* * * * *

nedjelja, 7. veljače 2016.

SAŠA NOVAK RADULOVIĆ (INTERVJU 2016)

SAŠA NOVAK RADULOVIĆ

(EX NUŽNI IZLAZ, PSIHOMODO POP, VIRUSI, NOVAK&KOPOLA)

POVRATAK PUNK ROCK LEGENDE - INTERVJU 2016

PITANJA: GORAN POLAK

Početkom osamdesetih Karlovac je imao jaku punk-rock scenu, ali na žalost ni jedna od grupa koje su tada egzistirale nije uspjela izaći iz nekih lokalnih okvira. Kako je shodno tome čitava ta scena ostala nepoznata širem krugu ljudi, zamolio sam Saleta da mi za početak kaže par riječi o punku u Karlovcu i o svojoj prvoj grupi „Nužni izlaz“? 
U ožujku 1981. godine, ili bolje rečeno 22.ožujka, nastupao sam prvi put sa svojom grupom Nužni izlaz. Bilo je to u u tadašnjem disku Hrvatskog doma, dva tjedna nakon nastupa grupe Konzerve u kojoj je bubnjeve svirao moj budući bubnjar i najbolji prijatelj Darko Dobrodolac. Na basu je bio Bruno Konjević, moj budući fotograf. Što se sounda tiče bili smo isti smjer, ali su oni imali nekako više iskustva.
Bili smo im zavidni na tome, ali smo isto tako bili i uporni. Kupio sam, u stvari tada još uvijek mama na kredit, svoje prvo pojačalo Čajavec 50w i već sam tada bio najglasniji.
Rock scena je u to vrijeme bila jaka, a mi smo još uvijek bili klinci, ali svejedno do 1983. sam imao više zapaženih svirki u Zagrebu (Klub Istrana, Jabuka...). S vremenom, polako ali sigurno karlovačka scena se počela raspadati odlaskom na odsluženje vojnog roka. Još par godina je sve to trajalo, ali je mene već put odveo za Zagreb.


NUŽNI IZLAZ
DEMO SNIMKE 1982
1. Crni gavran
2. Gubim te
3. Nosi se od nas
4. Uživaj, zabavi se
5. Pobjego sam
6. Ja sam tu
7. Umoran svijet
AUDIO SNIMKA IZ SALETOVE ARHIVE

Nakon prve žestoke punk faze početkom osamdesetih u kojoj se Gobac furao na Rottena, Psihomodo pop je krenuo nekim novovalnim smjerom, te se tek tvojim dolaskom ponovo vratio u punk rock kolosjek. Možeš li se prisjetiti tih svojih početaka u Psihomodo popu? 
Kako da ne. Gobac je rodom iz Karlovca, znamo se hiljadu godina.... Znao je da sviram, čuo je kako, i dopalo mu se. Pozvao me na probu i već nakon dvadeset dana smo imali prvu svirku.
Sjećam se da tada nisam baš bio pri novcu, a trebalo je svaki dan putovati s gitarom za Zagreb. U pet popodne smo imali probu, do otprilike osam, a prvi vlak za Karlovac je nakon probe išao tek u 22 sata i 30 minuta. Bio sam sretan kad sam imao za grah u express restoranu. Oko jedan ujutro bi došao kući i tako otprilike tri godine. Bez pare, ali rocknroll. 
Zašto ste toliko forsirali prepjeve nekih stranih hitova, kad ste svi u bendu bili dobri i kreativni muzičari itekako sposobni raditi kvalitetne autorske pjesme? 
Pojma nemam. Dobra pjesma je uvijek dobra pjesma. Svi to rade pa i mali Mujo... Šalim se. Dobro nam je došlo osobito poslije u Amsterdamu.
Kako tumačiš to da ste godinama biti demo bend, pogotovo ako se uzme u obzir da ste imali više fanova od mnogih bendova koji su dobivali ugovore? Bio sam nedavno na nekoj tribini gdje su ljudi iz Jugotona tvrdili da su čekali da sazrite kao bend (!?!) i da je vrijeme pokazalo da su bili u pravu. 
Pazi, Jugoton nije bila neka nezavisna kuća da radi s nekim ludim balavcima. Oni su htjeli garanciju za uložene novce i profit. Tako radi cijeli svijet. Mi smo bili preludi i to nam je dobro došlo. Naučili smo bolje zanat.

PSIHOMODO POP
DEMO SNIMKE 1986/87
1. Dizanje
2. Telegram Sam
3. Frida
4. Sunday Morning
5. Ona me osjeća
6. Leteći odred
7. Ramona
8. Nebo
9. Sve je propalo
10. Ja sam
11. Zauvijek
12. Pile
13. Vratit ćeš se ti

AUDIO SNIMKA IZ ZIHEROVE ARHIVE

Album „Godina zmaja“ vam je donio veliku popularnost u tadašnjoj nam državi i sigurno će ostati zapamćen kao jedan od najboljih albuma čitavoj generaciji klinaca koja je otprilike u to vrijeme otkrila rock'n'roll, ali ne mogu a da ne kažem da je taj dugo očekivani album isto tako pomalo razočarao onaj dio vaših starih fanova koji vas je do tada redovno pratio na koncertima, jer neke pjesme poput „Ramone“ ili „Ja volim samo sebe“, su bile toliko ispeglane da su bile bliže pop muzici nego punk rocku koji vam je do tada bio zaštitni znak. Da li su te promjene došle spontano tijekom snimanja ili je ipak bio radni zadatak napraviti album za šire mase? Da klinkice vrište… 
Opet ista stvar... Da smo bili prežestoki ne bi od nas ni pol bilo što smo postali. Neću reći da sam u potpunosti bio zadovoljan, nisam, ali bilo je stisni zube i idi dalje.
O vašem koncertu na nizozemskom rock festivalu Grote prijs of Netherland i o tome kako vas je Marcel Vanthilt popušio te pustio na MTV-ju (što je u to vrijeme za neki bend sa Balkana bila prava naučna fantastika) zna se manje više sve, ali o vašim inozemnim turnejama koje su nakon toga uslijedile se nije puno govorilo. Moglo se ćuti par snimaka sa koncerta iz legendarnih nizozemskih klubova Paradiso i Milky Way koji su objavljeni na albumu „Live in Amsterdam“, a o tromjesečnoj turneji po SSSR-u čuo sam samo da ste se vratili sa gomilom votke i kavijara. Možeš li se prisjetiti tih svirki u Nizozemskoj i u majci Rusiji? 
Nizozemska je bila san, a Rusija je bila noćna mora. Sa time sam sve rekao. Dodao bi još samo da smo i u jednoj i drugoj priči ostali dosljedni sebi. I da je bilo žestoko.
Da li je tvoj američki brat blizanac Johnny Ramone slušao Psihomodo na vašim zajedničkim koncertima sa Ramonesima u Zagrebu i Ljubljani? 
Da. U Ljubljani su došli nakon svirke i slikali smo se zajedno. Nažalost ta mi je slika nestala. Bili su iznenađeni sa našom svirkom i to su nam otvoreno rekli 




Na koncertima Psihomodo popa je uvijek bila dobra zajebancija, no možeš li ipak izdvojiti neki koji ti je po zajebanciji na stageu ostao u posebnom sjećanju? 
U Mostaru... Prvo sam trebao izaći sam na pozornicu i svirati riff, a tek onda je trebao izaći bend. Svirao sam sigurno par minuta, a bend ne izlazi. Razlog je bio što sam svirao iz krive harme, a nisam ni primjetio.
Šparka mi je znao i iskopčat pojačalo. Ja izađem i ništa. Ali zato je slijedila kazna. Pošto nije imao štimer znao sam mu usred svirke naprosto raštimati bas.
Sexy Magazin“ je izašao 1990. godine, ali je zbog rata ostao zakinut za turneju koja bi ga promovirala? 
Rat je pokvario više toga ne samo našu karijeru... 
Da u današnje vrijeme netko stavi na omot albuma poznati lik iz crtića sa sjekirom u leđima i fotografiju ekipe koja pije i puši sigurno bi se na njega obrušile sve moguće udruge za zaštitu djece. Čitava ta priča oko albuma „Tko je ubio Mickey Mousea?“ mi se činila podosta konfuznom. Bio je reklamiran kao album za djecu, ali činilo se kao da je nekako „prežestok“ sa djecu, a opet previše dječji za sve ostale. 
To je bio period loše inspiracije. Nismo imali ništa bolje, a ideja kao takva nam je pomogla da malo ispunimo prostor.
Remek djelo za kraj. „Srebrne svinje“ su oduševile i publiku i kritiku, te je to po mnogima najbolji album Psihomodo popa. Sve je izgledalo savršeno. Od Lupinove fotografije na omotu, Bininog „Božesačuvaj“ dizajna, Gonzovog videa za pjesmu „Starfucker“ koji je promovirao album, pa do zanimljivih aranžmana pjesama, dobrih tekstova i tvoje od svih hvaljene produkcije. 
Ja sam osobno sebi zadao visoke ciljeve. Bio sam pod utjecajem Nirvane, Metalice, U2, REM, htio sam sa gitarom postići zvuk koji će se pamtiti. Puno sam mozgao, preuzeo ulogu muzičkog producenta i da ne nabrajam dalje... To je i u svijetu bio period kad je bilo puno dobrog rocka i zadovoljan sam da je tako ispalo... 
Kako je došlo do toga da se na albumu nađe pjesma Klinske Pomore „Gad“ i da u njoj gostuje Damir Kamenski Kemac, zagrebačka punk legenda i Gobčev suborac iz toga benda? 
E kad bi ti ja to sada znao. Naprosto dosta je ljudi gostovalo na toj ploči, puno se smjerova i inspiracija istraživalo. Tako je došla i ta ideja.
Čuo sam od nekih ljudi da postoji još jedna puno otkačenija verzija mixa albuma „Srebrne svinje“. Da li je to urbana legenda ili ima istine u tome? 
Ne postoji, ali dobro je da se o tome priča.
Uz Psihomodo pop u devedesetima si svirao i u cover bendu Virusi. Tko je još sa tobom bio u tom bendu? Sjećam se samo basiste iz Pištinog benda Hard Time. 
Iz Hard Time je na početku osim Marka bio i Mlinka, bubnjar, i moj dobri prijatelj Tićo na gitari. Poslije je Mlinku zamijenio Markić na bubnju. 
Da li je publika znala pjesme koje ste svirali s obzirom da Glam rock nije bio previše isfuran kod nas? 
Je je, ali smo i mi imali dobar time-ing. Uz veliku podršku telke, srebrna odijela su bila hit.
Tko je bio zaslužan za tu otkačenu obleku? 
Pazi, ja sam odrastao uz glam rock. Gary Glitter, Sweet, Suzie Quatro... Naše prve dvije svirke su bile u kožnjacima, ali to nije išlo. Ili glam ili ništa.
U isto vrijeme si kao član grupe Le Cinema svirao i sa Dragom Mlinarcem. Neko sjećanje na Legendu? 
Drago je čovjek koji sa svojim glasom i gitarom sam ispuni prostor, na tebi je samo da ga pratiš i uživaš. 
Mislim da si kao producent Greaseballsa napravio super posao i da je velika šteta što tada zbog rata nije izašao njihov album. Kako si se snalazio sa tim mladim i divljim rockabilly klincima u studiju? 
To mi je bio gušt za radit. Dobri, mladi , divlji... Malo sam i otpjevao, a i snimio pokoju gitaru. Baš je bio gušt. 
Da li je Piko Stančić kriv što si se u devedesetima navukao na produkciju? 
Ne samo kriv nego sam mu i doživotno zahvalan. Takva se šansa teško dobija.
Možeš li mi malo pobliže objasniti taj tvoj prijateljsko-poslovni "Novak & Kopola"odnos sa Pikom za vrijeme rata? 
O tom periodu nerado pričam. Nitko nije znao šta se dešava. Za jednog rockera absolutno teško razdoblje.
Činjenica je da je rat definitivno sjebao čitavu hrvatsku rock scenu, ali za razliku od onih koji su napustili zemlju kad je sve počelo, ti si ostao i otišao tek sredinom devedesetih, kada je rat već došao svome kraju, onda kada su Fiju Briju koncerti kako-tako ponovo vratili rock muziku u Zagreb, kada je izgledalo da vrijeme depresije ipak polako prolazi. Činilo se kao da je bilo idealno vrijeme za novi album Psihomodo popa, a ne za tvoj odlazak. Možeš li mi otkriti što je bio razlog što si sve ostavio iza sebe i otišao u Njemačku? 
Nisam se više slagao sa smjerom u kojem ide band, zvukom, a možda i pomalo napeti međuljudski odnosi. Sve u svemu, to je bilo to.
Nakon što si otišao, kao da te netko izbrisao. Više se ništa nije čulo o tebi. Što si radio sve te godine? 
Bavio sam se privatnim poduzetništvom. Unazad deset godina web designom. Počeo sam slagati temelje za svoj muzički biznis, studio i svoj Label OHHO Records 
Prije par godina si izdao EP „Once upon a time (I was a rock'n'roll star)“. Možeš mi reći nešto više o tom izdanju? 
Godinama nakon mog odlaska još uvijek je brujalo u glavi, pa sam došao na ideju da to polako i uobličim u jednu ploču. Nažalost bilo je to u periodu velikih privatnih promjena, tako da EP nije dobio dovoljnu podršku, te je samim time polako nestajao. Svejedno sam zadovoljan sa pjesmama i nalaze se u repertoaru za dalje. 
Za ovu godinu si najavio povratak na hrvatsku scenu sa novim albumom koji se najavljuje kao svojevrsna retrospektiva tvoje karijere? 
Tako je. Kao što sam rekao 22.3 je bila moja prva svirka, tako da će se uskoro napuniti 35 godina od tada. Nema boljeg momenta nego da se ponovno zarola malo. Novi album će se zvati "MinimalKA(rlovac)". To je u prvom redu trebao biti EP, znači minimalno, sa pjesmama od moga prvog benda i od moje prve demo produkcije Lorelei također iz Karlovca (današnji Goblini iz Srbije). Tek kasnije se sve to pretvorilo u jedan puno veći projekt. Naslov MinimalKA mi puno znaći...
Priprema li se neka koncertna promocija? 
U svakom slučaju.
Moram ti za kraj priznati da su mi Psihomodo pop bili jedan od omiljenih bendova u osamdesetima. Hvala ti za ovaj intervju. 
Hvala tebi puno.
SVE NOVOSTI VEZANE ZA NOVI ALBUM I KONCERTE
BITI ĆE SLUŽBENO OBJAVLJENE  NA WEB PORTALU
STRAŽARNI LOPOV 2016



petak, 22. siječnja 2016.

THE RESIDENTS - LJUBLJANA 1989 (AUDIO)

THE RESIDENTS

CANKARJEV DOM, LJUBLJANA 11/11/1989 (AUDIO)

KAZETU JE SNIMIO I USTUPIO ZA OBJAVLJIVANJE NA STRAŽARNOM LOPOVU:
KRUNO ŠUNJIĆ





MOČVARA - SRIJEDA 27.01.2016 - VRATA 20:00 - POČETAK 20:30 - UPAD 0 KN 
THEORY OF OBSCURITY: A FILM ABOUT THE RESIDENTS 
Zahvaljujući suradnji Filmskih večeri u Močvari i Festivala dokumentarnog rock filma - DORF, u Močvari će se 27.01.2016. prikazati dokumentarni film "Theory of Obscurity: a film about The Residents”, koji portretira 40 godina postojanja ovog utjecajnog benda i umjetničkog kolektiva o kome je i danas malo toga poznato, jer The Residents od samog početka nastupaju pod maskama i identitet članova nikada nije javno objavljen. 
Iako ih nitko nije vidio - njihov zaštitni identitet - "eyeball" maske i crna odijela svi znaju. U filmu se pojavljuju brojni poznati glazbenici koji govore o misteriju, fenomenu i dalekosežnom utjecaju benda na razvoj kulture i tehnologije danas. Uz glazbene inovacije, The Residents, njihova izdavačka kuća Ralph Records i matična organizacija The Cryptic Corporation ostali su zapisani u povijesti i po tehničkim inovacijama koje su omogućile da njihov album "Freak Show" iz 1991. godine bude objavljen na CD-ROM formatu. 
O tome kao i o mnogo ostalih stvari vezanih za The Residents u filmu govore članovi bendova Primus i Talking Heads, Matt Groening - autor legendarnih Simpsona i mnogi drugi na čiji je život utjecao rad ovih ekscentrika iz San Francisca. Don Hardy, redatelj filma, pratio je bend na njihovoj "Wonder of Weird" turneji tjekom 2013. godine i iz prve ruke pokušao zabilježiti što više od fenomena koji prati i okružuje The Residents. 
Ovo je ujedno i najbolji način za upoznavanje s bendom koga ćemo imati priliku gledati uživo u Močvari, desetak dana nakon projekcije filma.
MOČVARA - ČETVRTAK 04.02.2016 - VRATA 20:00 - POČETAK 21:30
KONCERT: THE RESIDENTS (S.A.D.)



STRAŽARNI LOPOV 2016




petak, 15. siječnja 2016.

SLON PAMTI: Iv/An




Umrijeti za strojem - Opasna ljeta 
(s istoimenog singla 2009, izdavač: Ne postoji)
I/II - Havoc 
(originalna testna demo-verzija, 2009, izdavač: 0.5) 2009
Narrow - Inbetween Islam 
(s prvog EP izdanja "Another Form Of Nothing", Aside Thorns, 1998)


SLON PAMTI: Iv/An

NAPISAO: IVAN ANTUNOVIĆ

Kao klinac nisam se odvajao od kazetofona u kojem bi se iznova "raspadale" kazete Kraftwerk i Eurythmics... Ranih devedesetih stalno bih nešto pokušavao sa zvukom... U datom trenutku, u mojem životu iznenada se pojavio jedan nevidljivi mentor - Tomislav Burić, koji bi jednoj mojoj rođakinji na kazete redovito usnimavao interesantne stvari. Jedna od najinteresantnijih takvih kazeta bila je njegova personalna "TDK D90" kompilacija koju je naslovio "Der Frühling" - prema riječima njih oboje, inspirirana egipatskom "Knjigom mrtvih", primjerak koje je Tomislavu dotična rođakinja donijela nakon svoje posjete dotičnoj zemlji. Oduševljen gestom, na njezinu zamolbu da joj snimi "zvukove iz prirode", Tomislav si je dao truda tako što je unio i dašak subverzije u spomenutu kompilaciju.
"Der Frühling" kao takav za mene do danas ostaje nedostižan uzor, jer na njemu je tako divno i s osjećajem za dinamiku sažet odabir uhu ugodnih i onih nešto nedokučivijih, crno-humornih snimaka. Usputno, dotična (posuđena) kazeta je još uvijek kod mene. I još uvijek zvuči kao da je bilo jučer; Vasilisk, Psychic TV, Throbbing Gristle, Coil, Psychick Warriors Of Gaia, Zone, Somewhere In Europe, Sixth Comm, Strafe Für Rebellion, Nurse With Wound, TAGC i Mother Tongue... plus na samom kraju spomenute kazete, Tomislavov vlastiti band - Raped Miss Mountain, s dvije kućne live-snimke (jedna obrada i jedna autorska pjesma). Ta je kazeta bila jedan od glavnih okidača da i sam počnem stvarati svoju muziku. Polovicom devedesetih provodio bih vrijeme otkrivajući muziku drugih i uslijed naivnjačkog entuzijazma osmišljavajući naziv za svoj imaginaran, "ozbiljan" muzički projekt; dva konkretnija naziva koja su zaživjela, bila su "Canvas" i "He's a machine" (ovaj potonji nastao je direktnom posudbom fraze koja mi je zapela za uho preslušavajući album "Digitaria" grupe TAGC; radi se o ulomku sempliranom iz filma "Marat/Sade")... ako je u auditivnom pogledu i nastalo nešto pod jednim od dva spomenuta naziva, izgubljeno je zauvijek. Sjećam se tek jednog "ozbiljnog" pokušaja, lupkanjem drvenim štapićima po plastičnoj bočici - dotični snimak bio je naslovljen "Murmur" (ne, nije imao nikakve veze s R.E.M. ali riječ je imala neku čar - a i savršeno je karakterizirala kvalitetu same snimke - ukratko, mutno do bola)...

Mekanismo Va Morir - Forgotten Piece Of Humour 
(kazetno pilot-izdanje, 1998, Aside Thorns, dizajn: Nieuw NDG)

Tek 1997. zaživjele su prve konkretnije ali još uvijek grube ideje. Isprva se to "nešto" zvalo "Mekanismo va morir" - tipično besmislen naziv (ne, nema nikakve veze s kasnijim "Umrijeti za strojem" iako je teško negirati slučajnost). Kao neka traljava formulacija "na španjolskom", "Mekanismo" je vrlo vjerojatno bila neka podsvjesna referenca na "Futurismo Futurismi" (naslov čuvene fenomenalne knjižurine od talijanskom anti-art pokretu), dok je "va morir" preuzet s reproducirane osmrtnice Salvadora Dalija, koju sam ugledao u knjižici CD-a grupe Psychic TV - "Towards Thee Infinite Beat". Iako je u kratkom vremenu nastalo podosta (krajnje apstraktnih) uradaka, jedina službena (ili bolje, poluslužbena) snimka bila je "Forgotten Piece Of Humour", sklempana kroz simultano usnimavanje sampleova s kazetnog walkmana i CD-playera...

Narrow (segment s nastupa uživo, Lapidarij, travanj 1999; foto: nepoznat autor) 

Početkom 1998. godine, pokrenuo sam prvi konkretniji projekt - eksperimentalni tape-duo Narrow, s prijateljem Robertom Sorićem. Nas dvojica upoznali smo se godinu dana ranije na koncertu grupe Death In June u Gjuri, održanom u svibnju 1997. - uslijedila je komunikacija razmjenom kazeta a potom i sve učestalija druženja kroz koja smo razvili neku ideju i oformili duo. Frustracija što u to vrijeme nismo ni imali ništa drugo nego jedan nezahvalni synth (koji bismo "mučili" na istrošene baterije) uz kazete i dupli kazić na koji bismo se usnimavali i nasnimavali, pretvorila se u fascinaciju da iz ničega uradimo nešto svoje - manualan rad po uzoru na ono što je radila (a moguće još uvijek i radi) grupa Zoviet:France... U to vrijeme smo čak imenovali i svoju "etiketu" - u tipičnom DIY duhu, nazvavši je "Aside Thorns" (igra riječi, nastala kao parafraza pjesme Eurythmics - "Thorn In My Side"). Kao vječiti štovatelj Bauhaus, Current 93 i Tuxedomoon, Robi je također stvarao zanimljive samostalne eksperimente; postoji nekoliko zabilježenih na traci, potpisanih pod njegovim pseudonimom "Télos" a djelovao je i u sklopu jednog drugog kućnog benda - K. R. D. (naziv prema inicijalima istaknutijih članova uključenih u tu priču - koji je bio nastao još ranih devedesetih), ... U trenutku kad smo se nas dvojica upoznali, zbližila nas je zajednička ljubav prema Coil, Nurse With Wound i Dead Can Dance, dok sam ja pak dodatno naginjao u smjeru Cabaret Voltaire a Robi u smjeru uvrnutih momenata jednog Davida Tibeta... Na sreću, imali smo od koga učiti i upijati dragocjene informacije - Damir Tiljak i njegova čuvena TV/radio emisija "Izvan struje", te Dinko Bažadona i Đurđa Otržan s njihovom radio-emisijom "Skrivene glazbe".
Sljedećih desetak godina Narrow marljivo snimaju i objavljuju samostalne DIY uratke, iako je velika većina njih nastajala u svojevrsnoj izolaciji; nisu nas zaobišli ni povremeni, skromni lokalni nastupi uživo - među njima, obojici nam u sjećanju kao najdraže iskustvo ostaje prvi prvi nastup Narrow održan u Lapidariju 1999. godine, u sklopu proslave, tada jubilarne 100. emisije "Wave FM" našeg zajedničkog prijatelja Ivana Krželja, koja se do danas redovito emitira u programu zagrebačkog Radio Studenta. Priča s tim nastupom ispala je nekako spontana, uostalom kao i te naše brojne snimke - sjećam se da je naš dio nastupa tom prigodom snimao neki kamerman no nakon toga ga nikad više nismo vidjeli...
Da nam je netko tada rekao da će dio tih snimaka ugledati svjetlo jednog dana kao konkretnije izdanje, sigurno mu ne bismo vjerovali - međutim, zahvaljujući entuzijazmu bliskih prijatelja kojima bismo redovito puštali a na posljetku i slali svoje uratke (konkretnije, zahvaljujući našem drugaru iz Beograda - Nikoli Vitkoviću), dio Narrow arhive posthumno je zaživio i na vinilu, naslovljen "From DIY With Love", koji je za nas 2010. godine objavila mala kultna njemačka etiketa (T)reue um (T)reue.

  I/II (foto: Darija Cikač i Neven Muretić, košulja: Natascha Plum, montaža: Nieuw NDG)

2009. godine, Narrow prestaje s radom - Roberto se okreće duhovnoj glazbi, s grupom prijatelja pokrenuvši skupinu Nur Diwan, dok moja malenkost pokreće svoju novu, konkretniju samizdat etiketu - "0.5", uz čitav niz paralelnih solo-projekata koji su također doživjeli priznanje na međunarodnoj alternativnoj sceni - manifest "Umrijeti za strojem", uz samostalni projekt "I/II" (isprva "1/2"). Namjerno bih izostavljao bilo kakvu definiciju ovih numeralnih naziva za label ili spomenuti projekt, prepustivši publici da ga tumači prema vlastitoj percepciji (iako sam u jednom trenutku morao popustiti pa sam ipak "podvalio" jedan moment nazvan "Split Personalities")...


Do danas, odabir uradaka ovdje navedenih projekata i kolaboracija zaživio je i u katalogu drugih izdavača; Genetic Music, Future Echo, Aufnahme + Wiedergabe, Domestica, Slušaj najglasnije!, Electric Voice, Novo doba, Nauk, Room Tracks i Totally Wired Records. U jednom trenutku desio se i niz sporadičnih jednokratnih snimaka koje bih potpisao pod dodatnim pseudonimima, zbog čega mi je beogradski kolega Nenad Vujić Hogon nadjenuo epitet "One Man Scene". Muziku i dalje nastojim tretirati kao hobi, nešto slobodno i neopterećeno očekivanjima okoline unatoč sada već lagano uspostavljenoj, profesionalnijoj stvaralačkoj ravnoteži. Profesionalno se zapravo bavim grafičkim dizajnom, što i nije čudno u svijetu te famozne underground muzike... U mojem slučaju, Neville Brody, Peter Saville, Mark Farrow i Linder Sterling su krivi za sve. Dizajn je za mene neizostavna komponenta u glazbenom djelovanju, jedno inspirira drugo, jedno drugom je produžena ruka. I ono najbolje, doprinosi interakciji s drugima. Uživam u likovnom oblikovanju vlastitih izdanja a suradnju na glazbenom i oblikovateljskom planu proteklih godina bilježim i s drugim autorima; Zone, Margita je mrtva, Diskurz, Zastranienie, Mo-Du, Konstruktivists, f.O.F. i Impromondays; uradio sam i nekoliko prigodnih remikseva za kolege sa scene - This Is The Bridge, Mitra Mitra, Cyborgs On Crack, Popsimonovu, Laker-Herzog, Grč (koji ostaje neobjavljen do danas) a čak je pao i jedan pokušaj za Front 242 (no potonji je tek jedan u bezbroju fanovskih izraza poštovanja); na svojoj aktualnoj etiketi 0.5 objavio sam i brojne druge autore, paralelno zabilježivši i studijsku suradnju s nekima od njih - Zagrob, Microslav, This Is the Bridge i sisački projekt Neither/Nor, te uzori Colin Lloyd Tucker (The Gadgets/The The/Deux Filles/Bushtucker) i Peter Hope (The Box/Wrong Revolution/Exploding Mind). Moje odabrane radove u par navrata prigodno su remiksali X_trackT, No Name No Fame, Soft Riot i Kurtiz (aka Mahk Rumbae iz Konstruktivists/Oppenheimer Mk II/Mitra Mitra). Segment dosadašnjeg DIY opusa bio je predstavljen i kroz nekoliko prigodnih retrospektivnih izložbi/predavanja u Zagrebu i Beču, gdje proteklih godina najčešće nastupam uživo. U međuvremenu je nastao i fanzin "Small Doses", isprva kao tromjesečnik, no s vremenom njegov je izlazak postao usporenijeg ritma.

Iv/An (foto: Darija Cikač i Neven Muretić, montaža: Nieuw NDG)

Kako u razdoblju 2009. - 2015. polako i sve dalje dolazi do stilske ujednačenosti, ali i zamora tolikom brojnošću personalnih projekata, odlučio sam započeti iznova, modificirajući svoje pravo ime, kao jedini logičan nastavak... Iz tog razloga, "Iv/An" i nema puno za reći s obzirom da je tek započeo s radom, okrenuvši novu stranicu iako se stilski ona bitnije i neće razlikovati od dosadašnje priče. Tijekom 2015. godine već je nastao niz tranzicijskih snimaka, kojeg čine što autorske pjesme - što obrade drugih autora. Među tim obradama, kod pojedinih mi se učinilo zanimljivim da ih ne uradim kao "karbonsku kopiju" već sam se usudio poigrati idejom prepjeva na materinji jezik; tako su nastale "Ne ostavljaj me sada" (u originalu "Darling Don´t Leave Me", u izvedbi Roberta Görla i Annie Lennox) i "Emotivno pražnjenje" (inače pjesma "Banal" u izvedbi Billa Nelsona). Postoji još i snimka "Analogija izdaha" (prepjev pjesme "Radiance" koju u originalu izvodi synth-dvojac Oppenheimer Analysis).
"Stražarnom lopovu" ustupam jednu od snimaka iz novonastalog opusa, minimalističku obradu meni omiljene pjesme grupe Dorian Gray - "Kuća" za koju je svježe urađen i promotivni video-spot, za koji režiju potpisuje moj prijatelj i glazbeni suradnik Dražen Kuljiš. Uživajte.

LIJEVO: 07/2014 Objava u bečkom kulturnom časopisu SKUG, 07/2014
Foto: SKUG

Small Doses fanzin


I/II (s nastupa uživo Attack, Zagreb, 2010.) 
Foto: Martina Mihaljević


IVAN ANTUNOVIĆ
DISKOGRAFIJA:


Umrijeti za strojem (s nastupa uživo, Fluc, Beč, siječanj 2012.) 
Foto: The Spheres



STRAŽARNI LOPOV 2016



utorak, 12. siječnja 2016.

FESTIVALI BUKE U SPLITSKOJ KOCKI (2006-2010)

PRVI I SVI OSTALI FESTIVALI BUKE U SPLITSKOJ KOCKI
NAPISAO: IGOR MIHOVILOVIĆ


Negdje krajem 2005. godine, a nakon 4 sezone uglavnom “do it yourself” spike i organizacije (bolje rečeno organizacija obzirom na mnoštvo pojedinaca i skupina koji su organizirali najrazličitije događaje) koncerata u splitskom klubu Kocka, a što je svakako tema za jedan drugi i puno opsežniji tekst, na inicijativu Hrvoja Cokarića iz kulturno umjetničke udruge “Uzgon” pojavljuje se ideja o organizaciji manifestacije “Festival buke”. Osobno sam od početka 2002. sudjelovao u organizaciji koncerata koji od 2004. godine nose i naziv “Guranje s litice” i kroz navedeni se koncertni program u narednim godinama u Kocki, što na velikoj, što na maloj bini, izredalo nekih pedesetak bendova, o čemu također drugom prilikom. Riječ je ipak o manifestacijama koje su i radi labela koji je kasnije preuzeo isto ime i radi općenite promocije bili puno poznatiji i za koje se čulo, a i o kojima se na Internetu nemali broj puta pisalo.
Za ovaj tekst i priču bitan je već navedeni Cokarić, donekle i opskurni bend Giht Shasie koji je u prosincu 2005. nakon tri godine studijsko / koncertne aktivnosti privremeno zaključuje svoju “karijeru” grindcore / karaoke / dadaističko / nihilističkog kolaža. Kako smo i unutar samog Gihta tih godina već intenzivno pokazivali interes prema sludge / stoner / doom / metal / avangardnim utjecajima (kasnije će se itekako osjetiti što u stonerskom Wizard Of Stone Mountain što u prljavim elektroničkim Crvima par godina kasnije) nakon privremenog upokojenja Gihta gitarist Smo i ja došli smo na ideju da napravimo novi projekt koji bi poput ranog Eartha, Sunn 0))) i ostalih sličnih bendova sadržavao samo sporo rifovlje i tešku elektroniku. 
Cokarić nam je tih dana rekao da ima namjeru početkom 2006. u Kocki napraviti prvu ediciju novog eksperimentalnog koncertnog programa pod imenom “Festival buke”. Budući da smo imali već nekakve skice u nekoliko tjedana pripremili smo prvi materijal i s istim nastupili na prvom festivalu koji se zbio 13.1.2006. pod imenom Doomed To Walk The Earth As Slaves Of The Living Dead. Ime nam je u međuvremenu zazvučalo bezveznjikavo i pretenciozno, bez obzira što nam je bilo super što u nazivu ima i riječ “doom” i riječ “earth”. Sjetili smo se još jedne malo starije ideje koja je postojala još od ranih vremena Gihta kad bi se nalazili (u svakakvim mentalno-tjelesnim stanjima) i zapisivali buduća imena što bendova što pjesama od kojih većina nikad nije realizirana, a ta je bila Živottinja. Ime je bilo puno ambijentalnije, suvislije, konceptualnije. 
No da se vratimo na Festival buke: Cokarić je sa nekoliko iskusnih kolega na brzinu okupio prvu postavu Mondo Kicka, elektronsko-gitarskog impro benda koji je od tada do negdje 2010-2011 nastavio svoju aktivnost u mnogim inkarnacijama. Imali su interesantan i neloš materijal. Cokarić je također svirao i solo set svojih songova pod imenom C Bastard na posebno izrađenom instrumentu koji mu je posudio još jedan od neizbježnih i opskurnih St freakova tih godina - basist Jopa Jurić. C Bastard bilo je ime koje je još iza sebe imalo i par cdr samizdata i jedan album za zagrebački agilni elektronički label ranih nultih: Egoboo.bits. Osim Živottinja pod prvotnim imenom, ranog Mondo Kicka i C Bastarda svečanost je uveličao i Vinko Barić, mitski strip autor iz Splita, vokal u bezbroj ad-hoc punk bendova i jedan od rijetkih ljudi koji energijom i lucidnošću egzistira kao da rane osamdesete u muzičkom i svakom drugom pogledu nikad nisu ni prestale. Vinka će pozitivno kreativno ludilo i beskonačni entuzijazam koju godinu kasnije dovesti i do prve vlastite knjige, samizdata “Hrvatski punk i novi val 1976-1986” (2011) no i to je neka druga priča. Vinko je u ovoj priči jako bitan segment jer je upravo egzistiranjem unutar svojih često notornih i radikalnih punk bendova slobodu umjetničkog izražavanja često gurao do krajnjih granica, a slušatelja tjerao na psihičke i fizičke reakcije raznih vrsta ali to ga nikada nije zaustavilo. Dapače. Na prvom festivalu nastupa sa Soliner Strasse, Janjeće Ulje i Radio Kabul. Na prvi pogled na plakat tri različite grupe ali pri pogledu na binu neponovljiva skupina obješenjaka i bukača svih vrsta na svim mogućim instrumentima uz specifičan Barićev arogantno/agresivni vokalni pank atonalizam i tekstualnu lucidnost i često izvanserijsku kvalitetu istih, uz audio teror od minimalno 70 minuta i opravdanje “pa nije ovo isti bend, sad nas ima 7 i sviramo druge pjesme od onog benda od prije 40 minuta”. Koliko je apsurdan i lucidan u stripovima toliko je artikuliran i pametan u tekstovima, što je dovelo i do legendarne “Neka tebi kušin bude stina, pizda ti materina” par godina kasnije i nekoliko desetaka projekata kasnije. Parodija na dalmatinsku pismu a ujedno i savršen lifestyle statement upravo iste te (ili neke druge a paralelne) Dalmacije kojoj je tradicija i smiješna i nepotrebna i najčešće totalna tlaka. 
Već prvi festival buke pokazao je da je nemoguće ukrotiti ljude koji “zajašu” sa svojim prijateljima i po sat vremena uveseljavajući tako troje drugih prijatelja u publici i maltretirajući preostali dio publike tako da se pokušalo, i ponekad uspjelo nekom bendu dati do znanja da je 20 ili 30 minuta nastupa sasvim dovoljno. Oni ambiciozniji i koji su došli odsvirati nešto suvislo i u što su uložili energiju i sviračko umijeće su u pravilu više držali do ovog pravila dok su oni nespremniji na dijalog jednostavno davali svom bendu novo ime i tako nastavljali mučenje većine prisutnih i uveseljavanje nekolicine najlojalnijih prijatelja. 
Živottinja je na prvom “Festivalu buke” postigla to da se na platou ispred Doma Omladine, u čijem se podrumu nalazi Kocka po riječima očevidaca treslo od tutnjanja koje smo dole prouzročili kad je prva pjesma koju smo napravili u životu ušla u svoj prekrasni krešendo, a publika skužila da mislimo ozbiljno. Sam Karmakumulator kao moj solo bučni eksperiment je imao dobrih i loših momenata uživo, trenutaka kad sam uspio u svojim naumima i kad nisam ali ovo je bilo do tada u Kocki neizvedeno i na neki način označilo da smo, i kao pojedinci, a i kao generacija, usudit ću se napisati, u stanju zakoračiti korak dalje prema svojim idolima i stvarima koje su nas muzički oblikovale i stvoriti nešto zaista grandiozno i moćno u domeni onog čemu cijeli život stremimo. Srećom imamo i video/audio zapise pa smatram da imam čime braniti svoje teze, ako je ikoga uopće briga za teorije. 
Ono što se dogodilo nakon prvih par Festivala buke vjerojatno je nekakva mikro percepcija pojedinaca da prkos, bijes, eksperiment, ludost, neznanje i bunt ipak smijemo negdje pokazati i da nije bitno koliko će to biti kvalitetno, da je bitnije da se to uopće dogodi i da na neki način to i je jedan od ciljeva kad već imamo prostor kakav smo tada imali, a to je bila Kocka (koja srećom i danas postoji pod istim uvjetima ali, prikladno, uz vodstvo mlađe krvi). 
Hrvoje Cokarić imao je zanimljivu putanju što kao pojedinac/umjetnik/aktivist/muzičar što kao osoba koja radi unutar raznih inicijativa s manjim pauzama od početka devedesetih upravo u zgradi Doma Omladine u kojoj se nalazi i klub Kocka. I često sam ga tih godina čuo kako brani svoju manifestaciju ponavljajući entuzijastično mantru da je to “upravo ono što nam treba za klub”, “što će dati nam nove smjernice i pokazati nam put”, “spojiti nas s percepcijom klinaca” i tako dalje. Ili sam dio ovih izjava i ideja i sam zapravo izrekao misleći da su nastale u njegovoj glavi? Teško je razlučiti nakon deset godina ali sa sigurnošću mogu reći da mnoge slične teorijske i praktične pozicije i dalje držimo obojica i da smo u mnogim silnicama konceptualno zapravo mislili identično. Kocka kao takva je bila ozbiljan klupski projekt u čijoj je realizaciji sudjelovalo često mnogo neozbiljnih klinaca pa se vjerojatno sa strane činilo da je sve puno neozbiljnije nego što je bilo ili je htjelo biti. Ipak, mnogi organizacijski aspekti su se tijekom godina profesionalizirali, visoko se cijenio odnos sa i prema izvođačima i u tom smislu mislim da smo bili i ostali pri vrhu nezavisnih centara u Hrvatskoj. Općenito priča o klubu zaslužuje dublju kritiku i raščlanjivanje kao i argumentiranje na puno ozbiljnijem nivou od ovog, pa to ostavljam za neki drugi tekst o klubu i povijesti kluba, ili za neku monografiju, ili za oboje. Ima vremena. 
Razlog zbog kojeg spominjem općenito klub je taj što smatram da je “Festival buke” bio na neki način povratak korijenima i onome što nas je oblikovalo, neke od nas još osamdesetih, a neke sredinom i krajem devedesetih. To je naravno bio neizbrušeni bunt, divljaštvo i ekscentričnost na bini. Već na drugom festivalu buke, iako sam nakon prvog bio čvrsto odlučio da više na narednima neću nastupati (koliko me sjećanje i arhiva služe nastupio sam na sedam od osam), radim ad hoc bend sa svojim budućim kumom Ivanom Svagušom, još jednim po meni užasno bitnim likom za splitsku sub/kontrakulturu scenu posljednjih 15ak godina, i njegovom tadašnjom djevojkom Majom Karačić, danas poznatom novinarkom portala Infozona. Ova devijacija nosi ime Najslabija Jarica i koliko se sjećam nešto smo odnojzali na bini Kocke i s tim smo bili prilično zadovoljni. Tko je svirao koji instrument i o kojem se repertoaru konkretnije radilo, moja inače briljantna muzička memorija je ovog puta jednostavno izbrisala iz vijuga. Nebitno. Znam da je bubnjar benda Dječaci i mnogih drugih splitskih projekata i bendova - Đole, svirao s nama u barem dvije postave na dva različita Festivala buke. 
Osim nas “defaultovaca” s vremenom se pojavila i čudna nakupina drugačijih, bizarnih, jednovečernjih, pank, elektro, heavy metal, rock, hip hop, transžanrovskih hibrida koji su osjetili da im “Festival buke” pripada. I pripadao im je. Nažalost nisam zapisivao imena bendova po pojedinim koncertima a to je svakako vrijedilo raditi jer je s današnje pozicije potpuno nemoguće evocirati konkretnije nazive i projekte obzirom da su se i sami festivali najavljivali generičkim tekstom o projektu isključivo u programskoj knjižici, a prikupljanje bendova bi započelo kada bi Cokarić, često već na trećoj pivi, došao predvečer do kluba na početak tonske probe i gledao tko sve navire u klub u kakvom sastavu i kombinaciji i što se sve suludo sprema večeras, zapisujući ih u nekakvu tekicu i dajući im redne brojeve za nastup. Zbog tog konretnog hendikepa zadržat ću se na nabrajanju koncepata, diverzija i devijacija kojih se danas mogu sjetiti i napamet i u kojima sam sám sudjelovao, a te su mi, razumljivo, najbliže i najjasnije. 
Već navedeni Barić je imao najsuludija imena projekata od kojih se posebno sjećam Karađorđeve usne, Miroslava i pesticida, benda imena Jabučni otac, Privrednog snošaja ta neizbježnih Ilije i zrna žita. Mi smo mu opet u kombinaciji Karačić/Mihovilović/Svaguša na trećem festivalu buke pokušali doskočiti boljim imenom koje je bilo Tko je odgurao sir na kolodvor? Koncept je bio mnogo opušteniji nego na prvom festivalu buke, bez ekstra pretenzija, velikih želja, ambicija, lovljenja svojih uzora, pokušaja da se kvalitetnije radi na strukturi i sadržaju. Forma je na neki suludi pank način bila dovoljna i ugodna. Ugodna do te mjere da se jednog od naših zajedničkih nastupa pod boga pitaj kojim imenom zbilja ne mogu sjetiti jer sam u trenutku kad mi je tonac na mixpultu pojačavao gitaru do maksimuma u razglasu, uz dodatne tone feedbacka kroz no input mixer izvor, ionako bio nadomak potpunog alkoholnog blackouta. No, upravo ta sloboda nije nikad bila samoj sebi svrha. Sada mi se čini da je bila potrebna, ispunjavajuća i katarzična. Naravno, smisao nije bila čista destrukcija, ona je najčešće bila simbolična i začinska, omogućavajući nam da se od svega na jednu večer odmorimo, od kluba u klubu, radeći stvari koje su nas umjetnički, duhovno i ljudski ispunjavale i zbližavale. Klub i binsku opremu čuvali smo i pazili i u najgorim stanjima svijesti jer bi destrukcija na toj razini već bila potpuno promašena i to nije dolazilo u obzir. Što se tiče vizuala, već od prvog koncerta većinu ih je uradio Vinko Barić i nakon što bi došli na tonske probe, ako bi ih uopće i bilo, lik bi u maksimalno deset minuta napravio nekakav kolaž ili jednostavno nacrtao na pozadini nekog drugog plakata vizual za navedeni događaj nabrajajući izvođače i to bi bilo to. 
Zahvaljujući Sulinoj pedantnosti i foto aparatu danas možemo rekonstruirati tko je sve svirao na Festivalu buke #5: Celzijusovo kazanče, Lumbago, Pohani bureci, Distimia, Discopath, Ilija i zrno žita, Crni sapun i Plišani pišo. Ne sjećam se imena koje smo dali projektu u kojem smo odsvirali četiri obrade Hali Gali Halida moja malenkost na vokalu i članovi Wizard Of Stone Mountain kao prateći bend, ali bilo je prilično suvislo odsvirano i zabavno. Nažalost, nikad to više nismo ponovili. 
Festival buke je također svojim performersko-scenskim talentom obogatila i sjajna Sanela M. koja je na većini festivala imala i ulogu voditeljice koja se nije libila između bendova sa šalom od Hajduka za vratom naprimjer, parodirati Doris Dragović ili Josipu Lisac motivirajući publiku da se priključi pankkabareu i razludi kao da je u pitanju zadnja subota ikad. Obzirom na format festivala kao “anything goes” manifestacije idućeg sam u šali imenovao “Nečastivi šesti festival buke” ali mu nisam osobno nazočio u želji da jedan vikend odmorim od destroya, a opravdavajući se obavezama na faksu. Tog puta došli su i nekakvi klinci koji su svirali obrade od Thompsona. Naravno, potpuno neprimjereno svjetonazoru kluba i 99% posjetitelja istog ali momci su odsvirali svoj set do kraja. Voditeljica Sanela primjereno obučena u časnu sestru kurvu ih je nakon što su odsvirali pokušala izbaciti s bine na što joj je mladić vokalni solist navedenog benda “Rođaci”, ako nisam pogriješio ime, rekao da će idući put u Kocku dovesti svećenika da blagoslovi klub?!??! 
Sirova forma bez ograda i zabrana dovela je na binu u svojstvu najavljivača i voditelja i današnjeg radijskog spikera Andriju P. s kapom MUP-a i “tekicom iz prostorije broj 3” u ulogu čitača haiku porno poezije, koja se marljivo skupljala u jednoj od prostorija Kocke u kojoj smo imali sastanke i često odmarajući od nekog posla ili obaveza, naletjeli napisati riječ ili dvije lascivno-banalnog sadržaja. Također, na samom početku nastupila je i skupina klinaca od nekih 10 godina i ti su bili najmlađi izvođači koje je klub ikad imao na bini. Na istom, sedmom festivalu buke dogodio se i jedan od dva kulinarsko performerskih vrhunaca kockine velike bine. Naime, Hrvoje Cokarić, već spomenuti idejni začetnik Festivala buke, gurman i kuhar od kalibra na tom je Festivalu buke odlučio spremiti jelo koje ćemo nakon kuhanja na bini neposredno nakon zaključenja pobjednika zajednički degustirati, ukoliko budemo imali sreće da nas publika, ili tko je već bio žiri, nagradi za najbolji nastup te večeri. Pećnica i sav materijal bili su na bini i nakon nekoliko sati intenzivne i marljive pripreme slasne crne paprike bile su spremne. No, ljudima koji su pili cijelu noć u 3 ujutro u rock klubu na bini malo znači porcija crnih paprika, zanimljivije je otkriti ima li još netko “šta đuđe” ili neki sličan stimulans za ranojutarnje bauljanje po najdražem klubu. Bend koji je po nečijim glasovima bio najbolji tu večer zvao se Lady Gadna i nakon proglašenja pobjednika dobili su na poklon punu teću vrućih crnih paprika. Gdje je nakon toga završila ukusna i sočna hrana možete pogledati u videu. Sutradan smo mijenjali i tapete na bini jer je kombinacija ulja, brašna, toća od crnih paprika po lešu od gitare uključene u pojačalo bila ubitačna za 3-4 sloja materijala koji je činio tapecirung bine kluba. Meni u obranu, samoinicijativnom gitaristi Lady Gadne tu večer, dobro nam je došlo osvježenje i promjena tapeta na bini jer su oni stari ionako bili prljavi i pohabani. 
Na tom istom festivalu buke nastupili su bendovi Discopath, Ilija i zrno žita, Svagijeva škola crtanja, Disnoise, Otkopano izjebano, Vijetnamska ruža, kao i Crne Paprike u kojima pouzdano znam da je svirao tko god je htio, uz Cokarića i moju malenkost, ali se i toga slabije sjećam. Prvi gastronomski performans zbio se na prethodnom festivalu buke na kojem je svirao ad hoc bend Pohani Bureci, pogađate, za vrijeme performansa spremanja pohanih bureka na bini. Kakvi su pohani bureci bili? Fenomenalni. Nisam ih doduše probao trijezan, ali uz pivu i žestu po izboru u 1 ujutro nisu nikome od nas loše sjeli. Za cijelo vrijeme kuhanja 2 overhead mikrofona su ozvučavala krčkanje korice koja se stvarala na bureku dok je ostatak postave (uključujući fenomenalnog Čmitu na gitari i efektima, neizbježnog Đolu na bubnju i druge koje sam nažalost zaboravio) uspješno izvodio nekakav post rock impro session. 
Osim Sane koja je svojim koreografskim, kostimografskim i scenskim talentom obogaćivala večeri i izvođače i činila ih neizvjesnijim i dinamički suvislijim veliku ulogu u funkcioniranju cijele priče bez tehničkog raspadanja dao je i legendarni Sula, čovjek koji je odtehničario dobar dio Festivala Buke i bio tonac ali i aktivni sudionik mnogih projekata, bendova i inicijativa koje su se pojavile na festivalu. Osim desetogodišnjeg posla ton majstora u klubu zaslužan je i za studio “3/4” koji je u zadnjih 5-6 godina u Kocki zaživio omogućavajući cijelom nizu mladih i ne tako mladih bendova mogućnost da dođu do željene i potrebne snimke svojih radova za nikakve novce. 
Posljednji festival buke dogodio se u proljeće 2010. godine. Upravo negdje u to vrijeme Cokarić je zbog profesionalnih obaveza prestao raditi u klubu, a sam prostor je mučilo mnogo političkih i infrastrukturnih problema, zbog čega i ja krajem iste godine organiziram zadnje manifestacije i prestajem raditi u klubu u kojem sam proveo okruglih 10 godina, što volonterski što radeći kao admin i obnašajući funkciju predsjednika Koalicije koja je vodila i još uvijek vodi prostor. 
Spontano, bez plana, kao što se dogodio i prvi koncert, dogodio se i zadnji, već navedeni osmi festival buke, u subotu 17.4.2010. Nastupali su I Sotona je digao ruke od portuna broj 13 u ulici Ruđera Boškovića, Lady Gadna, MC Normabel, Konjak, Miroslav i pesticidi, Musakari te Kastritis. 
Bitna stvar za naglasiti je i opušten pristup u dokumentiranju, odnosno potpuni izostanak truda da se koncerti kvalitetno spreme za povijest, što je svima koji me poznaju prilično nevjerojatna praksa. Neki nastupi su snimljeni, neki nisu, sa nekih sam dobio fotke od ljudi ili videa ili audio fajlove, a da uopće nisam bio svjestan da se snimaju i obzirom na cijeli koncept i realizaciju čini mi se adekvatno da i u tom smislu nije bilo pretenzija. Sad dok pišem tekst svjestan sam da sam barem pola dobrih zajebancija i diverzija potpuno zaboravio, ali za 10 godina ću sigurno pamtiti još upola manje pa je sasvim adekvatno da smo se za desetogodišnjicu priče na ovaj način prisjetili djelića povijesti koju smo stvarali. 
Stražarni lopov je blog o rokenrolu u svim njegovim pojavnim oblicima, i upravo subkulturne decentralizacije radi lijepo je malo se prisjetiti divljih dana kada nismo živjeli u Zagrebu i kada smo imali puno više vremena za zdravu i ponekad bolesnu zajebanciju. Hvala Polaku na stvaranju prostora gdje se toga možemo s nostalgijom prisjetiti. Svima koji su bili prisutni na nekom od festivala buke dok sam ordinirao po bini sa sumnjivim kolegama i kolegicama najdublje se ispričavam. > :)







SANELA:

IZOLIR BANDA:
 

BRUTAL COOKING ON STAGE:



POHANI BUREK:


PLAKATI

INCIDENT SA CRNIM PAPRIKAMA



FOTOGRAFIJE SA KONCERATA




GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV 2016




ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

DAVID BOWIE- IN MEMORIAM


DAVID BOWIE

1. My Dead (unreleased version) 
2. The Man Who Sold The World (alteranative version) 
3. Quicksand (acoustic version) 
4. Heroes (acoustic version) 
5. Space Oddity (unreleased version)





REST IN PEACE



STRAŽARNI LOPOV 2016