale svijetla i konobar kaže da se polako krene, ljubav tada već odavno spava na nekom drugom mjestu. Ljubav je tražila promjene, napuštanje odaja naših privatnih ludila, zbog nekoga. Nitko od nas tada nije bio spreman za to. I zato smo riječ ljubav jednostavno izbrisali.
- I? – upitala me. 
- Što i? 
- Pa nisi odgovorio na moje pitanje. – bila je uporna. 
- Da mogu sada samo deset sekundi biti normalan, iskoristio bih to vrijeme i odgovorio bi ti. Ali ovako…
Irena se namrštila nezadovoljna mojim odgovorom, pa sam nastavio trkeljati: 
- Čekaj. Čini mi se da dolazi. Da, dolazi mojih deset sekundi razuma.
Malo sam zastao kao da čekam da mi se misli dokoturaju iz mozga do usana. 
- Odgovor na tvoje pitanje se skriva u onome što je govorio Čaruga. 
- Koji sad Čaruga!?! - zbunjeno me pogledala u oči.
- Pa onaj slavonski razbojnik koji je živio prije sto godina. 
- I što je govorio, taj, Čaruga? 
- Govorio je „budi kao ja pa ćeš znati da si živio“. Eto, u toj rečenici se skriva smisao naših života.
Irena je zakolutala očima, ali tu je tako i tako bio kraj našeg razgovora, jer smo snimili Mačka kako se sa svojim igračicama iskrada iz Concordije. Mačak je uvijek znao gdje ima dobar tulum i to je bio znak da krenemo za njim. 
Sljedeće jutro mi Irenine riječi nisu izlazile iz glave, ali shvatio sam ih tek pet, šest godina kasnije kad sam upoznao Branku i kada se jedan sasvim novi svijet otvorio pred mojim očima. 
Mislim da Irena nije nikada našla ljubav kakvu je tražila. Znao sam je kasnije često sresti u ulici Račkoga, onako u prolazu, pokraj drvoreda. Nikad ne bi zastali i popričali. Samo bi me pozdravila osmijehom čuvara tajni i ja bi joj kimnuo glavom u znak pozdrava. Nisam tada znao za svu bol koju je nosila u sebi, a kada sam saznao bilo je kasno.

Zaustavljena u trenu već je tiho nestala, kao treptaj oka u protoku vremena.

IRENA



četvrtak, 11. rujna 2014.

ĐOKO

Opet su nas sustigli duhovi prošlosti, došli su po vrijeme koje smo već odavno unaprijed potrošili i opet je netko sa njima morao otići. Kažu da je zaustavio motor, sjeo ispod drveta i propao kroz oblake. 
Đoko je bio stara škola rockera, poznati stanovnik zagrebačkih klubova u osamdesetim i devedesetim godinama. Čizme, traperice, kožna jakna, duga kosa, brkovi, bradica i na glavi uvijek crna šilterica. 
Nisam se sa njim vidio zadnjih petnaestak godina, jer na žalost se samo loša vijest kroz zid tišine probija, pa nam vrijeme još ostavi tek za pozdrav par trenutaka. U mramornom zdanju izložena fotografija, pored nje viski, kutija cigareta i stara crna šilterica.

ĐOKO U LAPU (1986)

AZRA, ĐOKO, ČVARAK I JA LUTAMO LJUBLJANOM (1990)

ĐOKO NA KONCERTU MOJE GRUPE ENDYMION  (1989)



četvrtak, 4. rujna 2014.

CLASSIX NOUVEAUX - ZAGREB 1981


CLASSIX NOUVEAUX 

MUSIC BIENNALE

1. Nasty Little Green Men 
2. Every Home Should Have One 
3. 632 
4. Guilty 
5. Run Away 
6. No Sympathy - No Violins 
7. I Will Survive 
8. The Robot's Dance

ZAGREB 16/05/1981





CLASSIX NOUVEAUX U DŽUBOKSU (1981)

INTERVJU PRIJE KONCERTA NA BIENNALU:

IZVJEŠTAJ SA KONCERTA:

PHOTO BY PHILIPPE CARLY (http://www.newwavephotos.com/)

INTERVJU NAKON KONCERTA:

HVALA DAVORU KRISTIĆU KOJI MI JE POMOGAO DA SE OVAJ VIDEO 
KONAČNO ISKOPA I OBJAVI NA STRAŽARNOM LOPOVU












utorak, 2. rujna 2014.

GALEBOVI


GALEBOVI

1. Rekla si
2. Sjene na vodi
3. Bulevar sumraka
4. Praznička
5. Tko je
6. Bulevar sumraka


Pjesme 1 i 6 su snimljene za potrebe glazbenog programa TV Osijek Super
Pjesme 2 do 5 su snimljene na Osječkoj rock smotri 1989. godine u STUC-u





OSJEČKI GALEBOVI
NAPISAO: DRAŽEN JEMRIĆ GERMA

Osijek - 2014-ta - rijeka Drava. Lijepo i sunčano lipanjsko popodne. Izležavam se na brodici mog prijatelja i omiljenog bubnjara Pište (Vibra Yunkers, Galebovi, Astro Zombi), pijemo misni Traminac i čavrljamo. Naravno neizbježna tema su i Galebovi. 
Složili smo se da je zapravo najljepše bilo kad smo krenuli svirati kao trica (dvije gitare i bubanj bez vokala) u Žecinom (Osman, Roderick, Galebovi) podrumu. Nabrijana melodična garaža puna energije i emocija. U to vrijeme Žeca i ja smo svirali u Rodericima i nakupilo se super rifova koji nisu išli u koncept Rodericka. Tu se pojavio i Delimir Rešički (Gnomi, Sretne ulice, Ten, Qvorum,...) sa svojim tekstovima, a kad sam uspio nagovoriti i Šljama (Stare kosti, Proces, Galebovi) da opet počne pjevati, kostur grupe Galebovi je isplivao na površinu. Od onda pa do zadnjeg koncerta 2013. kroz bend je prošlo više od pedesetak ljudi. Sviralo se od Erduta do Murtera, od podruma i kafića do velikih dvorana i festivala na otvorenom, sa grupama Majke, Partibrejkersi, Film, Psihomodo Pop, Le Cinema... Gostovali smo na raznim radio i TV emisijama, snimili demo, uvježbali materijal za LP prvijenac i napravili dva spota koja su se vrtjela u glazbenom programu tadašnje predratne osječke televizije, a nešto od toga se montiralo i u emisije koje su se više ili manje uspješno razmjenjivale sa TV Marjanom u Splitu i povremeno s OTV-om u Zagrebu. Te video snimke su producirali Davorin Tram (kamera i montaža), Tihomir Neznanović (kamera i montaža) i Dario Topić (voditelj, spritus movens i rock navijač na osječkoj televiziji). U isto vrijeme smo počeli pregovarati sa Željkom Brodarićem Jappom oko snimanja albuma u studiju Tetrapak, a kako napisa nedavno netko iznad jedne stare fotografije Majki iz 1990-te - "I ONDA JE POČEO RAT".
Zajebo je rat gotovo sve, ali ne i nas, mada je trenutak kad se trebala pojaviti odlučnost i vjera u ono što radimo otišao u nepovrat. A sve je bilo tako jednostavno. Poslje prve granate ispaljene na grad trebali smo umjesto puške uzeti kartu za Zagreb, pravit se blesavi i uživati u onome što smo najviše voljeli. Rijeka i dalje mirno teće svom svojom snagom. Plavičasti dim lagano odnosi povjetarac. 

STRAŽARNI LOPOV 2014





četvrtak, 28. kolovoza 2014.

ONA SE BUDI (STRIP 1981)

ONA SE BUDI
TEKST: ŠARLO AKROBATA
SCENARIO I CRTEŽ: IGOR KORDEJ
DŽUBOKS 1981





nedjelja, 24. kolovoza 2014.

FRED SMITH & WAYNE KRAMER (MC5) - LIVE 1972




LIVE IN EUROPE 1972
PART 1
1. Ramblin' Rose 
2. I Want You Right Now 
3. Gloria 
4. Looking At You 
5. Let It Rock
PART2 
6. Louie Louie 
7. Kick Out The Jams
8. Interview
9. Empty Heart
10. Interview 
11. Hi-Heeled Sneaker 

1-7 KULTTUURITALO, HELSINKI 17-11-1972
8-11 BARACLAN, PARIS 29-11-1972





Wayne Kramer - Guitar and Vocal 
Fred Sonic Smith - Guitar and Vocal 
Derek Hughes - Bass and Vocals 
Ritchie Dharma - Drums


ALL INFORMATION ABOUT UNRELEASED 
AUDIO AND VIDEO RECORDINGS OF MC5 
YOU CAN FIND ON MY WEBSITE: 



JESUS LOVES THE STOOGES
JESUS LOVES THE STOOGES - HOME PAGE
IGGY POP / THE STOOGES / IGGY AND THE STOOGES / RON ASHETON / SCOTT ASHETON / JAMES WILLIAMSON / MC5 / ROB TYNER /
WAYNE KRAMER / FRED SMITH / MICHAEL DAVIS / DENNIS THOMPSON / SCOTT MORGAN / SONNY VINCENT
THE STOOGES / IGGY AND THE STOOGES - TAPES 1968-1974
MC5 / DKT-MC5 - TAPES 1966-2009
IGGY POP - ALPHABETICAL LISTING OF RARE SONGS 1963-2011